Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-486/17 (S. L., A. Š., S. M., M. H., A. H. i D. H.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-486/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-486/17, rješavajući apelacije Sejada Leđena i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sejad Leđen, Amir Šabanić, Selver Mujović, Muhamed Hećo, Arijana Halugić i Dženeta Hašimbegović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 223341 14 Rev od 17. novembra 2016. godine;

Semir Nakičević, Adnan Ganić, Namik Hadžiavdić, Muhamed Džihanić, Faruk Eminagić, Abaz Hodžić i Alija Poturović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 229625 14 Rev od 14. novembra 2016.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-486/17

1. Sejad Leđen, Amir Šabanić, Selver Mujović, Muhamed Hećo, Arijana Halugić, i Dženeta Hašimbegović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 7. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnje tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 223341 14 Rev od 17. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačene su nižestepene presude u dosuđujućem dijelu odluke o isplati razlike osnovnih plaća uvećanih za minuli rad, te je obavezan tuženi („Energopetrol“ d.d. Sarajevo) isplatiti apelantima određene novčane iznose koji su niži od iznosa dosuđenih presudama prvostepenog i drugostepenog suda, kao i da Federalnom zavodu za penzijsko-invalidsko osiguranje uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća.

2. AP-552/17

2. Semir Nakičević, Adnan Ganić, Namik Hadžiavdić, Muhamed Džihanić, Faruk Eminagić, Abaz Hodžić i Alija Poturović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 11. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 229625 14 Rev od 14. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačene su nižestepene presude u dosuđujućem dijelu odluke o isplati razlike osnovnih plaća uvećanih za minuli rad, te je obavezan tuženi („Energopetrol“ d.d. Sarajevo) isplatiti apelantima određene novčane iznose koji su niži od iznosa dosuđenih presudama prvostepenog i drugostepenog suda, kao i da Federalnom zavodu za penzijsko-invalidsko osiguranje uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-486/17 i AP-552/17, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-486/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

4. U obrazloženjima osporenih odluka je navedeno, između ostalog, da je tuženi u vrijeme zaključenja ugovora o radu sa apelantima, odnosno do 16. marta 2007. godine, bio privredno društvo sa većinskim državnim kapitalom, koga je obavezivao Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU), nakon čega je došlo do promjene vlasničke strukture kapitala. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su nakon promjene vlasničke strukture ugovori o radu preneseni na tuženog i da takvi ugovori obavezuju tuženog sve do njihove izmjene ili prestanka. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je nakon privatizacije, tuženi donio interni kolektivni ugovor - Kolektivni ugovor za „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (2008, 2009. i 2010. godine) i da je sa apelantima zaključio nove ugovore o radu u skladu sa navedenim kolektivnim ugovorom, pa su ugovori obavezujući za apelante. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da nakon zaključivanja novih ugovora o radu (nakon privatizacije) i zaključenjem internog kolektivnog ugovora između poslodavaca i Sindikata zaposlenika, za apelante nastaje nova pravna situacija, tako da se njihov daljnji radni odnos nastavlja po pravilima ustanovljenim novim ugovorom o radu, čiji je sastavni dio interni kolektivni ugovor, u skladu sa kojim im pripada pravo na plaću i ostala primanja, ukoliko su veća od onih koja su propisana Općim kolektivnim ugovorom (u daljnjem tekstu: OKU) za 2005. godinu. S obzirom da je apelantima isplaćivana plaća po internom kolektivnom ugovoru, a koja je manja od one koja bi im pripadala po odredbama OKU (nalaz vještaka), Vrhovni sud je naveo da je razliku plaća apelantima trebalo dosuditi u skladu sa odredbama OKU. Apelacioni navodi

5. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud utvrdio novo činjenično stanje, te da je proizvoljno, odnosno arbitrarno donio odluke, ne navodeći validno obrazloženje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, prava na imovinu i zabrani diskriminacije, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1583/16 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-486/17 (S. L., A. Š., S. M., M. H., A. H… | Sudska praksa | Aktio