Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-518/17 (Energopetrol d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-518/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-518/17, rješavajući apelacije Energopetrol d.d. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio „Energopetrol“ d.d. Sarajevo protiv:
- Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 223341 14 Rev od 17. novembra 2016. godine;
- Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 229625 14 Rev od 14. novembra 2016. godine;
- Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 062443 16 Rev od 5. januara 2017. godine i
- Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 168290 14 Rev od 26. januara 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-518/17
1. Energopetrol d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amar Bajramović, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 65 0 Rs 223341 14 Rev od 17. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da isplati tužiteljima (V. Č., Z. K., S. S., M. Đ., S. L., A. Š., S. M., M. H., A. H., Dž. H., I. G., B. B., A. M. i A. S) na ime razlike osnovnih plata uvećanih za minuli rad određene novčane iznose, kao i da Federalnom zavodu za penzijsko-invalidsko osiguranje uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je u vrijeme zaključenja ugovora o radu sa tužiteljima apelant bio privredno društvo sa većinskim državnim kapitalom, koga je obavezivao Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU). Nadalje, Vrhovni sud FBiH je naveo da su nakon promjene vlasničke strukture (16. mart 2007. godine) ugovori o radu tužitelja preneseni na apelanta i da ti ugovori obavezuju apelanta sve do njihove izmjene ili prestanka, iz razloga što promjena vlasničke strukture, sama po sebi, ne sprječava prijenos dotadašnjih ugovora o radu, sa svim stečenim pravima zasnovanim na GKU. Takođe, Vrhovni sud FBiH je naveo da je apelant, nakon privatizacije, donio svoj interni kolektivni ugovor
– Kolektivni ugovor za „Energopetrol“ d.d. Sarajevo, nakon čega je apelant sa pojedinim tužiteljima zaključio nove ugovore o radu u skladu sa odredbama internog kolektivnog ugovora. Vrhovni sud FBiH je naveo da nakon zaključivanja novih ugovora o radu (nakon privatizacije) i zaključenjem internog kolektivnog ugovora između poslodavaca i Sindikata zaposlenika za tužitelje nastaje nova pravna situacija, te se njihov daljnji radni odnos nastavlja po pravilima ustanovljenim novim ugovorom o radu čiji je sastavni dio interni kolektivni ugovor, u skladu s kojim im pripada pravo na platu i ostala primanja ukoliko su veća od onih koja su propisana Općim kolektivnim ugovorom za 2005. godinu (u daljnjem tekstu: OKU). Isto tako, Vrhovni sud FBiH je naveo da se na zaposlenike koji nakon privatizacije nisu zaključili ugovore o radu primjenjuje raniji GKU iz 2000. godine, u odnosu na koja prava su bez pravnog značaja interni kolektivni ugovori doneseni nakon privatizacije (stav sa sjednice Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 22. jula 2015. godine). S obzirom da je pojedinim tužiteljima isplaćivana plata po internom kolektivnom ugovoru, a koja je manja od one koja bi im pripadala po odredbama OKU, Vrhovni sud FBiH je naveo da je razliku plata za te tužitelje trebalo dosuditi u skladu sa odredbama OKU. Osim toga, Vrhovni sud FBiH je naveo da pojedini tužitelji nakon privatizacije nisu zaključili nove ugovore o radu u skladu sa apelantovim internim kolektivnim ugovorom, zbog čega njima pripada plata u skladu sa odredbama GKU, jer su prava tih tužitelja bila zasnovana na odredbama tog kolektivnog ugovora.
3. Vrhovni sud FBiH je ukazao da nije osnovan apelantov prigovor u kojem je istakao da je drugostepeni sud povrijedio odredbu člana 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku u vezi s odredbom člana 103. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOR) i da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari trebala biti odbačena kao neblagovremena. Naime, Vrhovni sud FBiH je naveo da je pravilan stav nižestepenih sudova da se odredba člana 103. ZOR ne primjenjuje na novčana potraživanja iz radnog odnosa, te da shodno tome nije bilo uslova za odbacivanje tužbe kao neblagovremene. Pored toga, Vrhovni sud FBiH je ukazao da se odluke Ustavnog suda, a na koje se apelant pozvao u toku postupka, ne odnose na primjenu odredbe člana
103. ZOR, već na primjenu odredbe člana 105. Zakona o radu Republike Srpske.
AP-563/17
4. Apelant, kojeg zastupa Amar Bajramović, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu, protiv Presude Vrhovnog suda FBiH broj 65 0 Rs 229625 14 Rev od 14. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da isplati tužiteljima (S. N., J. N., A. G., N. H., M. Dž., F. E., A. H., R. K., A. P. i H. M.) na ime razlike osnovnih plata uvećanih za minuli rad određene novčane iznose, kao i da Federalnom zavodu za penzijsko-invalidsko osiguranje uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća.
5. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je u vrijeme zaključenja ugovora o radu sa tužiteljima apelant bio privredno društvo sa većinskim državnim kapitalom, koga je obavezivao Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU). Nadalje, Vrhovni sud FBiH je naveo da su nakon promjene vlasničke strukture (16. mart 2007. godine) ugovori o radu tužitelja preneseni na apelanta i da ti ugovori obavezuju apelanta sve do njihove izmjene ili prestanka, iz razloga što promjena vlasničke strukture, sama po sebi, ne sprječava prijenos dotadašnjih ugovora o radu, sa svim stečenim pravima zasnovanim na GKU. Takođe, Vrhovni sud FBiH je naveo da je apelant, nakon privatizacije, donio svoj interni kolektivni ugovor
– Kolektivni ugovor za „Energopetrol“ d.d. Sarajevo, nakon čega je apelant sa pojedinim tužiteljima zaključio nove ugovore o radu u skladu sa odredbama internog kolektivnog ugovora. Vrhovni sud FBiH je naveo da nakon zaključivanja novih ugovora o radu (nakon privatizacije) i zaključenjem internog kolektivnog ugovora između poslodavaca i Sindikata zaposlenika za tužitelje nastaje nova pravna situacija, te se njihov daljnji radni odnos nastavlja po pravilima ustanovljenim novim ugovorom o radu čiji je sastavni dio interni kolektivni ugovor, u skladu s kojim im pripada pravo na platu i ostala primanja ukoliko su veća od onih koja su propisana Općim kolektivnim ugovorom za 2005. godinu (u daljnjem tekstu: OKU). Isto tako, Vrhovni sud FBiH je naveo da se na zaposlenike koji nakon privatizacije nisu zaključili ugovore o radu primjenjuje raniji GKU iz 2000. godine, u odnosu na koja prava su bez pravnog značaja interni kolektivni ugovori doneseni nakon privatizacije (stav sa sjednice Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 22. jula 2015. godine). S obzirom da je pojedinim tužiteljima isplaćivana plata po internom kolektivnom ugovoru, a koja je manja od one koja bi im pripadala po odredbama OKU, Vrhovni sud FBiH je naveo da je razliku plata za te tužitelje trebalo dosuditi u skladu sa odredbama OKU. Osim toga, Vrhovni sud FBiH je naveo da pojedini tužitelji nakon privatizacije nisu zaključili nove ugovore o radu u skladu sa apelantovim internim kolektivnim ugovorom, zbog čega njima pripada plata u skladu sa odredbama GKU, jer su prava tih tužitelja bila zasnovana na odredbama tog kolektivnog ugovora.
6. Vrhovni sud FBiH je ukazao da nije osnovan apelantov prigovor u kojem je istakao da je drugostepeni sud povrijedio odredbu člana 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku u vezi s odredbom člana 103. ZOR i da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari trebala biti odbačena kao neblagovremena. Naime, Vrhovni sud FBiH je naveo da je pravilan stav nižestepenih sudova da se odredba člana 103. ZOR ne primjenjuje na novčana potraživanja iz radnog odnosa, te da shodno tome nije bilo uslova za odbacivanje tužbe kao neblagovremene. Pored toga, Vrhovni sud FBiH je ukazao da se odluke Ustavnog suda, a na koje se apelant pozvao u toku postupka, ne odnose na primjenu odredbe člana 103. ZOR, već na primjenu odredbe člana 105. Zakona o radu Republike Srpske.
AP-1579/17
7. Apelant, kojeg zastupa Dino Duraković, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu, protiv Presude Vrhovnog suda FBiH broj 65 0 P 062443 16 Rev od 5. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, obavezan je apelant da tužiteljici (Š. M.) isplati razlike osnovnih plaća uvećanih za minuli rad za određeni vremenski period, te da joj obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća.
8. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da nije osnovan apelantov prigovor da ga odredbe GKU ne obavezuju jer je privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom, a odredbama člana 2. GKU je propisano da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, Vrhovni sud FBiH je naveo da je u vrijeme zaključenja ugovora o radu između apelanta i tužiteljice, apelant bio privredno društvo sa većinskim državnim kapitalom koga je obavezivao GKU i da je u preambuli ugovora o radu navedeno da se zaključuje i na osnovu GKU, iz čega proizilazi da je normativni dio GKU inkorporiran u ugovor o radu. Nadalje, Vrhovni sud FBiH je naveo da je odredbama člana 105. ZOR propisano da u slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja, ugovori o radu se prenose na novog poslodavca u skladu sa kolektivnim ugovorom. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud FBiH je naveo da takav ugovor o radu obavezuje apelanta sve do njegove izmjene ili prestanka, a da promjena vlasničke strukture poslodavca ne spriječava prenos dotadašnjih ugovora o radu zaposlenika, sa svim stečenim pravima zasnovanim na normativnom dijelu GKU, koji je do tada obavezivao poslodavca. Osim toga, Vrhovni sud FBiH je naveo da prelaznim i završnim odredbama OKU nije propisano da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti postojeći granski kolektivni ugovori, pa kako je GKU bio na snazi u utuženom periodu, u skladu sa načelom povoljnosti izraženim u odredbama člana 3. stav 3. OKU, Vrhovni sud FBiH sud je konstatovao da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili odredbe tog kolektivnog ugovora, kao najpovoljnijeg prava za tužiteljicu.
9. Vrhovni sud FBiH je istakao da je pravilan stav nižestepenih sudova da su predmetna potraživanja novčana potraživanja iz radnog odnosa na koja se ne primjenjuje subjektivni rok iz odredaba člana 103. ZOR, pa tako nije osnovan apelantov prigovor neblagovremenosti tužbe i nema mjesta ni primjeni pravila o odbacivanju tužbe iz člana 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku.
AP-1708/17
10. Apelant, kojeg zastupa Amar Bajramović, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu, protiv Presude Vrhovnog suda FBiH broj 65 0 Rs 168290 14 Rev od 26. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, obavezan je apelant da tužiteljima (A. P., M. Dž. i N. H.) isplati na ime razlike plaća određene novčane iznose za određeni vremenski period, kao i da im uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plata.
11. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da nije osnovan apelantov prigovor da ga odredbe GKU ne obavezuju jer je privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom, a odredbama člana 2. GKU je propisano da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, Vrhovni sud FBiH je naveo da je u vrijeme zaključenja ugovora o radu između apelanta i tužitelja, apelant bio privredno društvo sa većinskim državnim kapitalom koga je obavezivao GKU i da je u preambuli ugovora o radu navedeno da se zaključuje i na osnovu GKU, iz čega proizilazi da je normativni dio GKU inkorporiran u ugovor o radu. Nadalje, Vrhovni sud FBiH je naveo da je odredbama člana 105. ZOR propisano da u slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja, ugovori o radu se prenose na novog poslodavca u skladu sa kolektivnim ugovorom. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud FBiH je naveo da takav ugovor o radu obavezuje apelanta sve do njegove izmjene ili prestanka, a da promjena vlasničke strukture poslodavca ne spriječava prenos dotadašnjih ugovora o radu zaposlenika, sa svim stečenim pravima zasnovanim na normativnom dijelu GKU, koji je do tada obavezivao poslodavca. Osim toga, Vrhovni sud FBiH je naveo da prelaznim i završnim odredbama OKU nije propisano da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti postojeći granski kolektivni ugovori, pa kako je GKU bio na snazi u utuženom periodu, u skladu sa načelom povoljnosti izraženim u odredbama člana 3. stav 3. OKU, Vrhovni sud FBiH sud je konstatovao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe tog kolektivnog ugovora, kao najpovoljnijeg prava za tužitelje.
12. Vrhovni sud FBiH je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine u skladu sa članom 106. ZOR i da ostvarivanje ovih potraživanja nije ograničeno rokom za podnošenje tužbe iz odredbe člana 103. ZOR.
Spajanje predmeta
13. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-518/17, AP-563/17, AP-1579/17 i AP-1708/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-518/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
14. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da su sudovi proizvoljno i pogrešno tumačili pozitivno-pravne propise, što je dovelo do proizvoljne primjene odredaba ZOR i odredaba GKU i OKU. Osim toga, apelant smatra da su tužbe u konkretnim slučajevima neblagovremene.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na ličnu slobodu i sigurnost u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud FBiH u obrazloženjima svojih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-1526/16 od 20. jula 2016. godine i AP-1953/16 od 15. septembra 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja Vrhovnog suda FBiH, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOR, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba GKU i OKU. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman