Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-439/17 (I. H., S. O., E. D., S. V. i O. D.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-439/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-439/17, rješavajući apelacije Ismeta Hušidića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ismet Hušidić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 Rs 023215 16 Rsž od 28. novembra 2016. godine, Senad Okanović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 Rs 023214 16 Rsž od 28. novembra 2016. godine, Elmir Dupovac protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 158425 12 Rsž od 18. novembra 2016. godine, Suvad Velić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 162097 12 Rsž od 23. novembra 2016. godine i Osman Delalić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 162119 12 Rsž od 28. novembra 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-439/17
1. Ismet Hušidić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Suad Velić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 3. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 Rs 023215 16 Rsž od 28. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda na način da je tužena (Općina Velika Kladuša) obavezana da apelantu po osnovu naknade za regres, za određeni vremenski period, isplati određene novčane iznose (koji su umanjeni u odnosu na one koji su dosuđeni prvostepenom presudom), te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem traži isplatu razlike plaće i isplatu na ime naknade za topli obrok.
AP-440/17
2. Senad Okanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Suad Velić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 3. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 Rs 023214 16 Rsž od 28. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda na način da je tužena (Općina Velika Kladuša) obavezana da apelantu po osnovu naknade za regres, za određeni vremenski period, isplati određene novčane iznose (koji su umanjeni u odnosu na one koji su dosuđeni prvostepenom presudom), te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem traži isplatu razlike plaće i isplatu na ime naknade za topli obrok.
Činjenice u predmetima broj AP-439/17 i AP-440/17
3. U obrazloženju osporenih odluka Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je osnovano tuženi u žalbi ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada je prvostepeni sud zaključio da se odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) primjenjuju na uposlenike tuženog. Kantonalni sud je naglasio da je presudom Ustavnog suda F BiH broj U-34/15 od 9. marta 2016. godine utvrđeno da je Kolektivnim ugovorom povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Općini Velika Kladušatužena. Kantonalni sud je ukazao da je u obrazloženju navedene presude istaknuto da je Vlada USK dala saglasnost Vladi F BiH za zaključivanje ugovora, a da u tom postupku nije tražila saglasnost tužene, da tužena nije potpisnik ugovora i da se službenici općinskih i gradskih organa uprave i sudske vlasti finansiraju iz budžeta jedinica lokalne samouprave, zbog čega je u skladu sa principima iz Evropske povelje o lokalnoj samoupravi i Zakonu o principima lokalne samouprave u F BiH, tužena morala biti konsultovana u procesu donošenja i zaključivanja Kolektivnog ugovora, a što nije učinjeno. Kantonalni sud je ocijenio da obzirom da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantima vršena isplata naknade toplog obroka u visini od 1% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji prema posljednjim objavljenim statističkim podatcima, a što je u skladu sa članom 30. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti F BiH, a da utvrđen iznos razlike predstavlja iznos od 2% prosječne neto plaće, te da tužena nije potpisnik Kolektivnog ugovora niti da je na isti naknadno dala saglasnost, Kantonalni sud je u tom dijelu tužbeni zahtjev apelanata odbio. Kantonalni sud je ukazao da cijeneći član 31. u vezi sa članom 62. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti F BiH, kojim odredbama je propisano da visina regresa iznosi 50% prosječne tromjesečne neto plaće isplaćene u Federaciji prema posljednjim objavljenim statističkim podatcima, te da su podaci Federalnog zavoda za statistiku javni i kao takvi opće poznati, zbog čega je Kantonalni sud prvostepene presude (u kojima je odlučeno o visini regresa u skladu sa Kolektivnim ugovorom) u tom dijelu preinačio. Kantonalni sud je konstatovao da je odredbama člana 57. i člana 58. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti F BiH i članom 1. i 2. Zakona o izmjenama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti F BiH propisan način utvrđivanja osnovne plaće u općinama. Kantonalni sud je ukazao da osnovicu za obračun plate prema članu 5. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti F BiH čini najniža neto satnica dogovorena sa sindikatom pomnožena sa fondom radnih sati, a da prema članu 6. istog zakona osnovnu platu čini osnovica iz člana 5. pomnožena sa koeficijentom platnog razreda, s tim da osnovna plata ne može biti manja od 70% prosječne plate isplaćene u Federaciji prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Kantonalni sud je zaključio da apelanti tokom postupaka nisu dokazali visinu osnovice za obračun plate u smislu relevantnih zakonskih odredbi niti da je osnovna plata bila manja od 70% prosječne plate isplaćene u Federaciji prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. AP-578/17
4. Elmir Dupovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pazarića, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 158425 12 Rsž od 18. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u djelu u kojem je tražio da se obaveže tuženi („Mercator BH“ d.o.o. Sarajevo) da mu isplati troškove prevoza na posao i sa posla u određenom vremenskom periodu.
AP-579/17
5. Suvad Velić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 162097 12 Rsž od 23. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u djelu u kojem je tražio da se obaveže tuženi („Mercator BH“ d.o.o. Sarajevo) da mu isplati troškove prevoza na posao i sa posla u određenom vremenskom periodu i da mu isplati naknadu po osnovu rada vikendom.
AP-589/17
6. Osman Delalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 162119 12 Rsž od 28. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda, na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem traži da se obaveže tuženi („Mercator BH“ d.o.o. Sarajevo) da mu isplati troškova prevoza na posao i sa posla, da mu isplati naknadu za prekovremeni rad, za rad u dane vikenda, za godišnje odmore, sve za određene vremenske periode.
Činjenice u predmetima broj AP-578/17, AP-579/17 i AP-589/17
7. U obrazloženju osporenih odluka Kantonalni sud je naveo da su apelanti propustili kroz postupak dokazati da su koristili sredstva prevoza za dolazak na posao i za odlazak sa posla kao i visinu troškova. Kantonalni sud je istakao da se apelanti nisu mogli osloboditi navedenog dokazivanja sa nalazom vještaka koji je matematički izračunao vrijednost-zbir cijene prevoza prema mjesečnoj karti, te da to nije podoban dokaz na osnovu koga bi se mogao usvojiti tužbeni zahtjev apelanata u tom dijelu. Kantonalni sud je istakao (AP-579/17 i AP-589/17) da član 39. Zakona o radu poznaje sedmični odmor u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno, a ako je neophodno da radnik radi na dan svog sedmičnog odmora, da mu se osigurava jedan dan u periodu određenom prema dogovoru poslodavca i zaposlenika. Kantonalni sud je ocijenio da apelanti nisu dokazivali da su radili na dane svog pripadajućeg sedmičnog odmora već da je vještaku kao zadatak određeno da utvrdi koliko su sati apelanti imali rada u dane vikenda. Dakle, Kantonalni sud je ocijenio da kako apelanti nisu dokazali da su za njih dani vikenda bili njihov sedmični odmor, pogotovo kad je između stranka ugovorena šestodnevna radna sedmica, tužbeni zahtjev apelanata je u tom dijelu odbijen. Kantonalni sud je ocijenio (AP-589/17) da osnovano tuženi prigovara u vezi naknade za prekovremeni rad, a koji iznos je prvostepeni sud dosudio apelantu primjenom člana 40. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama zaposlenika i poslodavaca za djelatnost trgovine, ugostiteljstva i turizma na području F BiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) gdje se osnovica iz člana 34. povećava za najmanje 50%. Kantonalni sud je pojasnio da pravo zaposlenika na naknadu u ovom iznosu nije predviđena odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) koji se primjenjuje na odnose između apelanta i tuženog, s obzirom da se odredbom člana 12. tog kolektivnog ugovora predviđa da zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad najmanje 30% od bruto satnice. Kantonalni sud je ukazao da kako apelant tokom prvostepenog postupka nije dokazao da Granski kolektivni ugovor obavezuje tuženog niti je dokazao iznos u smislu naprijed navedenog člana 12. Općeg kolektivnog ugovora, to je Kantonalni sud apelantov zahtjev u tom dijelu odbio. Kantonalni sud je istakao (AP-589/17) da nalazeći osnovanim primjedbe tuženog u vezi primjene odredaba Granskog kolektivnog ugovora, da onda slijedi da apelant nije kroz postupak dokazivao i dokazao da li je ili nije i u kom iznosu tuženi mu isplatio manji regres, odnosno koliko je to trebao a nije isplatio regresa prema članu 19. Općeg kolektivnog ugovora za sporni period. Dakle, Kantonalni sud je konstatovao da nalazeći neprihvatljivim, pogrešnim, primjenu člana 39. Granskog kolektivnog ugovora, a u nedostatku dokaza u vezi primjene člana 19. Općeg kolektivnog ugovora koji je obavezujući za tuženog, onda se u cijelosti cijeni osnovanim prigovor tuženog u tom dijelu. Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 439/17.
9. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da su pogrešno i proizvoljno primijenjena pozitivno-pravni propisi. Apelanti smatraju da redovni sudovi nisu pravilno tumačili relevantne zakonske odredbe koje se primjenjuju u konkretnim slučajevima. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženje redovnih sudova, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba koje su primijenili sudovi u konkretnim predmetima. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman