Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-594/17 („Intesa Sanpaolo banka“ d.d. Bosna i Hercegovina)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-594/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-594/17, rješavajući apelacije „Intesa Sanpaolo banka“ d.d. Bosna i Hercegovina, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav 2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela „Intesa Sanpaolo banka“ d.d. Bosna i Hercegovina protiv:

-Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 109715 16 Gž 2 od 16. januara 2017. godine;

-Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 363004 16 Gž od 29. marta 2017. godine;

-Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 108102 17 Gž od 25. aprila 2017. godine;

-Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 441815 16 Gž od 14. aprila 2017. godine;

-Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 106061 17 Gž od 27. aprila 2017. godine;

-Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 109274 17 Gž od 25. aprila 2017. godine;

-Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 109368 17 Gž od 7. aprila 2017. godine;

-Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 106617 15 Rev od 13. aprila 2017. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-594/17

1. „Intesa Sanpaolo banka“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 109715 16 Gž 2 od 16. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tuženi (M. Č., E. Č., K. V. i M. K.) solidarno isplate dospjeli dug, u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvotuženi kao instrument obezbjeđenja po osnovu ugovora od 15. decembra 1999. godine zaključenog sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo, izdao mjenicu 15. decembra 1999. godine, a da su žiranti po mjenici drugo, treće i četvrtotuženi. Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa jasno proizlazi činjenica da na predmetnoj mjenici nije označen datum dospjelosti, ali je u istoj navedeno da svako neizvršavanje plaćanja dospjelih obaveza po mjenici do datuma ugovorenih u Ugovoru o kreditu povlači njeno protestiranje i naplatu duga u cijelosti sa ugovorenom zateznom kamatom od dana prijema kredita do dana konačne otplate duga. Kantonalni sud je ocijenio da iz navedenog proizlazi da mjenica od 15. decembra 1999. godine, predstavlja osiguranje izvršenja ugovora o kreditu od 15. decembra 1999. godine, na koji se ugovor mjenica i poziva, pa je mjenica mogla dospjeti na naplatu samo onda kada je na naplatu dospio i kreditni dug. Kantonalni sud je konstatovao da zabilješka da 2. jula 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je propisano odredbama Zakona o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica u žalbi neosnovano ističe. Kantonalni sud je ocijenio da obzirom da je u toku prvostepenog postupka bilo nesporno da tuženi nisu izvršavali obaveze po ugovoru o kreditu od 15. decembra 1999. godine, na koji se mjenica poziva, a da je sudski postupak pokrenut podnošenjem prijedloga za dozvolu izvršenja 20. avgusta 2009. godine, to je osnovan prigovor zastarjelosti u smislu odredbe člana 80. Zakona o mjenici, kojim je propisano da svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti, te kako zastarjelošću obaveze glavnog dužnika zastarijeva i obaveza jemaca, to je tužbeni zahtjev pravilno odbijen prema svim tuženim.

AP-1608/17

3. Apelantica, koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 25. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Mal 363004 16 Gž od 29. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tuženi (N. M., A. M., A. B. i H. F.) solidarno isplate dospjeli dug, u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je prvotuženi 24. novembra 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema Ugovoru o kreditu zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Kantonalni sud je istakao da je navedeni instrument obezbjeđenja plaćanja sačinjen u formi vlastite mjenice, a da su se kao jemci svojeručno potpisali drugo, treće i četvrto tuženi. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 108. stav 2. Zakona o mjenici, koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice, propisano da se vlastita mjenica, u kojoj nije označena dospjelost, smatra mjenicom po viđenju, dok je odredbom člana 33. citiranog Zakona, propisano da je mjenica po viđenju plativa čim se podnese, s tim da se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja, a kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud. Kantonalni sud je ocijeni da je zbog navedenog apelantica taj instrument obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja, u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, što nije učinila. Kantonalni sud je naglasio da zabilješka da 20. maja 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice, kako je propisano odredbama Zakona o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja, istaknutog od strane tuženih, u toku prvostepenog postupka.

AP-1678/17

5. Apelantica, koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 28. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 108102 17 Gž od 25. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tuženi (R. T., A. H., I. H. i Dž. A.) solidarno isplate dospjeli dug, u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepenom presudom odbijen apelantičin zahtjev uz obrazloženje da je izdata mjenica predstavljala instrument osiguranja kredita po ugovoru o kreditu od 10. decembra 1999. godine, kako je navedeno u samoj mjenici. Kantonalni sud je istakao da se prvostepeni sud pozvao na odredbe čl. 34. – 38. Zakona o mjenici gdje je propisano da se odredbe o naplativosti mjenice ne primjenjuju ako neka posebna odredba u mjenici ili bitni sastojci mjenice pokazuju da se namjeravalo nešto drugo, te da u konkretnom slučaju sami elementi predmetne mjenice pokazuju da je mjenica izdata kao sredstvo osiguranja kredita. Kantonalni sud je ocijenio da mjenica izdata u konkretnoj pravnoj stvari nije samostalno sredstvo plaćanja duga, već se radi o akcesornom pravnom poslu, instrumentu osiguranja, koji kao takav dijeli sudbinu glavnog pravnog posla, u konkretnom slučaju ugovora o kreditu. Kantonalni sud je istakao da datum dospjelosti nije bio upisan u vrijeme izdavanja mjenice, već je upisan naknadno od strane apelantice. Kantonalni sud je naglasio da je apelantica imala dokazati da je upisani naknadi datum onaj koji odgovara datumu dospjelosti potraživanja iz Ugovora o kreditu, ali nije, jer je smatrala da se radi o čisto mjeničnoj tužbi izdatoj bez datuma dospijeća, dakle, kao da se radi o mjenici po viđenju, pa je Kantonalni sud zaključio da je u tom slučaju nastupila zastarjelost. AP-1797/17

7. Apelantica, koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Mal 441815 16 Gž od 14. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tuženi (A. D., N. O., A. K. i R. K.) solidarno isplate dospjeli dug, u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

8. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u toku postupka utvrdio da je prvotuženi 30. novembra 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđenja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu zaključenim sa Kantonom Sarajevo – Ministarstvo privrede. Kantonalni sud je istakao da je navedeni instrument obezbjeđenja plaćanja sačinjen u formi vlastite mjenice, a da su se kao jemci potpisali drugo, treće i četvrtotuženi. Kantonalni sud je ocijenio da je apelantica navedeni instrument obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, s obzirom da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što nije učinila. Kantonalni sud je ukazao da se zabilješka na mjenici da mjenica nije plativa 22. juna 2009. godine, odnosi na zabilješku koju je sama apelantica sačinila i da ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice, a kako je to predviđeno u smislu odredbi Zakona o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu. Kantonalni sud je istakao da s obzirom na navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u smislu odredbe člana 80. Zakona o mjenici. AP-1798/17

9. Apelantica, koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 106061 17 Gž od 27. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tuženi (A. H., S. T., Z. Č., R. Č., Z. B., R. K., E. Č. i M. S.) solidarno isplate dospjeli dug, u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

10. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvotuženi 9. februara 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđenja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Kantonalni sud je istakao da je navedeni instrument obezbjeđenja plaćanja sačinjen u formi vlastite mjenice, a da su se kao jemci potpisali drugotuženi, osmotuženi i prednik treće, četvrto, peto, šesto i sedmotuženog. Kantonalni sud je ocijenio da je apelantica navedeni instrument obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, s obzirom da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što nije učinila. Kantonalni sud je ukazao da se zabilješka na mjenici da mjenica nije plativa 1. jula 2009. godine, odnosi na zabilješku koju je sama apelantica sačinila i da ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice, a kako je to predviđeno u smislu odredbi Zakona o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu. Kantonalni sud je istakao da s obzirom na navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja istaknutog od strane tuženih.

AP-1799/17

11. Apelantica, koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Mal 109274 17 Gž od 25. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tuženi (I. M., I. M., H. Č. i R. S.) solidarno isplate dospjeli dug, u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

12. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvotuženi 30. decembra 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđenja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu. Kantonalni sud je istakao da je navedeni instrument obezbjeđenja plaćanja sačinjen u formi vlastite mjenice, a da su se kao jemci potpisali drugo, treće i četvrtotuženi. Kantonalni sud je ocijenio da je apelantica navedeni instrument obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, s obzirom da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što nije učinila. Kantonalni sud je ukazao da se zabilješka na mjenici da mjenica nije plativa 2. jula 2009. godine, a koju je zabilješku apelantica sama sačinila, da ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice, a kako je to propisano odredbama Zakona o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. Kantonalni sud je istakao da s obzirom na navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja istaknut od strane tuženih. AP-1800/17

13. Apelantica, koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 109368 17 Gž od 7. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tuženi (F. Š., D. Š., S. K. i S. M.) solidarno isplate dospjeli dug, u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

14. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud pravilno zaključuje da je prvotuženi 4. novembra 1999. godine izdao vlastitu mjenicu radi obezbjeđenja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Kantonalni sud je istakao da je navedeni instrument obezbjeđenja plaćanja sačinjen u formi vlastite mjenice, a da su se kao jemci potpisali drugo, treće i četvrtotuženi. Kantonalni sud je ocijenio da je apelantica navedenu mjenicu mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, s obzirom da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti. Kantonalni sud je ukazao da se zabilješka na mjenici da mjenica nije plativa 8. juna 2009. godine, a koju je apelantica sama sačinila, da ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice, a kako je to propisano odredbama Zakona o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu. Kantonalni sud je istakao da s obzirom na navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja istaknutog od strane tuženih. AP-1801/17

15. Apelantica, koju zastupa Kenan Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 106617 15 Rev od 13. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tuženi (N. H., R. H., Dž. P. i Z. A.) solidarno isplate dospjeli dug, u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

16. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da se, u konkretnim okolnostima, istaknuti prigovor zastare treba raspraviti sa aspekta relevantnih odredaba Zakona o mjenici. Vrhovni sud je istakao da su odredbama člana 106. Zakona o mjenici određeni bitni elementi vlastite mjenice, odredbama člana 107. stav 1. istog zakona da isprava u kojoj ne bi bilo ma kojeg od sastojaka nabrojanih u članu 106. tog zakona, ne vrijedi kao vlastita mjenica, osim u slučajevima koji su određeni u sljedećim stavovima, a stavom 2. člana 107. da vlastita mjenica u kojoj nije označena dospjelost smatra se kao mjenica po viđenju. Vrhovni sud je dalje naveo da je odredbama člana 35. stav 1. istog zakona određeno da je mjenica po viđenju plativa čim se podnese, da se ona mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja, da trasant može ovaj rok skratiti ili odrediti duži, te da te rokove indosanti mogu skratiti, a da je odredbom člana 80. stav 1. da svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti. Vrhovni sud je ocijenio da na vlastitoj mjenici izdatoj od strane prvotuženog 23. decembra 1999. godine, nije navedena oznaka dospjelosti, jer sadržaj teksta "Dana 28. maja 2009. godine mjenica nije plativa”, koji je ručno ispisan na mjenici, nema obilježja niti oznaku, pa ni pravnu snagu oznake dospjelosti mjenice. Vrhovni sud je ukazao da je navedenim tekstom naznačeno samo da navedena mjenica na taj dan nije plativa, a ne i da je taj dan dospjela na naplatu, pa se treba smatrati da na istoj nije označen dan dospjelosti, te istu treba tretirati kao mjenicu po viđenju, koja se mora podnijeti na naplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja. Vrhovni sud je zaključio da imajući u vidu da je predmetna mjenica izdata 23. decembra 1999. godine, da je podnijeta na naplatu 28. maja 2009. godine a da je prijedlog za izvršenje, na osnovu iste, podnijet 23. jula 2009. godine (koje činjenice među strankama i nisu sporne), nastupila je zastara iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, pa je zbog istaknutog prigovora zastare pravilno odbijen apelantičin tužbeni zahtjev.

Spajanje predmeta

17. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-594/17.

18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelantice.

Apelacioni navodi

19. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelantica poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

21. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

22. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

23. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već ranije u odlukama AP 5134/15 i 4934/15 razmatrao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 5134/15 od 17. februara 2016. godine i AP 4934/15 od 16. marta 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-594/17 („Intesa Sanpaolo banka“ d.d. Bosna… | Sudska praksa | Aktio