Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-417/17 (Š. K., D. V. i B.P.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-417/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-417/17, rješavajući apelacije Šefika Kafedžića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Šefik Kafedžić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 130930 16 Gž od 15. novembra 2016. godine;

Dunja Vasić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Mal 006837 16 Gž od 19. septembra 2016. godine i B. P., protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Mal 033337 15 Gž od 22. decembra 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-417/17

1. Šefik Kafedžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 2. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 130930 16 Gž od 15. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Mal 130930 16 Kom od 19. maja 2016. godine kojom je obavezan apelant da tužitelju (JP „Grijanje“ d.o.o. Zenica) isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora dug za toplotnu energiju – paušal za vremenski period od 15. oktobra 2011. do 30. aprila 2012. godine, te da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant koristio usluge tužitelja. Kantonalni sud je naveo da je apelant po ličnom zahtjevu isključen iz mreže daljinskog zagrijavanja, ali da ostaje u obavezi plaćati paušal distributeru na ime toplotne energije. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 14. Odluke o zagrijavanju stambenog i poslovnog prostora Grada Zenica daljinskim grijanjem regulisano da se privremeno odustajanje od uzimanja toplotne energije odobrava na lični zahtjev potrošača, za koje vrijeme je potrošač obavezan da plaća distributeru paušal u iznosu od 10% cijene grijanja KM/m , a da se trajno odustajanje od preuzimanja toplotne energije odobrava isključivo za cijeli objekat (energetsku cjelinu) na lični zahtjev potrošača, ali uz suglasnost distributera. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je pravilna odluka prvostepenog suda da apelant tokom postupka nije dokazao da je u utuženom periodu bio isključen sa mreže daljinskog grijanja trajno, niti je dokazao da je prigovarao ispostavljenim računima.

AP-861/17

2. Dunja Vasić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gradiške, koju zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnijela je 6. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Mal 006837 16 Gž od 19. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelantkinje i tuženog (Z. V.) podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 Mal 006837 11 Kom od 23. juna 2015. godine, kojom su obavezani da tužitelju (Opština Gradiška) na ime duga za grijanje za određeni vremenski period isplate određeni novčani iznos. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da prema odredbama člana 2. stav 1. tačka a), b), v) i

g) Zakona o komunalnim djelatnostima, koji je važio u vrijeme nastalog duga, voda, kanalizacija, grijanje i odvoz smeća predstavljaju komunalne djelatnosti od posebnog društvenog interesa, odnosno djelatnosti individualne komunalne potrošnje, čije organizovano obavljanje obezbjeđuje jedinica lokalne samouprave (član 6. stav 1. istog zakona), na način da osnuje komunalno preduzeće ili da te poslove povjeri drugim privrednim subjektima (član 7. stav 1. istog zakona). Shodno tome, Okružni sud je naveo da je u Opštini Gradiška formirana Služba objedinjene naplate komunalnih usluga, pa je tužitelj, na osnovu odredaba člana 6. stav 1. Zakona o komunalnim djelatnostima ovlašten na podnošenje tužbe za isplatu duga po ovom osnovu, odnosno ima aktivnu legitimaciju u predmetnoj pravnoj stvari. Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima regulisano ovlaštenje povjerioca u obligacionom odnosu da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, kao i obaveza dužnika da obavezu ispuni savjesno i u svemu kako ona glasi. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da su apelantkinja i tuženi bili dužni redovno izmirivati obaveze po osnovu pružene komunalne usluge.

AP-872/17

3. B. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa G. P. (apelantova supruga), podnio je 7. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Mal 033337 15 Gž od 22. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 I 033337 14 Mal od 7. novembra 2014. godine, kojom je obavezan apelant da tužitelju (Opština Gradiška) na ime duga za izvršene komunalne usluge čistoće, grijanja, vode, kanalizacije i naknade održavanje za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prema odredbama člana 2. stav 1. tačka a), b), v) i g) Zakona o komunalnim djelatnostima, koji je važio u vrijeme nastalog duga, voda, kanalizacija, grijanje i odvoz smeća predstavljaju komunalne djelatnosti od posebnog društvenog interesa, odnosno djelatnosti individualne komunalne potrošnje, čije organizovano obavljanje obezbjeđuje jedinica lokalne samouprave (član 6. stav 1. istog zakona), na način da osnuje komunalno preduzeće ili da te poslove povjeri drugim privrednim subjektima (član 7. stav 1. istog zakona). Shodno tome, Okružni sud je naveo da je u Opštini Gradiška formirana Služba objedinjene naplate komunalnih usluga, pa je tužitelj, na osnovu odredaba člana 6. stav 1. Zakona o komunalnim djelatnostima ovlašten na podnošenje tužbe za isplatu duga po ovom osnovu, odnosno ima aktivnu legitimaciju u predmetnoj pravnoj stvari. Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima regulisano ovlaštenje povjerioca u obligacionom odnosu da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, kao i obaveza dužnika da obavezu ispuni savjesno i u svemu kako ona glasi. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da su apelantkinja i tuženi bili dužni redovno izmirivati obaveze po osnovu pružene komunalne usluge. Osim toga, Okružni sud je naveo da nije osnovan apelantov žalbeni navod da prvostepeni sud nije cijenio dokaze - reklamaciju na kvalitet grijanja stanara zgrade, iz razloga što je u obrazloženju prvostepene presude navedeno da se reklamacije od 31. marta 2013. godine i 28. marta 2013. godine ne odnose na pojedinačnu reklamaciju apelanta na ispostavljeni račun, kojom bi se reklamirala količina ili cijena usluge, već se odnose na reklamaciju svih stanara zgrade, a što nije u skladu sa odredbama člana 45. Opštih i tehničkih uslova za isporuku toplotne energije.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-417/17, AP-861/17 i AP-872/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-417/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

5. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje sudova, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-417/17 (Š. K., D. V. i B.P.) | Sudska praksa | Aktio