Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1779/17 (Z. M.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Habeas corpus – postupak
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1779/17
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1779/17, rješavajući apelaciju Zorana Mirjanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Mirjanića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 015388 17 Kv od 4. aprila 2017. godine i S1 2 K 015388 17 Kv 4 od 24. marta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Mirjanić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru, kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. maja 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 015388 17 Kv od 4. aprila 2017. godine i S1 2 K 015388 17 Kv 4 od 24. marta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 18. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 24. maja 2017. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj S1 2 K 015388 17 Krn 79 od 1. marta 2017. godine apelantu i osumnjičenom S.P. određen je pritvor zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), koji je po tom rješenju mogao trajati najduže mjesec dana, računajući od dana lišavanja slobode, odnosno do 27. marta 2017. godine, ili do nove odluke Suda BiH. Apelantu je pritvor određen zbog postojanja osnovane sumnje da je, zajedno sa ostalim osumnjičenim, počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelima krijumčarenje iz člana 214. KZBiH i teška krađa iz člana 287. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i iznuda iz člana 295. KZFBiH u vezi s članom 53. KZBiH.
6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je 28. februara 2017. godine Tužilaštvo dostavilo Sudu BiH prijedlog za određivanje pritvora broj T20 0 KTO 0013586 17 apelantu i osumnjičenom S.P. zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili navedena krivična djela. Tužilaštvo je u prijedlogu navelo da su provođenjem posebnih istražnih radnji, nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, te tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba i transportnih sredstava, po naredbama Suda BiH, prikupljeni dokazi iz kojih proizlaze tačno definirane uloge apelanta i osumnjičenih M.P., S.P. i E.M. u izvršenju predmetnih krivičnih djela. Rezultati posebnih istražnih radnji potkrijepljeni su iskazima saslušanih svjedoka i oni potvrđuju da su osumnjičeni S.P., M.P. i E.M. u vremenskom periodu od 2013. godine učestvovali u krađama najmanje 29 vozila na području Kantona Sarajevo i šire. Po izvršenim krađama osumnjičeni su uz podršku apelanta i drugih za sada neidentificiranih, ali njima poznatih pripadnika grupe vozila skrivali i čuvali na različitim lokacijama, a potom, kada su stvoreni uvjeti i ostvareni kontakti sa apelantom i drugim pripadnicima grupe, ali i pripadnicima drugih grupa koje se bave istovrsnom kriminogenom djelatnošću s kojima su ostvarili blisku saradnju, vozila prevozili kako bi se prebacila preko ilegalnih graničnih prelaza. Dio otuđenih vozila pripadnici grupe S.P. i dr. vraćali su iznuđivajući pritom novac od vlasnika, ili su ih prosljeđivali apelantu koji je organizirao rastavljanje vozila i prodaju u dijelovima.
7. U prijedlogu je Tužilaštvo BiH navelo da iz činjeničnog opisa djela i prikupljenih dokaza proizlazi da je u počinjenju predmetnih krivičnih djela učestvovao veliki broj lica koje je u daljnjem toku istrage neophodno identificirati, i to kako one iz BiH, tako i one iz Republike Srbije (u daljnjem tekstu: Srbija), te da je istragom neophodno identificirati i kupce otuđenih vozila koja su prevezena na teritoriju Srbije ili prodata na teritoriji BiH. Ovo podrazumijeva i direktnu saradnju i podnošenje zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć nadležnim organima Srbije i Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Hrvatska).
8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 1. marta 2017. godine održano javno ročište povodom prijedloga Tužilaštva, u prisustvu postupajućeg tužioca Tužilaštva, osumnjičenih i njihovih branilaca na kojem su apelant i njegov branilac osporili postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, kao i posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH.
9. Sud BiH je naveo da je osnovana sumnja da su apelant i saosumnjičeni S.P. počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, odnosno da su učestvovali u otuđenju i krijumčarenju vozila navedenih u činjeničnom opisu prijedloga Tužilaštva, te iznuđivanju novca za povrat vozila njihovim vlasnicima u konkretnom slučaju proizlazi iz dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora, što je pobliže opisano u tom rješenju.
10. Sud BiH je istakao da je Tužilaštvo predložilo da se apelantu ne dostave dokazi uz prijedlog za određivanje pritvora, te je citirao odredbe člana 47. st. 1. i 2. ZKPBiH. Navedeno je da je Tužilaštvo, u skladu sa tim odredbama, dostavilo Sudu BiH dokaze koji potkrepljuju prijedlog za određivanje pritvora radi procjene njegove zakonitosti. Međutim, s obzirom na to da je riječ o dokazima za koje je Tužilaštvo ocijenilo da bi njihovo otkrivanje odbrani, u ovoj fazi postupka, moglo ugroziti ciljeve istrage, na zahtjev tužioca i nakon svestranog razmatranja potrebe za ovakvim ograničenjem dostupnosti dokaznog materijala, Sud BiH je postupio u skladu sa odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH, odnosno odbrani je uskratio uvid u njih.
11. Rješenjem broj S1 2 K 015388 17 Kv 2 od 7. marta 2017. godine Vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Vijeće) je odbilo kao neosnovane žalbe branilaca apelanta i osumnjičenog S.P., izjavljene protiv Rješenja ovog suda broj S1 2 K 015388 16 Krn 79 od 1. marta 2017. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da Vijeće nalazi da je postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora ispravno utvrđeno od sudije za prethodni postupak, a na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo Sudu uz prijedlog za određivanje pritvora, koji su dostavljeni u aneksima A i B. Nakon ponovne ocjene svih priloženih dokaza, a pogotovo fokusirajući se na one kojima se rukovodio sudija za prethodni postupak prilikom donošenja odluke o postojanju osnovane sumnje, Vijeće je istaklo da u potpunosti prihvata zaključak sudije za prethodni postupak.
12. U pogledu prigovora odbrane osumnjičenih da im je uskraćeno pravo na odbranu, jer im nisu dostavljeni dokazi na kojima se zasniva osnovana sumnja, te da iz dokaza kojima raspolažu ne proizlazi njeno postojanje, Vijeće je istaklo da je Tužilaštvo, u skladu sa odredbama člana 47. stav
2. ZKPBiH, Sudu BiH dostavilo sve dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora za koje je ocijenjeno da bi njihovim dostavljanje odbrani moglo dovesti u opasnost cilj istrage, a posebno sigurnost saslušanih svjedoka, kao i onih koji će se u narednom periodu saslušavati. Vijeće je konstatiralo da odbrani osumnjičenih dokazi koje je Sud BiH imao na uvid nisu dostavljeni zbog toga što postoji osnovana bojazan da bi otkrivanje njihovog sadržaja moglo dovesti u opasnost cilj istrage, ali da su oni, u skladu sa odredbom člana 47. stav 2. ZKPBiH, obaviješteni o kakvim dokazima se radi, te da su im dostavljeni dokazi za koje je Tužilaštvo ocijenilo da upoznavanje odbrane sa njima, u ovom trenutku, ne bi moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Ukazano je da su sadržaji određenih dokaza interpretirani kroz dijelove iskaza saslušanih svjedoka, kao i kroz rezultate provođenja posebnih istražnih radnji navedenih u ovom, kao i u pobijanom rješenju. Navedene dokaze Vijeće je ocijenilo prilikom utvrđivanja postojanja osnovane sumnje, a ocijenilo je i njihovu zakonitost, zbog čega odbrana osumnjičenih neosnovano ukazuje da nisu upoznati sa svim dokazima. Da su osumnjičeni detaljno i decidirano upoznati sa svim inkriminiranim radnjama koje im se stavljaju na teret, i to već prilikom prvog ispitivanja u Tužilaštvu, a u prisustvu njihovih branilaca, kao i da su oni ulaganjem žalbi imali mogućnost da osporavaju sudske odluke iz čega proizlazi da osumnjičenim nisu uskraćena prava na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja, kako to zahtijeva član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
13. U vezi sa prigovorom apelantovog branioca da osumnjičeni nije obaviješten o provođenju posebnih istražnih radnji, Vijeće je istaklo da ZKPBiH ne propisuje rok u kojem osumnjičeni mora biti obaviješten, te da se ocjena Suda u kojem trenutku će o tome obavijestiti osumnjičene bazira na procjeni zaštite integriteta istrage, napominjući pritom da u konkretnom predmetu istraga još uvijek nije okončana, te da će Sud, kada se za to steknu uvjeti, postupiti u skladu sa zakonskom obavezom previđenom članom 119. stav 3. ZKPBiH.
Osporena rješenja
14. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 015388 17 Kv 4 od 24. marta 2017. godine apelantu i osumnjičenom S.P. produžen je pritvor određen Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 015388 17 Km 79 od 1. marta 2017. godine za naredna dva mjeseca zbog postojanja pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. b) i c) ZKPBiH, tako da on može trajati do 27. maja 2017. godine, ili do nove odluke Suda.
15. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo BiH u prijedlogu za produženje pritvora od 22. marta 2017. godine istaklo da do tada prikupljeni dokazi ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su apelant i osumnjičeni S.P. zajedno sa drugim njima poznatim licima, u vremenu od 2013. godine do danas, na području Bosne i Hercegovine postali pripadnici grupe za organizirani kriminal, u smislu člana 1. stav. 22. KZBiH, koja je organizirana radi krađe skupocjenih putničkih motornih vozila, iznuđivanja novca za povrat vozila njihovim vlasnicima, te njihovog krijumčarenja i prodaje na području BiH, Srbije i Hrvatske, cjelovito ili rastavljeno u dijelovima, a sve s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, pri čemu su pripadnici grupe apelant, E.M., M.P., S.P. i drugi imali tačno određene uloge i unaprijed određene zadatke. Utvrđeno je da su osumnjičeni neposrednim i posrednim kontaktima međusobno, povezivanjem i dogovaranjem sa drugim grupama za organizirani kriminal koje su na području BiH organizirane radi izvršenja istovrsnih krivičnih djela, pripremali, dogovarali se o otuđenju na desetine skupocjenih vozila, osiguravanju mjesta njihovog skrivanja, povratu otuđenih vozila za novčanu naknadu, mjestu i načinu rastavljanja vozila u dijelove, prevozu i prodaji vozila ili dijelova vozila u BiH i inozemstvu, pri čemu je svaki od pripadnika grupe imao tačno određene i podijeljene uloge i zadatke. Navedeno je da su E.M., M.P. i S.P., zajedno sa drugim njima poznatim pripadnicima grupe, upotrebom sofisticiranog alata i opreme tzv. dekodera, opremljeni kapama zv. fantomka, te radiostanicama podešenim na frekvencije MUP-a Kantona Sarajevo, obijanjem i savladavanjem većih prepreka, na naročito opasan i drzak način, na području Kantona Sarajevo i šire, od vlasnika oduzimali i prisvajali na desetine skupocjenih putničkih motornih vozila, te ih odvozili i skrivali na različite lokacije na području općine Ilidža i Istočnog Sarajeva - Republika Srpska i šire.
16. Tužilaštvo BiH je navelo da je u toku trajanja jednomjesečnog pritvora preduzelo brojne istražne radnje (saslušanje svjedoka, otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta, prikupljanje spisa od Kantonalnog tužilaštva Sarajevo, saslušanje osumnjičenih), ali da, zbog kompleksnosti istrage i brojnosti radnji koje treba da budu preduzete, istraga nije mogla biti okončana u proteklom periodu. U odnosu na predstojeće radnje koje se namjeravaju preduzeti, Tužilaštvo je navelo da će se pristupiti identifikaciji ostalih pripadnika grupe za organizirani kriminal, saslušanju identificiranih saučesnika, da će se preduzeti radnje pretresanja na lokacijama koje koriste identificirani saučesnici-pripadnici grupe za organizirani kriminal, saslušati svi vlasnici otuđenih vozila, identificirati i saslušati kupci dijelova rastavljenih otuđenih vozila koja su prevezena sa teritorije BiH na teritoriju Srbije i drugih zemalja i pregledati lokacije gdje se danas nalaze takvi autodijelovi, što podrazumijeva podnošenje zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć nadležnim organima Srbije.
17. Na kraju, Tužilaštvo je, u smislu člana 47. stav 1. ZKPBiH, predložilo da se dokazi uz prijedlog za produženje pritvora ne dostavljaju osumnjičenim i njihovim braniocima zbog toga što bi se njihovim otkrivanjem mogla dovesti u opasnost istraga.
18. Na ročištu održanom 24. marta 2017. godine povodom prijedloga Tužilaštva BiH apelantov branilac je istakao da nije u mogućnosti izjasniti se na osnovanost prijedloga u odnosu na postojanje osnovane sumnje s obzirom da im nisu dostavljeni dokazi.
19. Sud BiH se prvenstveno bavio postojanjem osnovane sumnje kao preduvjeta za određivanje pritvora. Polazeći od do tada dostavljenih dokaza Tužilaštva BiH, Sud BiH je preispitao ispunjenost ovog općeg pritvorskog razloga na strani osumnjičenih. Po ocjeni Suda BiH, osnovana sumnja da su apelant i osumnjičeni S.P. počinili krivična djela zbog kojih se vodi predmetna istraga proizlazi iz dokaza dostavljenih sudu kako uz prijedlog za određivanje pritvora od 28. februara 2017. godine, tako i uz predmetni prijedlog za produženje pritvora. Naime, ukazano je da iz sadržaja zapisnika o saslušanju svjedoka (od 3, 5, 6, 10. i 16. novembra 2015. godine, te 5. februara 2016. godine) proizlazi način otuđenja vozila od osumnjičenih E.M., M.P. i S.P., te njihove pojedinačne uloge i zadaci, kao i šta se potom dešavalo sa vozilima koje su otuđivali pripadnici ove grupe. Svjedok je u svom iskazu potvrdio da je i sam zajedno sa E.M. i M.P. učestvovao u otuđenju pojedinih vozila, te da su uvijek u otuđenje vozila išli sa prethodno ukradenim vozilom i da su tim prilikama koristili maske tzv. fantomke. Svjedok je potvrdio da su od tog momenta (ljeto 2013. godine) učestale krađe vozila, jer se otvorila nova prodaja vozila za Sokolac. Svjedok je potvrdio da je ukradena vozila na Sokocu kupovao apelant, i to na način da je M.P. obavještavao apelanta, koji je bio njegova linija, koje je vozilo ukradeno a potom bi apelant pronašao kupca za to vozilo, te se ono prebacivalo do apelanta na Sokolac, a nekada i do Zvornika ili Bijeljine. Ukradena vozila je do apelanta vozio M.P., koji je dogovarao i cijenu, ili S.P. kada se M.P. nalazio u zatvoru. Svjedok je izjavio i da mu je poznato da je apelant dio ukradenih vozila koja je kupovao od E.M. i M.P. zadržavao za sebe, dok je neka rastavljao i prodavao u dijelovima, a neka dalje prevozio na područje Zvornika i Bijeljine. Jedan od svjedoka je na zapisnik 16. novembra 2015. godine naveo da se od početka 2014. godine do jula iste godine zajedno sa S.P. i drugim licima bavio krađom putničkih motornih vozila na području Kantona Sarajevo, detaljno opisujući način otuđenja pojedinih putničkih motornih vozila i njihovu dalju sudbinu, kao i pojedinačne uloge i zadatke pojedinih pripadnika grupe prilikom otuđenja vozila. Svjedok je naveo da su u većini slučajeva otuđena vozila prodavali licu zv. Arafat, sa područja Ljubuškog, sa kojim je S.P. stupao u kontakt u vezi sa prodajom prethodno otuđenih vozila. Svjedok B.P. u svom iskazu od 9. februara 2017. godine je navela da joj je iz priče sa bratom (preminulim S.P.) poznato da je u poslovima ilegalnog prebacivanja vozila u Srbiju sa V.R. radilo lice po prezimenu „Mirjanić sa Sokoca“.
20. Istaknuto je da iz izvještaja Granične policije o provođenju posebnih istražnih radnji po naredbama Suda BiH broj 17-10-4-13-5-1058-1/15 od 29. decembra 2015. godine proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni apelant, E.M., M.P. i N.N. muška osoba otuđili putničko motorno vozilo marke BMW serije 3, tamnoplave boje, koje je u vrijeme otuđenja na sebi imalo italijanske registarske oznake broj CV 625 RA, a potom ga prevezli na lokaciju Dobrun-Crna Rijeka i ostavili ga kako bi ga preuzeli njima poznati pripadnici grupe i prevezli na područje Srbije. Nadalje, da je apelant, kako se sumnja, počinio krivičnopravne radnje, proizlazi i iz izvještaja Granične policije broj 17-10-4-13-5-1058-2/15 od 9. novembra 2016. godine o provođenju posebnih istražnih radnji po naredbama Suda BiH za tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima. U navedenom detaljnom izvještaju opisani su događaji 19. maja 2016. godine, kada su policijski službenici Odsjeka za prikrivene operacije GPBiH radnjom tajnog praćenja zadokumentirali da je apelant preuzeo od B.S. na području općine Sokolac putničko motorno vozilo, pobliže opisano u rješenju koje je prethodno otuđeno, te ga ilegalno prebacio na područje Srbije (rejon Andžića Koliba). Sve navedeno, po ocjeni Suda BiH, potvrđuje postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela zbog kojih se vodi predmetna istraga, pa je opći uvjet za produženje mjere pritvora u ovoj fazi postupka ispunjen.
21. Dalje, Sud BiH je ukazao da je odredbama člana 47. stav 1. ZKPBiH propisano da branilac ima pravo da razmatra spise i pribavljene dokaze koji idu u korist osumnjičenom, ali i da se navedeno pravo braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Nadalje, u stavu 2. istog člana ZKPBiH propisano je da će tužilac uz prijedlog za određivanje ili produženje pritvora sudu dostaviti dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca. Tužilaštvo je u konkretnom slučaju postupilo u cijelosti u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, dostavivši dokaze koji potkrepljuju prijedlog za produženje pritvora sudu radi procjene zakonitosti pritvora, a o čemu su obaviješteni i osumnjičeni i njihovi branioci. S obzirom na to da je riječ o dokazima za koje je Tužilaštvo ocijenilo da bi njihovo otkrivanje odbrani u ovoj fazi postupka moglo ugroziti ciljeve istrage, na zahtjev tužioca, Sud BiH je postupio u skladu sa odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH, odnosno braniocima je uskratio uvid u dokaze. Navedeno je da je tužilac prilikom obrazlaganja prijedloga za pritvor, a Sud BiH u odluci o postojanju osnovane sumnje, obrazložio i sadržinu dokaza u mjeri do koje ne bi doveo u opasnost ugrožavanje ciljeva istrage.
22. Pored toga, Sud BiH je detaljno obrazložio razloge zbog kojih nije usvojio prijedlog Tužilaštva BiH da se apelantu odredi pritvor zbog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH), kao i razloge zbog kojih je zaključio da su ispunjeni uvjeti da se pritvor produži zbog razloga propisanih odredbama člana 132. stav 1. tač. b) i c) ZKPBiH.
23. Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je, odlučujući o žalbama branilaca apelanta i osumnjičenog S.P. izjavljenim protiv Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 015388 17 Kv 4 od 24. marta 2017. godine, na osnovu člana 321. st. 1. i 3. ZKPBiH, donijelo Rješenje broj S1 2 K 015388 17 Kž od 4. aprila 2017. godine kojim je odbilo kao neosnovane izjavljene žalbe.
24. U obrazloženju rješenja Apelaciono vijeće je istaklo da je preispitalo pobijano rješenje u granicama istaknutih žalbenih navoda, te da, nasuprot žalbenim prigovorima branilaca apelanta i osumnjičenog S.P., nalazi da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo da i dalje postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) ZKPBiH, te je detaljno obrazložilo svoj stav u tom smislu. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće pravilno odlučilo kada je uvažilo prijedlog Tužilaštva BiH za produženje pritvora apelantu i da je za svoju odluku dalo jasne i konkretne razloge, koje kao pravilne prihvata i Apelaciono vijeće. Prije svega, Apelaciono vijeće je utvrdilo da se u pobijanom rješenju pravilno navodi da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da su apelant i osumnjičeni S.P. počinili krivična djela za koja se terete. Istaknuto je da je prvostepeno vijeće došlo do ovog zaključka na osnovu svih dokaza koje je Tužilaštvo BiH dostavilo uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora, te je dokaze na pravilan način analiziralo u pogledu utvrđivanja osnovane sumnje. U tom smislu, u pobijanom rješenju se pravilno navodi da osnovana sumnja proizlazi iz sadržaja zapisnika o saslušanju svjedoka, izvještaja Granične policije, kao i drugih dokaza. Dakle, dokazi iz spisa predmeta upućuju na postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, u mjeri dovoljnoj za dalju primjenu mjere pritvora. Pri tome Apelaciono vijeće je posebno istaklo da je preduvjet za određivanje/produženje pritvora postojanje osnovane sumnje koja u ovoj fazi postupka, kada se provodi istraga, predstavlja niži stepen izvjesnosti i uvjerenja da je krivično djelo počinilo određeno lice, u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljem toku postupka, odnosno nakon okončanja istrage i prilikom odlučivanja o potvrđivanju optužnice. Stoga su neosnovani žalbeni navodi apelantove odbrane da je narušena pretpostavka nevinosti u konkretnom slučaju, jer je prvostepeno vijeće na izvjestan način izvršilo ocjenu dokaza.
25. Što se tiče bitnih povreda odredaba krivičnog postupka na koje je apelantova odbrana ukazala, a koje se odnose na dokaze na kojima se temelji osnovana sumnja, ukazano je da, u skladu sa članom 47. st. 1. i 2. ZKPBiH, branilac ima pravo da razmatra spise i pribavljene dokaze koji idu u korist osumnjičenom, ali da je diskreciona ocjena tužioca koji će to dokazi biti, da ne bi ciljevi istrage bili dovedeni u opasnost. Stoga, kako je navedeno, Apelaciono vijeće ne nalazi da je osnovan prigovor odbrane da je odbrani uskraćen uvid u dokaze zbog eventualne tajnosti istrage, nego zbog toga da ne bi ciljevi istrage bili ugroženi.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Povreda navedenog prava se ogleda u okolnosti što njegovoj odbrani, niti njemu nisu dostavljeni dokazi kojima je Tužilaštvo potkrijepilo postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Naime, apelant ističe da su prije određivanja pritvora njegovoj braniteljici dostavljeni prijedlog za određivanje pritvora, zapisnik o saslušanju apelanta u svojstvu osumnjičenog (koji je koristio svoje pravo i branio se šutnjom), zapisnik o saslušanju S.P. u svojstvu osumnjičenog (koji je koristio svoje pravo i branio se šutnjom), „zapisnik o uviđaju livade iz 2014. godine“, te izvodi iz krivične evidencije za apelanta i S. P. (iz kojih proizlazi da apelant prije nije krivično kažnjavan). Apelantova odbrana je na ročištu održanom povodom prijedloga za određivanje pritvora apelantu izjavila da se ne može izjasniti o osnovanoj sumnji (čak ni da li sumnju spori ili ne, jer ne zna), a Sud BiH je propustio ne samo naložiti Tužilaštvu BiH da apelantovoj odbrani dostavi bilo koji dokaz nego i da sam kao takav postupi u skladu sa odredbama ZKPBiH i apelanta i njegovu odbranu obavijesti o dokazima koji se tiču osnovane sumnje. Nakon toga, kako apelant tvrdi, 24. marta 2017. godine je održano ročište po prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora apelantu, koji je produžen za još dva mjeseca osporenim rješenjem Suda BiH. Apelant ističe da se ova „apelacija tiče isključivo činjenice da apelantovoj odbrani i njemu samom nisu dostavljeni dokazi koji se tiču osnovane sumnje, odnosno nikakvi dokazi, niti im je na bilo koji način omogućeno upoznavanje sa njima (odnosno obavještavanje o njihovom sadržaju)“. Usljed ove činjenice, apelantu je određen pritvor sa dosadašnjim trajanjem od tri mjeseca, a da nije bio u prilici izvršiti uvid u dokaze koji ga terete. Apelant smatra „da je ovo urađeno u nezakonitoj proceduri, a da je Sud BiH navedene postupke Tužilaštva tolerirao iz navodnih razloga zaštite interesa istrage“. Apelant ističe da je tačno da ZKPBiH dozvoljava da se neki dokazi u ovoj fazi ne dostavljaju odbrani, ali, po njegovom stavu, to se ne može odnositi na sve dokaze. Usljed ovakvog postupanja, apelantova odbrana nije bila u prilici osporavati osnovni pritvorski osnov, odnosno osnovanu sumnju, niti koristiti svoje pravo žalbe u odnosu na osnovni razlog za pritvor. Slijedom toga, kako apelant navodi, došlo je do povrede njegovog prava na slobodu i sigurnost u smislu člana II/3.d) Ustava BiH i „člana 5. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije“.
II.Odgovor na apelaciju
27. Sud BiH je istakao da su, nasuprot apelantovim navodima, u osporenim odlukama dati jasni i razumljivi razlozi kojim se Sud BiH rukovodio prilikom njihovog donošenja. Naglašeno je da apelant samo paušalno ističe da osnovana sumnja, kao opća pretpostavka za produženje pritvora, ne postoji zbog toga što odbrana nije imala uvid u prikupljene dokaze, a da se, nasuprot tome, iz pobijanog rješenja jasno vidi da u ovoj fazi postupka, dok istraga još uvijek traje, postoji dovoljna količina dokazne građe koja ukazuje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Sud BiH je naveo da i dalje ostaje kod argumentacije iz pobijanog rješenja da, u skladu sa članom 47. st. 1. i 2. ZKPBiH, branilac ima pravo da razmatra spise i pribavljene dokaze koji idu u korist osumnjičenom, ali da je diskreciona ocjena tužioca koji će to dokazi biti, da ciljevi istrage ne bi bili dovedeni u opasnost. Stoga je Apelaciono vijeće odbilo žalbeni prigovor odbrane da je odbrani uskraćen uvid u dokaze zbog eventualne tajnosti istrage, nego zbog toga da ne bi ciljevi istrage bili ugroženi. S obzirom na to da predmetna apelacija ne ukazuje na eventualno pogrešno utvrđene činjenice ili zaključke Suda BiH u pogledu posebnih razloga za pritvor iz člana 132. stav 1. tač. b) i
c) ZKPBiH, to ih ni Sud BiH nije obrazlagao.
28. Tužilaštvo je istaklo da apelacija sadrži navode koji ne odgovaraju stvarnim činjenicama predmetnog krivičnog postupka i osporenih odluka, te da se činjenice u apelaciji svjesno izbjegavaju ili se nepotpuno prezentiraju. Istaknuto je da se, u konkretnom slučaju, osnovana sumnja temelji na dokazima koje je Tužilaštvo dostavilo Sudu BiH prilikom određivanja i produženja pritvora. Ukazano je da rješenja o određivanju i produženju pritvora apelantu sadrže posebna obrazloženja o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora putem ocjene dostavljenih dokaza. Iako dokazi na kojima je Tužilaštvo temeljilo svoje prijedloge, u skladu sa članom 47. ZKPBiH radi zaštite istrage, nisu dostavljeni apelantu u obliku i na način kako je to dostavljeno Sudu BiH, apelant je o sadržaju tih dokaza obaviješten kako prijedlozima Tužilaštva, tako i na ročištima o razmatranju prijedloga za određivanje i produženje pritvora, te u osporavanim rješenjima Suda BiH.
V.Relevantni propisi
29. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Član 47.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branitelj ima pravo razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. (2) Iznimno od stava (1) ovog člana, tužitelj će istodobno s prijedlogom za određivanje pritvora sucu za prethodni postupak, odnosno sucu za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.
Član 132. stav 1. tač. b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 015388 17 Kv od 4. aprila 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 5. aprila 2017. godine a apelacija je podnesena 9. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
34. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
35. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
36. Član 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovg pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje nezakonito.
37. U konkretnom slučaju apelant je lišen slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke redovnog suda o određivanju, odnosno produžavanju pritvora. Stoga će Ustavni sud najprije ispitati navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije – postojanje osnovane sumnje.
Član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije – postojanje osnovane sumnje
38. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u razdoblju prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njene prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 132. stav 1. tač. a), b), c) i d).
39. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se temelji lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na temelju kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Što će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva žurno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, tač. 32-34), i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na dvije instance na temelju dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora, a potom i uz prijedlog za produženje tog pritvora, ponovno na dvije instance, utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret o čemu su kako u rješenju kojim je određen pritvor, tako i u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, po ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Stoga, nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Naime, Ustavni sud naročito ističe da su prvo sudija za prethodni postupak i Vijeće prilikom odlučivanja o određivanju pritvora, a potom Sud BiH i Apelaciono vijeće prilikom odlučivanja o produženju pritvora, razmotrili sve dostavljene dokaze, i to: zapisnike o saslušanju svjedoka, rezultate provedenih posebnih istražnih radnji, tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba i transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima, koji su prikupljeni po naredbama Suda BiH, a iz kojih proizlaze definirane uloge apelanta i ostalih osumnjičenih osoba. U svim rješenjima su vrlo detaljno i opširno obrazloženi zaključci suda do kojih se došlo razmatranjem ovih dokaza, koji su prilikom odlučivanja o žalbama bili predmet preispitivanja i, konačno, zaključka na drugostepenoj instanci da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.
41. Ustavni sud smatra da ovakvu ocjenu Suda BiH o postojanju osnovane sumnje apelant nije doveo u sumnju ni svojim navodima koji se odnose na to da ni njemu ni njegovom braniocu nije bio dozvoljen uvid „u dokaze“, kao i da, zbog nedostavljanja naredbi suda na osnovu kojih su određene posebne istražne radnje, niti obavještavanja o njihovom provođenju nije bio u prilici osporavati zakonitost dokaza. Naime, pitanja koja se odnose na zakonitost dokaza su pitanja koje će biti predmet ocjene sudova u odluci prilikom rješavanja eventualnih prigovora na optužnicu i odluke o meritumu stvari, dakle, prilikom utvrđivanja eventualne krivične optužbe protiv apelanta.
42. Dalje, Ustavni sud smatra da je pristup dokazima drugo pitanje o kojem će Ustavni sud, također, odlučiti, ali u okviru razmatranja navoda o kršenju prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Međutim, u odnosu na pitanje postojanja osnovane sumnje, ta tvrdnja ne može per se dovesti do zaključka da je sud proizvoljno utvrdio postojanje osnovane sumnje, jer je sud imao uvid u sve dokaze koje je Tužiteljstvo BiH podnijelo, pa je razmatranjem tih dokaza došao do zaključka o postojanju osnovane sumnje i o tome je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, a izuzetak od dostavljanja dokaza odbrani je propisan zakonom (član 47. stav 1. ZKPBiH).
43. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o tome da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, zato što je sud u četiri navrata pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.
44. Pored toga, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao obrazloženje svih posebnih pritvorskih osnova koje su relevantne i dovoljne da opravdaju određivanje apelantu inicijalnog pritvora od jednog mjeseca, a potom i produženje tog pritvora za naredna dva mjeseca. Što se tiče „posebne revnosti“ koja se traži u vođenju postupka, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju ima šest osumnjičenih za krivično djelo organizirani kriminal u vezi s krijumčarenjem i teškom krađom, te da postoji važan i opravdan javni interes koji preteže nad pravilom o poštivanju pojedinačne slobode. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH uzeo u obzir da se radi o vrlo složenom predmetu i kompleksnoj i osjetljivoj istrazi u kojoj je potrebno preduzeti još istražnih radnji. Navodi o nedostavljanju dokaza
45. U vezi sa apelantovim navodima da mu nisu dostavljeni dokazi o postojanju osnovane sumnje, čime mu je onemogućena djelotvorna odbrana, Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77, i Ismoilov i drugi protiv Rusije, presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, a koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
46. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, postupak koji se vodi na osnovu člana 5. stav 4. Evropske konvencije u principu treba, u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na okolnosti istrage koja je u toku, također, zadovoljavati osnovne zahtjeve pravičnog suđenja. Iako se u nacionalnom pravu ovaj zahtjev može zadovoljiti na različite načine, koji god da se način odabere potrebno je osigurati da druga stranka ima uvid u očitovanja koja su podnesena i da ima stvarnu mogućnost davati primjedbe na njih (vidi, mutatis mutandis, presuda u predmetu Brandstetter v. Austrija od 28. augusta 1991. godine, Serija A broj 211, str. 27, stav 67, i Garcia Alva v. Njemačka od 13. februara 2001. godine, presuda broj 23541/94). Princip ravnopravnosti strana koji se primjenjuje u habeas corpus postupcima podrazumijeva da postupak mora biti adversaran (Sanchez-Reisse protiv Švajcarske [1986. god.] i Wloch protiv Poljske [2000. god.]). U tom smislu [apelant] mora imati pristup spisima istražnih organa koji se koriste za donošenje odluke o pritvoru prije suđenja (Lamy protiv Belgije [1989. god.]) i mora dobiti sve tužiočeve podneske u vezi s tim (Niedbala protiv Poljske [2000. god.]).
47. U konkretnom slučaju, za razliku od navedenih predmeta Evropskog suda, Ustavni sud primjećuje da su apelantu, odnosno njegovoj odbrani, dostavljeni prijedlog Tužilaštva za određivanje i produženje pritvora, te zapisnici o ispitivanju apelanta i osumnjičenog S.P. (bez obzira na njihov sadržaj), odnosno svi podnesci koje je Tužilaštvo uputilo Sudu BiH. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH potom održao ročište na kojem je apelant imao mogućnost da osporava navode Tužilaštva u vezi sa određivanjem i produženjem pritvora a na kojim ročištima je Tužilaštvo detaljno interpretiralo sadržaj provedenih dokaza. Taj sadržaj, također, proizlazi i iz svih rješenja donesenih u predmetnom postupku.
48. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 47. stav 1. ZKPBiH regulirano kao opće pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. ovog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će izuzetno od stava 1. ovog člana tužilac istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje, dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH postupio u kontekstu predmetnih odredaba ZKPBiH, te da su apelant i njegov branilac, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju i o produženju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima su te odluke zasnovane budući da to proizlazi iz obrazloženja dostavljenih rješenja.
49. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant član organizirane grupe koja se bavila krijumčarenjem i teškom krađom automobila na način kako je to opisano u prijedlogu Tužilaštva BiH. Dalje, ističe se da je Tužilaštvo zatražilo da se, u skladu sa članom 47. stav 1. ZKPBiH, dostavljeni dokazi ne dostavljaju osumnjičenim i njihovim braniocima zbog toga što bi se njihovim otkrivanjem mogla dovesti u opasnost istraga, koji zahtjev je Sud BiH usvojio. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su sudu koji je odlučivao o određivanju i produžavanju pritvora dostavljeni svi dokazi, te da ih je on detaljno razmotrio kako bi donio odluke. Dakle, Ustavni sud zapaža da nema sumnje da su sudije koje su odlučivale u predmetu u oba stepena u cijelosti imale uvid u sve dokaze, te da su provele test izbalansiranosti javnog interesa sa apelantovim pravom, što se vidi i iz obrazloženja osporenih odluka. Pri tome Ustavni sud smatra da je sud uzeo u obzir nesporan javni interes - provođenje neometane istrage u vrlo kompleksnom predmetu koji se tiče otuđivanja automobila.
50. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se apelant neosnovano poziva na to da mu nije omogućen uvid u dokaze koji se odnose na određivanje i produženje pritvora, budući da iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant nepobitno bio upoznat sa sadržajem svih dokaza bitnih za donošenje odluke o određivanju i produžavanju pritvora a koje je u žalbenom postupku razmotrilo Vijeće, odnosno Apelaciono vijeće, i dalo razloge zašto je odluka o određivanju i potom produžavanju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Konačno, Ustavni sud smatra da apelantu nije ostalo nepoznato za šta se tereti iako je u ovoj fazi postupka još postojao snažan javni interes zbog kojeg nije mogao biti upoznat sa svim detaljima istrage. Osim toga, apelant je imao mogućnost da podnese zapažanja u odnosu na glavne optužbe protiv njega i da učestvuje u procesu odlučivanja koliko je to bilo moguće i bez otkrivanja svih detalja i materijala koji je „optužba“ željela zadržati tajnim do određene faze istrage.
51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se apelant neosnovano poziva na to da mu nije omogućen uvid u dokaze koji se odnose na određivanje i produženje pritvora, budući da iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant nesporno bio upoznat sa sadržajem svih dokaza bitnih za donošenje odluke o produženju pritvora, a koje je u žalbenom postupku razmotrilo Apelaciono vijeće i dalo razloge zašto je odluka o produženju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelant praktično traži da mu se omogući uvid u sve dokaze koji se tiču merituma spora, što ulazi u okvir garancija iz člana 6. Evropske konvencije, a koji apelantima, u smislu člana 47. stav 3. ZKPBiH, treba da budu dostupni nakon podnošenja optužnice.
52. S obzirom na navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, tačka 53, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i stav 4. Evropske konvencije:
a) Kada je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje i kada je o svom zaključku da postoji osnovana sumnja sud dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje;
b) Kada apelantu nisu, u vrijeme donošenja odluka o određivanju i produžavanju pritvora, dostavljeni svi dokazi zbog zaštite interesa vrlo kompleksne i delikatne istrage, a glavne optužbe protiv apelanta su bile navedene u rješenjima o određivanju i produžavanju pritvora u dovoljnoj mjeri da apelant zna šta mu se stavlja na teret, te kada su dokazi dostavljeni sudu koji ih je razmotrio i na njima zasnovao svoju odluku, vodeći računa o javnom interesu i apelantovim pravima.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman