Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1500/17 (P. M.)

Odluka donesena 01. 06. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1500/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

01. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 1. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-1500/17, rješavajući zahtjev Predraga Miljanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Predraga Miljanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Predrag Miljanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Drago Babić advokat iz Bileće, podnio je, 18. aprila 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 037659 16 Gž od 7. marta 2017. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje navedene presude Okružnog suda, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 037659 15 P od 13. juna 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev Srpske pravoslavne crkve-Eparhije Zahumsko Hercegovačke i Primorske (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je traženo da sud obaveže apelanta da tužiocu preda u posjed stan u Trebinju preciziran u presudi koji je vlasništvo tužioca sa 1/1 dijela (u daljnjem tekstu: predmetni stan), slobodan od svih lica i pokretnih stvari koje se u njemu nalaze i da tužiocu naknadi troškove postupka. Presudom je obavezan tužilac da apelantu naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom kamatom preciziranim u presudi. U obrazloženju je navedeno da je tužilac podnio tom sudu tužbu proitv apelanta navodeći da je prednica apelanta-njegova majka Ana Miljanović bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, da je prednica apelanta umrla 1. februara 2012. godine a da su svi članovi njenog porodičnog domaćinstva umrli prije nje, osim apelanta koji je izvjesno vrijeme koristio predmetni stan u kojem nije trajno živio i stanovao tako da nema status člana njenog porodičnog domaćinstva a time ni pravo da koristi predmetni stan. S tim u vezi je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je, suprotno navodima iz tužbe, apelant bio prijavljen u Trebinju a i njegova porodica i to u predmetnom stanu, da je apelant korisnik boračkog dodatka kao pripadnik Vojske RS, da ima putničko vozilo registrovano u Trebinju, da uredno plaća račune za struju i vodu za predmetni stan te porez gradu Trebinju. Iz navedenog se, prema mišljenju tog suda, može zaključiti da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svoje prednice te da je nakon njene smrti ostao jedini korisnik predmetnog stana pri čemu, prema mišljenju tog suda, nije od uticaja činjenica da je apelant jedno vrijeme živio u Kikindi obzirom da mu je sada prebivalište u Trebinju. Nadalje je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant imao zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju sa svojom prednicom čime je, prema mišljenju tog suda, dokazao ne samo da je bio članom njenog porodičnog domaćinstva nego da je s njom živio i u ekonomskoj zajednici u predmetnom stanu. Osnovni sud je naveo da je zbog utvrđenog neosnovano pozivanje tužioca na odredbe člana 55. Zakona o stambenim odnosima i člana 126. Zakona o stvarnim pravima jer smrću prednice apelanta nije prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu već je prešlo na apelanta zbog čega je taj sud i donio presudu kao u dispozitivu.

3. Protiv navedene presude tužilac je podnio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 95 0 P 037659 16 Gž od 7. marta 2017. godine žalbu uvažio, preinačio prvostpenu presudu na način da se usvaja tužbeni zahtjev tužioca i obavezuje apelant da predmetni stan preda u posjed tužiocu slobodan od lica i pokretnih stvari koje se u njemu nalaze te je obavezan apelant da tužiocu naknadi i troškove parnićnog postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je odredbom člana 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku u roku od osam godina od dana stupanja na snagu ovg zakona a nositelju stanarskog prava na takvom stanu, grad odnosno opština su dužni u roku od osam godina, omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uvjetima koje je imao kao nositelj stanarskog prava a vlasnik ima pravo da mu grad odnosno opština umjesto vraćanja u posjed stana isplati naknadu u visini njegove tržišne vrijednosti. S tim u vezi je obrazloženo da je u konkrentom slučaju nesporno da je prednica apelanta bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu čiji je vlasnik tužilac ali da je nesporno i da tužilac u navedenom zakonskom roku nije obezbijedio drugi stan prednici apelanta zbog čega, prema mišljenju tog suda, ona nije ni bila obavezna da tužiocu vrati u posjed predmetni stan jer bi u suprotnom bila lišena prava na dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Okružni sud je naveo da je, međutim, pravo iz člana 55. navedenog zakona pripadalo samo nositelju stanarskog prava što je u konkretnom slučaju bila prednica apelanta te da takvo pravo ne pripada i apelantu jer on u toku postupka nije dokazao da je nakon smrti svoje prednice stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Ovo stoga jer, kako je obrazloženo, apelant nije u toku postupka dokazao da je nakon smrti svoje prednice u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima, zatražio od davaoca stana na korištenje zaključivanje ugovora o korištenju predmenog stana a što je bio uvjet za prenos stanarskog prava sa prednice apelanta na apelanta. Navedeno je i da pri tome nije od uticaja činjenica da je apelant imao zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju sa prednicom apelanta obzirom da je navedeni ugovor zaključen 2011. godine a prednica apelanta je umrla 2012. godine zbog čega nije ispunjen uvjet iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima prema kojem je apelant bio u obavezi po osnovu navedenog ugovora sa prednicom apelanta živjeti u ekonomskoj zajednici više od pet godina da bi se shodno tome smatrao članom njenog porodičnog domaćinstva.

4. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da je nesporno dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva svoje prednice te da ga redovni sud nije mogao niti imao uporišta, obavezati da predmetni stan preda tužiocu. Također smatra da Orkužni sud nije cijenio sve dokaze iz spisa već je cijenio samo ono što je išlo u prilog tužiocu te da ne postoje u spisu dokazi na koje se taj sud u osporenoj presudi pozvao. Zbog navedenog i zbog činjenice da bi predajom stana tužiocu apelant i njegova porodica ostali na ulici a što se nikako kasnije ne bi moglo ispraviti, apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenje presude Okružnog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji.

5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

9. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji odnosno ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere.

10. Ustavni sud zapaža da apelant zahtjevom za donošenje privremene mjere traži da se obustavi izvršenje presude Okružnog suda, zasnivajući taj zahtjev na tvrdnji da bi izvršenjem te presude i vraćanjem predmetnog stana u posjed tužiocu nastale neotklonjive posljedice za apelanta i njegovu porodicu jer bi ostali bez stana i na ulici. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što predstavlja neodvojiv segment prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da navod koji je apelant ponudio u korist donošenja privremene mjere ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere odnosno da apelant nije ponudio razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda u postupku izvršenja pravosnažne sudske presude. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.

11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1500/17 (P. M.) | Sudska praksa | Aktio