Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1947/17 (A. H.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1947/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-1947/17, rješavajući apelaciju Abdulaha Hajdarevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Abdulah Hajdarević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 205402 17 Kž od 7. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Abdulah Hajdarević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 19. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 205402 17 Kž od 7. aprila 2017. godine. Apelant je, također, u apelaciji naveo da podnosi i zahtjev za donošenje privremene mjere, koji nije obrazložio (ali iz apelacije proizlazi da se apelantov zahtjev odnosi na odgađanje izvršenja kazne zatvora). U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona F BiH, za radnje bliže opisane u izreci prvostepene presude, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant podnio žalbu kojom prvostepenu presudu pobija zbog povrede prava na odbranu, navodeći da u prvostepenom postupku nije imao branioca, a da je sud bio dužan da ga postavi iz razloga što je njegova materijalna situacija teška. Kantonalni sud je ocijenio da je apelantov žalbeni prigovor u pogledu povrede prava na odbranu neosnovan. Naime, Kantonalni sud je pojasnio da iz spisa konkretnog predmeta proizlazi da je nakon potvrđene optužnice pred prvostepenim sudom, apelant pozvan da se izjasni o krivnji kojom prilikom je, prije davanja iskaza o krivnji, poučen da ima pravo angažirati branioca, te ukoliko nema mogućnosti da ga plati da će mu biti postavljen po službenoj dužnosti. Kantonalni sud je istakao da je apelant izjavio da će se braniti sam pred sudom i da mu nije potreban branilac. Kantonalni sud je naglasio da je apelantu isto pitanje postavljeno i na suđenju (13.marta 2015. godine) sa istom poukom ali da je apelant dao isti odgovor da mu nije potreban branilac. Kantonalni sud je konstatovao da cijeneći naprijed navedeno, te imajući u vidu da je apelantu stavljeno na teret krivično djelo za koje nije obavezna odbrana putem branioca po zakonu, a da prvostepeni sud nije odlučio da je branilac apelantu potreban u interesu pravde, da je postupak prema apelantu proveden u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku F BiH uz puno poštivanje apelantovog prava. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu u toku suđenja nije omogućeno da angažuje advokata po službenoj dužnosti iako je „na početku suđenja odbio da mu se dodijeli advokat, ne znajući da ima pravo“, te kad je saznao da ipak može angažovati advokata po službenoj dužnosti da mu nije omogućeno.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na to da mu nije dodijeljen branilac po službenoj dužnosti), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman