Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1603/17 (Zeničko-dobojski kanton)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1603/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-1603/17, rješavajući apelacije Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a.) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Zeničko-dobojski kanton, protiv:
- Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 120833 17 Rsž od 27. februara 2017. godine;
- Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 Rs 032773 16 Rsž od 16. marta 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1603/17
1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 25. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 120833 17 Rsž od 27. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 120833 15 Rs od 21. decembra 2016. godine kojom je naloženo apelantu da tužiteljima (O. B., R. B., B. B., G. Č., S. G., A. K., S. K., D. K., V. K., H. M., E. M., A. M., M. S., N. S., N. Š., M. T., Lj. T., P. U. i Ž. Z.) na ime razlike plate (pojedinim tužiteljima), na ime razlike toplog obroka i na ime razlike regresa isplati određene novčane iznose za određene vremenske periode.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je odredbama člana 162. stav 1. Zakona o radnim odnosima službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine propisano da službenicima pripada naknada troškova u vezi sa službom (ishrana, prijevoz na posao i sa posla), kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena Kolektivnim ugovorima. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 68. Zakona o radu propisano da se plaća zaposlenika utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 2. stav 1. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine propisano da se propisom i općim aktima rukovoditelja organa uprave i sudske vlasti ne mogu utvrditi manja prava službenika od onih koja su utvrđena ovim ugovorom, pa se zbog toga ne može prihvatiti pozivanje apelanta na odredbe Zakona o namještenicima u državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine, Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine i rješenja o plaćama rukovoditelja organa. Isto tako, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 3. stav 3. novog Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, pa se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da naprijed navedeni Kolektivni ugovor obavezuje apelanta, bez obzira što je Vlada Zeničko-dobojskog kantona otkazala njegovu primjenu i povukla suglasnost na njegov tekst Odlukom od 10. decembra 2001. godine, jer prethodno nije provela postupak propisan odredbama člana 74. Kolektivnog ugovora, a isti je najpovoljniji za tužitelje. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao tuženog da isplati tužiteljima određene novčane iznose, na koje imaju pravo u skladu sa odredbama člana 28, 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine. Najzad, Kantonalni sud je ukazao da se na predmetna novčana potraživanja iz radnog odnosa primjenjuje zastarni rok iz člana 106. Zakona o radu, pa obzirom da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 22. aprila 2015. godine, a novčano potraživanje se odnosi na isplatu naknada za vremenski period od 14. septembra 2012. do 23. februara 2016. godine, to nije protekao zakonski rok od tri godine od nastanka potraživanja. AP-1936/17
3. Apelant, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 17. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 Rs 032773 16 Rsž od 16. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 Rs 032773 15 Rs od 17. avgusta 2016. godine kojom je naloženo apelantu da tužiteljici (T. D.) na ime neisplaćenog dijela plata po osnovu prekovremenog rada, rada na državni praznik za određeni vremenski period, na ime razlike neisplaćenog dijela naknade za ishranu i na ime razlike neisplaćenog dijela regresa za 2012. i 2013. godinu isplati određene novčane iznose, kao i da za tužiteljicu uplati doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje za određeni vremenski period.
4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da prema odredbama člana
24. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti, osnovna plaća službenika utvrđuje se množenjem koeficijenta platnog razreda, odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan sa osnovicom za plaću, koja se utvrđuje (pregovorima) svaka tri mjeseca, na način i po postupku koji će utvrditi potpisnici ovog ugovora, s tim da najniža plaća u organima uprave ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u Federaciji BiH u protekla tri mjeseca. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je po pitanju naknade za ishranu u toku rada odredbama člana 31. navedenog Kolektivnog ugovora propisan minimalni iznos u visini od 2% prosječne plate u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, a po osnovu naknade za korišćenje godišnjeg odmora odredbama člana 32. propisan je minimalni iznos u visini od 70% njegove plate ili najmanje u visini prosječne plate isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije (navedeni Kolektivni ugovor je izmjenjen – „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 97/2013 od 6. decembra 2013. godine – član 31. „2%“ zamijenjeno sa „1%“ i član 32. „službeniku i namješteniku pripada naknada plate za korištenje godišnjeg odmora (regres) u visini od 50% prosječne plate isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja rješenja o regresu). Kantonalni sud je naveo da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena finansijskim vještačenjem, nalazom i mišljenjem od 11. januara 2016. godine, na koji stranke nisu imale primjedbe, a koji je prihvaćen od strane suda kao objektivan i stručan. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora regulisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da nije osnovan apelantov prigovor da su se na potraživanja tužiteljice za period nakon 1. januara 2006. godine trebale primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova kantona i Zakona o policijskim službenicima, iz razloga što su navedenim propisima naknade koje potražuje tužiteljica utvrđene ispod minimuma koji je zaštićen Kolektivnim ugovorom djelatnosti na nivou Federacije i Općim kolektivnim ugovorom na istom nivou.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-1603/17 i AP-1936/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1603/17.
Apelacioni navodi
6. U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su presude Kantonalnog suda zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno da se povreda prava apelanta na pravično suđenje ogleda u pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o parničnom postupku, Zakona o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona, Zakona o policijskim službenicima Zeničko-dobojskog kantona i Kolektivnog ugovora za uposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 4501/16 od 11. januara 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman