Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-366/17 (F. S.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Ugovor o poklonu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-366/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-366/17, rješavajući apelaciju Fehima Sinanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fehim Sinanović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 120758 16 Gž od 20. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fehim Sinanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić, advokati iz Zenice, podnio je 27. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 120758 16 Gž od 20. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, utvrđeno da bračnu stečevinu tužiteljice (S. V.) i apelanta čine predmetne nekretnine (bliže opisane u izreci prvostepene presude).

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da su stranke bile u braku od 1985. godine do 2007. godine, da je 30. aprila 1997. godine zaključen Ugovor o kupoprodaji kojim je apelantova majka kupila predmetne nekretnine, te da je apelantova majka sa apelantom zaključila Ugovor o darovanju 8. maja 2001.godine, kojim ugovorom je apelantova majka naprijed navedene nekretnine darovala apelantu. Kantonalni sud je dalje naveo da je u predmetnom ugovora o darovanju navedeno da apelantova majka poklanja predmetne nekretnine apelantu iz razloga što je kupovinu predmetnih nekretnina apelant svojim sredstvima u potpunosti finansirao dok je privremeno radio i boravio u Njemačkoj, uz navođenja da su te nekretnine upisane na apelantovu majku, kao člana zajedničkog domaćinstva, zbog nemogućnosti apelanta da u vrijeme kupovine bude prisutan u BiH. Kantonalni sud je istakao da nije sporno da je predmetna nekretnina kupljena za vrijeme trajanja bračne zajednice parničnih stranaka, u vrijeme kada su obje parnične stranke zajedno živjele u Njemačkoj, te da iz iskaza tužiteljice i svjedoka F. A. (u čijem stanu su stranke živjele u Njemačkoj) i D. M. proizlazi da je osim socijalne pomoći, tužiteljica radila na crno kao kuharica i konobar, a da apelant nije radio, te da je apelantova majka kupila predmetne nekretnine od novca parničnih stranaka kojeg su slali apelantovim roditeljima radi kupovine tih nekretnina. Kantonalni sud je konstatovao da obzirom na navedeno, a posebno imajući u vidu da iz sadržaja navedenog darovnog ugovora proizlazi da apelantova majka daruje predmetne nekretnine apelantu jer je kupovinu tih nekretnina u potpunosti finansirao, a da su iste na majku upisane zbog nemogućnosti apelanta da u vrijeme kupovinu bude prisutan u BiH, da se u konkretnom slučaju ne radi o poklonu, nego o uspostavljanu stvarnog stanja, u kom pravcu neosnovano prigovara apelant. Dakle, Kantonalni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju tužiteljica dokazala da su predmetne nekretnine kupljene za vrijeme trajanja bračne zajednice parničnih stranaka, u vrijeme kada su obje parnične stranke zajedno živjele u Njemačkoj, te da je apelantova majka kupila predmetne nekretnine od novca parničnih stranaka kojeg su slali apelantovim roditeljima radi kupovine tih nekretnina, što proizlazi i iz sadržaja navedenog darovnog ugovora. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda, da predmetne nekretnine ne predstavljaju posebnu imovinu apelanta, nego da predstavljaju zajedničku bračnu stečevinu parničnih stranaka, u kom pravcu neosnovano prigovara apelant. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su sudovi u konkretnom postupku pogrešno i arbitrarno ocijenili ključne dokaze i da su proizvoljno primijenili relevantne odredbe Porodičnog zakona F BiH.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o apelantovoj žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-366/17 (F. S.) | Sudska praksa | Aktio