Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2549/15 (S. P.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokaz
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2549/15
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2549/15, rješavajući apelaciju Sretena Prodanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sretena Prodanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 K 033239 15 Kž 3 od 19. marta 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 K 033239 14 K od 29.
decembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sreten Prodanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Podgorice, Republika Crna Gora, kojeg zastupa Mira Vučinić, advokat iz Trebinja, podnio je 20. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 K 033239 15 Kž 3 od 19. marta 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 K 033239 14 K od 29. decembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) zatraženo je 8. i 10. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i Okružno javno tužilaštvo odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 12. do 17. maja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 K 033239 14 K od 29. decembra 2014. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Osnovni sud je apelanta za počinjenje navedenog krivičnog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Naime, Osnovni sud je zaključio da iz sprovedenih dokaza, koji su prihvaćeni kao objektivni i vjerodostojni, proizilazi da je tužilaštvo dokazalo da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
6. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da je u konkretnom slučaju sprovedena posebna istražna radnja tajno praćenje i tehničko snimanje lica za koje nije postojala naredba Osnovnog suda i da dokazi pribavljeni tom radnjom ne mogu služiti kao dokaz u skladu sa članom 239 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), Osnovni sud je naveo da policijski poslovi prema Zakonu o unutrašnjim poslovima, između ostalog, podrazumijevaju sprečavanje vršenja krivičnih djela, otkrivanje krivičnih djela, pronalaženje, hvatanje i predaju izvršilaca krivičnih djela, te da su, između ostalog, policijski službenici ovlašćeni da zadržavaju lica na mjestu izvršenja krivičnog djela, lišavaju slobode, pritvaraju ih, ulaze i pretresaju stanove, prostorije i lica, a slična ovlašćenja službena lica imaju i prema ZKPRS. U vezi sa time, Osnovni sud je istakao da iz iskaza saslušanih svjedoka-policijskih službenika Policijske stanice Gacko proizilazi da su policijski službenici u okviru svojih zakonom propisanih službenih ovlašćenja 30. maja 2014. godine izvršili osmatranje terena, a kada su uočili nepoznato lice kako se kreće iz smjera graničnog prelaza iz pravca Crne Gore prema Gacku, izvršili su razmještanje po terenu i praćenje tog lica za koje u tom trenutku nisu znali o kome se radi, nakon čega su to lice i zaustavili i tek u trenutku zaustavljanja utvrdili da se radi o apelantu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da preduzete radnje ovlašćenih službenih lica PS Gacko nemaju karakter osmatranja i nadziranja lica kao posebne istražne radnje tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica iz odredbe člana 234 stav 2 tačka g) ZKPRS, pa time sa aspekta zakonitosti ove radnje nije ni bilo potrebno pribavljanje odgovarajuće naredbe u smislu člana 236 stav 1 ZKPRS.
7. Presudom Okružnog suda broj 95 0 K 033239 15 Kž 3 od 19. marta 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je presuda Osnovnog suda.
8. U vezi sa apelantovim navodima da su policijski službenici kritičnog dana vršili tajno praćenje i tehničko snimanje kao posebnu istražnu radnju za koju nisu imali naredbu sudije za prethodni postupak i da su za opojnu drogu saznali iz dokaza pribavljenih na nezakonit način, Okružni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka Z.K., S.G., R.B. i M.M. (pripadnika Policijske stanice Gacko) proizilazi da su u ranim jutarnjim časovima toga dana činili patrolu koja je vršila opservaciju, odnosno osmatranje terena u neposrednoj blizini granice sa Crnom Gorom. U svojim saglasnim iskazima istakli su da se radilo o operativno - taktičnoj radnji organizovanoj sa ciljem otkrivanja lica koja se bave prenošenjem opojne droge između dviju država, jer se radilo o području koje je poznato kao pogodno za krijumčarenje droge, akcizne robe i ljudi. Svjedoci Z.K. i S.G. ukazali su da su raspolagali određenim operativnim saznanjem da bi toga dana apelant, kao bezbjednosno interesantno lice, mogao izvršiti promet opojne droge, mada nisu išli ciljano da sačekaju apelanta, već ih je navedeno saznanje iniciralo da urade opservaciju terena. U vezi sa time, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud zauzeo pravilno stanovište da preduzete radnje ovlašćenih službenih lica nemaju karakter osmatranja i nadziranja lica kao posebne istražne radnje tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, u smislu odredbe člana 234 stav 2 tačka g) ZKPRS, te da su neprihvatljive žalbene tvrdnje da su policijski službenici vršili tajno praćenje apelanta kao posebnu istražnu radnju, koja nije bila određena naredbom sudije za prethodni postupak. Karakter postupanja policijskih službenika nedvosmisleno spada u kategoriju operativnih aktivnosti kao skupa operativno-tehničkih mjera i radnji preduzetih na sprečavanju i suzbijanju kriminaliteta. Konkretna radnja opservacije u kontekstu operativnog rada preduzeta je na osnovu operativnog plana sačinjenog u Policijskoj stanici Gacko i predstavlja neposredna čulna opažanja policijskih službenika o određenim licima i pojavama na određenom lokalitetu. Ovakva operativna radnja ne može se nikako poistovjetiti sa sadržajem posebne istražne radnje tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima, što predstavlja procesnu i kriminalističku radnju tajnog prikupljanja informacija metodom ličnog zapažanja i sastoji se u tajnom praćenju i tehničkom snimanju određenih lica, vozila i predmeta koji su u vezi sa njima s ciljem prikupljanja informacija o kriminalnim aktivnostima i identitetu nadziranih lica, vozila i predmeta i ona se, u pravilu, primjenjuju prema individualno određenim osumnjičenim licima. Sve navedeno ukazuje da su neosnovani žalbeni prigovori zasnovani na tvrdnji da su dokazi pribavljeni od ovlašćenih službenih lica PS Gacko nezakoniti.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da iz činjeničnog stanja predmeta nesumnjivo proizilazi da su ovlašćena službena lica vršila posebnu istražnu radnju tajno praćenje za koju nisu imali naredbu sudije za prethodni postupak, a činjenica da je oni nazivaju opservacijom, a ne tajnim praćenjem ne dovodi u sumnju da je u pitanju bila posebna istražna radnja, jer iz iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da su policijski službenici imali saznanja da se apelant duži vremenski period bavi izvršenjem navedenog krivičnog djela i da su u jutarnjim časovima došli na teren, tj. mjesto kojim će naići apelant, vršili vizuelno praćenje, posmatranje dvogledom, praćenje apelanta. Budući da je u konkretnom slučaju do oduzimanja opojne droge došlo radnjom tajnog praćenja koja je preduzeta bez naredbe sudije za prethodni postupak, apelant smatra da se na tome dokazu ne može zasnivati sudska presuda.
b) Odgovor na apelaciju
10. Okružni sud je naveo da se iz apelacijskih navoda ne može zaključiti da su osporenom presudom povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava, niti da je ocjena izvedenih dokaza ili primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminatorska, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Osnovni sud je istakao da presudom toga suda nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koje su navedene u apelaciji.
12. Okružno javno tužilaštvo je navelo da iz stanja spisa proizilazi da je sprovedeni postupak pravičan, da je apelantu data mogućnost za iznošenje dokazne građe, da je iskorišćena mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, da su angažovani odgovarajući sudski vještaci, da su ocijenjeni svi dokazi, te da su redovni sudovi u potpunosti pravilno i u skladu sa odredbama ZKPRS izveli relevantne dokaze radi utvrđivanja odlučujućih činjenica, te da sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Imajući u vidu navedeno, Okružno javno tužilaštvo smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
13. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12, 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Krivična djela protiv zdravlja ljudi Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224. stav 1.
(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od tri do deset godina.
14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Zakonitost dokaza Član 10. st. 2. i 3.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stavka 2. ovoga članka.
GLAVA XVII – POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE
Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu Član 234. st. 1. i 2. tačka (g) (1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nerazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
(g) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima, Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji Član 236. stav 1.
(1) Istražne radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 234. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
Postupanje bez sudskog naloga ili van njegovog okvira Član 239.
Ako su radnje iz člana 235. ovog zakona preduzete bez naloga sudije za prethodni postupak ili u suprotnosti sa njom, sud na pribavljenim podacima ili dokazima ne može zasnivati svoju odluku.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Okružnog suda broj 95 0 K 033239 15 Kž 3 od 19. marta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 3. aprila 2015. godine, a da je apelaciju podnio 20. maja 2015. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana, stav 2 a ona obuhvataju :
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
21. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
22. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
23. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su ovlašćena službena lica vršila posebnu istražnu radnju tajno praćenje za koju nisu imali naredbu sudije za prethodni postupak, a imajući u vidu da je u konkretnom slučaju došlo do oduzimanja opojne droge preduzimanjem te radnje, apelant smatra da se na tome dokazu ne može temeljiti sudska presuda.
24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
25. Ustavni sud, takođe, napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugalije, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. marta 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. jula 2009. godine).
26. Razmatrajući apelantove navode da su u konkretnom slučaju policijski službenici kritičnog dana vršili tajno praćenje i tehničko snimanje, kao posebnu istražnu radnju za koju nisu imali naredbu sudije za prethodni postupak i da su za opojnu drogu saznali iz dokaza pribavljenih na nezakonit način, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom prvostepenog postupka pred Osnovnim sudom, kao i u žalbi pred Okružnim sudom o čemu su se redovni sudovi, ispitujući apelantove navode o nezakonitosti sprovedenih radnji, dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, prilikom ocjene karaktera radnji koje su ovlašćena službena lica preduzimala, zaključio da iz iskaza saslušanih svjedoka policijskih službenika proizilazi da preduzete radnje ovlašćenih službenih lica PS Gacko nemaju karakter osmatranja i nadziranja lica kao posebne istražne radnje tajno praćenje i tehničko snimanje iz odredbe člana 234 stav 2 tačka g) ZKP, pa time sa aspekta zakonitosti ove radnje nije ni bilo potrebno pribavljanje odgovarajuće naredbe u smislu člana 236 stav 1 ZKPRS. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su zaključci Osnovnog suda bili predmet analize i Okružnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud zauzeo pravilno stanovište da preduzete radnje ovlašćenih službenih lica PS Gacko nemaju karakter osmatranja i nadziranja lica kao posebne istražne radnje, već da karakter postupanja policijskih službenika nedvosmisleno spada u kategoriju operativnih aktivnosti kao skupa operativno-tehničkih mjera i radnji preduzetih na sprečavanju i suzbijanju kriminaliteta. U vezi sa navedenim zaključcima redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja odredbe člana 234 stav 1 ZKPRS proizilazi da se posebne istražne radnje mogu odrediti samo protiv određenog lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili s drugim licima učestvovalo ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz čega se može zaključiti da se posebnim istražnim radnjama ne mogu smatrati radnje osmatranja određenog terena. Stoga, imajući u vidu da iz sadržaja obrazloženja osporenih odluka proizilazi da ovlašćena službena lica nisu vršila osmatranje i praćenje apelanta, već osmatranje određenog područja koje je pogodno za krijumčarenje droge, akcizne robe i ljudi, a da ih je saznanje da bi toga dana apelant mogao izvršiti promet opojne droge navelo da vrše opservaciju toga terena, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su preduzete radnje policijskih službenika imale karakter posebne istražne radnje tajno praćenje i tehničko snimanje koja bi bila preduzimana isključivo prema apelantu, pa da bi zbog toga za radnje policijskih službenika morala postojati naredba sudije za prethodni postupak. Zbog toga, kod nesporne činjenice da se u konkretnom slučaju nije radilo o tajnom praćenju apelanta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi davanjem navedenog obrazloženja proizvoljno tumačili relevantne odredbe ZKPRS, zbog čega u konkretnom slučaju ne postoji ništa što ukazuje da su dokazi pribavljeni navedenim postupanjem policijskih službenika nezakoniti. Stoga, Ustavni sud smatra da ovim apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu pravne valjanosti preduzetih radnji od policijskih službenika i da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
29. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman