Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-398/17 ("EXTREM-INŽINJERING" d.o.o. Sarajevo i Ž. K. i U. K.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-398/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-398/17, rješavajući apelacije "EXTREM- INŽINJERING" d.o.o. Sarajevo i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"EXTREM-INŽINJERING" d.o.o. Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 051849 13 Pž od 31.
avgusta 2015. godine;
Željka Kosić i Uroš Kosić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 002517 16 Gž 2 od 5. septembra 2016. godine i „Bunjo“ d.o.o Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mals 129352 17 Pž od 18. januara 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-398/17
1. "EXTREM-INŽINJERING" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edin Šabanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 051849 16 Rev od 1. novembra 2016. godine kojom je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 051849 13 Pž od 31. avgusta 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-5699/14 od 20. aprila 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-5205/15, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 051849 08 Ps od 10. septembra 2013. godine, kojom je naloženo apelantu da isplati tužitelju („Zemljokop-inžinjering“ d.o.o. Ilidža, Istočno Sarajevo) određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno, između ostalog, da se u konkretnom slučaju odlučivalo o zahtjevu tužitelja da mu apelant na ime izmirenja obaveze iz Ugovora o izvođenju radova na iskopu, transportu i planiranju kamena i zemljišta u Kalinoviku isplati određeni novčani iznos. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud prilikom ocjene izvedenih dokaza i utvrđivanja odlučnih činjenica cijenio iskaze saslušanih svjedoka i apelantovog zakonskog zastupnika, te nalaz i mišljenje sudskog vještaka građevinske struke M. I. u vezi sa dokumentom koji je po apelantovom zahtjevu sačinila firma za pružanje geodetskih usluga „Geo Novo“ d.o.o. Istočno Sarajevo, te zaključio da apelant nije dokazao osnovanost svojih navoda. Naime, Kantonalni sud je naveo da je ovlašteno lice apelanta, bez primjedbi potpisalo Zapisnik o realizovanim količinama radova prema navedenom ugovoru i prvu okončanu situaciju od 4. decembra 2007. godine. Isto tako, Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da je apelant imao mogućnost da prilikom ovjeravanja zapisnika i okončane situacije istakne primjedbe u pogledu količine izvedenih radova, a što nije učinio, iz kog razloga je izgubio pravo da te prigovore ističe nakon proteka zakonom propisanih rokova. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na objektivnim dokazima – ispravama koje su potpisale obje ugovorne strane, a ne na dokazu koji je sačinjen po apelantovom nalogu i koji nije upotrijebljen u vrijeme zajedničkog obračunavanja količina i vrijednosti izvedenih radova. AP-489/17
3. Željka Kosić i Uroš Kosić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Nove Topole, koje zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 7. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnje tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 002517 16 Gž 2 od 5. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba tužitelja (Građevinsko preduzeće „Rakić&co“ Gradiška), preinačena Presuda Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 002517 15 P 3 od 28. oktobra 2015. godine i apelanti obavezani solidarno isplatiti tužitelju na ime duga određeni novčani iznos.
4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su tužitelj, kao izvođač radova i apelanti, kao naručioci radova 30. marta 2005. godine zaključili ugovor o izgradnji porodične kuće prema raspoloživoj dokumentaciji. Nadalje, Okružni sud je naveo da tužitelj uređenim zahtjevom od 7. novembra 2013. godine traži isplatu određenog novčanog iznosa koji se odnosi na razliku između ukupne vrijednosti izvedenih radova koje je utvrdio vještak građevinske struke i iznosa kojeg su apelanti isplatili tužitelju. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Lj. J. proizilazi da su ugovoreni radovi izvedeni, ali da je kvalitet izvedenih radova na donjoj granici kvaliteta i da je umanjena vrijednost kvaliteta ugovorenih radova u određenom novčanom iznosu, zbog čega tužitelj nema pravo od apelanata zahtijevati iznos naknade zbog umanjene vrijednosti kvaliteta izvedenih radova. Dakle, Okružni sud je zaključio da kada se od cijene koštanja ugovorenih radova oduzme nesporno isplaćeni iznos i umanji za iznos koji se odnosi na umanjenje vrijednosti zbog kvaliteta izvedenih radova, dobije se iznos koji su apelanti osporenom odlukom obavezani platiti tužitelju, po osnovu izvedenih radova na objektu apelanata i u skladu sa zaključenim ugovorom od 30. marta 2005. godine. AP-504/17
5. „Bunjo“ d.o.o Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sulejman Kadić, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mals 129352 17 Pž od 18. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Mals 129352 15 Mals od 16. decembra 2016. godine, kojom je obavezan apelant da tužitelju („Asfaltgradnja“ d.o.o. Visoko) isplati određeni novčani iznos za određeni vremenski period.
6. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da sporni poslovni odnos između tužitelja i apelanta ima elemente ugovora o građenju iz odredaba člana 630. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojoj se izvođač obavezuje da prema određenom objektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je stavom 2. istog člana ZOO propisano da ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 73. ZOO propisano da ugovor za čije se zaključenje zahtijeva pismena forma, smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja, zbog koga je forma propisana, očigledno proizilazi što drugo. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da su apelant i tužitelj na osnovu ponude tužitelja, kao izvođača radova zaključile Ugovor o izvođenju građevinskih radova od 9. maja 2013. godine, na vanjskom uređenju oko apelantovog (naručilac radova) poslovnog objekta. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je apelant uplatio tužitelju ugovoreni avans, da je tužitelj ugovorene radove završio u roku predviđenom ugovorom, a da se u toku radova pojavila potreba za izvođenjem dodatnih građevinskih radova (ugradnja dodatne količine asfalta) i da je tužitelj, postupajući po usmenom nalogu sina zakonskog zastupnika tužitelja (A. B. – rukovodilac servisa apelanta) izveo dodatne radove ugradnje asfalta. Kantonalni sud je naveo da je tužitelj nakon završenog posla izvršio obračun izvedenih radova i ispostavio apelantu Okončanu situaciju od 17. juna 2013. godine u kojoj je sadržana dodatna stavka viška radova, a koju je zakonski zastupnik apelanta potpisao i ovjerio pečatom apelanta. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je provedenim vještačenjem utvrđena vrijednost radova, da je uplatom avansa, putem cesije i nakon održanog pripremnog ročišta apelant isplatio tužitelju određeni novčani iznos, nakon čega je za uplatu ostao dio duga u iznosu koji je dosuđen tužitelju prvostepenom presudom. Dakle, Kantonalni sud je istakao da je potpisom i ovjerom Okončane situacije apelantov zakonski zastupnik potvrdio da su svi radovi koji su obračunati stvarno završeni, da cijena i kvalitet odgovaraju predračunu i ugovorenim uslovima iz ugovora i da je prihvatio sve finansijske obaveze u vezi građevinskih radova, te da je potpisom konvalidirao, odnosno naknadno dao suglasnost za cjelokupno izvršeni posao. Prema tome, Kantonalni sud je konstatovao da apelant nije izvršio svoju obavezu plaćanja dijela cijene za građevinske radove koje je izvršio tužitelj, pa je u skladu sa odredbama člana 73. i
630. Zakona o obligacionim odnosima obavezan isplatiti tužitelju ostatak duga.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-398/17, AP-489/17 i AP-504/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-398/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (zabrana diskriminacije), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U apelaciji broj AP-489/17 apelanti su naveli da je tužitelj, kao privredno društvo izbrisan iz sudskog registra u toku trajanja parničnog postupka (9. oktobra 2009. godine), na šta su sudovi po službenoj dužnosti bili dužni paziti.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa u predmetu broj AP-489/17 ne proizlazi da su apelanti u toku postupka pred redovnim sudovima, ukazivali na to da je tužitelj izbrisan iz sudskog registra. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da ne može razmatrati te navode apelanata, budući da je apelant propustio da te navode istakne u toku postupka pred redovnim sudovima, te na taj pruži mogućnost redovnim sudovima da se o tome izjasne (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman