Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-627/17 („G-PETROL“ d.o.o -Sarajevo)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Miješanje u imovinu
  • Javni interes
  • Upravni spor
  • Porez
  • Upravni postupak
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-627/17

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 627/17, rješavajući apelaciju „G-Petrol“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „G-Petrol“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020360 16 U od 7. decembra 2016. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Banja Luka broj 01/4- 2-UP/II-302/15 od 22. oktobra 2015. godine i Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Sektor za poreze broj 04/4-1/II-17-1-UP-31-4/15 od 28. maja 2015. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao neosnovana apelacija „G-Petrol“ d.o.o.

Sarajevo podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020360 16 U od 7. decembra 2016. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Banja Luka broj 01/4-2-UP/II-302/15 od 22. oktobra 2015. godine i Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Sektor za poreze broj 04/4-1/II-17-1-UP-31-4/15 od 28. maja 2015. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „G-Petrol“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 16. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 020360 16 U od 7. decembra 2016. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Banja Luka broj 01/4-2-UP/II-302/15 od 22. oktobra 2015. godine i Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje – Sektor za poreze broj 04/4-1/II-17-1-UP-31-4/15 od 28. maja 2015. godine. Apelant je 18. maja 2017. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UIOBiH) i UIOBiH – Sektor za poreze, Odsjek za kontrolu velikih poreznih obveznika, Grupa za kontrolu velikih poreznih obveznika Sarajevo (u daljnjem tekstu: Sektor za poreze UIOBiH) zatraženo je 25. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

2. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 2. juna 2017. godine, a UIOBiH 1. juna 2017. godine. Sektor za poreze UIOBiH nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Rješenjem Sektora za poreze UIOBiH broj 04/4-1/II-17-I-UP-31-2/15 od 14. aprila 2015. godine utvrđen je razrez indirektnih poreza prema apelantu za porezni period od 1. oktobra 2013. godine do 31. decembra 2014. godine u iznosu od 40.134,00 KM.

5. Protiv navedenog rješenja apelant je 29. aprila 2015. godine, u zakonom ostavljenom roku, izjavio žalbu na navedeno rješenje.

6. Rješenjem Sektora za poreze UIOBiH broj 04/4-1/11-17-1-UP-31-4/15 od 28. maja 2015. godine odbijena je u cijelosti kao neosnovana apelantova žalba protiv Rješenja Sektora za poreze UIO broj 04/4-1/II-17-I-UP-31-2/15 od 14. aprila 2015. godine.

7. U obrazloženju navedenog rješenja upravni organ se pozvao na član 20. stav 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05 i 100/08), kojom je propisano da poreznu osnovicu prometa dobara i usluga čini oporezivi iznos naknade (u novcu, stvarima ili uslugama) koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane s cijenom tih dobara ili usluga, u koju nije uključen porez na dodanu vrijednost (PDV), ako ovim zakonom nije drugačije propisano. Prema članu 20. stav 2. tačka 1. Zakona, u osnovicu se uračunavaju i akciza, carina i druge uvozne dažbine, kao i ostali javni prihodi, osim poreza na dodanu vrijednost. Budući da je apelant, prema Zakonu o naftnim derivatima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 52/14), obveznik takse na naftne derivate u iznosu od 0,01 KM/l naftnih derivata, a da je i obveznik indirektnih poreza shodno Zakonu, navedena taksa se uključuje u osnovicu za obračun poreza na dodanu vrijednost, shodno članu 20. st. 1. i 2. Zakona. Kako je dalje navedeno, nesporno je da takse spadaju u javne prihode, međutim, taksa na naftne derivate od 0,01 KM po litri ne predstavlja ni administrativnu ni sudsku taksu koje su oslobođene od plaćanja PDV-a prema članu 25. stav 1. tačka 6. Zakona, te time nisu od utjecaja na rješavanje s obzirom na to da je nesporno da je UIO pored ostalog nadležan za kontrolu obračuna PDV-a, a ne sporne takse, pa se u kontroli apelanta kao obveznika indirektnih poreza utvrđivala ispravnost osnovice za obračun PDV-a. Kako zaključuje Sektor za poreze UIOBiH, smatra se neosnovanim apelantov navod da se Zakon o naftnim derivatima ne primjenjuje na jedinstven način na teritoriji BiH, te da s obzirom na to da nije postojala kao posebna taksa do 10. jula 2014. godine kada je Zakon o naftnim derivatima stupio na snagu, nije ni mogla biti tretirana Zakonom o PDV-u, s obzirom na to da prema članu 20. stav 1. Zakona u osnovicu se uključuju sve naknade koje obveznik primi ili treba da primi, kao što su akciza, carina i druge uvozne dažbine, kao i ostali javni prihodi, osim poreza na dodanu vrijednost. Po ocjeni Sektora za poreze UIOBiH, ostali navodi nisu bili od utjecaja na drugačije rješavanje, s obzirom na to da su ocijenjene sve činjenice, te je primjenom odredbi Zakona koje se tiču prometa dobara i iskazivanja porezne osnovice utvrđeno da se, shodno navedenim odredbama Zakona, taksa za uspostavu rezervi naftnih derivata trebala uključiti u osnovicu za obračun PDV-a, te je u postupku kontrole izvršen obračun PDV-a u poreznim periodima od 1. juna 2014. godine do 31. decembra 2014. godine u ukupnom iznosu od 29.658,00 KM. S obzirom na to da apelant nije dostavio dokaze koji bi utjecali na promjenu utvrđenih obaveza po rješenju, a uzimajući u obzir navedeno, odbijena je žalba kao neosnovana i potvrđeno utvrđeno činjenično stanje navedeno u dispozitivu pobijanog rješenja.

8. Rješenjem UIOBiH broj 01/4-2-UP/II-302/15 od 22. oktobra 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena na Rješenje Sektora za poreze UIO broj 04/4- l/II-17-1 -UP- 31 -4/15 od 28. maja 2015. godine.

9. Kako navodi UIOBiH, nesporno je da taksa za uspostavu rezervi naftnih derivata predstavlja javni prihod, a što proizlazi i iz akta Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije broj 03- 02-2158/14 od 11. augusta 2014. godine u kojem je jasno i nedvosmisleno navedeno, da je taksa za uspostavu naftnih rezervi namjenski javni prihod, slijedom čega se apelant neosnovano poziva na taj akt. Prema tome, po ocjeni UIOBiH, pravilno je prvostepeni organ postupio kada je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku kontrole zaključio da se taksa za uspostavu rezervi naftnih derivata kao javni prihod uračunava u poreznu osnovicu za obračun PDV-a, saglasno članu 20. stav

2. Zakona o PDV-u, te je pravilno postupio kada je na iznose naplaćene takse obračunao PDV. Slijedom navedenog, pogrešno je apelantovo mišljenje da se na predmetnu taksu ne mogu primijeniti odredbe člana 20. stav 1. Zakona o PDV-u, jer je taksa prihod Operatora (energetski subjekt koji skladišti, nabavlja, obnavlja naftne derivate i raspolaže taksom u skladu sa ovim zakonom), prema članu 30. stav l. Zakona o naftnim derivatima, jer iz činjeničnog stanja proizlazi da apelant taksu naplati i primi od kupca prilikom prometa, odnosno prodaje naftnih derivata, što znači da se naplaćena taksa kao javni prihod uračunava u poreznu osnovicu, kako je to decidirano propisano članom 20. stav 2. Zakona o PDV-u. Apelant neosnovano ističe da se u konkretnom slučaju taksa ne može posmatrati kao oporezivi iznos naknade primljene za isporučena dobra ili usluge, niti se njeno prikupljanje može podvesti pod promet dobara ili usluga, nego je to samo trošak apelanta koji ovu taksu evidentira kao trošak koji ne ulazi u poreznu osnovicu za obračun PDV-a.

10. Kako se dalje navodi u obrazloženju rješenja, taksa za uspostavu rezervi naftnih derivata naplaćuje se od krajnjih potrošača i bez obzira na to što nije prihod žalitelja, naplaćena taksa ne predstavlja naknadu troškova plaćenih u ime i za račun Operatora, kako to pogrešno žalitelj smatra, nego naplatu namjenskog javnog prihoda ustanovljenog Zakonom o naftnim derivatima. Po mišljenju UIOBiH, bez osnova je i apelantov navod da se na predmetnu taksu analogno mogu primijeniti odredbe člana 25. stav 1. tačka 6. Zakona o PDV-u, s obzirom na to da su administrativne i sudske takse definirane posebnim zakonima koji uređuju i njihovu naplatu, dok je taksa za uspostavu rezervi naftnih derivata definirana i njena naplata regulirana Zakonom o naftnim derivatima. Nije sporno da u skladu s članom 30. stav 9. Zakona o naftnim derivatima nadzor nad primjenom ovog zakona u dijelu takse vrši Porezna uprava Federacije, ali kontrola pravilne primjene Zakona o PDV-u kod apelanta koji vrši oporezivi promet dobara, u ovom slučaju kontrola primjene člana 20. st. 1. i 2. koji se odnose na poreznu osnovicu za obračun PDV-a, u nadležnosti je UIO-a. Naime, UIOBiH je ustanovljen Zakonom o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 44/03) kao jedini organ u BiH koji je nadležan za provođenje propisa o indirektnom oporezivanju, što znači da je UIOBiH obavezan da u svakom konkretnom slučaju na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u odgovarajućem postupku primijeni propise kojima je ova materija regulirana, iz kojeg razloga tumačenje člana 30. Zakona o naftnim derivatima FBiH koje je dostavilo Federalno ministarstvo finansija broj 05-15-4484-1/14 od 22. jula 2014. godine, na koji se apelant poziva, nije relevantno za drugačije odlučivanje u konkretnoj upravnoj stvari, kako to apelant pogrešno smatra.

11. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 020360 16 U od 7. decembra 2016. godine apelantova tužba u upravnom sporu protiv Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje broj 01/4-2-UP/II- 302/15 od 22. oktobra 2015. godine je odbijena.

12. Sud BiH je u konkretnom predmetu utvrdio da je odluka poreznih organa pravilna i zakonita. Naime, odredbom člana 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da se PDV, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na promet dobara i usluga koje porezni obveznik u okviru obavljanja svoje djelatnosti izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu, kao i uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu. Prema odredbi člana 17. istog zakona, porezna obaveza nastaje u momentu isporuke dobara ili vršenja usluga, izdavanjem fakture, plaćanjem ili djelimičnim plaćanjem, prije izdavanja fakture, nastanka obaveze plaćanja carinskog duga kod uvoza dobara, a ako te obaveze nema, u momentu kada bi nastala obaveza plaćanja tog duga, što god da je prije nastalo. Porezna osnovica kod prometa dobara i usluga, prema članu 20. navedenog zakona, jeste oporezivi iznos naknade u novcu, stvarima ili uslugama, koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane s cijenama tih dobara ili usluga u koju nije uključen PDV, ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

13. Nadalje, u poreznu osnovicu za obračun PDV-a, prema stavu 2. tačka 1. istog člana, uračunavaju se akciza, carina i druge uvozne dažbine, kao i ostali javni prihodi osim PDV-a. Nadalje, Zakonom o naftnim derivatima u Federaciji Bosne i Hercegovine, odredbom člana 30. Zakona određena je taksa za uspostavu rezervi naftnih derivata u Federaciji BiH, koja je namjenski javni prihod određen ovim zakonom i namijenjena je za finansiranje uspostavljanja rezervi naftnih derivata u Federaciji BiH i prihod je Operatora rezervi naftnih derivata. Tačkom 2. istog člana je nadalje određeno da se taksa iz stava (1) ovog člana plaća na promet naftnih derivata, koji služe za krajnju potrošnju u visini od 0,01 KM po litru naftnih derivata, uključujući i tečni naftni gas koji se koristi u motorima s unutrašnjim sagorijevanjem, dok su obveznici takse iz stava 1. ovog člana energetski subjekti koji se bave prometom naftnih derivata namalo i kupac koji naftne derivate koristi za namjene utvrđene članom 2. tačka g) ovog zakona. Konačno, prema tački 4. iznos takse iz stava (2) ovog člana sadržan je u maloprodajnoj cijeni svih naftnih derivata u distribuciji tako što se dodaje na već utvrđenu maloprodajnu cijenu u kojoj taksa nije sadržana, a energetski subjekt koji se bavi energetskom djelatnosti iz člana 9. tačka d) ovog zakona prilikom prodaje naftnih derivata dužan je na ispostavljenom računu posebno evidentirati iznos takse (tačka 6).

14. Dakle, kako zaključuje Sud BiH, kod činjenica koje su utvrđene kontrolom PDV-a pravilno su porezni organi na tako utvrđeno činjenično stanje primijenili naprijed citirane propise, zbog čega je konačno pravilan zaključak poreznih organa da je taksa za uspostavu rezervi naftnih derivata javni prihod koji se uračunava u osnovicu za obračun PDV-a, u skladu s članom 20. stav 2. Zakona PDV-u. Naime, tačno je da je Zakonom o naftnim derivatima u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu 10. jula 2014. godine, propisana obaveza plaćanja takse za uspostavu naftnih rezervi u iznosu od 0,01 KM/l naftnih derivata, za sve obveznike definirane članom 2. tačka g) navedenog zakona. Također, članom 30. tačke 4. i 6. Zakona o naftnim derivatima u Federaciji Bosne i Hercegovine određeno je da je taksa za uspostavu naftnih derivata sadržana u maloprodajnoj cijeni svih naftnih derivata u distribuciji, tako što se dodaje na već utvrđenu maloprodajnu cijenu u kojoj nije sadržana, te da je energetski subjekt prilikom prodaje naftnih derivata dužan na ispostavljenom računu posebno evidentirati iznos takse. Dakle, dokazi spisa predmeta upućuju na zaključak da se apelant nije pridržavao citiranih propisa (Zakona o naftnim derivatima u Federaciji Bosne i Hercegovine i odredbe Zakona o fiskalnim sistemima) kod činjenice da je taksa za uspostavu naftnih rezervi namjenski javni prihod, koji se odvojeno iskazuje, pa je energetski subjekt prilikom prodaje naftnih derivata dužan navedenu taksu iskazivati kao dodatni artikl na fiskalnom računu. Dakle, po ocjeni Suda BiH, apelant pogrešno smatra da se navedena taksa ne može računati kao oporezivi iznos naknade za isporučena dobra ili usluge, niti da njeno prikupljanje predstavlja oporezivi promet dobara ili usluga, s obzirom na to da se ona u konačnici naplaćuje od krajnjih potrošača i bez obzira na to što nije prihod tužioca, naplaćena taksa ne predstavlja naknadu troškova plaćenih u ime i za račun Operatora, već, shodno pravilnom zaključku poreznih organa, radi se o naplati namjenskog javnog prihoda koji je ustanovljen Zakonom o naftnim derivatima. S obzirom na to da iz dokaza spisa, tj. zapisnika o kontroli proizlazi da je apelant u periodu od 1. jula 2014. godine do 31. decembra 2014. godine po osnovu realiziranih količina naftnih derivata vršio uplate na račun trezora FBiH, to je shodno pravilnom zaključku poreznih organa bio u obavezi da na taj iznos ukupno uplaćene takse (174.452,58 KM) obračuna PDV od 29.658,00 KM.

15. Sud BiH nije uvažio apelantov prijedlog da sud u upravnom sporu zakaže raspravu, jer upravni spor sud rješava na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, a samo izuzetno iz razloga navedenih u odredbi člana 34. stav 3. Zakona o upravnim sporovima BiH, sud može odrediti raspravu radi rješavanja upravnog spora. Osim toga, apelant nije obrazložio zakonske razloge zbog kojih smatra da je sporna stvar složena, te da je potrebno održavanje usmene rasprave radi boljeg razjašnjenja stanja stvari. Na osnovu stanja spisa ovo vijeće nalazi da se za rješavanje sporne stvari ne treba održati usmena rasprava, jer za njeno održavanje ne postoje zakonski razlozi iz člana 29. Zakona o upravnim sporovima BiH. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je primjenom odredbi člana 37. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, donio odluku kao u dispozitivu presude. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Apelant smatra da su razlozi za njegovo obavezivanje da plati PDV koje su porezni organi i sud dali neprihvatljivi. Naime, UIOBiH je u upravnom postupku donio odluku kojom je apelant dužan platiti PDV na taksu na naftne derivate, a ta taksa se naplaćuje na osnovu odredaba Zakona o naftnim derivatima FBiH. Apelant smatra da je nadležnost za primjenu Zakona data Poreznoj upravi FBiH, a ne UIOBiH. Dakle, UIO nije bio ovlašten vršiti nadzor nad primjenom bilo kojeg pitanja koje se tiče takse na uspostavu rezervi naftnih derivata. Naime, UIOBiH je ovlašten da kod apelanta vrši kontrolu indirektnih poreza na način i u postupku propisanom odredbama čl. 92-100. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja BiH, ali ne i nadzor nad primjenom bilo kojeg pitanja koje se tiče takse na uspostavu rezervi naftnih derivata što je u nadležnosti Porezne uprave FBiH (član 30. stav

9. Zakona). Po njegovoj ocjeni, UIOBiH nije bio niti jeste ovlašten da na taksu za uspostavu rezervi naftnih derivata izvrši obračun izlaznog PDV-a u smislu Zakona, a što je pobijanim aktom učinio i po tom osnovu apelanta obavezao na plaćanje iznosa od 40.134,00 KM za porezni period 1. oktobra 2013. godine do 31. decembra 2014. godine, od toga PDV u iznosu od 29.658 KM obračunat je na taksu za uspostavu rezervi naftnih derivata.

18. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je UIOBiH prekoračio granice ovlaštenja koje su mu date pravnim propisima iz razloga što u pobijanom upravnom aktu nije primijenjen ili je nepravilno primijenjen zakon BiH, odnosno propis zasnovan na zakonu, te je u upravnom postupku, koji je prethodio donošenju pobijanog akta, iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja. Apelant smatra da se pogrešna primjena zakonskih propisa, i u vezi s tim, pogrešan zaključak koji je izveden iz činjeničnog stanja, ogleda u tome da je UIOBiH, kao i Sud BiH, pogrešno okarakterizirao taksu za uspostavu rezervi naftnih derivata kao javni prihod u kontekstu člana 20. stav 1. Zakona o PDV-u, a u vezi s članom 30. stav 4. Zakona, umjesto kao direktni porez entiteta Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, apelant ističe da Zakon o PDV-u nije lex specialis, u kontekstu Zakona o naftnim derivatima, te shodno tome, UIO nije ovlašten donositi odluke koje direktno derogiraju Zakon o naftnim derivatima FBiH kojem je legitimitet dao Parlament FBiH kao zakonodavno tijelo. Dodatno, apelant napominje da se u Pravilniku o načinu uplate javnih prihoda budžeta i vanbudžetskih fondova na teritoriji FBiH navodi da je taksa za uspostavu rezervi naftnih derivata entitetski prihod, za koji se izvodi jasan zaključak da se radi o taksi kao entitetskom direktnom porezu. Uzimajući u obzir da porezni obveznik nije naplaćivao od maloprodajnih kupaca PDV na taksu za uspostavu rezervi naftnih derivata, što je nesporno, time je jasno da bilo kakva naplata PDV-a od apelanta je neosnovano bogaćenje poreznog organa na račun privrednog subjekta.

19. Iz svega naprijed iznesenog vidljivo je da pobijana presuda nije donesena u skladu sa Zakonom o naftnim derivatima Federacije BiH, Zakonom o PDV-u, Zakonom o unutrašnjoj trgovini FBiH, Zakonom o Poreznoj upravi FBiH i ostalim pozitivnim propisima. Apelant prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa i zaključuje da redovni sudovi nisu pravilno primijenili odredbe navedenih zakonskih propisa.

20. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi da postoji povreda navedenih ustavnih prava, ukine osporenu presudu i predmet vrati Sudu BiH koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku.

b) Odgovor na apelaciju

21. Sud BiH navodi da se u konkretnom slučaju radi o tome da su porezni organi u postupku kontrole PDV-a po prijavi za porezni period od 1. oktobra 2013. godine do 31. decembra 2014. godine utvrdili apelantu dodatni razrez PDV obaveze u ukupnom iznosu od 40.134,00 KM. Prema obrazloženju osporenih rješenja, apelant je u skladu s članom 30. Zakona o naftnim derivatima od kupaca naftnih derivata naplaćivao taksu za uspostavu rezervi naftnih derivata, koju je uplaćivao na račun Trezora FBiH do dvadesetog u mjesecu za prethodni mjesec, tako da za kontrolirani period ukupno uplaćena taksa iznosi 174.452,58 KM.

22. S obzirom na to da porezni obveznik naplaćenu taksu nije uključivao u maloprodajnu cijenu, prvostepeni organ je primjenom člana 20. st. 1. i 2. Zakona o PDV-u na iznos takse naplaćene po odgovarajućim poreznim periodima, primjenom porezne stope od 17%, izvršio obračun PDV-a i po tom osnovu utvrdio apelantu dodatnu PDV obavezu u iznosu od 29.658,00 KM.

23. Stoga, Sud BiH navodi da je odluka poreznih organa pravilna i zakonita. Pravilno su porezni organi na utvrđeno činjenično stanje primijenili članove 3. i 17. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i član 30. Zakona o naftnim derivatima, zbog čega je konačno pravilan zaključak poreznih organa da je taksa za uspostavu rezervi naftnih derivata javni prihod koji se uračunava u osnovicu za obračun PDV-a, u skladu s članom 20. stav 2. Zakona PDV-u. Dakle, dokazi spisa predmeta upućuju na zaključak da se apelant nije pridržavao naprijed citiranih propisa (Zakona o naftnim derivatima u Federaciji Bosne i Hercegovine i odredbe Zakona o fiskalnim sistemima) kod činjenice da je taksa za uspostavu naftnih rezervi namjenski javni prihod, koji se odvojeno iskazuje, pa je energetski subjekt prilikom prodaje naftnih derivata dužan navedenu taksu iskazivati kao dodatni artikl na fiskalnom računu. S obzirom na to da iz dokaza spisa, tj. zapisnika o kontroli proizlazi da je apelant u navedenom periodu po osnovu realiziranih količina naftnih derivata vršio uplate na račun trezora FBiH, to je shodno pravilnom zaključku poreznih organa bio u obavezi da na taj iznos ukupno uplaćene takse (174.452,58 KM) obračuna PDV od 29.658,00 KM.

24. U odgovoru UIOBiH navodi se da iz navedenih činjenica proizlazi da je u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude u cijelosti poštovan proceduralni okvir unutar kojeg se donose sudske odluke, te da je odluka donijeta pravilnom primjenom propisa na pravilno utvrđeno činjenično stanje, zbog čega apelant neosnovano tvrdi da su u konkretnom slučaju povrijeđena ustavna prava na koja se poziva. Naime, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, određivanje novčane obaveze prema državi spada isključivo u oblast javnog prava iz kojeg razloga takve obaveze ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana 5. stav 2, te člana 6. stav 1, kao i člana 14. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je u konkretnom slučaju apelantu utvrđena PDV obaveza propisana Zakonom o porezu na dodanu vrijednost, odnosno da se radi o obavezi koja proizlazi iz poreznog i javnog zakonodavstva, jasno je da postupak u kojem je apelant obavezan na uplatu dodatnog razreza indirektnih poreza ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu navedenih odredbi Evropske konvencije, slijedom čega ne stoje navodi iz apelacije o povredi ovih prava, posebno uzimajući u obzir i činjenicu da je apelant u predmetnoj upravnoj stvari iskoristio propisane redovne pravne lijekove.

25. S obzirom na to da je apelant kao porezni obveznik dužan ispunjavati obaveze koje proizlaze iz statusa poreznog obveznika, nesporno je da je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno na osnovu zakona i u javnom interesu. Naime, javni interes se ogleda u činjenici da je Zakonom o PDV-u uvedena obaveza i reguliran sistem plaćanja PDV-a, a budući da su porezi osnovni prihod svake države, to je pravilno i zakonito plaćanje poreza od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države, tako da je korekcija (razrez) poreza u postupcima kontrole legitiman cilj koji je u javnom interesu. U predmetnoj upravnoj stvari utvrđeno je da apelant nije na adekvatan način i u skladu s materijalnopravnim propisima izvršio obračun PDV-a, zbog čega je u postupku kontrole, koji je okončan sudskom odlukom, obavezan na dodatnu uplatu PDV-a u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV-u, što je Sud BiH potvrdio i u osporenoj odluci dao jasne i precizne razloge koji se zasnivaju na važećim materijalnim propisima.

26. Na osnovu navedenog, UIOBiH smatra da u konkretnom predmetu nije bilo povrede Ustava Bosne i Hercegovine na štetu podnosioca apelacije, slijedom čega se predlaže da predmetna apelacija saglasno članu 59. stav 3. Pravila Ustavnog suda bude odbijena.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o porezu na dodanu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05 i 100/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Predmet oporezivanja PDV se, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na:

-promet dobara i usluga (u daljnjem tekstu: promet dobara i usluga) koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu;

-uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu.

Član 17.

Poreska obaveza nastaje u momentu kada se izvrši jedna od sljedećih radnji, koja god bude najranija:

- isporuka dobara ili vršenje usluga;

- izdavanje fakture u skladu s ovim zakonom;

- plaćanje ili djelimično plaćanje izvršeno prije izdavanja fakture;

- nastanak obaveze plaćanja carinskog duga kod uvoza dobara, a ako te obaveze nema, u momentu kada bi nastala obaveza plaćanja tog duga;

- za promet dobrima i uslugama prema članu 5., 6. i 9., po isteku poreskog perioda za vrijeme kojeg je izvršen promet;

i

- za svaku izmjenu u poreskoj osnovici prema članu 20., kada se izda faktura ili drugi dokument.

Član 20.

Poreska osnovica kod prometa dobara i usluga Poreska osnovica (u daljnjem tekstu: osnovica) prometa dobara i usluga jeste oporezivi iznos naknade (u novcu, stvarima ili uslugama) koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane sa cijenom tih dobara ili usluga, u koju nije uključen PDV, ako ovim zakonom nije drukčije propisano.

U osnovicu se uračunavaju i:

- akciza, carina i druge uvozne dažbine, kao i ostali javni prihodi, osim PDV-a;

- svi sporedni troškovi koje obveznik obračunava primaocu dobara i usluga (provizije, troškovi pakiranja, prijevoza, osiguranja i drugi vanredni troškovi koje isporučilac obračunava kupcu);

- bilo koji iznosi koji se obračunavaju na povratnu ambalažu;

- bilo koji troškovi priključivanja, naknade za ugradnju i drugi iznosi koji se obračunavaju kupcu od strane isporučioca dobara ili davaoca usluga kao uslov da se izvrši promet dobara i usluga.

28. Zakon o naftnim derivatima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 52/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 30.

(Taksa za uspostavu rezervi naftnih derivata) 1) Taksa je namjenski javni prihod koji se propisuje ovim zakonom i namijenjena je za finansiranje uspostavljanja rezervi naftnih derivata u Federaciji BiH i prihod je Operatora. 2) Taksa iz stava (1) ovog člana plaća se na promet naftnih derivata koji služe za krajnju potrošnju u visini od 0.01 KM po litru naftnih derivata, uključujući i LPG koji se koristi u motorima sa unutrašnjim sagorijevanjem. (....)

4) Iznos takse iz stava (2) ovog člana sadržan je u maloprodajnoj cijeni svih naftnih derivata u distribuciji tako što se dodaje na već utvrđenu maloprodajnu cijenu u kojoj taksa nije sadržana.

VI.Dopustivost

29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

31. U ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

32. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom;

33. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304, te Plazonić protiv Hrvatske, presuda od 6. marta 2008. godine, tačke 65. i 66). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati dodatni razrez PDV-a (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3247/09 od 23. novembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

34. Stoga, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae, inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 020360 16 U od 7. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

37. Apelant osporava navedene odluke organa Uprave i Suda BiH tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

38. Ustavni sud podsjeća na to da se pri ispitivanju da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu pojma „imovina“, koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je odlukama koje su donijeli nadležni organi UIOBiH, a koje je ispitao i Sud BiH, utvrđena obaveza PDV-a u ukupnom iznosu od 40.134,00 KM, koji je apelant dužan platiti. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

40. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49, i Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).

41. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti na to da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. S tim u vezi, iako se apelant nije konkretno pozvao na neko od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, koje se sastoji od lišavanja njegove imovine – novčanog iznosa, koji treba da plati po osnovu razreza indirektnih poreza na ime PDV-a (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1847/11 od 17. jula 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

42. S obzirom na to, Ustavni sud kao sljedeće mora ispitati da li je lišavanje apelanta da uživa prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s principom proporcionalnosti.

43. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 5).

44. Dovodeći u kontekst navedene stavove Evropskog suda s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je u apelantovom slučaju, nakon provedenog postupka, nadležni organ UIOBiH donio rješenje o utvrđivanju razreza indirektnih poreza za precizirani period, te mu naložio da uplati utvrđene obaveze. Nadalje, u obrazloženju navedene odluke se navodi da se upravni organ pozvao na član 20. stav 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, kojom je propisano da poreznu osnovicu prometa dobara i usluga čini oporezivi iznos naknade (u novcu, stvarima ili uslugama) koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane s cijenom tih dobara ili usluga, u koju nije uključen PDV, ako ovim zakonom nije drugačije propisano. Shodno navedenom, budući da je apelant, prema Zakonu o naftnim derivatima u Federaciji Bosne i Hercegovine obveznik takse na naftne derivate u iznosu od 0,01 KM/l naftnih derivata, a da je i obveznik indirektnih poreza shodno Zakonu, navedena taksa se uključuje u osnovicu za obračun poreza na dodanu vrijednost, shodno članu 20. st. 1. i 2. Zakona.

45. Kako je dalje navedeno, nesporno je da takse spadaju u javne prihode, međutim, taksa na naftne derivate od 0,01 KM po litri ne predstavlja ni administrativnu ni sudsku taksu koje su oslobođene od plaćanja PDV-a prema članu 25. stav 1. tačka 6. Zakona, te time nisu od utjecaja na rješavanje s obzirom na to da je nesporno da je UIO pored ostalog nadležan za kontrolu obračuna PDV-a, pa se u kontroli apelanta kao obveznika indirektnih poreza utvrđivala ispravnost osnovice za obračun PDV-a. Kako zaključuje Sektor za poreze UIO, smatra se neosnovanim apelantov navod da se Zakon o naftnim derivatima ne primjenjuje na jedinstven način na teritoriji BiH, ta da, s obzirom na to da nije postojala kao posebna taksa do 10. jula 2014. godine kada je Zakon o naftnim derivatima stupio na snagu, nije ni mogla biti tretirana Zakonom o PDV-u, s obzirom na to da prema članu 20. stav 1. Zakona u osnovicu se uključuju sve naknade koje obveznik primi ili treba da primi, kao što su akciza, carina i druge uvozne dažbine, kao i ostali javni prihodi, osim poreza na dodanu vrijednost.

46. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud zapaža da su porezni organi na utvrđeno činjenično stanje primijenili naprijed citirane propise, zbog čega su utvrdili da je taksa za uspostavu rezervi naftnih derivata javni prihod, koji se uračunava u osnovicu za obračun PDV-a, u skladu s članom 20. stav 2. Zakona PDV-u. Naime, Zakonom o naftnim derivatima u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu 10. jula 2014. godine, propisana je obaveza plaćanja takse za uspostavu naftnih rezervi u iznosu od 0,01 KM/litru naftnih derivata za sve obveznike definirane članom 2. tačka g) navedenog zakona. Također, članom 30. tačke 4. i 6. Zakona o naftnim derivatima u Federaciji Bosne i Hercegovine određeno je da je taksa za uspostavu naftnih derivata sadržana u maloprodajnoj cijeni svih naftnih derivata u distribuciji, tako što se dodaje na već utvrđenu maloprodajnu cijenu u kojoj nije sadržana, te da je energetski subjekt prilikom prodaje naftnih derivata dužan na ispostavljenom računu posebno evidentirati iznos takse. Dakle, nadležni organi su utvrdili da se apelant nije pridržavao naprijed citiranih propisa (Zakona o naftnim derivatima u Federaciji Bosne i Hercegovine i odredbe Zakona o fiskalnim sistemima) kod činjenice da je taksa za uspostavu naftnih rezervi namjenski javni prihod, koji se odvojeno iskazuje, pa je energetski subjekt prilikom prodaje naftnih derivata dužan navedenu taksu iskazivati kao dodatni artikl na fiskalnom računu. S obzirom na to da iz dokaza spisa, tj. zapisnika o kontroli proizlazi da je apelant u periodu od 1. jula 2014. godine do 31. decembra 2014. godine po osnovu realiziranih količina naftnih derivata vršio uplate na račun trezora FBiH, to je shodno pravilnom zaključku poreznih organa bio u obavezi da na taj iznos ukupno uplaćene takse (174.452,58 KM) obračuna PDV od 29.658,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno na osnovu zakona, kao i da primjena relevantnih zakonskih odredaba nije bila proizvoljna.

47. Odgovarajući na pitanje da li je lišavanje apelanta njegove imovine (obavezivanjem da plati dodatno utvrđene porezne obaveze) bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o PDV-u uvodi obaveza plaćanja i regulira sistem plaćanja poreza na dodanu vrijednost, a porezi su osnovni prihodi svake države, te smatra da je pravilno i zakonito plaćanje poreza na dodanu vrijednost od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države, te da je korekcija (razrez) poreza u postupcima kontrole legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. jula 1995. godine, serija A, broj 296-A, stav 39. i dalje). U konkretnom slučaju utvrđeno je da apelant na određene usluge nije obračunao PDV, zbog čega je u postupku porezne kontrole, koji je okončan sudskom odlukom, obavezan na dodatno plaćanje, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV-u i Zakona o naftnim derivatima u FBiH. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u apelantovu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu.

48. Dovodeći u vezu prethodne stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci, koja je u ovom slučaju osnov za miješanje u apelantovu imovinu, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštovanju porezne discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama Zakona o PDV-u i Zakona o naftnim derivatima u FBiH preteže nad apelantovim interesom da ne plati obračunati porez, te da apelant zbog nepoštovanja propisanih poreznih obaveza ne snosi poseban i pretjeran teret. Naime, upravo je apelant kao porezni obveznik propustio da prilagodi svoje ponašanje relevantnim odredbama materijalnog prava i da plati porez za koji je nadležni organ u postupku kontrole utvrdio da nije plaćen.

49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana diskriminacije

50. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi

51. Vezano za apelantove navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ima u vidu domen zaštite tog člana, te činjenicu da je apelant pravno lice, slijedom čega Ustavni sud smatra da ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije. Naime, iz sadržaja odredbe navedenog člana proizlazi da se radi o ličnom pravu na koje se mogu pozivati isključivo fizička lica, pa zbog toga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu također neosnovani.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Sud BiH, na osnovu činjenica utvrđenih u provedenom postupku pred nadležnim upravnim organima, utvrdio da je odluka kojom je apelant obavezan da plati PDV donesena u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV-u i Zakona o naftnim derivatima u FBiH, pa slijedi da je miješanje u apelantovu imovinu bilo razmjerno i da služi zakonitom cilju u javnom interesu.

53. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran.

54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije jer ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta kao pravno lice prekršili član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije s obzirom na to da se domen zaštite navedenih prava može vezati isključivo za fizička lica.

55. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-627/17 („G-PETROL“ d.o.o -Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio