Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5058/14 (S. A.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Povrat u prijašnje stanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5058/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP 5058/14, rješavajući apelaciju Steve Ajdarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Steve Ajdarića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 023886 14 Gž 2 od 25. septembra 2014. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci br. 71 0 P 023886 13 P 4 od 10. februara 2014.

godine i 71 0 P 023886 12 P 3 od 24. juna 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stevo Ajdarić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, podnio je 26. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 023886 14 Gž 2 od 25. septembra 2014. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 71 0 P 023886 13 P 4 od 10. februara 2014. godine i 71 0 P 023886 12 P 3 od 24. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda od 24. juna 2013. godine, kojim se tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom i obavezan apelant da tuženom „Projekt inžinjering“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: prvotuženi) nadoknadi troškove postupka, te je odbijena apelantova žalba protiv rješenja Osnovnog suda od 10. februara 2014. godine, kojim je odbačen apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje.

2. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, između ostalog, naveo da je postupak u ovom predmetu pokrenut apelantovom tužbom protiv prvotuženog i Opštine Laktaši, Odjeljenja za stambeno-komunalne djelatnosti (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi smetanja posjeda, kao i da su tokom postupka na ročištu pred prvostepenim sudom apelant i drugotuženi 23. augusta 2012. godine zaključili sudsko poravnanje na način kao u sadržaju na zapisniku sa održanog ročišta, nakon čega je postupak nastavljen u odnosu na prvotuženog. Nadalje, navedeno je da na nastavak ročišta za glavnu raspravu održanom 24. juna 2013. godine nije pristupio uredno obaviješteni apelant, kao tužilac, a punomoćnik prvotuženog nije zahtijevao da se glavna rasprava održi. Stoga je Osnovni sud rješenjem od 24. juna 2013.godine utvrdio da je apelantova tužba u predmetnoj pravnoj stvari povučena i obavezao apelanta na naknadu troškova parničnog postupka prvotuženom. S tim u vezi, Okružni sud je obrazložio da kako se u konkretnom slučaju prvotuženi nije želio upustiti u raspravljanje, a apelant je o ročištu bio uredno obaviješten i do momenta održavanja ročišta nije obavijestio sud o opravdanim razlozima svog izostanka, prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava (član 97. stav 3. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP) donio odluku kojom se tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom. U pogledu rješenja Osnovnog suda od 10. februara 2014. godine, kojim je odbačen apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje, Okružni sud je naveo da je apelant rješenje o povlačenju tužbe primio 2. jula 2013. godine, kada je ustvari rješenje primila Dragojla Ajdarić (prema konstataciji na povratnici majka), što se u smislu odredbe člana 345. stav 2. ZPP imalo smatrati i danom predaje apelantu. Kako je prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnesen preporučeno putem pošte 31. jula 2013. godine, a apelant nije dokazao tokom postupka, niti je izvodio dokaze radi dokazivanja činjenice da mu rješenje navedena Dragojla nije uručila istog dana (2. jula 2013. godine), Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava (član 329. ZPP ) odbacio kao neblagovremen apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje.

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Okružnog suda, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su Okružni i Osnovni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni i Osnovni sud u obrazloženjima svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5058/14 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio