Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1745/17 (S. M. iz Banjaluke)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Trajanje pritvora
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1745/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1745/17, rješavajući apelaciju Slobodana Markovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Markovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 019836 17 Kž 3 od 14. marta 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 019836 16 Kv 4 od 9.
marta 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st.
3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Markovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 019836 17 Kž 3 od 14. marta 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 019836 16 Kv 4 od 9. marta 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Slobodan Marković iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. maja 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 019836 17 Kž 3 od 14. marta 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 019836 16 Kv 4 od 9. marta 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 17. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 22. maja, a Okružni sud i Okružno tužilaštvo 24. maja 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Okružni sud je rješenjem od 7. decembra 2016. godine apelantu, tada osumnjičenom, odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 148 stav 1 u vezi sa članom 20 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) iz razloga propisanih članom 197 stav 1 tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Okružni sud je rješenjem od 30. decembra 2016. godine apelantu, po prijedlogu Tužilaštva, produžio pritvor za još dva mjeseca iz istih razloga zbog kojih mu je pritvor i određen, tako da je pritvor po ovom rješenju mogao trajati do 5. marta 2017. godine.
6. Okružno tužilaštvo je 28. februara 2017. godine podiglo optužnicu protiv apelanta zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 148 stav 1 u vezi sa članom 20 KZRS. U optužnici je stavljen prijedlog da se apelantu pritvor produži iz razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Optužnica je potvrđena 1. marta 2017. godine.
7. Okružni sud je, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva iz potvrđene optužnice o produženju pritvora iz razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, rješenjem od 2. marta 2017. godine apelantu produžio pritvor iz razloga određenih članom 197 stav 1 tačka g) ZKPFBiH, tako da pritvor po ovom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora, koja će se vršiti svaka dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o određivanju pritvora. Rješenjem Vrhovnog suda od 7. marta 2017. godine ovo rješenje je ukinuto zbog nepropisnog sastava prvostepenog vijeća i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje Okružnom sudu.
Osporena rješenja
8. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 019836 16 Kv 4 od 9. marta 2017. godine apelantu produžio pritvor, nakon što je protiv njega potvrđena optužnica Okružnog tužilaštva zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 148 stav 1 u vezi sa članom 20 KZRS, a iz razloga određenog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Pritvor određen po ovom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora koja će se vršiti svaka dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
9. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je Okružni sud zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret zasnovao na pojedinačno pobrojanim dokazima objektivne i subjektivne prirode koji su prikupljeni tokom istrage i dostavljeni uz optužnicu. U prilog ovom zaključku posebno je ukazano na iskaz oštećene B.K., te iskaze svjedoka koji su se zatekli na licu mjesta i bili očevici inkriminisanog događaja.
10. Okružni sud je zaključio i da su se stekli uslovi za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. S tim u vezi je ukazano da se apelantu stavlja na teret da krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina. Nadalje, ukazano je da sve okolnosti ukazuju da je krivično djelo ubistvo ostalo u pokušaju samo zahvaljujući blagovremenoj reakciji građana - očevidaca, koji su se slučajno zatekli u podzemnoj garaži i čuli jauke oštećene B.K. Nadalje, ukazano je da su inkriminisane radnje preduzete u jutarnjim časovima, u centru Banje Luke, na javnom mjestu – podzemnoj garaži, gdje je apelant, maskiran, sa rukavicama i drvenom palicom, sačekao oštećenu B.K., koju je udarcem palicom u predjelu glave oborio a potom vukući je i udarajući, pokušao uvući u svoje vozilo. Kada u tome nije uspio, nastavio ju je udarati na opisani način, a zatim joj vezao usta i nos komadom platna, pa nastavio udarati njenom glavom od beton, sve dok to nije čuo slučajni prolaznik koji im je prišao, nakon čega se dao u bijeg. Iz navedenog, po ocjeni Okružnog suda, proizilazi da je apelant izvršio prethodne pripreme, kao i kako da ostane neotkriven, da je iskazao posebnu upornost zadajući oštećenoj brojne udarce po vitalnim dijelovima tijela od kojih je zadobila teške tjelesne povrede koje su detaljno pobrojane. Slijedom navedenog, zaključeno je da se radi o posebno teškom krivičnom djelu i naročito opasnom počiniocu, pa da bi apelantovo puštanje na slobodu u ovoj fazi postupka rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, prije svega u Banjoj Luci, gdje žive i apelant i oštećena, te njihove porodice, rođaci i prijatelji, između kojih može doći do pojačanih tenzija. Takođe, ukazano je i da su brojni građani s nevjericom i teškim negodovanjem pratili informaciju o kritičnom događaju, pa da bi svoje negodovanje mogli iskazati i javnim okupljanjem i protestovanjem, što može rezultirati realnom prijetnjom narušavanja javnog reda, a koja se ne bi mogla otkloniti primjenom blažih mjera.
11. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 019836 17 Kž 3 od 14. marta 2017. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Okružnog suda.
12. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi kojim se dovodi u pitanje osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, te se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja.
13. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i žalbene navode kojim je apelant osporavao postojanje razloga za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Po ocjeni Vrhovnog suda, obrazloženje prvostepenog suda svodi se na navode da se postupak vodi zbog krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora deset godina, a da opisani način i okolnosti pod kojim je djelo učinjeno to djelo čine naročito teškim, pa bi apelantovo puštanje na slobodu prouzrokovalo vanredne okolnosti koje bi predstavljale stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Nadalje, ukazano je da je u prvostepenom rješenju obrazloženo šta bi se moglo dogoditi ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu a da to obrazloženje u cijelosti prihvata i ovaj sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5, 6, 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
15. U vezi s tim, apelant tvrdi da se Vrhovni sud nije detaljno bavio ispitivanjem njegovih žalbenih navoda, te ih doveo u vezu sa osporenim stavovima Okružnog suda, da nije ispitivao zakonitost osporenog prvostepenog rješenja, već je, bez razumnog i argumentovanog obrazloženja, samo potvrdio sve što je rekao Okružni sud. Zbog toga, kako tvrdi, povrijeđen je princip jednakosti oružja, te garancije iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije jer je onemogućen da osporava i dovodi u pitanje zakonitost pritvora.
16. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5 Evropske konvencije jer se radi o nezakonitom pritvoru s obzirom na to da je prijedlog Tužilaštva bio neblagovremen. U vezi s tim je istakao da mu je pritvor određen po prethodnom rješenju isticao 5. marta 2017. godine u 7.25 časova, a da je prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora podnesen 28. februara 2017. godine najranije u osam časova, tj. nakon proteka roka od pet dana iz člana 196 ZKPRS, zbog čega je prijedlog tužioca morao biti odbačen. Zbog toga smatra da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda da je rok iz člana 196 ZKPRS instruktivni rok ne nudeći bilo kakvo obrazloženje za ovakav stav.
17. Osim toga, apelant tvrdi da su redovni sudovi kao glavni argumenat za produženje pritvora naveli kvalifikaciju krivičnog djela, koja je, kako tvrdi, pogrešna. Nadalje, ističe da je lišena svakog osnova konstatacija da postoji osnovana sumnja da je pokušao lišiti života oštećenu B.K. Ovu konstataciju, pa ni kvalifikaciju djela koje mu se stavlja na teret ne potkrepljuje niti jedan dokaz. Po njegovom mišljenju, eventualno se može raditi o krivičnom djelu iz člana 156 stav 1 KZRS (teška tjelesna povreda), a u tom slučaju stvarno nadležan nije Okružni sud, pa je rješenje o produženju pritvora donio stvarno nenadležan sud, odnosno ne postoje uslovi iz člana 197 stav 1 ZKPRS. Nadalje, apelant je istakao da iz medicinske dokumentacije proizilazi da niti jedna povreda koju je zadobila B.K. ne predstavlja tjelesne povrede koje dovode do smrti, tj. koje su opasne po život, ali da sud to zanemaruje tvrdeći suprotno. Apelant tvrdi i da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje. Po njegovom mišljenju, nije dovoljno samo paušalno navesti kvalifikaciju krivičnog djela i pobrojati dokaze iz kojih, kako navodi, navodno, proizilazi osnovana sumnja.
18. Apelant tvrdi i da je lišen svakog osnova zaključak redovnih sudova za produženje pritvora iz osnova propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Po njegovom mišljenju, osporena rješenja ne sadrže koncept javnog reda, već se zadržavaju na ranijoj ugroženosti javne bezbjednosti zbog načina na koji je djelo počinjeno, ili zbog posljedica navodnog djela. Takođe, kako tvrdi, ne postoje konkretne činjenice koje bi ukazale da postoji stalna prijetnja po bezbjednost građana ili imovine takvog stepena koji dovodi u pitanje javni red. Apelant tvrdi da redovni sudovi ne žele primijeniti pravilo o teretu dokazivanja prema kom je na tužiocu da dokaže vanredne okolnosti i narušavanje javnog reda u smislu citirane zakonske odredbe, ali da su njemu u isto vrijeme uskratili da dokaže svoje tvrdnje, te da su odbili prihvatiti, odnosno ocijeniti dokaze koje je ponudio s tim u vezi.
19. Nadalje, apelant ističe da nisu vanredne okolnosti način izvršenja krivičnog djela kako to pogrešno interpretiraju redovni sudovi. Apelant ističe da i on i njegova supruga nastoje stupiti u kontakt sa oštećenom B.K., nadoknaditi joj štetu i pružiti svaku vrstu pomoći, odnosno da je njegova supruga već nekoliko puta bila u posjeti kod oštećene B.K. Nadalje ističe da je ovo konstatovano i od prvostepenog suda na ročištu 2. marta 2017. godine, te da su na ročištu za glavni pretres od 12. aprila 2017. godine i oštećena B.K. kao i njeni sinovi potvrdili da su nakon spornog događaja bili u kontaktu sa njegovom suprugom i bratom, koji su posjećivali oštećenu B.K.
20. Apelant je istakao i da je potpuno neosnovan argumenat da postoji realna prijetnja ugrožavanju javnog reda i mira „jer su građani s nevjericom i teškim negodovanjem pratili informacije o kritičnom događaju pa bi svoje negodovanje mogli iskazati i javnim okupljanjem i negodovanjem“. U vezi s tim, apelant ističe da ni u ovom dijelu ne postoji niti jedan dokaz. Takođe, ističe i da na ročištima na kojim su donesena osporena rješenja nije bilo predstavnika niti jedne medijske ili novinske kuće, niti javnost prati ovaj postupak. Najzad, apelant je istakao da do sada nikad nije kažnjavan, odnosno da je uzoran građanin, porodičan čovjek, te da se za sada radi o neobjašnjivom ispadu.
21. Osim toga, apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer mu je onemogućena pravična i javna rasprava pred Vrhovnim sudom, kao i zbog činjenice da redovni sudovi nisu primijenili član 196 stav 1 ZKPRS, jer se, pri produženju pritvora, uopšte nisu bavili kumulativnim zakonskim uslovom iz navedene odredbe „da se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom“. Takođe, povreda prava na pravično suđenje ogleda se i u, kako tvrdi, kršenju člana I/2 Ustava BiH. U ovom dijelu apelant je istakao da Okružni sud nije slijedio upute iz rješenja Vrhovnog suda kojim je prethodno rješenje o produženju pritvora ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak, te da je žalbene navode u ovom dijelu Vrhovni sud potpuno zanemario, čime se dovodi u pitanje princip vladavine prava. Takođe, u ovom dijelu je istakao i da sudovi i tužilaštva o istom činjeničnom i pravnom pitanju postupaju drugačije, čime se vrijeđa princip pravne sigurnosti a zbog čega je i diskriminisan.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantove tvrdnje o povredi prava na koja ukazuje neosnovani, te da je osporeno rješenje ovog suda pravilno i zasnovano na zakonu.
23. Okružni sud je istakao da je osporeno rješenje doneseno uz poštivanje svih apelantovih ustavnih i zakonskih prava, te da su u vezi sa postojanjem osnovane sumnje, kao i posebnog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS dati relevantni i dovoljni razlozi. Po ocjeni Okružnog suda, apelantove tvrdnje o povredi prava iz čl. 5, 6 i 13 Evropske konvencije nemaju utemeljenje u okolnostima konkretnog slučaja, sadržaju osporenog rješenja i samom postupku njegovog donošenja.
24. Okružno tužilaštvo je u iscrpnom odgovoru na apelantove navode najprije iznijelo detaljan opis spornog događaja u kom se, pored ostalog, navodi da je apelant, kada su ga građani pokušali spriječiti da pobjegne s lica mjesta, pružao otpor, te prijetio „da će ih sve pobiti“. Nadalje, ukazano je da su, pozivanjem na praksu Ustavnog suda, apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u ovoj fazi postupka neosnovani. Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje o različitom postupanju sudova i tužilaštava u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i, s tim u vezi, kako se navodi, apelantovoj diskriminaciji. Okružno tužilaštvo je detaljno pojasnilo zbog čega se konkretni predmeti na koje se apelant pozvao ne mogu podvesti pod, kako apelant navodi, isto činjenično i pravno pitanje. Neosnovanim je ocijenjena tvrdnja da prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora nije podnesen blagovremeno, te pojašnjeno da se radi o instruktivnom roku kako su ukazali i redovni sudovi. Nadalje su neosnovanim ocijenjene i apelantove tvrdnje da je pokušao stupiti u kontakt sa oštećenom, te ukazano na iskaz oštećene i njenih sinova sa ročišta od 12. aprila 2017. godine koji to negiraju. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da javnost ne pokazuje interes za ovaj predmet, a u prilog čemu su dostavljeni brojni članci različitih medijskih kuća koje su izvještavale kako o samom spornom događaju iz decembra 2016. godine, tako i o dosadašnjem toku suđenja. Najzad, Okružno tužilaštvo je detaljno iznijelo i tok postupka protiv apelanta nakon donošenja osporenih rješenja, iznoseći sadržaj dokaza koji su do sada sprovedeni, kao i da je, bez obzira na složenost predmeta s obzirom na broj dokaza subjektivne i objektivne prirode, te vještačenja, istraga okončana u najkraćem roku, da su do sada održana četiri ročišta za glavni pretres koji je u završnoj fazi (iznošenje dokaza odbrane), a što potvrđuje da su i sud i Tužilaštvo postupali sa maksimalnom hitnošću, kako bi se trajanje pritvora protiv apelanta svelo na najkraće nužno vrijeme.
V. Relevantni propisi
25. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Pokušaj Član 20.
(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(...)
Ubistvo Član 148.
(1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.
(...)
26. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Opšte odredbe Član 196.
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
(...)
(3) Tužilac je dužan da podnese obrazložen prijedlog za produženje pritvora sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.
(...)
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
(...)
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
(...)
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
28. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
30. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).
31. Imajući u vidu odredbe člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije nedopuštena zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.
Dopustivost u odnosu na pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 019836 17 Kž 3 od 14. marta 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 16. marta 2017. godine a apelacija je podnesena 4. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
35. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5 i 13 Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
37. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; (…)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlašćenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
(…)
38. Apelant, u suštini, smatra da su osporena rješenja o produženju pritvora nezakonita, jer prijedlog Tužilaštva za produženje pritvor nije podnesen blagovremeno, jer su izostali valjani razlozi i obrazloženja kako u pogledu osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se potvrđenom optužnicom stavlja na teret s obzirom na to da smatra da iz sprovedenih dokaza proizilazi da se eventualno može raditi o nekom drugom krivičnom djelu, tako i u pogledu posebnog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Najzad, apelant tvrdi i da se Vrhovni sud nije bavio ispitivanjem njegovih žalbenih navoda, već je bez razumnog i argumentovanog obrazloženja samo potvrdio sve što je rekao Okružni sud.
39. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
40. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
41. Apelant najprije tvrdi da prijedlog Tužilaštva nije podnesen blagovremeno. Prema apelantovim navodima, prethodno produženi pritvor mogao je trajati do 5. marta 2017. godine do 7.25 časova a Tužilaštvo je prijedlog za produženje pritvora podnijelo 28. februara 2017. godine, najranije u osam časova, pa proizilazi da je prijedlog za produženje pritvora podnesen sa zakašnjenjem od najmanje 35 minuta u smislu roka iz člana 196 stav 3 ZKPRS. Razmatrajući identičan apelantov navod istaknut u žalbi na prvostepeno rješenje, Vrhovni sud je istakao da se radi o instruktivnom, a ne prekluzivnom roku, pa da podnošenje prijedloga nakon isteka tog roka ne može imati kao posljedicu odbacivanje prijedloga.
42. Ustavni sud zapaža da je članom 196 stav 3 ZKPRS propisano da je tužilac dužan da podnese obrazložen prijedlog za produženje pritvora sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru, te da sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu. Svrha navedene odredbe je da obezbijedi sudsku kontrolu pritvora s obzirom na to da se o produženju pritvora može odlučivati samo po obrazloženom prijedlogu tužioca. Takođe, propisivanjem ovakve obaveze na strani tužioca obezbijeđeno je da jednom određeni pritvor ne može trajati neograničeno dugo. Zakonodavac za nepoštivanje roka za podnošenje prijedloga za produženje pritvora „najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru“ ne vezuje ni materijalno ni procesnopravne posljedice. Međutim, ukoliko ovakav prijedlog izostane prije isteka roka do kog pritvor može trajati, to će za učinak imati da lice koje se nalazi u pritvoru mora biti pušteno na slobodu isticanjem roka do kog prethodno određeni pritvor može trajati. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je neosnovana apelantova tvrdnja da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da se radi o instruktivnom, a ne prekluzivnom roku.
43. Osim toga, u konkretnom slučaju je nesporno da je prijedlog za produženje pritvora podnesen prije isteka roka iz rješenja o pritvoru, a iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je, kako proizilazi iz apelantovih navoda, zakašnjenjem da se podnese prijedlog za produženje pritvora od najmanje 35 minuta u odnosu na rok iz člana 196 stav 3 ZKPRS, dovedena u pitanje svrha citirane odredbe, te s tim u vezi i apelantovo pravo na postojanje zakonskih uslova i opravdanost daljnjeg pritvora bude preispitana od suda (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, G.K. protiv Poljske, presuda od 20. januara 2004. godine).
44. Nadalje, apelant tvrdi da osporena rješenja ne sadrže valjane razloge i obrazloženja u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret potvrđenom optužnicom (ubistvo u pokušaju). U prilog ovoj tvrdnji apelant je istakao da se, prema činjeničnom opisu i do sada sprovedenim dokazima, eventualno može raditi o krivičnom djelu iz člana 153 stav 1 KZRS (teška tjelesna povreda).
45. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret zasnovan na iskazu oštećene B.K., iskazima svjedoka očevidaca, te medicinskoj dokumentaciji o povredama koje je zadobila oštećena B.K. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da se ne radi o tjelesnim povredama koje mogu imati smrtni ishod, pa da je bez osnova konstatacija o postojanju osnovane sumnje da je pokušao lišiti života oštećenu B.K., Ustavni sud ukazuje da se radi o pitanjima koja upravo i treba da budu rasvijetljena u daljnjem toku postupka, ali koja zaključak redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret potvrđenom optužnicom u ovoj fazi postupka ne čine neosnovanim.
46. Nadalje, apelant tvrdi da je neprihvatljiv zaključak o ispunjenosti uslova iz člana 196 stav 1 tačka g) ZKPRS, jer iz osporenih rješenja nije moguće zaključiti da postoje vanredne okolnosti, niti je predočen makar ijedan dokaz koji bi uputio na zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju da bude pušten na slobodu.
47. Ustavni sud zapaža da se osnov za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
48. Ustavni sud podsjeća da je rizik od narušavanja javnog reda jedan od najosjetljivijih razloga za procjenu je li odbijanje da se pritvoreni pusti na slobodu osnovano ili ne. Pri procjeni opravdanosti mjere pritvora Evropski sud smatra da se ta osnova može uzeti u obzir samo izuzetno u „posebnim okolnostima“ i kada činjenice ukazuju da bi puštanje pritvorenog na slobodu zaista narušilo javni red. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već da se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud nadalje podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, ta osnova se može smatrati relevantnom i dovoljnom samo pod uslovom da se temelji na činjenicama iz kojih jasno proizilazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može da se koristi kao anticipacija zatvorske kazne (vidi, Europski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Osim toga, Ustavni sud zapaža da Komitet ministara Savjeta Evrope smatra da se ova osnova može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Savjeta Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec.).
49. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da je zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju da apelant bude pušten na slobodu zasnovan najprije na činjenici da apelant i oštećena B.K., kao i njihove porodice, rodbina i prijatelji žive u Banjoj Luci, pa da između njih može doći do pojačanih tenzija koje mogu rezultirati narušavanjem javnog reda. Takođe, redovni sudovi su istakli i da su brojni građani s negodovanjem i neodobravanjem pratili informacije o kritičnom događaju, a koje bi mogli iskazati i javnim okupljanjem i protestovanjem, što bi moglo rezultirati realnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
50. Ustavni sud zapaža da član 197 stav 1 tačka g) ZKPRS ne zahtijeva utvrđenje da će do narušavanja javnog reda sa sigurnošću i doći, nego samo postojanje prijetnje (određenog stepena izvjesnosti) koja ukazuje na to. Stoga, obaveza suda nije da utvrdi da li će se narušavanje javnog reda sigurno i desiti, jer bi se u tom slučaju sud morao baviti nagađanjima i pretpostavkama, a niko ne može sa sigurnošću utvrditi da će se neki događaj i desiti u budućnosti.
51. Ustavni sud smatra da je zaključak redovnih sudova da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda zbog pojačanih tenzija do kojih može doći između porodice, prijatelja i rodbine apelanta i oštećene, te revolta građana koji bi mogao biti izražen putem protesta zasnovan na osnovanoj sumnji da je apelant, maskiran i sa drvenom palicom, sačekao oštećenu na mjestu kojem pristup ima veći broj ljudi (javna garaža), da joj je tom prilikom nanio veći broj tjelesnih povreda, da su ga u izvršenju radnji prekinuli građani koji su čuli povike oštećene i koji su ga spriječili da pobjegne s lica mjesta, suprotno apelantovim tvrdnjama, u ovoj fazi postupka još uvijek nije proizvoljan i bez osnova.
52. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima o produženju pritvora nije prekršeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
53. Nadalje, apelant tvrdi i da se Vrhovni sud nije detaljno bavio ispitivanjem njegovih žalbenih navoda, te da ih nije doveo u vezu sa osporenim stavovima Okružnog suda, da nije ispitivao zakonitost osporenog prvostepenog rješenja, već je, bez razumnog i argumentovanog obrazloženja, samo potvrdio sve što je rekao Okružni sud. Zbog toga smatra da mu je prekršeno pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije.
54. Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5 stav 4 garantuje pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Nadalje, citirana odredba ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argumenat naveden u žalbi. Garancije citiranog člana biće lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uslova koji su suštinski za “zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi, Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC], br. 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Najzad, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje sa utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi, Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC).
55. U konkretnom slučaju, a kako proizilazi iz obrazloženja osporenog drugostepenog rješenja, nesporno je da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi na prvostepeno rješenje, inkorporirao razloge i obrazloženja iz prvostepene odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnog razloga iz člana 196 stav 1 tačka g) ZKPRS a što, slijedom navedenog, samo po sebi ne dovodi u sumnju postojanje uslova koji su suštinski za “zakonitost” pritvora. Pri tome, u obrazloženjima osporenog drugostepenog rješenja dati su i razlozi i obrazloženja za ovakav pristup, te su, suprotno apelantovim tvrdnjama, dati razlozi i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, zbog čega su apelantov prigovor da prvostepeni sud nije postupio po uputama iz rješenja Vrhovnog suda, te prigovor da prijedlog za produženje pritvora nije podnesen blagovremeno neosnovani i ne dovode u pitanje zakonitost pritvora.
56. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu prekršena prava iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije.
Ostali navodi
57. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo iz člana 13 Evropske konvencije.
58. Ustavni sud podsjeća da član 5 stav 4 predstavlja lex specialis u odnosu na uopštenije zahtjeve iz člana 13 Evropske konvencije i daje pravo uhapšenim ili pritvorenim licima da pokrenu postupak u odnosu na proceduralne i materijalne uslove koji su od suštinskog značaja za „zakonitost” njegovog ili njenog lišavanja slobode (vidi, Evropski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 19. februara 2009. godine, tačka 202, aplikacija broj 3455/05). S obzirom na to da su apelantovi navodi ispitani u odnosu na garancije iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije i da je zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud ne smatra potrebnim da identične navode ispituje i u vezi sa pravom iz člana 13 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret potvrđenom optužnicom, odnosno da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju da apelant bude pušten na slobodu, kao i kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ovi razlozi budu preispitani u postupku propisanom zakonom od nadležnog suda.
60. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman