Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-597/17 (N.B., M. A., „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar i NLB Banka d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Banka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-597/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-597/17, rješavajući apelacije N. B. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

N. B. protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 028615 16 Gž od 22. novembra 2016. godine;

„Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 047687 16 Rev od 24. novembra 2016. godine;

Milica Andrić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 031414 16 Rev od 12. jula 2016.

godine i NLB Banka d.d. Sarajevo, protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 129712 16 Gž 2 od 9. februara 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-597/17

1. N. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Bojan Peulić, advokat iz Banjaluke, podnio je 13. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 028615 16 Gž od 22. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijene su žalbe apelanta i tuženih (S. R., „Boba Commerce“ d.o.o. Srbac, B. S. i S. S.) i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 I 028618 14 P od 3. jula 2015. godine, kojom su apelant i tuženi obavezani solidarno isplatiti tužitelju (MKD „Mikrofin“ d.o.o. Banja Luka) dug u određenom novčanom iznosu po osnovu mjenice bez protesta sa zakonskom zateznom kamatom od 5. juna 2012. godine kao dana dospijeća mjenice na naplatu.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o mjeničnom sporu i da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na sopstvenoj mjenici bez protesta izdatoj 27. januara 2011. godine kao sredstvo obezbjeđenja Ugovora o kreditu zaključenog 27. januara 2011. godine između tužitelja, kao davaoca kredita i apelanta, kao korisnika kredita. Nadalje, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 31. Zakona o mjenici propisano da se isplata mjenice može obezbijediti avalom (mjeničnim jemstvom), dok prema odredbama člana 33. navedenog zakona avalista odgovara onako kako odgovara onaj za koga jemči, pri čemu njegova obaveza važi i onda kada je obaveza za koju jemči ništavna iz ma kog drugog razloga, osim zbog formalnih nedostataka. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tokom postupka, izvedenim dokazima (spisak rata i uplata za kredit) tužitelj dokazao da apelant nije vratio kredit. Takođe, Okružni sud je naveo da je tužitelj mjenicom dokazao da ju je apelant 27. januara 2011. godine trasirao kao trasant, kao i da su je ostali tuženi potpisali kao mjenični jemci – avalisti. Shodno tome, Okružni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelanta i ostale tužene obavezao da solidarno isplate tužitelju dug po osnovu mjenice bez protesta, te da je pravilno dosudio i zakonsku zateznu kamatu počev od 5. juna 2012. godine s obzirom da je u mjenici kao dan njenog dospijeća označen 5. jun 2012. godine. Okružni sud je ukazao da se apelant i tuženi u svojim žalbenim navodima neosnovano pozivaju na predmetni ugovor o kreditu, iz razloga što ispuštaju iz vida činjenicu da se tužiteljevo potraživanje prema svakom od njih temelji na navedenoj mjenici.

AP-672/17

3. „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 17. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 32 0 I 047687 16 Rev od 24. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tuženih (F. M., H. P., S. F. i J. S.) i odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate određeni novčani iznos.

4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je osnovan prigovor tuženih u kome su istakli da su nižestepeni sudovi (prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev, drugostepeni sud potvrdio prvostepenu presudu) odluku o prigovoru zastarjelosti donijeli pogrešnom primjenom odredaba člana 80. Zakona o mjenici, iz razloga jer je zanemareno preinačenje tužbe na pripremnom ročištu od 19. marta 2015. godine, čemu su se tuženi protivili, ali su se upustili u raspravljanje po preinačenoj tužbi. Nadalje, Vrhovni sud FBiH je naveo da je predmet spora na dan podnošenja prigovora izvršenika (postupak pokrenutom prijedlogom za izvršenje, a nakon toga stranke upućene na parnični postupak), bio zahtjev za isplatu duga na osnovu mjeničnih obaveza tuženih prema apelantu. Takođe, Vrhovni sud FBiH je naveo da je apelant na pripremnom ročištu od 19. marta 2015. godine uredio tužbu, kojom prilikom je istakao da tuženi nisu uredno izmirivali dospjele rate po Ugovoru o kreditu pozivajući se na odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dok je na glavnoj raspravi od 20. jula 2015. godine apelant precizirao tužbeni zahtjev i uskladio ga sa nalazom i mišljenjem vještaka, na iznos koji je različit od prvobitnog zahtjeva u izvršnom postupku upisanog u mjenici. S tim u vezi, Vrhovni sud FBiH je naveo da apelant preinačenom tužbom više ne potražuje mjenični novčani iznos po trasiranoj mjenici na osnovu koje je pokrenut izvršni postupak, već potražuje dug utvrđen vještačenjem u trenutku raskida ugovora o kreditu. Isto tako, Vrhovni sud FBiH je istakao da su neprihvatljivi apelantovi revizioni navodi da se ne radi o preinačenju tužbe, iz razloga što su procesno pravne posljedice preinačenja tužbe takve da se isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, promjenom istovjetnosti ili povećanjem postojećeg, slijedom novog činjeničnog osnova, tužba sa ranijim tužbenim zahtjevom smatra povučenom. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da se pitanje zastare predmetnog potraživanja, suprotno stavu nižestepenih sudova, imalo cijeniti kroz relevantne odredbe ZOO, a ne odredbe Zakona o mjenici. S obzirom da je ugovor o kreditu raskinut 20. septembra 2007. godine, od kada se cjelokupno potraživanje smatra dospjelim, Vrhovni sud FBiH je naveo da je od tog dana počeo teći rok zastarjelosti potraživanja u skladu sa odredbama člana

361. ZOO. Shodno tome, Vrhovni sud FBiH je ukazao da je od 20. septembra 2007. godine pa do 19. marta 2015. godine, kao dana preinačenja tužbe protekao opći zastarni rok iz odredaba člana

371. ZOO.

AP-865/17

5. Milica Andrić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tuzle, koju zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, podnijela je 7. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda FBiH broj 32 0 I 031414 16 Rev od 12. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija apelantkinje i tuženih (H. A. i H. B.) izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 031414 15 Gž od 12. novembra 2015. godine, kojom je odbijena žalba apelantkinje i tuženih podnesena protiv Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 I 031414 14 P od 17. aprila 2015. godine. Presudom Općinskog suda u Tuzli apelantkinja i tuženi su obavezani solidarno isplatiti tužitelju („Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar) određeni novčani iznos.

6. U obrazloženju osporene oduke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora isplata određenog novčanog iznosa na osnovu mjenice s klauzulom „bez protesta“ izdate na ime osiguranja kreditne obaveze iz Ugovora o kreditu. S tim u vezi, Vrhovni sud FBiH je naveo da je 21. septembra 2002. godine tužitelj, kao kreditor zaključio sa prvotuženim H. A., kao korisnikom kredita ugovor o kreditu, a da je u svrhu osiguranja povrata novčanog iznosa po osnovu navedenog ugovora prvotuženi izdao tužitelju bjanko mjenicu bez protesta, koju su osim prvotuženog potpisali apelantkinja i ostali tuženi kao jemci, sa rokom dospijeća 10. septembra 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud FBIH je naveo da se u konkretnom slučaju radi o mjenično-pravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po trasiranoj mjenici sačinjenoj u smislu odredaba člana 3. Zakona o mjenici. Vrhovni sud FBiH je naveo da primjena Zakona o mjenici (lex specialis), isključuje primjenu odredaba ZOO, iz razloga što su prema načelu mjenične strogosti, mjenični dužnici obavezni da isplate mjeničnu obavezu naznačenu u mjenici i nikakvo isticanje mjeničnih prigovora nema uticaja na izvršenje mjenične obaveze. Shodno tome, Vrhovni sud FBiH je naveo da je odredbama člana 48. stav 1. Zakona o mjenici propisano da svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice, dok je stavom 2. istog zakona propisano da imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih lica pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno, pri čemu nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali. Osim toga, Vrhovni sud FBiH je naveo da prigovor apelantkinje i tuženih da je izvršni sud trebao obustaviti izvršni postupak koji je pokrenut na osnovu mjenice koja nema karakter vjerodostojne isprave, nije relevantan za rješavanje ovog spora, iz razloga što parnični sud ne može ispitivati pravilnost i zakonitost odluka izvršnog suda.

AP-911/17

7. NLB Banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 10. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 129712 16 Gž 2 od 9. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi (M. Š. i E. Š.) obavežu solidarno isplatiti mu glavni dug u određenom novčanom iznosu.

8. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud, koji je usvoji apelantov tužbeni zahtjev, pogrešno primijenio odredbe ZOO, primjenjujući odredbe člana

371. ZOO, umjesto odredaba člana 372. stav 2. ZOO koje se odnose na povremena potraživanja, kojom je propisan rok zastarjelosti od tri godine od dospijeća potraživanja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je tužba podnesena 3. marta 2010. godine, te da je prvostepeni sud utvrdio da banka nije jednostranom izjavom volje jednostrano raskinula ugovor o kreditu, što je bila mogućnost i pravo iz člana 5. ugovora o kreditu, kao i odredaba člana 1067. ZOO (kada dužnik postane insolventan), dok nije ugovoreno niti zakonom propisano da neplaćanjem dva anuiteta uzastopno dolazi do raskida ugovora, da bi cio dug po kreditu u tom trenutku dospio na naplatu. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju rok zastarjelosti određuje za svaki anuitet pojedinačno po dospijeću tog anuiteta, jer svaki od anuiteta kao povremeno potraživanje dospijeva pojedinačno i ne utiče na dospjelost i zastarjelost ostalih anuiteta. S obzirom da među parničnim strankama nije sporno da je posljednji anuitet dospio na naplatu 5. oktobra 2006. godine, a imajući u vidu da je tužba podnesena 3. marta 2010. godine, Kantonalni sud je zaključio da je nastupila zastara i posljednjeg anuiteta, iz kog razloga je apelantov tužbeni zahtjev zastario u cjelosti. Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-597/17, AP-672/17, AP-865/17 i AP-911/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-597/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (zabrana diskriminacije, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, odnosno pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženje redovnih sudova, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o mjenici i ZOO-a koje su primijenili sudovi u konkretnim predmetima. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-597/17 (N.B., M. A., „Hypo Alpe Adria… | Sudska praksa | Aktio