Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1404/17 (H. S.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1404/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-1404/17, rješavajući apelaciju Harisa Sinanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Haris Sinanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 398154 16 Rev od 12. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Haris Sinanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 398154 16 Rev od 12. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tuženog („Energopetrol“ d.d. Sarajevo), pa je preinačena drugostepena presuda na način da se apelantova žalba odbija i potvrđuje prvostepena presuda. Prvostepenom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da sud poništi kao nezakonitu odluku o otkazu ugovora o radu apelantu i obaveže tuženog da apelanta vrati na radno mjesto u skladu sa određenim ugovorom o radu ili na druge odgovarajuće poslove.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant bio zaposlenik tuženog, te da mu je tuženi otkazao ugovor o radu iz ekonomskih i organizacionih razloga. Vrhovni sud je dalje naveo da je kao razlog za otkaz navedena činjenica da je benzinska stanica na kojoj je radio apelant prestala sa radom, zbog izvršene eksproprijacije, kada je prestala i potreba poslodavca za daljim radom zaposlenika na toj benzinskoj stanici. Vrhovni sud je istakao da je dalje utvrđeno da je tuženi, nakon obraćanja Vijeću zaposlenika (radi konsultacije u vezi sa namjeravanom odlukom da apelantu otkaže ugovor o radu i nakon pribavljanja mišljenja Vijeća zaposlenika da je zaposleniku potrebno ponuditi ugovor o radu na drugoj benzinskoj stanici i u skladu sa njegovom stručnom spremom ukoliko kod poslodavca postoji potreba za tim zaposlenicima), dostavio apelantu ponudu pozicije na radnom mjestu prodavač na određenim benzinskim stanicama, sa obavještenjem da se ukazala potreba za prijemom novih dodatnih zaposlenika na poziciji prodavač na benzinskoj stanici na određeno vrijeme. Vrhovni sud je naglasio da je apelant dostavio tuženom obavijest da mu ta ponuda ne odgovara iz razloga što mu je ponuđeno zaključenje ugovora na određeno vrijeme. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili i da je tuženi u toku 2011. i 2012. godine poslovao sa gubitkom, da je donio odluku o zatvaranju šest od ukupno deset benzinskih stanica koje su poslovale sa gubitkom, te da apelant nije dokazao da je tuženi nakon otkazivanja ugovora o radu apelantu, zapošljavao nove zaposlenike na radno mjesto koje je obavljao apelant na neodređeno vrijeme. Vrhovni sud je konstatovao da iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizlazi da je odluka tuženog kojom je apelantu otkazan ugovor o radu donesena iz ekonomskih odnosno organizacijskih razloga, tj. zbog poslovanja tuženog sa gubitkom i zatvaranja benzinske stanice na kojoj je apelant radio kao prodavač, na osnovu zaključenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 87. Zakona o radu propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga i ako se s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Vrhovni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno zaključio da je tuženi ponudio apelantu zaposlenje na drugim poslovima koje je apelant mogao obavljati, ali na određeno vrijeme, i da su razlozi za to bili opravdani, imajući u vidu ekonomsku situaciju u kojoj se tuženi nalazio, odnosno poslovno uvjetovane razloge kod tuženog za takvu ponudu. Vrhovni sud je istakao da s obzirom da je apelant prijedlog tuženog odbio samo iz razloga što se radilo o ponudi za zaključenje ugovora o radu na određeno vrijeme, što je za njega nepovoljniji uslov u odnosu na ranije zaključeni ugovor o radu, a da nema dokaza da je tuženi u isto vrijeme drugim zaposlenicima nudio zaključenje ugovora pod povoljnijim uslovima, prvostepeni sud je pravilno ocijenio da data ponuda ne dovodi u pitanje zakonitost postupanja tuženog, budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da se od tuženog moglo osnovano očekivati da apelantu ponudi ugovor pod drugim uslovima. Vrhovni sud je također istakao da razlozi koje je drugostepeni sud dao za svoju odluku nisu dovoljno uvjerljivi jer nisu zasnovani na utvrđenom činjeničnom stanju, iz kojeg ne proizlazi da je tuženi postupio suprotno odredbi člana 87. Zakona o radu.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, kao i prvostepeni sud, potpuno paušalno i proizvoljno tumačio pozitivno-pravne propise u konkretnom slučaju. Osim toga, apelant navodi da je Vrhovni sud povrijedio navedena prava jer je predmetni slučaj riješio za manje od sedam mjeseci „što nije uobičajena praksa i ne spada u primjere pravne predvidivosti“, jer je apelant po drugostepenoj presudi vraćen na posao i da se moglo očekivati da će barem dvije-tri godine biti u radno-pravnom statusu, imajući u vidu uobičajeno trajanje predmeta na Vrhovnom sudu.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi (Vrhovni sud i prvostepeni sud) primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o radu. Vezano za apelantove navode da je Vrhovni sud „ekspresno brzo“ riješio konkretni predmet, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije obavezuje redovne sudove, uključujući i Vrhovni sud, da postupaju u razumnom, odnosno što kraćem roku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumentekoji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1404/17 (H. S.) | Sudska praksa | Aktio