Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5435/14 (D. V.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5435/14

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5435/14, rješavajući apelaciju Drage Vidovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Drage Vidovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 Rs 012313 14 Rsž 2 od 10. septembra 2014. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banja Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Dragi Vidoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantu Dragi Vidoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Drago Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova podnio je 14. decembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 Rs 012313 14 Rsž 2 od 10. septembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene JU Centar za socijalni rad Šipovo zatraženo je 2. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud i tužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 9. februara 2017. godine do 14. februara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Apelant je 25. februara 2010. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužene JU Centar za socijalni rad Šipovo (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate troškova polaganja magistarskog ispita i regresa za godišnji odmor za 2009. godinu.

6. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 Rs 012313 10 Rs od 29. decembra 2010. godine obavezana je tužena da apelantu kao zaposlenom radniku isplati naknadu za regres u iznosu kao u izreci presude sa kamatom od dana presuđenja pa sve do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude, dok je višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog odbijen kao neosnovan.

7. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je Rješenjem broj 75 0 Rs 012313 11 Rsž od 29. novembra 2011. godine žalbe uvažio, presudu Osnovnog suda od 29. decembra 2010. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Osporene presude

8. Postupajući u ponovnom postupku Osnovni sud je Presudom broj 75 0 Rs 012113 12 Rs 2 od 25. marta 2014. godine u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime neisplaćenih troškova polaganja magistarskog ispita koji je u vezi sa stručnim osposobljavanjem isplati iznos kao u izreci presude, zajedno sa zateznom kamatom počev od 19. februara 2010. godine pa do konačne isplate i zahtjev da se tužena obaveže da mu isplati dug po osnovu neisplaćenog regresa, ogrijeva i zimnice za 2009. godinu u iznosima bliže određenim izrekom presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2010. godine, pa do konačne isplate, u ukupnom iznosu od 2.860,00 KM, kao i naknadu troškova parničnog postupka.

9. Osnovni sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da među parničnim strankama nije sporna činjenica da je apelant zaposlenik tužene, da je 21. decembra 2009. godine odbranio magistarski rad na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i da je time ispunio uslove za sticanje zvanja magistra nauka socijalnog rada. U vezi sa apelantovim zahtjevom za plaćanje troškova polaganja magistarskog ispita, Osnovni sud je ukazao da je Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS dopisom broj 05-521-178/06 od 30. maja 2006. godine dalo preporuku „da poslodavac ili student snosi tehničke troškove u visini od 300,00 KM po semestru kako bi učestvovao u edukaciji, kao i troškove prevoza do mjesta održavanja vježbi i predavanja, ali da ova preporuka nema obavezujući karakter“. Iz navedene preporuke proizilazi, kako je navedeno u obrazloženju presude, da poslodavac nije bio dužan, niti je morao snositi troškove apelantovog upisa na postdiplomski studij, ali iz izvedenih dokaza proizilazi da je tužena apelantu u nekoliko navrata odobravala povremeno odsustvo sa rada u trajanju od tri do četiri dana radi prisustva predavanjima i vježbama na fakultetu i plaćeno odsustvo sa posla, da mu je na ime troškova upisa na prvi semestar u školskoj 2006/2007. godini odobrila iznos od 300,00 KM i da je djelimično snosila troškove putovanja apelanta, kao i troškove goriva za prevoz u iznosu od 121,93 KM.

10. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporna ni činjenica da je tužena apelantu, kao i ostalim zaposlenim, isplatila dio regresa za godišnji odmor za 2009. godinu u iznosu od po 320,00 KM i da je apelant obaviješten da u budžetu Opštine Šipovo nisu planirana sredstva za stručno usavršavanje radnika (dopisi broj 01-151-1058-1/09 od 29. decembra 2009. godine i broj 01-40-77710 od 19. marta 2010. godine). Dalje, saglasno odredbi člana 10 Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik RS“ broj 27/06, u daljnjem tekstu: OKU), kao i Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u organima uprave RS („Službeni glasnik RS“ br. 14/08 i 114/08, u daljnjem tekstu: PKU), Osnovni sud je ukazao da je poslodavac, u skladu sa promjenom procesa rada, tehničko-tehnološkim unapređenjem ili potrebama organizacije rada, dužan obezbijediti stručno obrazovanje i usavršavanje radnika, ali da se ne obavezuje da snosi bilo kakve troškove stručnog usavršavanja i obrazovanja, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbio kao neosnovan. Istaknuto je da je članom 11 stav 1 tač. d) i ž) citiranog PKU regulisano da poslodavac zaposlenima na teret materijalnih troškova isplaćuje regres za korišćenje godišnjeg odmora najviše u visini tri prosječne plate poslodavca (jedinice lokalne samouprave) u mjesecu koji prethodi otpočinjanju korišćenja godišnjeg odmora, a najmanje u visini tri najniže utvrđene plate u RS, kao i da poslodavac u toku godine radnicima isplaćuje sredstva za obezbjeđenje zimnice i ogrijeva najviše u visini tri prosječne plate ostvarene u RS za svako davanje. Međutim, imajući u vidu da je Odlukom o izvršenju budžeta opštine, odnosno jedinice lokalne samouprave za 2009. godinu, izvršeno umanjenje troškova svih oblika koji se finansiraju iz budžeta, kao i okolnost da je tužena apelantu i svim ostalim zaposlenim obezbijedila minimum naknade na ime regresa za 2009. godinu tako što im je regres isplaćen u visini od tri najniže cijene rada utvrđene odlukom Vlade RS, a koja je iznosila 100,00 KM, Osnovni sud je zaključio da je apelantov zahtjev za isplatu razlike na ime regresa za 2009. godinu neosnovan. Dalje, Osnovni sud je, takođe, zaključio da apelant, shodno odredbi člana 7 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao da je tužena raspolagala materijalnim troškovima iz kojih bi se izdvojila sredstva za isplatu regresa, ogrijeva i zimnice za zaposlene za 2009. godinu, da navedena sredstva nisu bila planirana u budžetima, pa samim tim nisu izdvojena i nisu namijenjena za ove isplate, Osnovni sud je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.

11. Okružni sud je Presudom broj 75 0 Rs 012313 14 Rsž 2 od 10. septembra 2014. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio, presudu Osnovnog suda od 25. marta 2014. godine preinačio u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za isplatu naknade troškova polaganja magistarskog ispita i tuženoj je naloženo da apelantu isplati iznos od 300,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 19. februara 2010. godine, dok je apelantova žalba u preostalom dijelu odbijena i presuda Osnovnog suda u ostalom odbijajućem dijelu odluke o apelantovom zahtjevu za isplatu naknade regresa, ogrijeva i zimnice za 2009. godinu i odluka o troškovima parničnog postupka potvrđena.

12. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je, s obzirom na vrijeme nastanka spornog potraživanja, mjerodavan materijalni propis, Zakon o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) i Pravilnik o platama i naknadama zaposlenih tužene iz novembra 2008. godine. Dalje, Okružni sud je ukazao da su odnosi zaposlenih u ustanovama socijalne zaštite u RS bili bliže uređivani Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u oblastima zdravstva i socijalne zaštite („Službeni glasnik RS“ br. 27/07 i 111/07, u daljnjem tekstu: PKU za zaposlene u oblasti zdravstva), koji su prestali da važe 9. decembra 2008. godine otkazom Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite broj 11105-505-5-17/08, te OKU koji je prestao da važi na temelju Odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U/36/06 od 26. novembra 2008. godine („Službeni glasnik RS“ broj 125/08). Međutim, kako Zakonom o radu nisu propisana prava zaposlenika na isplatu naknada troškova za stručno osposobljavanje, regres, zimnicu i ogrijev, koje apelant u predmetnom postupku potražuje, a da se u konkretnom predmetu ne mogu primijeniti ni odredbe OKU i PKU za zaposlene u oblasti zdravstva, koji su do nastanka spornih potraživanja prestali da važe, to se apelantova sporna potraživanja, po ocjeni Okružnog suda, zasnivaju na opštem aktu tužene, tj. Pravilniku o platama i naknadama zaposlenih iz novembra 2008. godine. Tim pravilnikom je propisano pravo zaposlenih na isplatu, ali na teret materijalnih troškova, regresa za korišćenje godišnjeg odmora u visini tri najniže plate u RS, zimnice i ogrijeva u visini tri najniže plate u RS za svako davanje, te mogućnost isplate naknade za prvo polaganje stručnog i drugih ispita koji su u svrsi stručnog osposobljavanja radnika. Takođe, propisana je primjena odredaba Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti lokalne samouprave („Službeni glasnik RS“ broj 114/07) ali samo u pogledu onih pitanja koja navedenim pravilnikom nisu regulisana.

13. Kod takvog stanja stvari Okružni sud je uvidom u dokaze izvedene na glavnoj raspravi (obrazac računa od 29. maja 2009. godine i 8. decembra 2009. godine) utvrdio da apelant pravilno ukazuje da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na zaposlenike kojima je tužena tokom 2009. godine izvršila plaćanje troškova stručnog osposobljavanja-polaganja stručnog ispita, na temelju čega je Okružni sud presudu prvostepenog suda u ovom dijelu preinačio i apelantovom tužbenom zahtjevu u tom dijelu udovoljio. Odluku o plaćanju zakonske zatezne kamate za naknadu troškova stručnog usavršavanja apelanta Okružni sud je donio primjenom člana 277 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO), „budući da tužena nije osporavala da su troškovi [apelanta] u navedenoj svrsi i iznosu nastali i da iste nije platila niti u naknadnom roku od osam dana, prema zahtjevu koji je [apelant] podnio tuženoj 11.2.2010. godine“. Prema tome, sud je odlučio kao u izreci presude, primjenom citirane odredbe ZOO, ocjenjujući da tužena navedene troškove nije platila u naknadnom roku od osam dana, na temelju čega je zaključio da je ona pala u docnju.

14. Nadalje je Okružni sud istakao da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je tužena izvršila isplatu dijela regresa za 2009. godinu svim zaposlenicima u istom iznosu od 320,00 KM, da zbog nedostatka sredstava koje obezbjeđuje osnivač nikom od zaposlenih nije isplaćen regres preko ovog iznosa do iznosa od 960,00 KM, da nisu ni djelimično isplaćene naknade za nabavku ogrijeva i zimnice za 2009. godinu u iznosu od po 960,00 KM za svako davanje, jer je isplata navedenih naknada zavisila od mogućnosti osnivača da ova sredstva obezbijedi kroz budžet Opštine Šipovo za 2009. godinu. Navedeno ja da između parničnih stranaka nije sporno da navedenu godinu sredstva osnivača nisu omogućila ostvarivanje ovih prava zaposlenim u „punom obimu utvrđenom opštim aktom tužene tako da je izvršena isplata u skladu sa raspoloživim sredstvima koje je obezbijedio osnivač tužene, kroz budžet za 2009. godinu“. Istaknuto je da je tužena usvajanjem Pravilnika o platama i naknadama iz novembra 2008. godine „predvidjela ostvarivanje ovih naknada u iznosu od najmanje tri najniže plate, ali je njihova isplata vezana za namjenski dodijeljena sredstva za pokriće materijalnih troškova poslovanja koje osnivač tuženoj nije obezbijedio“. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima u pogledu plaćanja sudske takse na tužbu i zahtjeva za vraćanje uplaćenih sredstava, Okružni sud je zaključio da ti apelantovi žalbeni navodi nisu u vezi sa predmetom odlučivanja tog suda i da će o tom njegovom zahtjevu biti naknadno odlučeno u postupku pred prvostepenim sudom, a prema čijem nalogu je izvršena naplata sudske takse apelantu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i dužine trajanja predmetnog postupka i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant prvenstveno ukazuje na hronologiju predmetnog postupka. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, ukazujući da je osporenim odlukama potpuno zanemarena primjena Pravilnika o platama i naknadama tužene. Takođe, ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava koja mu se, kako ističe, desila u vezi sa uplatom sudske takse, što, kako navodi, „sudovi uopšte nisu registrovali“ i obavezali tuženu da mu te troškove naknadi. Takođe, smatra da su mu proizvoljnom primjenom ZOO dosuđene zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos troškova polaganja magistarskog ispita počev od 19. februara 2010. godine pa do konačne isplate, a ne kako je to predložio tužbenim zahtjevom, počev od 1. januara 2010. godine. Apelant, takođe, navodi da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo, četiri godine. Smatra da je tokom trajanja postupka stekao utisak da članovi sudskog vijeća nisu adekvatno upoznati sa predmetom, već da su „favorizovali zakone na njegovu štetu“, zbog čega tvrdi da mu je osporenim presudama odbijen tužbeni zahtjev za naknadu regresa, ogrijeva i zimnice.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Okružni sud ističe da apelantove navode smatra neosnovanim zbog čega predlaže da se apelacija odbije.

17. Osnovni sud, takođe, smatra apelantove navode neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.

18. Tužena u odgovoru na apelaciju, takođe, ističe da apelantov zahtjev smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija kao takva i odbije.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o radu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 55/07) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu bliže se uređuju prava po osnovu rada, obim prava, način i postupak njihovog ostvarivanja. Kolektivnim ugovorom, u smislu odredaba ovog zakona, smatra se onaj kolektivni ugovor koji je obavezujući za poslodavca i radnike koji su kod njega zaposleni, a u čijem je zaključivanju poslodavac neposredno učestvovao, ili je ovlastio drugog poslodavca da to učini u njegovo ime, ili je naknadno pristupio kolektivnom ugovoru.

Pravilnikom o radu, u smislu ovog zakona, smatra se pravilnik o radu koji je donesen od strane poslodavca, u skladu sa članovima 11. i 12. ovog zakona. Ugovorom o radu smatra se ugovor na osnovu koga se između radnika i poslodavca, u skladu sa ovim zakonom, zasniva radni odnos.

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate, ona teče i poslije dužikove docnje.

21. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 75 0 Rs 012313 14 Rsž 2 od 10. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. oktobra 2014. godine, a apelacija je ponesena 14. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u pogledu primjene materijalnog prava i dužine trajanja predmetnog postupka, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a pna obuhvataju to uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

A) U odnosu na osporene presude

29. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni postupak odnosi na apelantov zahtjev za isplatu naknada iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4687/11 od 7. oktobra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 28). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati apelantove navode o kršenju tog prava.

30. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 26, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

32. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud konstatuje da apelant osporava presudu Okružnog suda u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu razlike regresa za 2009. godinu, te za isplatu naknade za ogrijev i zimnicu za 2009. godinu, kao i u dijelu koji se odnosi na rok od kojeg teku kamate na dosuđenu naknadu troškova polaganja magistarskog ispita. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odbijajući dio tužbenog zahtjeva za isplatu navedenih naknada, istakao da su navedena prava regulisana Pravilnikom tužene na način da je propisano pravo zaposlenih na isplatu, ali na teret materijalnih troškova, regresa za korišćenje godišnjeg odmora u visini tri najniže plate u RS, zimnice i ogrijeva u visini tri najniže plate u RS. Međutim, imajući u vidu da je isplata ovih naknada vezana za namjenski dodijeljena sredstva od osnivača za pokriće materijalnih troškova poslovanja, koja tuženoj nisu obezbijeđena, Okružni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

33. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju već odlučivao u svojoj Odluci broj AP 3271/06 (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/06 od 18. decembra 2008. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) povodom apelacije koju je grupa apelantkinja podnijela, između ostalog, i zbog neisplaćenih naknada za ogrijev, zimnicu i regres, čija je isplata bila regulisana odredbama tada važećeg Opšteg kolektivnog ugovora RS i Kolektivnog ugovora za oblast pravosuđa. U citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno pravo apelantkinja na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te je istakao : „Dakle, prema mišljenju Okružnog suda, apelantkinjama ne pripada pravo na naknadu troškova zimnice i ogrijeva za 2002. godinu, te zimnice, ogrijeva i regresa za 2003. godinu, s obzirom da sredstva za isplatu ovih materijalnih sredstva poslovanja nije odobrila Vlada Republike Srpske, niti su planirana u okviru budžeta Republike Srpske, niti su vršene isplate po ovom osnovu budžetskim korisnicima“ (tačka 46). Nadalje je istaknuto: „Ustavni sud primjećuje da je među strankama nesporno da apelantkinjama pripada pravo na isplatu materijalnih troškova poslovanja (regres, zimnica i ogrijev), kao i da se na konkretnu situaciju primjenjuje član 55 stav 6 Opšteg kolektivnog ugovora, kojim je propisano da poslodavac zaposlenima isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja regres u visini tri najniže cijene rada, a prema članu 57 istog kolektivnog ugovora, poslodavac može dodijeliti radnicima na teret materijalnih troškova poslovanja sredstva za obezbjeđenje zimnice i ogrijeva u visini trostrukog iznosa najniže cijene rada. Takođe je među strankama nesporno da su ove isplate na isti način regulisane i odredbama člana 48 Posebnog kolektivnog ugovora u oblasti pravosuđa. Odbijanje tužbenog zahtjeva apelantkinja redovni sud pravda nedostatkom sredstava, te činjenicom da su «opštepoznate teškoće u pogledu isplate materijalnih troškova prema budžetskim korisnicima», odnosno da zbog nedostatka sredstava, nikom od radnika tužene nisu isplaćene naknade na ime zimnice i ogrijeva, kao i regresa za relevantni period“ (tačka 48). Ustavni sud je u vezi s tim istakao da smatra „da Okružni sud nije mogao potvrditi prvostepene odluke kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi apelantkinja za isplatu regresa, ogrijeva i zimnice za relevantni period zbog nedostatka sredstava. Naime, nedostatak novca u budžetu, na koji se pozvao tuženi kao razlog za neplaćanje naknade na ime zimnice, ogrijeva, kao i regresa za predmetni period, a Okružni sud prihvatio kao razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva apelantkinja, nije argumenat koji Ustavni sud može prihvatiti, niti je takav argumenat prihvaćen u dosadašnjoj praksi Evropskog suda za ljudska prava. Činjenica da u budžetu nisu obezbijeđena sredstva za isplatu regresa, ogrijeva i zimnice, koju je Okružni sud ponudio kao razlog da ni apelantkinjama ne pripada pravo na isplatu naknade za regres, zimnicu i ogrijev, ne može se protumačiti drugačije nego kao proizvoljnost u primjenjivanju zakona Okružnog suda sa direktnim štetnim uticajem na ostvarivanje prava apelantkinja“ (tačka 49).S obzirom na navedeno Ustavni sud je zaključio da je ovakvo obrazloženje Okružnog suda arbitrarno.

34. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je i u apelantovom slučaju pravo na isplatu regresa, ogrijeva i zimnice gotovo na identičan način regulisano i u Pravilniku tuženog, koji je bio relevantan za rješavanje predmetnog spora, na čiju upotrebu upućuje Zakon o radu. Takođe, proizilazi da je Okružni sud ponudio gotovo identično obrazloženje (da je Pravilnikom tuženog predviđeno ostvarivanje ovih naknada u iznosu od najmanje tri najniže plate, ali je njihova isplata vezana za namjenski dodijeljena sredstva za pokriće materijalnih troškova poslovanja koje osnivač tuženom nije obezbijedio). S obzirom na to Ustavni sud smatra da se razlozi iz Odluke broj AP 3271/06 u cijelosti odnose na konkretan predmet, te da je i u konkretnom slučaju Okružni sud arbitrarno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu razlike naknade za regres, te naknade na ime ogrijeva i zimnice za 2009. godinu. U prilog ovakvom zaključku ide i praksa Evropskog suda u predmetu Anđelković protiv Srbije u kojem je Evropski sud utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje vezano za isplatu regresa, u situaciji kad je radnim zakonodavstvom to pravo bilo regulisano, te kad je redovni sud u tom predmetu „zanemarivši radno pravo koje se primenjuje, odbio zahtjev podnosioca predstavke jedino po osnovu toga da bi 'usvajanje zahtjeva podnosioca predstavke značilo da bi podnosilac predstavke bio tretiran povoljnije nego njegove kolege, koje takođe nisu dobile isplatu preostalog regresa“(vidi, Evropski sud Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 27).

35. Suprotno navedenom zaključku o proizvoljnosti u odlučenju Okružnog suda vezanoj za odbijanje zahtjeva za isplatu traženih naknada (regres, ogrijev, zimnica), Ustavni sud smatra da je Okružni sud obrazložio zašto je zakonsku zateznu kamatu na dosuđenu naknadu troškova stručnog usavršavanja dosudio od 19. februara 2010. godine, zaključivši da je tužena tog datuma pala u docnju, tj. od datuma kada je bilo izvjesno da tužena navedenu naknadu apelantu neće dobrovoljno isplatiti, nakon podnesenog zahtjeva od 11. februara 2010. godine. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud s tim u vezi dao jasno i razložno obrazloženje uz pozivanje na odredbu člana 277 stav 1 ZOO, a Ustavni sud u tom dijelu u datom obrazloženju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, ne nalazi proizvoljnost.

36. Ustavni sud, takođe, nalazi da u ovoj fazi postupka ne može ocijeniti apelantove navode vezane za plaćanje sudske takse (plaćene u postupku podnošenja tužbe sudu), jer iz obrazloženja osporene presude proizilazi da će o tom zahtjevu biti naknadno odlučeno u postupku pred prvostepenim sudom.

37. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud u konkretnom slučaju arbitrarno primijenio materijalno pravo kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike regresa, ogrijeva i zimnice. Stoga, smatra da je presudom Okružnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

B) Suđenje u razumnom roku

38. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa 25. februara 2010. godine, te da je postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 75 0 Rs 012313 13 14 Rsž 2 od 10. septembra 2014. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao četiri godine i šest mjeseci i 20 dana, a da je samo postupak pred prvostepenim sudom u dva navrata trajao tri godine i jedan mjesec. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu koji je hitne prirode po samom zakonu.

39. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1 Evropske konvencije, budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, a koje apelantove navode redovni sudovi nisu obrazložili.

40. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 3283/16 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3283/16 od 10. maja 2017. godine, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da „uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTSBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.

41. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 3283/16. Iz istih razloga i ova se odluka, takođe, dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

42. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

43. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 3283/16 preduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja, kako u slučaju navedenog apelanta, tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

44. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište suda pred kojim se vode predmetni postupci, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

45. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu utvrđenu povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati apelacione navode o kršenju ovog prava.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kada je Okružni sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu dijela naknade na ime regresa, te naknade ogrijeva i zimnice, pozivajući se na nedostatak sredstava, iako je pravo na ogrijev i zimnicu utvrđeno Pravilnikom tužene koji se primjenjuje na osnovu Zakona o radu.

47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak, koji se po zakonu smatra hitnim, trajao četiri godine i šest mjeseci i 20 dana, pri čemu odgovornost za dužinu postupka snosi prvostepeni sud pred kojim je postupak trajao tri godine i jedan mjesec. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovako prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.

48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5435/14 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio