Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5335/14 (D. Č.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Privatizacija
  • Dionice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5335/14

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5335/14, rješavajući apelaciju Drage Ćosića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Drage Ćosića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 P 003261 14 Rev od 25. septembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 003261 13 Gž 2 od 27. decembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 003261 06 P od 3. maja 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Drago Ćosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sivše-Usora, kojeg zastupa Vukica Marjanović- Suljić, advokat iz Zenice, podnio je 10. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 003261 14 Rev od 25. septembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 003261 13 Gž 2 od 27. decembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 003261 06 P od 3. maja 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Agencija), Dukata d.o.o. Mlin i Pekare Jelah-Tešanj (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Uniprometa d.o.o Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi), Muharema Ahmića (u daljnjem tekstu: trećetuženi), Have Scharpf (u daljnjem tekstu: četvrtotužena), Scharpf&Partner GmbH (u daljnjem tekstu: petotuženi) i Mirsada Bošnje (u daljnjem tekstu: šestotuženi) zatraženo je 3. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Vrhovni sud su odgovore dostavili 10. februara 2017. godine, Općinski sud i drugotuženi 14. februara 2017. godine, a četvrtotužena, petotuženi i Agencija 15. februara 2017. godine. Prvotuženi, trećetuženi i šestotuženi nisu dostavili odgovore u roku koji je istekao. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 003261 06 P od 15. januara 2010. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o kupoprodaji 10% udjela u kapitalu IGM d.o.o. „Usora“ Jelah ili 10.018 dionica, koji je zaključen između apelanta kao prodavca i drugotuženog kao kupca, zaprimljen u Agenciji 11. oktobra 2006. godine (stav 1). Presudom je odbačen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se utvrdi da je apelant vlasnik 10.018 dionica preduzeća „Usora“ i kojim je traženo da se poništi dopunsko rješenje precizirano u presudi na osnovu kojeg je izvršen upis prava vlasništva na predmetnim dionicama u korist prvotuženog i drugotuženog, te da se naloži Agenciji da na osnovu ove presude izvrši ispravku upisa u registru Općinskog suda, kao i u Registru vrijednosnih papira, te se sud u ovom dijelu oglasio nenadležnim (stav 2). Presudom je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je traženo da se poništi ugovori o kupoprodaji udjela-dionica, sporazum te ugovor o ustupanju ugovora o kupoprodaji, svi precizirani u presudi (stav 3), dok je protivtužbeni zahtjev Agencije za naknadu štete u iznosu od 2.780.338,33 KM sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja protivtužbe odbačen (stav 4). Presudom je utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. Protiv navedene presude apelant, prvotuženi i drugotuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 43 0 P 003261 10 Gž od 1. decembra 2011. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu u stavu 3. ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i stav 2. prvostepene presude potvrđen. Presudom je odbijena žalba drugotuženog i stav 1. prvostepene presude potvrđen, dok je žalba prvotuženog uvažena i rješenje o troškovima postupka ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

7. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 43 0 P 003261 06 P od 3. maja 2013. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi ništavost ugovora (o kupoprodaji dionica-udjela od 4. augusta 2006. godine, sporazuma od 10. augusta 2006. godine) i aneksa ugovora preciziranih u presudi (stav 1). Istom presudom sud je obavezao prvotuženog i drugotuženog da apelantu solidarno isplate novčani iznos od 28.332,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom po stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od 28. decembra 2006. godine pa do isplate, te da mu naknade troškove postupka precizirane u presudi (stav 2). Presudom je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu se isplati iznos od 30.673,62 KM sa kamatom po stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate i da mu se dosude troškovi postupka u iznosu preko dosuđenog (stav 3). Presudom je obavezan apelant da prvotuženom (stav 4) i drugotuženom (stav 5) naknadi troškove postupka u iznosima preciziranim u presudi, dok su kao neosnovani odbijeni zahtjevi prvotuženog i drugotuženog za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno: da su apelant, trećetuženi, petotuženi i šestotuženi zaključili ortački ugovor 27. septembra 2004. godine kojim je uspostavljen ortački odnos i uređena međusobna prava, obaveze i odgovornosti u vezi sa učešćem ortaka u kupovini državnog kapitala u vlasništvu IGM „Usora“ d.o.o. Jelah, Tešanj, u iznosu od 51% od ukupnog kapitala preduzeća; da su ortaci kupili navedeno, i to petotuženi 20% dionica, trećetuženi 11% dionica, šestotuženi 10% dionica i apelant 10% dionica ukupnog kapitala; da je ugovorom regulirano da su ortaci saglasni da ih u procesu neposredne pogodbe zastupa trećetuženi, te odlučuje o promjeni ponuđenog iznosa u ponudi bez ikakvih ograničenja ili uvjetovanja, a da se u slučaju neizmirenja obaveza jednog ortaka prema drugom i prema Agenciji ovaj ugovor raskida bez objašnjenja i otkaznog roka, a drugi ortaci preuzimaju sva prava i obaveze po ugovoru o kupoprodaji zaključenim sa Agencijom; da je 6. januara 2005. godine zaključen ugovor o kupoprodaji dionica preduzeća IGM „Usora“ d.o.o. Jelah, Tešanj, između Agencije kao prodavca i navedene ortačke grupe kao kupca, a koji je imao za predmet prodaju 51% dionica u državnom vlasništvu po kupovnoj cijeni od 1,00 KM po dionici; da je navedenim kupoprodajnim ugovorom utvrđeno da su obaveze investiranja kupaca ulaganje u preduzeće u ukupnom iznosu od 4,500.000,00 KM za period od tri godine u iznosima za svaku godinu preciziranim u presudi; da su zaključeni aneksi ovog ugovora koji su imali za predmet izmjene uvjeta koji se odnose na osiguranje garancije ulaganja i izmjene ugovornih strana na strani kupca tako da umjesto šestotuženog na njegovo mjesto stupa četvrtotužena; da apelant nije osigurao bankarsku garanciju za ulaganje, niti je dopustio upis hipoteke na svoju imovinu kao garanciju za izmirenje obaveza prema prodavcu, što su ostali ortaci uradili.

8. Nadalje je utvrđeno da je odobren upis u sudski registar izvršene privatizacije državnog kapitala u preduzeću IGM „Usora“ d.o.o. Jelah po osnovu javnog poziva za neposrednu pogodbu i iznosu od 51.093 dionica po 10,00 KM koja čini 51% vrijednosti ukupnog kapitala preduzeća, a da je apelant dioničar sa 10.018 dionica; da su 4. augusta 2006. godine zaključeni ugovori o kupoprodaji udjela-dionica IGM „Usora“ d.o.o. Jelah, precizirani u presudi, između tuženih poimenično navedenih u presudi, te ugovoreno brisanje hipoteke na nekretninama trećetuženog; da je zaključen i sporazum od 10. augusta 2006. godine između trećetuženog, četvrtotužene i petotuženog kojim je utvrđeno da apelant kao član ortačke grupe nije izvršio svoje obaveze po ugovoru o kupoprodaji dionica IGM „Usora“ d.o.o. Jelah jer je u posao uložio samo iznos od 2.191,50 KM, te da se njegova prava i obaveze prenose na novog kupca-prvotuženog po osnovu naprijed navedenih zaključenih kupoprodajnih ugovora; da je zaključen ugovor o ustupanju ugovora o kupoprodaji dionica od 6. januara 2005. godine, te aneksa tog ugovora, između ortaka po ortačkom ugovoru i prvotuženog i drugotuženog kao primalaca, te Agencije kao prodavca, nakon čega je odobren upis izvršene privatizacije, i to tako da dionički kapital iznosi 51% osnovnog kapitala u vrijednosti od 510,093,00 KM po nominalnoj vrijednosti od 10,00 KM po dionici, čiji su vlasnici prvotuženi i drugotuženi. Osim toga, utvrđeno je da je prvotuženi kao jedan od primalaca ugovora o ustupanju u potpunosti ispunio sve preuzete obaveze navedenim ugovorima, što je Agencija i potvrdila uvjerenjem preciziranim u presudi, te da je apelant na ime svoje obaveze po zaključenom ugovoru uložio iznos od 2.191,50 KM.

9. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor koji je suprotan Ustavu, prisilnim propisima, te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Navedeno je i da je par. 1175, 1205. i 1210. Austrijskog građanskog zakonika, koji se može primijeniti u konkretnom slučaju, propisano da je ugovor o ortakluku zajednica imovine i lica, ali bez pravne sposobnosti, da je ugovor o ortakluku ugovor kojim se uzajamno obavezuju dva ili više lica da udruže svoj rad i/ili imovinu radi postizanja određenog zajedničkog cilja, a zajednički cilj može biti različit, a to je najčešće stjecanje nove imovinske koristi ili opće koristi za ortakluk, da ortakluk prestaje sam po sebi kada se preuzeti posao svrši ili kada se ne može dalje voditi, kada cijela zajednička glavnica propadne ili kad protekne utvrđeno vrijeme za trajanje ortakluka, te da onda kada ortak ne ispunjava bitne uvjete iz ugovora (...) onda se on može isključiti iz ortakluka i prije isteka vremena. Općinski sud je obrazložio da je, imajući u vidu činjenice predmeta i navedene zakonske odredbe, mišljenja da je apelantu članstvo u ortačkom društvu prestalo jer apelant kao ortak nije ispunio uvjete iz ugovora, zbog čega je taj sud apelantov tužbeni zahtjev u vezi s predmetnim ugovorima koji se tiču ortakluka i predmeta, odnosno posla zbog kojeg je ugovor o ortakluku zaključen, odbio kao neosnovan.

10. Nadalje je obrazloženo da apelantu s druge strane pripada pravo na isplatu određenog novčanog iznosa s obzirom na to da su i ostalim ortacima isplaćeni određeni iznosi prema navedenom ortačkom ugovoru čiji je posao, zbog kojeg je ortakluk i nastao, preuzet od strane prvotuženog i drugotuženog. S obzirom na to da je četvrtotuženoj, koja je stupila u ortakluk umjesto šestotuženog, isplaćen iznos od 28.332,40 KM, a kako je ona imala isti broj dionica kao i apelant do isključenja iz ortakluka, to je taj sud zaključio da i apelantu pripada iznos od 28.332,40 KM. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

11. Protiv navedene presude apelant, prvotuženi i drugotuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 43 0 P 003261 13 Gž 2 od 27. decembra 2013. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, dok je žalbe prvotuženog i drugotuženog djelimično uvažio, prvostepenu presudu u stavu 2. izreke preinačio tako da se ovi tuženi obavezuju da apelantu solidarno isplate novčani iznos od 2.191,50 KM umjesto dosuđenog iznosa od 28.332,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. decembra 2008. godine do isplate. Presudom je preinačena i odluka o troškovima postupka na način da se prvotuženi i drugotuženi obavezuju da apelantu naknade troškove postupka u iznosu od 180,91 KM umjesto iznosa od 4.876,32 KM. Presudom su žalbe prvotuženog i drugotuženog u odnosu na st. 4. i 5. izreke osporene presude uvažene i prvostepena presuda preinačena na način da je apelant obavezan da prvotuženom i drugotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.833,63 KM i 6.444,37 KM umjesto dosuđenih iznosa preciziranih u presudi. U obrazloženju je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je traženo da se utvrdi ništavost preciziranih ugovora, uz obrazloženje da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 103. ZOO za oglašavanje ništavosti s obzirom na to da su ti ugovori i sporazumi zaključeni u skladu sa odredbama par. 1175, 1205. i 1210. Austrijskog građanskog zakonika, te da je u skladu sa zakonom i zaključen i ugovor o ustupanju ugovora o kupoprodaji predmetnih dionica koji je u ime ortakluka zaključio trećetuženi jer je ovakav način ustupanja predviđen odredbama člana 145. ZOO.

12. Nadalje je navedeno da je nesporno utvrđeno da apelant, za razliku od ostalih ortaka, nije osigurao bankarsku garanciju za ulaganje, nije dozvolio upis hipoteke na svoju imovinu kao garanciju za izmirenje obaveza prema prodavcu, zbog čega apelant faktički isključenjem iz ortačkog ugovora i nije postao vlasnik dionica upisom u Registar vrijednosnih papira, zbog čega je, prema obrazloženju tog suda, neosnovan apelantov žalbeni prigovor koji se odnosi na odbijanje ovog dijela njegovog tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je obrazložio da je, analogno navedenom, osnovan žalbeni navod prvotuženog da apelantu nije moguće isplatiti iznos od 28.332,40 KM po osnovu vlasništva na dionicama jer je imao isti broj dionica kao i četvrtotužena. Ovo stoga jer je, kako je obrazložio taj sud, utvrđeno da apelant nije ni bio vlasnik tih dionica jer je isključen iz ortačkog društva s obzirom na to da je po osnovu obaveza po kupoprodajnom ugovoru uplatio samo iznos od 2.191,50 KM za razliku od četvrtotužene koja je uložila znatna novčana sredstva i osigurala garanciju upisom hipoteke na svoju imovinu. Navedeno je i da apelant ničim nije dokazao žalbenu tvrdnju da su svi ortaci znali da on neće vršiti novčana ulaganja, već da će kao svoj ulog unijeti u društvo patent koji se koristi u proizvodnji cigle i da će uložiti svoje znanje, zbog čega je taj sud i preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu, te shodno tome i odluku o troškovima postupka.

13. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 43 0 P 003261 14 Rev od 25. septembra 2014. godine reviziju odbio kao neosnovanu, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stavovi nižestepenih sudova, te istaknuto da revizija nije osnovana. Sporni ugovori, i prema shvaćanju ovog suda, nisu ništavi, što pravilno zaključuju i nižestepeni sudovi i o čemu daju potpune, jasne i odgovarajuće razloge prihvatljive i za ovaj sud. Prema obrazloženju, odluke nižestepenih sudova ne odaju utisak proizvoljnosti, sadrže sve objektivne i subjektivne elemente spora, kao i razloge činjenične prirode zbog kojih je odlučeno kao u izreci, tako da po svojoj sadržini u svemu odgovaraju zahtjevu propisanom odredbom člana 191. stav 4. ZPP. Navedeno je da nije tačna ni reviziona tvrdnja da je drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje od onog utvrđenog u prvostepenoj presudi. Suprotno tome, drugostepeni sud je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prihvativši činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, izveo pravilan zaključak da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom pravilno ocijenjeni u smislu člana 8. ZPP. Pri tome, uvjerenje o neosnovanosti apelantovih žalbenih prigovora, prema obrazloženju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je opravdao razlozima koji nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava na koje se taj sud pozvao u obrazloženju pobijane presude.

14. Vrhovni sud je nadalje obrazložio da je i materijalno pravo u drugostepenoj presudi pravilno primijenjeno. S tim u vezi je navedeno da je odredbom člana 103. ZOO propisano da ugovor koji je protivan Ustavu BiH, prinudnim propisima, te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog dobra ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. Odredbom člana 88. istog zakona propisano je da ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugog lica bez njegovog ovlaštenja obavezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. Navedeno je da apsolutnu ništavost navedenih ugovora apelant zasniva na tvrdnjama da je predmetne ugovore u njegovo ime zaključio trećetuženi bez ovlaštenja za preduzimanje takvih radnji. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da iz spisa predmeta proizlazi da sadržina datog ovlaštenja trećetuženom proizlazi iz ortačkog ugovora zaključenog 17. septembra 2004. godine u čijem članu 4. stoji da su stranke ugovorile da ih zastupa trećetuženi u procesu neposredne pogodbe, kome daju ovlaštenje za odlučivanje o promjeni ponuđenog iznosa u ponudi, bez ikakvog ograničavanja i uvjetovanja. Odredbom člana 5. istog ugovora ponovljena su, ali i proširena naprijed navedena ovlaštenja tako što su se saglasili da ortak-trećetuženi obavlja sve poslove u Agenciji vezane za slobodnu pogodbu, te ukoliko dođe do dogovorene cijene, da on može potpisati ugovor o kupoprodaji predmeta neposredne pogodbe bez ikakvog ograničenja ili uvjetovanja od strane drugih ortaka. Dakle, ova punomoć je bila jasno određena i data u pismenoj formi, tj. u formi u kojoj je morao biti zaključen osnovni ugovor, a što je bilo u skladu sa odredbom člana 90. ZOO. Što se tiče obima date punomoći, Vrhovni sud je istakao da cijeneći je u kontekstu s kasnije zaključenim ugovorima čije poništenje apelant traži, mišljenje ovog suda je da u momentu zaključenja tih ugovora apelant nije više bio član ortačke grupe jer je ugovor o ortakluku s njim već bio raskinut. Naime, odredbom člana 12. naprijed spomenutog ortačkog ugovora stranke su predvidjele da ,,u slučaju neizmirenja obaveza jednog ortaka prema drugom i prema Agenciji, ovaj ugovor se raskida bez objašnjenja i otkaznog roka, a drugi ortaci preuzimaju sva prava i obaveze po ugovoru o kupoprodaji zaključenim sa Agencijom“. Zaključenim aneksima na osnovni ugovor od 6. aprila 2005. i 24. maja. 2005. godine na zahtjev Agencije kao prodavca utvrđene su nove obaveze ortaka u smislu hipotekarnog zalaganja privatne imovine, o čemu je, i prema mišljenju ovog suda, apelant bio u potpunosti blagovremeno upoznat i koje obaveze je odbio da izvrši, što je dovelo do njegovog automatskog istupa iz ortačke zajednice. Prednje činjenice, kako je navedeno, slijede i iz njegovog iskaza datog u svojstvu parnične stranke, a indirektno proizlaze i iz revizionih navoda „da je apelant trebao da unese samo svoje znanje, a ne novac“, što je suprotno sadržini ortačkog ugovora stranaka. I prema mišljenju ovog suda, apelant je bio upoznat sa odlukom o isključenju iz ortačke grupe sadržanom u sporazumu stranaka od 10. augusta 2006. godine, koja je i formalno potvrdila njegovo isključenje iz ortačke grupe.

15. Vrhovni sud je nadalje obrazložio da je ortački ugovor, u smislu pravnih pravila 1175. Austrijskog građanskog zakonika, po svojoj definiciji takav ugovor kojim se dva ili više lica obavezuju da ujedine, odnosno stave na raspolaganje jedan drugom svoju imovinu, dijelove svoje imovine, odnosno neka svoja imovinska prava ili svoj rad s ciljem postizanja imovinske koristi, a sve radi zajedničkog ekonomskog cilja. Ortakluk je u pravilu konsenzualni pravni posao i predstavlja jednu vrstu udruženja više lica, a ne udruženje njihove imovine, odnosno njihovog kapitala, iz čega bi slijedilo da su obaveze preuzete osnovnim i aneksima na ugovor o kupovini preduzeća samo predstavljale preduvjete za ostvarenje stvarnog cilja ortakluka, a to je kupovina 51% dioničkog kapitala preduzeća IGM ,,Usora“. Upravo zbog tako jasno određenih obaveza koje je nametnula Agencija (davanja garancija i zalaganjem lične imovine), koje su morale biti ispunjene odmah s ciljem opstojnosti ugovora, odbijanjem apelanta, odnosno samim neizvršenjem obaveza iz ortačkog ugovora, predmetni ugovor je sporazumno raskinut. Iz navedenih razloga, prema mišljenju Vrhovnog suda, neprihvatljivom se pokazuje apelantova tvrdnja „da je ugovor o ortakluku zaključen na tri godine, pa da je u tom roku on mogao izvršiti preuzete obaveze“. Kako, dakle, u vrijeme zaključenja spornih ugovora apelant, kako je obrazloženo, više nije bio zajedničar, odnosno ortak, sud nije mogao „utvrđivati raskid ugovora“, na šta apelant pogrešno ukazuje u podnesenoj reviziji. Vrhovni sud je naveo da su zbog toga irelevantni svi brojni apelantovi prigovori koji se odnose na obim punomoći za trećetuženog, kao i navodi vezani za pravo preče kupovine jer kako je apelant izgubio status ortaka to on, prema mišljenju Vrhovnog suda, više nema pravo preče kupnje, pa su i revizione primjedbe isticane u tom smislu odbijene kao neosnovane. Istaknuto je i da na osnovu navedenog taj sud smatra da raskidom ortačkog ugovora apelantu pripada pravo na povrat datog (član 132. ZOO), što pravilno nalazi i drugostepeni sud i o čemu daje pravilne razloge u obrazloženju pobijane presude. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Navodi da nikada nije obaviješten da je isključen iz ortačke grupe, a da je po relevantnim propisima morao o tome biti pismeno obaviješten jer je i sam ortački ugovor zaključen u pismenom obliku. Također navodi da nikada nije ni isključen iz ortakluka jer o tome ne postoji nikakav trag, kao i da je četvrtotužena neovlašteno uvedena u ortakluk iako za to nije bilo nikakvog osnova. Apelant navodi i da mu je morao biti isplaćen njegov udjel jer prema zakonskim odredbama ima pravo na to, kao što su imali i ostali ortaci, te da nije ispoštovano pravilo preče kupovine pošto njemu nije ponuđeno da otkupi ortačke udjele koje je kupila, npr. četvrtotužena. Navodi i da je jedino on isključen iz ortakluka iako ni drugi ortaci nisu ispunili obaveze iz ugovora, već iz ovakvog postupka proizlazi da je jedini apelant preuzeo obaveze od svih ortaka. Smatra i da trećetuženi nije imao ovlaštenje za preduzimanje bilo koje druge radnje vezane za ortakluk, osim prvobitne kupovine dionica IGM „Usora“, te da je sve ostale radnje preduzeo nezakonito i neovlašteno, a što je vidljivo i iz činjenice da mu apelant nije potpisao ovlaštenje za to. Apelant navodi da nije ispravno donesena odluka o troškovima postupka jer je u jednom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak i nakon toga okončan presudama iz 2010. i 2011. godine kojim je tužba Agencije odbačena zbog nedostatka aktivne legitimacije, odnosno uvažena apelantova tužba u postupku koji je vodio protiv prvotuženog, te da u konkretnom postupku o tome nije vođeno računa. Također smatra da je kompletna predmetna privatizacija bila nezakonita i da bi trebala biti podvrgnuta reviziji.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da suprotno apelantovom stavu taj sud smatra da u konkretnom postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva.

18. Kantonalni sud je naveo da su apelantove tvrdnje neosnovane, te da je na sva pitanja koja je apelant pokrenuo apelacijom već dat odgovor u osporenim presudama.

19. Općinski sud je naveo hronologiju postupka, te istakao da su apelantovi navodi neosnovani.

20. Prvotuženi i drugotuženi su u zajedničkom odgovoru naveli da je apelacija rezultat apelantovog nezadovoljstva ishodom postupka, te da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

21. Četvrtotužena i petotuženi sud su u zajedničkom odgovoru naveli da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti, te da su ostali ortaci pozivali apelanta da ispuni obaveze iz ugovora, kao i da potpiše sporazumno isključenje, ali da je apelant to odbio i podnio predmetnu tužbu. V.Relevantni propisi

22. U Austrijskom građanskom zakoniku (koji se primjenjivao u ovom predmetu) relevantne odredbe glase:

Član. 1175.

Društvo za zajedničko tečenje ili ortakluk postaje pogodbom, po kojoj dvije ili više osoba pristaju na to, da ulože samo svoj trud, ili i svoje stvari radi zajedničke koristi.

Ukinuće ortakluka i istup iz njega Član. 1205.

Ortakluk prestaje sam po sebi kad se svršio preduzeti posao, ili kad se ne može dalje voditi: kad je propala cijela zajednička glavnica; ili kad je minulo vrijeme, kroz koje je ortakluk imao trajati.

Član. 1210.

Ortak može prije nego mine određeni rok biti isključen iz ortakluka, ako ne ispunjava bitne uvjete pogodbene; ako je pao pod stečaj; ako ga je sud proglasio da je razmetnik, ili ako je uopće stavljen pod skrbništvo; ako je radi kakvog zločinstva izgubio povjerenje.

23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 103. stav 1.

1)Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na kakvu drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

Član 145.

1) Svaka strana u dvostranom ugovoru može, ako na to pristane druga strana, ustupiti ugovor nekom trećem licu, koje time postaje nosilac svih njenih prava i obaveza iz tog ugovora.

2) Ustupanjem ugovora ugovorni odnos između ustupioca i druge strane prelazi na prijemnika i drugu stranu u času kada je druga strana pristala na ustupanje a ako je druga strana dala svoj pristanak unaprijed, u času kada je obaviještena o ustupanju.

3) Pristanak na ustupanje ugovora je punovažan samo ako je dat u formi u zakonu propisanoj za ustupljeni ugovor.

4) Odredbe o sporednim pravima u vezi sa ugovorom o preuzimanju duga shodno će se primijeniti i na ustupanje ugovora.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 003261 14 Rev od 25. septembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 10. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz čl. II/4. i II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1, člana 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

31. Predmetni postupak se odnosio na pitanje ništavosti ugovora o kupoprodaji dionica-udjela, te sporazuma i ugovora vezanih za poslove ortakluka, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

32. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

34. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku utvrđeno da ugovori čije je utvrđivanje ništavosti apelant tražio nisu ništavi u smislu člana 103. ZOO jer su zaključeni u skladu s naprijed citiranim paragrafima Austrijskog građanskog zakonika i ZOO. Također je utvrđeno da apelant nije izvršio preuzete obaveze iz ortačkog ugovora zaključenog radi kupoprodaje udjela u preduzeću IGM „Usora“ jer je izvršio uplatu samo iznosa od 2.192,00 KM, te nije dozvolio upis hipoteke na svoju imovinu kao garanciju prodavcu - Agenciji po osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora, dok su ostali ortaci izvršili tu obavezu i investirali novčane iznose precizirane u presudi zbog čega je, shodno navedenim paragrafima Austrijskog građanskog zakonika i odredbama samog ortačkog ugovora, isključen iz ortakluka i zbog čega mu je redovni sud dosudio isplatu samo iznosa koji je uložio u ortakluk, a ne i iznosa vrijednosti dionica kojih je trebao biti vlasnik.

35. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na par. 1175, 1205. i 1210. Austrijskog građanskog zakonika, citirane u prethodnim tačkama ove odluke, kojima je određena definicija ortačkog ugovora te, između ostalog, propisano da se član ortačkog društva koji ne ispunjava svoje obaveze iz ugovora o ortakluku može isključiti iz tog društva, kao i da iz činjenica predmeta proizlazi da je samim spornim ortačkim ugovorom bilo ugovoreno da će ortak koji ne ispunjava obaveze iz ugovora biti isključen bez prethodnog upozorenja, roka i obaveze izvještavanja. Ustavni sud podsjeća i na odredbe člana 103. ZOO kojim je propisano da se ugovor smatra ništavim ako je zaključen protivno prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na kakvu drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo, te da je članom 145. istog zakona propisano pravo na ustupanje prava i obaveza iz ugovora.

36. Dakle, dovodeći navedena činjenična utvrđenja redovnih sudova u kontekst s citiranim propisima, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavim spornih ugovora i sporazuma i obavezali tužene da mu naknade samo novčani iznos koji je uložio u predmetni posao po osnovu ortačkog ugovora. Zbog toga, Ustavni sud smatra apelantove navode vezane za ova pitanja neosnovanim. Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode vezane za validnost punomoći trećetuženog za zaključenje navedenih ugovora s obzirom na to da su redovni sudovi o tom pitanju dali obrazloženje da je navedena punomoć zaključena u skladu sa odredbama ZOO koje reguliraju pitanje poslovne punomoći, a takvo obrazloženje je, prema mišljenju Ustavnog suda, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud, također, smatra neosnovanim i apelantov navod da mu je trebalo biti ponuđeno da otkupi udjele drugih ortaka prije njihove prodaje prvotuženom i drugotuženom prema pravu preče kupovine. Ovo stoga jer, kako su to obrazložili i redovni sudovi, iz činjenica predmeta, kako je već rečeno, proizlazi da je apelant isključen iz ortačkog društva jer nije ispunio svoje obaveze iz ugovora, pa se zbog toga na njega nije ni moglo primijeniti načelo preče kupovine. Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da su nezakoniti ugovori o ustupanju kopoprodajnog ugovora dionica-udjela preduzeća IGM „Usora“ jer, kako su to obrazložili redovni sudovi, navedeno ustupanje je izvršeno u skladu sa odredbama člana 145. ZOO. Pored toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantovo pozivanje na odluke redovnih sudova u drugim postupcima (postupak po tužbi Agencije koji je okončan odbacivanjem tužbe zbog nedostatka aktivne legitimacije na strani Agencije i postupak po apelantovoj tužbi protiv drugotuženog u vezi sa isplatom iznosa od 10.000,00 KM apelantu od strane drugotuženog po osnovu ugovora o otkupu dionica IGM „Usora“) vezano za visinu troškova postupka budući da troškovi konkretnog postupka ne mogu zavisiti od troškova drugih postupaka. Apelant navodi i da je privatizacija IGM „Usora“ bila nezakonita i da je trebala biti podvrgnuta reviziji. Međutim, Ustavni sud podsjeća da pitanje valjanosti privatizacije ovog preduzeća nije ni bilo predmet konkretnog sudskog postupka, te Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

37. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

38. Apelant smatra da mu je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja prekršeno i pravo na imovinu, te da je s tim u vezi diskriminiran u odnosu na ostale ortake. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, niti su činjenice pogrešno utvrđene, te kako iz stanja spisa ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelant diskriminiran u odnosu na ostale članove ortačke grupe, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 13. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

39. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice kada su zaključili da ugovori čije je oglašavanje ništavim apelant tražio nisu ništavi, da je apelant isključen iz ortakluka na osnovu zakonskih propisa jer nije ispunio obaveze iz ugovora zbog čega mu pripada samo naknada iznosa koji je uložio, da je punomoć trećetuženom za zastupanje u skladu sa zakonom, da je ustupanje kupoprodajnog ugovora zasnovano na odredbama ZOO, kada pitanje valjanosti privatizacije predmetnog preduzeća nije bilo predmet konkretnog postupka, te kada se visina troškova nastalih u drugim postupcima u kojima je učesnik bio apelant ne može uzeti u obzir prilikom određivanja troškova konkretnog postupka.

40. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

13. Evropske konvencije kada apelant kršenje ovih prava vezuje za primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica, odnosno kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5335/14 (D. Č.) | Sudska praksa | Aktio