Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1859/17 (G.N.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje - općenito
- Pretpostavka nevinosti
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 116
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 116
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1859/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1859/17, rješavajući apelaciju G.N., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. lipnja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija G.N. podnesena protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 022481 17 Kž od 7.
travnja 2017. godine i S1 2 K 022481 17 Kv 2 od 17. ožujka 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. G.N. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnio je 11. svibnja 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 022481 17 Kž od 7. travnja 2017. godine i S1 2 K 022481 17 Kv 2 od 17. ožujka 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužiteljstvo su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 022481 17 Kv 2 od 17. ožujka 2017. godine apelantu (i drugim poimenično navedenim osumnjičenim osobama za koje će se u daljnjem tekstu koristiti termin: ostali osumnjičeni ili osumnjičeni M.N., J.M., F.V., M.M. i Ž.B.) produljen je pritvor koji je određen Rješenjem Suda BiH broj S 2 K 022481 16 Krn 10 od 22. veljače 2017. godine tako da im pritvor može trajati najdulje dva mjeseca, odnosno do 17. svibnja 2017. godine, i to osumnjičenima apelantu i M. N. zbog posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), a ostalim osumnjičenima zbog posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. b) i c). Apelantu je pritvor određen zbog postojanja utemeljene sumnje da je zajedno sa ostalim osumnjičenim počinio kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u svezi sa kaznenim djelima krijumčarenje iz članka 214. KZBiH i teška krađa iz članka
287. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u svezi s člankom 53. KZBiH.
6. Sud BiH je naveo prijedlog Tužiteljstva za produljenje pritvora apelantima, kao i prijedlog da se dokazi dostavljeni uz prijedlog sukladno članku 47. ZKP ne dostavljaju osumnjičenim iz razloga što bi se njihovim otkrivanjem mogla dovesti u opasnost istraga. Razmatrajući postojanje utemeljene sumnje kao općeg uvjeta za zakonitost mjere pritvora, Sud BiH je naveo da utemeljena sumnja proizlazi iz dokaza koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora, pri čemu je zaključio da protekom vremena ovaj zaključak nije doveden u pitanje, već da je štoviše taj zaključak dodatno potkrijepljen dokazima dostavljenim uz prijedlog za produljenje pritvora, a koji također govore o postojanju utemeljene sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili kaznena djela za koja ih Tužiteljstvo BiH tereti.
7. U tom smislu je ukazano da iz dostavljenih dokaza proizlazi postojanje utemeljene sumnje da je apelant organizirao skupinu za organizirani kriminal u smislu članka 1. stavak 22. KZBiH, koja je s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi organizirana radi krađe skupocjenih putničkih motornih vozila, te njihovog krijumčarenja i prodaje na području BiH, Republike Hrvatske, Republike Srbije i šire, na način da je u neposrednim i posrednim kontaktima sa drugim pripadnicima skupine koju su činili: M.N., J.C., J.M., F.V., M.M., Ž.B., Z.K., V.N. i Z.T., te drugim njemu poznatim pripadnicima naručivao krađe skupocjenih vozila, osiguravao mjesta njihovog skrivanja, mjesta i načine rastavljanja ovih vozila u dijelove, načine prepravljanja identifikacijskih podataka za dijelove vozila, prijevoza i prodaje vozila ili dijelova vozila u BiH i inozemstvu. Zaključak o postojanju utemeljene sumnje u odnosu na apelanta Sud BiH izvodi iz zapisnika o saslušanju svjedoka, kao i iz dokaza do kojih je Tužiteljstvo došlo uvidom u istražni predmet kodnog naziva „Trebević“, odnosno izjava svjedoka koje su dali, dokaza iz kojih proizlazi utemeljena sumnja da je posjedovao spravu za dekodiranje, pronađenih predmeta pretresom objekata koje koristi apelant. Dalje, Sud BiH ukazuje da iz navedenih dokaza proizlazi utemeljena sumnja da je apelant imao nadređenu ulogu u organiziranoj skupini, da je djelovao svjesno i umišljajno pri čemu je uočljiva njegova upornost u činjenju kaznenog djela, te spremnost za proširenje ilegalnih poslovnih aktivnosti, budući da su na isti način i u više navrata vršene radnje otkupa ukradenih vozila. Sud BiH naglašava da na osnovi provedenih posebnih istražnih radnji - tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima, u istražnom predmetu kodnog naziva "Trebević" dobijeni rezultati i izjave svjedoka ukazuju na utemeljenu sumnju u pogledu drugih osoba, pripadnika skupine, kao i komunikaciju apelanta sa njima i trećim osobama, što dalje obrazlaže u svom obrazloženju. Imajući u vidu navedene činjenice i okolnosti, Sud BiH je utvrdio postojanje utemeljene sumnje da su osumnjičeni počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret. Sud BiH je ukazao na stav Ustavnog suda da postojanje utemeljene sumnje, ocijenjeno na osnovi dokazne građe koja je prikupljena u fazi istrage, „može zadovoljiti objektivnog promatrača u ocjeni da su osobe koje su u pitanju mogle počiniti kaznena djela koja im se stavljaju na teret“, te da činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne trebaju biti iste razine kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr., za podizanje optužnice.
8. Dalje, prvostupanjsko vijeće se bavilo pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. b) i c) ZKPBiH.
9. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKP, Sud BiH je naveo da apelant ima i državljanstvo Republike Hrvatske, kao i da su osumnjičeni u pogledu izvršenja kaznenog djela, kako se to osnovano sumnja, koristili ilegalne prijelaze, surađivali sa carinskim službenikom, kao i da osumnjičeni imaju prijavljeno prebivalište u blizini granice sa Hrvatskom. Sve navedeno, prema mišljenju Suda BiH, olakšava eventualnu realizaciju bjekstva. U odnosu na apelanta, dodatno je utvrđeno da često putuje u Republiku Hrvatsku, u zemlje EU, da apelant ima stalnu suradnju sa određenim osobama u Zagrebu, kao i Njemačkoj, gdje se sastaje sa određenom osobom podrijetlom iz BiH, a ovaj širok krug poznanstava u inozemstvu apelant može koristiti u realizaciji eventualnog bjekstva. Sud BiH je naveo da je svjestan da bi bijegom apelant mogao ishodovati odlaganje ili odugovlačenje kaznenog gonjenja. Sud BiH je naveo da je ovu opasnost ocijenio i sa aspekta kaznenih djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret i zaprijećene kazne zatvora, te potrebe za daljnjim poduzimanjem istražnih radnji kako bi se identificirali i drugi pripadnici skupine, kao i druge osobe koje su bile u kontaktu sa osumnjičenim u vrijeme izvršenja kaznenih djela a radi donošenja konačne tužiteljske odluke. Sve okolnosti, a pogotovo imajući u vidu svijest osumnjičenih o kaznenim djelima koja im se stavljaju na teret i zaprijećene kazne, mogu biti motiv za bjekstvo, koja opasnost je realna i objektivno moguća.
10. U odnosu na posebne razloge iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKP, Sud BiH je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o kompleksnoj i obimnoj istrazi, obzirom na međunarodni karakter, prirodu i način izvršenja djela koja se osumnjičenima stavljaju na teret, sa brojnim poduzetim kaznenopravnim radnjama, poduzetim od više osoba, kao i da se utemeljeno sumnja da se radi o dobro organiziranoj skupini osoba koje su se dulji vremenski period bavile nizom nezakonitih radnji, te da su istražne radnje još uvijek u tijeku. Dalje je istaknuto da bi provođenje navedenih istražnih radnji bilo otežano ukoliko bi se osumnjičeni našli na slobodi, jer je opravdano očekivati da bi oni radi izbjegavanja ili umanjenja svoje kaznene odgovornosti mogli ometati kazneni postupak utjecajem na sudionike ili prikrivače, kao i da bi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak. Ovo tim prije što je identitet drugih pripadnika navedene organizirane kriminalne skupine u ovom trenutku nesumnjivo poznat samo osumnjičenima, te da Tužiteljstvo BiH poduzima radnje radi njihove identifikacije i pronalaska, kao i da se radi o dobro organiziranoj i kompaktnoj skupini čiji bi obrazac djelovanja mogao bilo na izravan ili neizravan način utjecati na svjedoke, pomagače ili suizvršitelje, a sve s ciljem umanjenja kako vlastite kaznene odgovornosti, tako i kaznene odgovornosti sudionika. S tim u svezi, Sud BiH je ukazao da u ovoj fazi postupka stupanj uvjerenja u odnosu na egzistiranje okolnosti koje ukazuju na opravdanost mjere pritvora iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKP znatno manji u odnosu na stupanj koji mora postojati u daljnjem tijeku postupka, jer je u ovoj fazi postupka sasvim očigledno da dokazi u ovom postupku još uvijek nisu osigurani obzirom da proces osiguranja dokaza i provođenja istražnih radnji tek slijedi. U tom smislu, prvostupanjsko vijeće je navelo da je imalo u vidu da su izdane naredbe za vještačenje autodijelova pronađenih kod osumnjičenih, nakon čega će putem provjere u bazi podataka MUP-a i Interpola biti utvrđeno podrijetlo otuđenih vozila, potom vještačenje privremeno oduzetih mobilnih telefona i SIM kartica od osumnjičenih, te analiza snimljenih videozapisa i njihovo pokazivanje potencijalnim svjedocima. Nakon toga će se identificirati osobe sa kojima su osumnjičeni ostvarivali kontakte, a čiji je identitet poznat samo osumnjičenima, te koje je osobe nakon pronalaska potrebno i saslušati od kojih bi informacija moglo ovisiti utvrđivanje odlučnih činjenica vezano za uloge svakog od osumnjičenih u ovoj kaznenopravnoj stvari, te utvrđivanje potencijalnih suosumnjičenih, posebno imajući u vidu da se utemeljeno sumnja da se radi o skupini osoba koja je međunarodno obilježena. Dalje, ocjenjujući navode Tužiteljstva BiH da su osumnjičeni, zajedno sa ostalim suosumnjičenim osobama, otuđena vozila i autodijelove skrivali na raznim njima poznatim lokacijama, odnosno garažama, šumama i drugim različitim lokacijama, te da Tužiteljstvo na osnovi dosadašnjih rezultata istrage nije uspjelo locirati sve lokalitete, tzv. štekove, što u mnogome otežava identifikaciju svih vozila koja su otuđena od ovih pripadnika skupine za organizirani kriminal, sud je smatrao da je neophodno otkloniti bojazan da bi osumnjičeni puštanjem na slobodu mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze, ali i ostale tragove važne za kazneni postupak. Također, ukazano je da iz analize presretnutih razgovora proizlazi utemeljena sumnja da su osumnjičeni u vrijeme izvršenja kaznenog djela ostvarivali kontakte sa drugim pripadnicima skupine, te je iz sadržaja ovih razgovora očita namjera osumnjičenih da pri izvršenju kaznenog djela na svaki mogući način otežaju njegovo otkrivanje, i to dogovorima na samo njima poznatim lokacijama, korištenjem šifriranih termina, te skrivanjem telefonskih aparata na samo njima poznatim lokacijama. Prvostupanjsko vijeće je ocijenilo neutemeljenim prigovore obrane osumnjičenih o nedovoljnoj konkretizaciji pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKP. S tim u svezi je istaknuto da se pritvorski razlog može zasnivati i na okolnostima koje ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik da će do takvog zabranjenog utjecaja doći, a što je navedeno i u Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 6/08 od 13. svibnja 2008. godine, te Odluci Ustavnog suda broj AP 1551/15 od 17. lipnja 2015. godine. Slijedom iznesenog, a obzirom na fazu postupka u kojoj se predmet nalazi, Sud BiH je ocijenio da postoje zakonski razlozi za određivanje pritvora osumnjičenima na osnovi članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH. Dovodeći navedene činjenice u svezu sa činjenicom da je, uslijed objelodanjivanja kaznenih djela koja se osumnjičenima stavljaju na teret, motiv prikrivanja zasigurno pojačan, te da se može očekivati da će oni, u trenutku kada su postali svjesni postupka koji se vodi protiv njih, pokušati uništiti sve tragove i dokaze važne za kazneni postupak, slijedom čega je zaključeno da je utemeljen prijedlog Tužiteljstva BiH da se u ovoj fazi postupka osumnjičenima, zbog postojanja koluzione opasnosti, produlji pritvor.
11. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH, Sud BiH je ocijenio da je i po toj osnovi utemeljeno produljiti pritvor apelantu i ostalim osumnjičenim.
12. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, obzirom da se osumnjičeni terete za izvršenje kaznenih djela za koja se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, nesumnjivo je ispunjen prvi uvjet iz ove odredbe u pogledu visine zaprijećenih kazni. U pogledu postojanja "naročitih okolnosti", što predstavlja drugi uvjet koji kumulativno mora biti ispunjen da bi se pritvor mogao odrediti po ovoj osnovi, a da ZKP ne određuje što se to ima smatrati „naročitim okolnostima“, rukovodeći se svojim diskrecionim pravom za utvrđivanje i njihovo vrednovanje, Sud BiH je utvrdio da sve okolnosti konkretnog slučaja koje egzistiraju na strani osumnjičenih, a koje se ogledaju u prirodi i načinu izvršenja kaznenog djela za koje se osumnjičeni terete, kontinuiranosti u poduzimanju radnji izvršenja, mreži kontakata, te ulozi svakog od osumnjičenih u samoj skupini, imaju karakter „naročitih okolnosti“ koje ukazuju na postojanje iteracijske opasnosti na strani osumnjičenih. Pri tome Sud BiH je imao u vidu prirodu i način izvršenja kaznenih djela zbog kojih se protiv osumnjičenih vodi predmetna istraga, odnosno činjenicu da se radi o skupini za organizirani kriminal, koja se, kako se to utemeljeno sumnja, sastoji od više pripadnika koji su dobro organizirani i povezani kako međusobno, tako i sa drugim kriminalnim skupinama, te koji su kontinuirano kroz dulji vremenski period sudjelovali u vršenju kaznenih djela, posebno imajući u vidu brojnost izvršenih kaznenopravnih radnji koje se osumnjičenima stavljaju na teret, koje su poduzimane planski i organizirano, prema jedinstvenom obrascu, kao i mrežu kontakata i čvrstu povezanost pripadnika skupine, te da određeni pripadnici još nisu identificirani. Također, navedeno je da je Sud BiH ocijenio i činjenicu o ranijoj osuđivanosti osumnjičenih J.M. i F.V., te da ranija osuđivanost nije u dovoljnoj mjeri utjecala na osumnjičene da usklade svoje ponašanje sa društvenim normama, kao i činjenicu da su osumnjičeni M.J. i drugi njemu poznati pripadnici skupine, kako se to utemeljeno sumnja, bili u posjedu sofisticirane opreme, tzv. dekodera za krađu vozila, kao i da su oni bili upoznati sa načinom primjene ove opreme. Sud BiH je ocijenio i međusobnu vezu i kontakte osumnjičenih (konkretno apelanta) i ovlaštenih službenih osoba kao pripadnika skupine za organizirani kriminal, čiju su podršku imali. Također je navedeno da iz sadržaja presretnutih razgovora proizlazi očigledna namjera osumnjičenih da pri izvršenju kaznenih djela na svaki mogući način otežaju njihovo otkrivanje i to dogovorima na samo njima poznatim lokacijama, upotrebom šifriranih termina, te skrivanjem telefonskih aparata na samo njima poznatim lokacijama. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je ocijenio da sve konkretne okolnosti slučaja, ocijenjene u njihovoj sveukupnosti i sudjejstvu, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti predmetno kazneno djelo u slučaju da budu pušteni na slobodu, zbog čega je produljenje pritvora prema njima iz razloga članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH opravdano.
13. Sud BiH je naveo da je razmotrio po prijedlogu obrane mogućnost određivanja mjera osiguranja iz članka 123. stavak 2. i članka 131. stavak 1. ZKP, te našao da samo mjerom pritvora može osigurati nesmetano i uspješno vođenje postupka istrage u ovom predmetu, a razlozi za navedeno su u samom načinu na koji je djelo počinjeno.
14. U pogledu prijedloga Tužiteljstva, Sud BiH navodi da je Tužiteljstvo navelo da i dalje postoji potreba da se obrani uskrati mogućnost razmatranja spisa, a ovaj prijedlog Sud BiH je ustanovio da je utemeljen. Tužiteljstvo je ocijenilo da bi otkrivanje dokaza u ovoj fazi postupka moglo ugroziti ciljeve istrage, te je Sud BiH postupio sukladno odredbi članka 47. stavak 1. ZKP, te je braniteljima uskraćen uvid u dokaze dostavljene uz prijedlog za produljenje pritvora. Ocjenjujući činjenicu da su osumnjičeni i njihovi branitelji u dovoljnoj mjeri obaviješteni o dokazima, Sud BiH je navode apelanta i ostalih u pogledu nedostavljanja dokaza ocijenio neutemeljenim, te ih je uputio na pravo osumnjičenih, odnosno optuženih da nakon podizanja optužnice imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
15. Sud BiH, Vijeće Apelacijskog odjela Suda BiH je Rješenjem broj S1 2 K 022481 17 Kž od 7. travnja 2017. godine odbilo kao neutemeljene prizive apelanta i ostalih osumnjičenih izjavljene protiv prvostupanjskog rješenja.
16. Apelacijsko vijeće je ocijenilo da je prvostupanjski sud donio ispravan zaključak o postojanju utemeljene sumnje, kao conditio sine qua non za određivanje/produljenje pritvora, pri čemu je prvostupanjsko rješenje zasnovao na dokazima Tužiteljstva BiH uz iznošenje neophodnog dijela i obima sadržaja svakog dokaza kojeg je uzeo u razmatranje. Na taj način je, po ocjeni Apelacijskog vijeća, isključen čak i privid proizvoljnosti i zadovoljeni su svi zakonski uvjeti i standardi uspostavljeni u domaćoj praksi, kao i u praksi Europskog suda.
17. U tom smislu Apelacijsko vijeće je našlo da je prvostupanjski sud u mjeri u kojoj je moguća individualizacija radnji svakog osumnjičenog posebno u ovoj fazi postupka, obzirom na njihovo jedinstvo i povezanost u izvršenju kaznenih djela, na str. od 12 do 17, posvetio dovoljno pažnje činjenicama i dokazima iz kojih proizlazi postojanje utemeljene sumnje za počinjenje predmetnih inkriminacija, pri čemu je dao osvrt na dokaze iz kojih proizlazi utemeljena sumnja o načinu izvršenja bilo da se taj dokaz odnosi na jednog ili više osumnjičenih. Nasuprot apelantovim navodima da još uvijek nisu izvršena ni preliminarna vještačenja određenih dokaza, ukazano je da je u ovoj fazi postupka takav prigovor potpuno neutemeljen obzirom da je još uvijek u tijeku istraga prema osumnjičenima, da se radnje dokazivanja, u koje spada i samo vještačenje, upravo provode, a da takav standard dokaza svakako nije potreban za ovaj procesni momenat i utvrđivanje nižeg stupnja vjerojatnoće o počinjenju kaznenog djela. Nasuprot navodima branitelja osumnjičenih, apelanta i F.V., koji dovode u pitanje samu zakonitost dokaza obzirom da, prema njihovim tvrdnjama, osumnjičeni nisu nikada obaviješteni o eventualnom provođenju posebnih istražnih radnji, naglašeno je da eventualno učinjene povrede procesnih odredaba u konkretnom slučaju nisu značajnije utjecale na prava osumnjičenih. Naime, nepostupanje po procedurama propisanim odredbom članka 119. stavak 3. ZKPBiH, prema ocjeni Apelacijskog vijeća, ne dovodi po automatizmu do nezakonitosti pribavljenih dokaza, posebno zbog činjenice da se radi o procesnim odredbama kojima se propisuju procedure nakon što su dokazi već prikupljeni, kao i da obranama optuženih i dalje stoje na raspolaganju procesna sredstva kojima mogu zatražiti ispitivanje zakonitosti provedenih posebnih istražnih radnji u smislu postojanja osnova za njihovo izvođenje, te načina na koji su navedene posebne istražne radnje provedene. Apelacijsko vijeće je ukazalo da Europska konvencija o ljudskim pravima nema standarde koji se tiču nezakonitih dokaza i prema praksi Europskog suda za ljudska prava, oni se razmatraju u okviru prava na pravično suđenje (Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Europski sud je utvrdio da je postupak bio pravičan iako je jedini dokaz na kojem se temeljila osuđujuća presuda bila nezakonit snimak razgovora kojim je povrijeđen članak 8. Europske konvencije).
18. Dalje, Apelacijsko vijeće je ukazalo da utemeljena sumnja za pritvaranje i održavanje ove mjere na snazi predstavlja niži stupanj izvjesnosti da je kazneno djelo počinjeno nego što je potrebno za osudu. U tom smislu određene prigovore obrane ocijenilo je irelevantnim obzirom da vode do razmatranja mnogo viših standarda. Navodi se da su, suprotno tvrdnjama obrane, pobijanim rješenjem izneseni dokazi na kojima prvostupanjsko vijeće temelji svoje ubjeđenje, oni su precizno označeni i dano je obrazloženje u pogledu izvedenih zaključaka upravo na temelju tih dokaza. Apelacijsko vijeće nalazi da nisu utemeljeni prigovori pojedinih branitelja kojima je došlo do povrede određenih prava osumnjičenih, budući da osumnjičenima nisu dostavljeni svi dokazi na kojima se prijedlog za pritvor temelji. Nesporno je da su pravo na efikasnu obranu, kao i jednakost u postupanju osnovna načela kaznenog postupka, koja reguliraju postupanje svih sudionika postupka i služe osiguranju zakonitosti kaznenog postupka u cjelini. Međutim, pojedina prava sudionika u postupku se mogu, pod točno određenim uvjetima i uz ispunjenost zakonom propisanih razloga, u određenoj mjeri i ograničiti. Apelacijsko vijeće je odredbu članka 47. dovelo u svezu sa pravima iz Europske konvencije (čl. 5. i 6), te istaknulo da se analizom kompletne odredbe članka
47. ZKPBiH može zaključiti da je odredba usuglašena sa Europskom konvencijom i da se u fazi istrage i pritvaranja ne zahtijeva dostavljanje dokaza obrani, nego jedino i isključivo obavještavanje o optužbi, što je u konkretnom slučaju učinjeno na ročištima povodom prijedloga za određivanje i produljenje pritvora. Dosljednim tumačenjem odredaba članka 47. ZKP Apelacijsko vijeće je zaključilo da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na obranu osumnjičenih, odnosno da je dostavljanje dokaza sudu osiguralo zakonitu odluku o pritvoru i sigurnu zaštitu od proizvoljnog pritvaranja, a upoznavanje osumnjičenih i obrane sa optužbama i dokazima protiv njih postignut standard „obavještavanja o optužbi“.
19. Apelacijsko vijeće je dalje istaklo da pravilnost prvostupanjskog rješenja nije dovedena u pitanje ni prizivnim prigovorima u pogledu zaključaka prvostupanjskog vijeća o postojanju posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora propisanih člankom 132. stavak 1. toč. a) b) i
c) ZKPBiH.
20. U odnosu na apelanta (i M.N.), ispitujući opasnost od bjekstva, Apelacijsko vijeće navodi da je prvostupanjsko vijeće ocijenilo okolnost da imaju državljanstvo Republike Hrvatske u svezi sa svim drugim činjenicama, pri čemu niti jedna od navedenih činjenica nije isključiva i odlučujuća za odluku, zbog čega je potvrdilo postojanje ovog pritvorskog razloga na strani apelanta.
21. Suprotno prizivnim navodima iznesenim u tom pravcu, Apelacijsko vijeće je ocijenilo prvostupanjsku odluku valjanom i utemeljenom i u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH u odnosu na sve osumnjičene. U tom smislu Apelacijsko vijeće je smatralo da je u prvostupanjskom rješenju pravilno ocijenjena činjenica da se u konkretnom slučaju radi o obimnoj i kompleksnoj istrazi, pri čemu su sama djela koja se osumnjičenima stavljaju na teret međunarodnog karaktera, gdje su poduzeta sa brojnim kaznenopravnim radnjama od više osoba, što sve ukazuje na dobro organiziranu skupinu, a koje okolnosti u svom sudjejstvu upravo opravdavaju i ovaj posebni pritvorski razlog obzirom da je kod ovakvog stanja stvari osnovano očekivati ometanje istrage od osumnjičenih. Kao posebno indikativnu činjenicu Apelacijsko vijeće je ukazalo na to što su trenutačno samo osumnjičenima poznata imena i identitet ostalih suosumnjičenih osoba, te da Tužiteljstvo poduzima sve potrebne aktivnosti na njihovoj identifikaciji, zbog čega, uzimajući u obzir organiziranost i kompaktnost skupine, treba spriječiti njihov izravan ili neizravan utjecaj na svjedoke, pomagače i suizvršitelje, što bi mogli poduzeti s ciljem umanjenja kako vlastite krivice, tako i krivice sudionika. Apelacijsko vijeće je uputilo na zaključak prvostupanjskog vijeća o vještačenju predmeta, pronalaženju „štekova“ i drugo, odnosno da dokazi još nisu osigurani, kao i da je za osumnjičene motiv prikrivanja u ovoj fazi postupka, uslijed objelodanjivanja kaznenih djela koja im se stavljaju na teret, zasigurno pojačan, te da se može očekivati da će oni, u trenutku kada su postali svjesni postupka koji se vodi protiv njih, pokušati uništiti sve tragove i dokaze važne za kazneni postupak. Obzirom na to Apelacijsko vijeće je zaključilo da u konkretnom slučaju postoji niz elemenata koji u svojoj sveukupnosti zadovoljavaju standard naveden u Odluci Ustavnog suda broj AP 6/08 od 13. svibnja 2008. godine, odnosno u Odluci Ustavnog suda broj AP 1551/15 od 17. lipnja 2015. godine.
22. Nadalje, Apelacijsko vijeće je ocijenilo da su u odnosu na osumnjičene ispunjeni i zakonski uvjeti za produljenje posebnog pritvorskog osnova iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH. Postojanje iteracijske opasnosti, u konkretnom slučaju, zasnovano je na ispunjenju pravnog standarda „naročitih okolnosti“ koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti kazneno djelo, pri čemu je ispunjen uvjet da se za to kazneno djelo može izreći kazna zatvora najmanje tri godine, obzirom da se osumnjičeni terete za izvršenje kaznenih djela za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna. U tom smislu Apelacijsko vijeće nalazi pravilnim stav prvostupanjskog suda da zakon ne određuje što se to ima smatrati “naročitim okolnostima”, pri čemu se slijedom diskrecionog prava suda za njihovo utvrđivanje i vrednovanje može zaključiti da sve okolnosti konkretnog slučaja koje egzistiraju na strani osumnjičenih, a koje se ogledaju u prirodi i načinu izvršenja kaznenih djela koja im se stavljaju na teret, kontinuiranosti njihovog poduzimanja i mreži kontakata, imaju takav karakter koji ukazuje na postojanje iteracijske opasnosti na strani osumnjičenih. Dakle, činjenice navedene u osporenom rješenju sa posebnim osvrtom na one koje se tiču karakteristika ličnosti osumnjičenih, a koje se ogledaju u njihovoj upornosti da kontinuirano, dulji vremenski period sudjeluju u vršenju kaznenih djela, te brojnosti izvršenih kaznenopravnih radnji koje se osumnjičenima stavljaju na teret, ukazuju na vjerojatnost ponavljanja kaznenih djela, a kako to pravilno u pobijanom rješenju apostrofira i prvostupanjski sud, pritom se pozivajući na sudsku praksu Europskog suda, što Apelacijsko vijeće smatra ispravnom i ocjenu prvostupanjskog suda u svezi sa činjenicom da su osumnjičeni, kako se to osnovano sumnja, bili u posjedu sofisticirane opreme za krađu vozila, a koju su nabavljali od drugih njima poznatih pripadnika skupine, te da se te osobe još uvijek nalaze na slobodi i da njihov identitet do sada nije poznat Tužiteljstvu, slijedom čega bi osumnjičeni boravkom na slobodi imali sve uvjete za ponavljanje istovrsnih kaznenih djela ili dovršavanje započetih.
23. Konačno, Apelacijsko vijeće je ukazalo da je razmatralo prijedlog obrane osumnjičenih o mogućnosti primjene blaže mjere osiguranja nesmetanog vođenja kaznenog postupka sukladno odredbama članka 123. stavak 2. ZKPBiH, kao i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pa je u tom smislu našlo da se u konkretnom postupku željena svrha može postići samo mjerom pritvora i da nijedna druga blaža mjera u ovom trenutku ne bi bila svrsishodna.
24. Sud BiH je donio Rješenje broj S1 2 K 022481 17 Kv 3 od 17. svibnja 2017. godine kojim je apelantu produljen pritvor za još dva mjeseca (informacija iz odgovora na apelaciju koji je dostavilo Tužiteljstvo).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3, kao i članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Apelant najprije osporava postojanje utemeljene sumnje da je počinio kaznena djela za koja se tereti. Naime, kako apelant tvrdi, u pobijanom rješenju je navedeno da je postojanje utemeljene sumnje sud utvrdio na temelju iskaza saslušanih svjedoka čiji iskazi se interpretiraju u prvostupanjskom rješenju. Međutim, apelant smatra da su ti iskazi „pristrani, paušalni i konfuzni, sve se temelji na insinuacijama i proizvoljnim zaključcima i pretpostavci tih svjedoka o mogućim kriminalnim radnjama osumnjičenih“. Dalje, apelant navodi da obrani nije predočen nijedan dokaz (osim zapisnika o saslušanju osumnjičenih), „navodno radi zaštite istražnog postupka“ bez navođenja na koji bi to način uopće apelant mogao utjecati na tijek istrage. Zbog navedenog, obrana nije mogla osporavati postojanje utemeljene sumnje. Apelant navodi da mu nisu dostavljene naredbe suda temeljem kojih su određene posebne istražne radnje, niti je apelant bio obaviješten o poduzetim radnjama sukladno članku 119. stavak 3. ZKP, pa nije mogao tražiti ispitivanje zakonitosti poduzetih istražnih radnji. Apelant osporava tvrdnju suda da se rok o obavještavanju osumnjičenih bazira na procjeni zaštite integriteta istrage. Ovo pogotovo što Tužiteljstvo navodi da istraga u ovom predmetu traje od 2012. godine, zbog čega osumnjičeni osporavaju zakonitost svih pribavljenih dokaza, kao i da Tužiteljstvo nije argumentiralo da se bez provođenja istražnih radnji nisu mogli pribaviti dokazi. Apelant se poziva na članak 10. stavak 2. ZKP. Obrana osporava postojanje i posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. a) b) i
c) ZKP, jer nisu konkretizirani, odnosno jer su paušalni, bez dokaza i obrazloženja. U pogledu osporavanja postojanja pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKP, apelant ističe da strano državljanstvo samo po sebi ne može predstavljati dovoljnu osnovu za određivanje pritvora. Istina je da apelant ima dvojno državljanstvo, da stanuje u blizini granice sa Hrvatskom, ali to nikako ne može biti razlogom za određivanje pritvora po ovoj osnovi. Apelant upućuje na praksu Ustavnog suda i Suda BiH u ovom dijelu. Nadalje, apelant smatra da je obrazloženje za određivanje pritvora iz razloga predviđenog člankom 132. stavak 1. točka b) ZKP paušalno, uopćeno, bez ijednog konkretnog dokaza i obrazloženja u pogledu ove pritvorske osnove i u njemu uopće nema načela individualizacije. U tom kontekstu apelant je citirao Odluku Ustavnog suda broj AP 6/08. Dalje, apelant smatra da je neutemeljen i zaključak suda o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKP. Obrazloženje ove osnove za određivanje pritvora nije prihvatljivo i utemeljeno, jer ne postoji niti jedan dokaz, niti individualizacija dokaza u prilog ovoj tvrdnji suda. Apelant smatra da je Sud BiH trebao detaljnije i preciznije razmotriti postojanje mogućnosti izricanja blažih mjera osiguranja nesmetanog vođenja kaznenog postupka za mjeru pritvora. Konačno, apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo i do kršenja pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije zbog „prejudiciranja krivnje apelanta“. b)Odgovor na apelaciju
26. Sud BiH je istaknuo da je u pobijanim odlukama dao jasne i argumentirane razloge kojim se rukovodio prilikom njihovog donošenja, te da, u konkretnom, nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koje se apelant poziva. Sud BiH u svezi sa postojanjem utemeljene sumnje kao osnovnog uvjeta za određivanje mjere pritvora navodi da su u pobijanom rješenju dani dovoljni razlozi iz kojih proizlazi postojanje utemeljene sumnje. Kada su u pitanju apelantovi navodi o postupanju Suda BiH suprotno odredbama članka 119. stavak 3. ZKP, Sud BiH ističe da, ukoliko je do navedenih propusta i došlo, ono ne vodi po automatizmu do nezakonitosti pribavljenih dokaza. U odnosu na posebne pritvorske razloge, Sud BiH je naveo da podržava stavove iznesene u osporenim rješenjima.
27. U odgovoru na apelaciju Tužiteljstvo je navelo da je sud obrazložio postojanje utemeljene sumnje, te iako dokazi nisu dostavljeni obrani u obliku i na način kako su dostavljeni Sudu BiH, apelant je obaviješten o sadržaju dokaza. Tužiteljstvo je ukazalo na nemogućnost zamjene mjera pritvora blažim mjerama a što je potvrđeno i Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 022481 17 Kv od 17. svibnja 2017. godine, kojim je apelantu produljen pritvor za još dva mjeseca. Prema ocjeni Tužiteljstva, neutemeljeni su apelantovi navodi o povredi članka 119. stavak 3. ZKP posebno naglašavajući fazu postupka i ističući da je obveza iz članka 119. ZKP u svezi sa člankom 116, odnosno „po prestanku radnji iz članka 116. ZKP“. Tužiteljstvo nalazi da je apelacija neutemeljena i nedopustiva.
V.Relevantni propisi
28. U Zakonu o kaznenom postupku BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Članak 2. stavak 1.
Princip zakonitosti (1) Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da nitko nevin ne bude osuđen, a da se učinitelju kaznenog djela izrekne kaznenopravna sankcija pod uvjetima propisanim u Kaznenom zakonu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:
KZ BiH) i u drugim zakonima Bosne i Hercegovine u kojima su propisana kaznena djela i u zakonom propisanom postupku.
Članak 3. stavak (1) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1)Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
Članak 10. stavak 2.
Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
Članak 47.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U tijeku istrage, branitelj ima pravo razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. (2) Iznimno od stavka (1) ovog članka, tužitelj će istodobno s prijedlogom za određivanje pritvora sucu za prethodni postupak, odnosno sucu za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.
Članak 131.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produljiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produljava rješenjem Sud na prijedlog tužitelja a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz članka 132. stavak (1) točka a) ovog zakona.
(3) Tužitelj je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produljenje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom branitelju.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću.
(5) U tijeku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvoreni će odmah biti pušten na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama, Sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv riješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba je dozvoljena. Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su značajne za ukidanje pritvora, Sud neće donijeti posebno rješenje."
Članak 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji utemeljena sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji utemeljena bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, VI.Dopustivost
29. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH od 7. travnja 2017. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 12. travnja 2017. godine a apelacija je podnesena 11. svibnja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3, kao i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
Pravo na slobodu i sigurnost
34. Članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
d) Pravo na osobnu slobodu i sigurnost.
35. Članak 5. stavak 1. točka c) i st. 3. i 4. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanim postupkom:
c) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši kazneno djelo ili da, nakon izvršenja kaznenog djela, pobjegne.
3. Svatko tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stavka 1(c) ovog članka [ ] mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja.
4. Svatko kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
36. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na osobnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije daje zaštitu da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Iznimke od zabrane lišavanja slobode dane su u članku 5. stavak 1. Europske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Europski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. siječnja 1978. godine, Serija A- 25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem članka 5. Europske konvencije, tj. da osigura da nitko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Europski sud, Quinn, presuda od 22. ožujka 1995. godine, Serija A-311, i Winterwerp, presuda od 24. listopada 1979. godine, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Europske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu.
37. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „utemeljene sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog uhićenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora. Postojanje „utemeljene sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovi kojih će, kako je to Europski sud ukazao, objektivni promatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti kazneno djelo za koje se tereti. Što će se smatrati „osnovanim“, ovisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala utemeljena sumnja da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti (vidi, Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, Serija A broj 182, toč. 32-34), i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. studenog 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, točka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je kazneno djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članku 5. stavak 1. Europske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovi domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni temelj u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti sukladno svrsi članka 5. Europske konvencije, tj.osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
38. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode sukladno članku 5. stavak 1.c. Europske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog članka i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštovanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje utemeljene sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Europski sud Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li druge osnove na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takve osnove „relevantne“ i „dovoljne“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Europski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stavak 140, 22. svibanj 2012. godine).
39. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produljenje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, Europski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. srpnja 2016. godine, stavak 90). Obveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi dâ razloge i obrazloženja (vidi, Europski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. lipnja 2009. godine, stavak 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stavak 84, in fine, 26. srpnja 2001. godine).
40. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Europski sud dosljedno smatra da drugi dio članka 5. stavak 3. Europske konvencije sudskim tijelima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženika u razumnom roku ili omogućavanja da optuženik bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Do presude optuženi se mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što duljina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi, Europski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stavak 104, 12. lipnja 2008. s dodatnim referencijama).
41. Dovodeći navedena stajališta u svezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na dvije instance na osnovu dokaza koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo uz prijedlog za produljenje pritvora utvrdio da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret o čemu su u osporenim rješenjima dani jasni i, po ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Stoga, nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja utemeljene sumnje odlučeno proizvoljno. Naime, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, prvostupanjsko vijeće a potom i Apelacijsko vijeće je razmotrilo sve dostavljene dokaze koje je navelo, a iz kojih dokaza proizlaze uloge apelanta i ostalih osumnjičenih osoba. U prvostupanjskom rješenju su vrlo jasno obrazloženi zaključci suda do kojih se došlo razmatranjem ovih dokaza, imajući u vidu fazu postupka i potrebnu razinu „utemeljene sumnje“. Apelacijsko vijeće je u cijelosti prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak prvostupanjskog vijeća da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje utemeljene sumnje u odnosu na apelanta i na ostale osumnjičene da su počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret.
42. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Europskog suda koju Ustavni sud slijedi, u okolnostima konkretnog slučaja Sud BiH na temelju provedenih dokaza utvrdio činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog promatrača da je apelant mogao počiniti kazneno djelo koje mu se stavlja na teret (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, op. cit., Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine), zbog čega apelantove tvrdnje u svezi sa zaključkom Suda BiH o postojanju utemeljene sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.
43. Nadalje, u svezi sa „utemeljenom sumnjom“ apelant ukazuje da je Tužiteljstvo BiH zatražilo da se, sukladno članku 47. stavak 1. ZKP, dokazi dostavljeni sudu ne dostavljaju obrani uslijed čega obrana nije mogla detaljno osporavati postojanje utemeljene sumnje. Sud BiH je usvojio prijedlog Tužiteljstva, sukladno članku 47. ZKP, nalazeći da su osumnjičeni u dovoljnoj mjeri obaviješteni o dokazima na kojima se zasniva utemeljena sumnja, a zbog interesa istrage. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da su sudu koji je odlučivao o produljenju pritvora dostavljeni svi dokazi, te da ih je on detaljno razmotrio kako bi donio odluku. Dakle, Ustavni sud nema sumnje da su suci koji su odlučivali u predmetu u oba stupnja u cijelosti imali uvid u sve dokaze, te da su proveli test izbalansiranosti javnog interesa s apelantovim pravom, što se vidi i iz obrazloženja osporenih odluka. Pri tome Ustavni sud smatra da je sud uzeo u obzir nesporan javni interes – provođenje neometane istrage u vrlo kompleksnom predmetu, te je jasno ukazao na pravo obrane nakon podizanja optužnice (ukoliko do toga dođe) da izvrši uvid u sve dokaze. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se apelant neosnovano poziva na to da mu nije omogućen uvid u dokaze koji se odnose na produljenje pritvora, budući da iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant nesporno bio upoznat sa sadržajem svih dokaza bitnih za donošenje odluke o produljenju pritvora, a koje je u žalbenom postupku razmotrilo Apelacijsko vijeće i dalo razloge zašto je odluka o produljenju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Također, imajući u vidu da apelant ukazuje na nezakonitost posebnih istražnih radnji jer nisu ispoštovane proceduralne garancije iz članka 119. stavak 3. ZKP, Sud BiH je naveo da eventualno nepostupanje po ovoj odredbi ne dovodi po automatizmu do nezakonitosti pribavljenih dokaza. Osim navedenog, a suprotno apelantovim navodima (koji ukazuje ne aktivnosti u ovom predmetu, kako Tužiteljstvo navodi, od 2012. godine), Tužiteljstvo je ukazalo da „po prestanku radnji“ iz članka 116. ZKP nastaje obveza iz članka 119. ZKP. U svakom slučaju Ustavni sud primjećuje da je sud ispitao ove apelantove navode i dao obrazloženje, a pozivajući se na svoju brojnu dosadašnju praksu, kao i praksu Europskog suda, Ustavni sud upućuje da se prigovori u svezi sa zakonitošću dokaza ne mogu ispitivati u ovoj fazi postupka, već se radi o prigovorima koji će se eventualno ispitati u daljnjem tijeku postupka.
44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su u obrazloženjima osporenih rješanja dani dovoljni razlozi o postojanju utemeljene sumnje sa kojima je apelant u dovoljnoj mjeri upoznat.
45. Dalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak Suda BiH o postojanju posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1.a) b) i c) ZKP.
46. U svezi sa posebnim pritvorskim razlogom iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKP, apelant upućuje da dvojno državljanstvo apelanta, samo po sebi, ne može biti razlogom za određivanje pritvora po ovoj osnovi. U svezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih rješenja jasno proizlazi da je apelantovo državljanstvo samo jedna od činjenica koje je Sud BiH imao u vidu. Međutim, Sud BiH je jasno ukazao na česta apelantova putovanja, kontakte u inozemstvu, kontakte sa carinskim službenicima i korištenje ilegalnih prijelaza, a što u svojoj ukupnosti, kao i imajući u vidu da je apelant sada upoznat i svjestan kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret opravdavaju postojanje razloga iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKP. U navedenom obrazloženju Ustavni sud nalazi, suprotno apelantovim navodima, jasne i konkretne razloge, te je samo jedna od činjenica koja je ocijenjena zajedno sa svim ostalim činjenicama i okolnostima konkretnog slučaja - apelantovo dvojno državljanstvo.
47. U svezi s apelantovima navodima koji se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Europskog suda, na opasnost od ometanja kaznene istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi, Europski sud, presuda Becciev protiv Moldavije od 4. listopada 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, točka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjana pravna osnova za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. svibnja 2008. godine, točka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).
48. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant (i svi ostali osumnjičeni), ako bude pušten na slobodu, ometati kazneni postupak. Naime, Sud BiH je utvrdio da je Tužiteljstvo ponudilo konkretne činjenice i okolnosti koje bi opravdale određivanje pritvora po ovom pritvorskom razlogu, odnosno koje bi ukazivale da postoji utemeljena bojazan da će oni boravkom na slobodi uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze, kao i tragove važne za kazneni postupak, odnosno ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i sudionike. Pri tome, kako je navedeno, Sud BiH je imao u vidu činjenicu da se radi o obimnoj i kompleksnoj istrazi, kao i da identitet pripadnika skupine još nije otkriven, te da se radi na njihovom pronalasku i da se još otkrivaju „štekovi“, vrši vještačenje autodijelova, što je sud detaljno objasnio, zbog čega postoji utemeljena bojazan da će osumnjičeni pokušati uništiti sve tragove i dokaze važne za kazneni postupak. Na osnovi navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju Sud BiH nije pozvao samo na apstraktne razloge već da je za svoj zaključak da postoji realna opasnost da bi osumnjičeni, ako bi bili pušteni na slobodu, mogli utjecati na istragu i dovesti je u pitanje, dao dovoljne i relevantne razloge za postojanje pritvorskog razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka b) ZKP koji, po mišljenju Ustavnog suda, ne ostavljaju dojam proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka
b) ZKPBiH.
49. Nadalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak Suda BiH o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKP. Prema citiranoj odredbi, mjera pritvora može biti određena, odnosno produljena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će osoba koja je u pitanju ponoviti kazneno djelo, ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
50. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produljenje pritvora (op. cit., Ilijkov protiv Bugarske, st. 80-81). Nadalje, opasnost od ponavljanja kaznenog djela mora biti vjerojatna i mjere moraju biti odgovarajuće obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, te imajući u vidu prošlost i ličnost osobe koja je u pitanju (vidi, već citiranu, Aleksanyan protiv Rusije, stavak 179). Najzad, uz uvažavanje poteškoća do kojih može doći u predmetima koji se tiču organizirane kriminalne skupine, od domaćeg suda se zahtijeva da sačini adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u svezi sa određenim okrivljenim (vidi, između mnogih drugih, Dolgova protiv Rusije, aplikacija broj 11886/05, stavak 49, 2. ožujak 2006. godine, i Jevgenij Guseva protiv Rusije, aplikacija broj 28020/05, stavak 88, 5. prosinac 2013. godine).
51. Ustavni sud, prije svega, zapaža, imajući u vidu visine zaprijećenih kazni, da je nesumnjivo ispunjen prvi uvjet iz citirane odredbe. Nadalje, Sud BiH je ispitao postojanje „naročitih okolnosti“ u konkretnom slučaju, pri čemu je naročito ocijenio ličnost osumnjičenih, njihovu ulogu u izvršenju djela, što proizlazi slijedom rezultata do sada prikupljenih dokaza, prirodu i okolnosti izvršenja djela, kontinuitet djelovanja skupine i vršenja kaznenih djela, te brojnost inkriminirajućih radnji. S tim u svezi, navedene činjenice, ali i one koje se tiču karakteristika ličnosti osumnjičenih, a koje se ogledaju u njihovoj upornosti da kontinuirano, dulji vremenski period sudjeluju u vršenju kaznenih djela, te brojnosti izvršenih kaznenopravnih radnji koje se osumnjičenim stavljaju na teret upravo, po ocjeni Suda BiH, ukazuju na vjerojatnost ponavljanja kaznenih djela osumnjičenih. Također, Sud BiH je ocijenio da su osumnjičeni bili u posjedu sofisticirane opreme za krađu vozila koju su nabavljali od drugih njima poznatih pripadnika skupine, koji se još uvijek nalaze na slobodi i čiji identitet Tužiteljstvu BiH do sada nije poznat, pa bi osumnjičeni boravkom na slobodi imali sve uvjete za ponavljanje istovrsnih kaznenih djela ili dovršavanje započetih. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka c) ZKP.
52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c. i 3. Europske konvencije.
Pretpostavka nevinosti
53. Ustavni sud primjećuje da apelant u konkretnom predmetu ukazuje i na navodno kršenje pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
54. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
55. Članak 6. stavak 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2. Svako tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
56. Ustavni sud zapaža da se, za razliku od članka 6. stavak 1. Europske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na temelju postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kome je izjava dana, b) njezina točna formulacija i c) njezino značenje (vidi, Europski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. listopada 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što su „krivnja“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje članka 6. stavak 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno značiti ukazivanje na nešto drugo – primjerice, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužitelj uvjeren da ima dovoljno dokaza na temelju kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, toč. 41-45) (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4309/14 od 18. prosinca 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U svezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4309/14 zaključio da nije povrijeđeno pravo apelanata na pretpostavku nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije kada je sud u rješenjima o određivanju pritvora u odnosu na apelante koje je označavao kao osumnjičene utvrdio samo postojanje utemeljene sumnje da su počinili kaznena djela za koja su osumnjičeni, što je preduvjet za određivanje mjere pritvora, a takvim izražavanjem ni na koji način nije prejudicirao krivnju apelanata (op. cit., AP 4309/14, stavak 53).
57. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno precizirao u čemu se ogleda navedena povreda izuzev što je istaknuo da je osporenim rješenjima „prejudicirana njegova krivnja“. Međutim, Ustavni sud, na temelju uvida u osporena rješenja, zapaža da Sud BiH nigdje u rješenjima nije naveo bilo kakvu tvrdnju u svezi sa apelantom a da prije nje nije postojala odrednica „osumnjičeni“ i „utemeljena sumnja da je (...)“, ili „kako se osnovano sumnja“ iz čega Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem Sud BiH nije prejudicirao apelantovu krivnju na bilo koji način. Ustavni sud je ocijenio i da se konkretni postupak nalazi u fazi istrage, da su citirane fraze sadržane u kontekstu rješenja kojima se utvrđuje utemeljena sumnja da je apelant kao osumnjičeni počinio kaznena djela, kao i da osporena rješenja nisu namijenjena medijima i javnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije neutemeljenim (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 580/07 od 24. lipnja 2009. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
58. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3. (d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c. i 3. Europske konvencije: kada je sud utvrdio postojanje utemeljene sumnje i kada je o svom zaključku da postoji utemeljena sumnja sud dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje uz dovoljno obavijesti danih apelantu na temelju kojih dokaza izvodi zaključak o postojanju utemeljene sumnje, te kada je sud, odlučujući postoje li posebni pritvorski razlozi, uzeo u obzir niz faktora o kojima je dao konkretno obrazloženje za svaku pritvorsku osnovu po kojoj je apelantu pritvor određen, a ti razlozi su relevantni i dovoljni da opravdaju određivanje pritvora apelantu.
60. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pretpostavku nevinosti iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije kada je sud u rješenju o određivanju pritvora apelanta označavao kao osumnjičenog, a takvim označavanjem nije na bilo koji način prejudicirao apelantovu krivnju.
61. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman