Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4635/14 (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo sigurnosti, Granična policija Bosne i Hercegovine i Bosna i Hercegovina, Ministarstvo sigurnosti, Državna agencija za istragu i zaštitu)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4635/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-4635/14, rješavajući apelacije Bosne i Hercegovine, Ministarstvo sigurnosti, Granične policije Bosne i Hercegovine i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Bosna i Hercegovina, Ministarstvo sigurnosti, Granična policija Bosne i Hercegovine protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 005167 14 Gž od 29. septembra 2014. godine i S1 3 P 005167 11 P od 27. decembra 2013;

Bosna i Hercegovina, Ministarstvo sigurnosti, Granična policija Bosne i Hercegovine protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 004891 13 Gž od 26. septembra 2014. godine i S1 3 P 004891 11 P od 17. oktobra 2013. godine i Bosna i Hercegovina, Ministarstvo sigurnosti, Državna agencija za istragu i zaštitu protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 009505 13 Gž od 25. septembra 2014. godine i S1 3 P 009505 12 P od 21. oktobra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4635/14

1. Bosna i Hercegovina, Ministarstvo sigurnosti, Granična policija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnio je 30. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 005167 14 Gž od 29. septembra 2014. godine i S1 3 P 005167 11 P od 27. decembra 2013. godine. Na traženje Ustavnog suda, prvoapelant je 21. aprila 2015. godine precizirao apelaciju u pogledu podnosioca apelacije.

AP-4636/14

2. Prvoapelant, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnio je 31. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Suda BiH br. S1 3 P 004891 13 Gž od 26. septembra 2014. godine i S1 3 P 004891 11 P od 17. oktobra 2013. godine. Na traženje Ustavnog suda, prvoapelant je 22. aprila 2015. godine precizirao apelaciju u pogledu podnosioca apelacije. AP-4723/14

3. Bosna i Hercegovina, Ministarstvo sigurnosti, Državna agencija za istragu i zaštitu (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnio je 5. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH br. S1 3 P 009505 13 Gž od 25. septembra 2014. godine i S1 3 P 009505 12 P od 21. oktobra 2013. godine. Na traženje Ustavnog suda, drugoapelant je 22. aprila 2015. godine precizirao apelaciju u pogledu podnosioca apelacije.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4635/14.

5. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

6. U konkretnim slučajevima osporenim konačnim odlukama naloženo je apelantima da tužiteljima za određeni period isplate pojedinačne novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka (sve bliže navedeno u izreci presuda).

7. U obrazloženjima presuda Sud BiH je, između ostalog, naveo da je u toku postupaka utvrđeno da su apelanti tužiteljima koji imaju prebivalište u FBiH u navedenom periodu obračunavali i isplaćivali neto platu u iznosima koji su umanjivani za iznos akontacije poreza na dohodak. Sud BiH je naveo da su apelanti prilikom obračuna koristili formulu iz člana 49. Zakona o porezu na dohodak FBiH, a da su zanemarili mogućnost obračuna primjenom člana 20. Pravilnika o načinu obračunavanja i uplate doprinosa (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Sud BiH je ukazao da član

20. Pravilnika propisuje posebnu metodologiju obračunavanja i uplate doprinosa u slučaju kada je ugovorena neto plata zaposlenika, te da su u konkretnom slučaju apelanti bili dužni postupiti u skladu sa članom 20. Pravilnika, koji je važio u spornom periodu. Sud BiH je ukazao da su apelanti ostalim zaposlenicima sa prebivalištem u RS u istom periodu kao osnovicu za obračun doprinosa primijenili odredbu člana 7. Uputstva o načinu obračuna i uplati doprinosa za zaposlene koji imaju prebivalište u RS, te da je tom metodologijom obračuna zaposlenicima sa prebivalištem u RS isplaćivana neto plata u punom iznosu. S obzirom na navedeno, Sud BiH je ukazao da apelanti, zbog različitog načina obračuna i obustave poreza na dohodak u zavisnosti u kojem je entitetu prebivalište zaposlenika, nisu poštovali princip "ista plata za isti posao" koji je propisan odredbama člana 3. Zakona o platama i naknadama, niti princip zabrane diskriminacije iz člana 2. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili nepravilno ocijenjeni dokazi, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nositelji javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Ustavni sud podsjeća da je isto ili slično činjenično i pravno pitanju razmatrao u nizu svojih odluka, između ostalih, u predmetima br. AP-3992/13, AP-203/14 i AP-4613/14, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-3992/13 od 10. februara 2015. godine i AP-203/14 od 24. aprila 2015. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4613/14 od 10. maja 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenim odlukama Ustavni sud je ukazao da je Sud BiH u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi u cijelosti mogu primijeniti i na konkretne slučajeve. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4635/14 (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio