Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4475/14 (F. V.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Ratni zločin
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4475/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4475/14, rješavajući apelaciju Frane Vulića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. lipnja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Frane Vulića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 008711 14 Kž 8 od 2. srpnja 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 008711 13 K od 13.

studenog 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Frano Vulić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, podnio je 15. listopada 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 008711 14 Kž 8 od 2. srpnja 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 008711 13 K od 13. studenog 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 6. prosinca 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Kantonalnog suda je 28. travnja 2017. godine ponovo zatraženo da dostavi dostavnicu o uručenju presude Vrhovnog suda apelantu.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. prosinca 2016. godine, a Tužiteljstvo 14. prosinca 2016. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, a ni dostavnicu o uručenju presude Vrhovnog suda apelantu.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 008711 13 K od 13. studenog 2013. godine apelant je proglašen krivim za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset godina, u koju mu je primjenom odredbe članka 50. stavak 1. KZSFRJ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 28. veljače 2013. godine pa nadalje do stupanja na izdržavanje izrečene kazne. Primjenom odredbe članka 212. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) odlučeno je da se članovi obitelji oštećenih O. D., H. D. i I. D. sa imovinsko-pravnim zahtjevom upute na parnicu. Apelant je prema članku 202. stavak 4. ZKPFBiH oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Kantonalni sud proveo brojne dokaze na prijedlog Tužiteljstva i obrane, te da je na temelju analize svih izvedenih dokaza utvrdio da je apelant počinio kazneno djelo u vrijeme, mjestu i na način kako je to navedeno u izreci presude. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ARBiH), kao pripadnik HVO-a, u zatvoru poznatom pod nazivom logor Dretelj, na području općine Čapljina, postupao suprotno odredbi članka 3. stavak 1. točka a) IV. ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, tako što je 14. srpnja 1993. godine kao vojni policajac, čuvajući stražu pored hangara koji se nalazio kraj stacionara u krugu logora Dretelj, a u kojem su bili zatvoreni muškarci bošnjačke nacionalnosti, znajući da zatvorenici leže ili sjede na podu hangara, prišao prozoru hangara i kroz prozor u unutrašnjost hangara u kojem su sjedili ili ležali zatvorenici, pristajući da neke od njih liši života, iz automatske puške ispalio više hitaca u njihovom pravcu koji su pogodili O. D., H. D. i I. D., nanijevši im povrede, uslijed čega je nastupila smrt oštećenih.

7. Kantonalni sud je odbio prijedlog apelantove braniteljice da se provede psihijatrijsko vještačenje apelanta tempore criminis. Kantonalni sud je naveo da će se prema odredbi članka 124. ZKPFBiH psihijatrijsko vještačenje odrediti ako se tijekom postupka pojavi sumnja da je isključena ili smanjena uračunljivost optuženog, a u konkretnom slučaju, prema mišljenju Kantonalnog suda, tijekom postupka se nisu pojavile okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u isključenje uračunljivosti ili smanjene uračunljivosti apelanta. U svezi s tim je istaknuto da apelantova braniteljica, predlažući vještačenje, nije ponudila dokaze ili bar učinila vjerojatnim da je apelant prije izvršenja djela ili nakon toga pa sve do dana glavnog pretresa bolovao od bilo kakve bolesti, ili bar ukazala na postojanje relevantne medicinske dokumentacije, niti je na glavnom pretresu iznosila bilo kakve činjenice ili okolnosti koje bi na to ukazivale. Kantonalni sud je također naveo da je imao u vidu i činjenicu da je saslušan i zapovjednik III. satnije V. bojne vojne policije K. B. koji je u svom iskazu naveo kako nije imao saznanja o nekoj vrsti bolesti ili neobičnog ponašanja kod apelanta, te da bi sa takvim okolnostima kao zapovjednik satnije bio upoznat. Apelantovo ponašanje poslije izvršenja kaznenog djela, koje je u iskazu opisao svjedok K. B., prema ocjeni Kantonalnog suda, nije neuobičajeno i karakterizira ličnost počinitelja kaznenih djela koji su lišili života više osoba i ne dovodi u pitanje zaključak suda o tome da se tijekom postupka nije pojavila sumnja da je isključena ili smanjena apelantova uračunljivost.

8. Kantonalni sud je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset godina, smatrajući da je kažnjavanje apelanta ovom vremenskom kaznom nužno radi kaznenopravne zaštite. Ova mjera zatvorske kazne je, prema mišljenju Kantonalnog suda, adekvatna stupnju apelantove kaznene odgovornosti, društvenoj opasnosti djela, težini povrijeđenog dobra jer je lišio života tri zatvorene civilne osobe, pa je procijenjeno da će se ovom vrstom i visinom kazne postići zaštitna funkcija i ciljevi prevencije. Pri tome, Kantonalni sud je cijenio sve okolnosti koje utječu na visinu kaznene sankcije. Kantonalni sud je kao olakotne okolnosti cijenio da je apelant u vrijeme izvršenja kaznenog djela bio mlada osoba od nepunih 25 godina, da ranije nije osuđivan, da je lošeg imovnog stanja i da je otac dvoje malodobne djece, te objektivnu činjenicu da je od izvršenja djela proteklo razdoblje od 20 godina. Kao otegotnu okolnost Kantonalni sud je cijenio činjenicu da je apelant kao stražar uz hangar trebao štititi osobe koje su bile pod zaštitom međunarodnog prava, te da je lišio života tri zarobljene i zatvorene civilne osobe koje su bile mlađe životne dobi, bez ikakvog doprinosa oštećenih civila učinjenju djela, pri čemu je iskazao visok stupanj bezobzirnosti, prijeteći i zapovjedniku satnije koji je došao na mjesto događaja.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 008711 14 Kž 8 od 2. srpnja 2014. godine odbijen je priziv Tužiteljstva protiv prvostupanjske presude, dok je apelantov priziv djelomično uvažen i Presuda Kantonalnog suda broj 07 0 K 008711 13 K od 13. studenog 2013. godine je preinačena u dijelu odluke o uračunavanju pritvora u izrečenu kaznu. U ostalom dijelu prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena.

10. Vrhovni sud je ocijenio da su neargumentirane apelantove prizivne tvrdnje da mu je u prvostupanjskom postupku povrijeđeno pravo na obranu jer je Kantonalni sud odbio prijedlog obrane da vještak neuropsihijatar provede odgovarajuće vještačenje apelanta na okolnost njegove uračunljivosti u vrijeme kada se inkriminirani događaj desio. Prema mišljenju Vrhovnog suda, Kantonalni sud je dao sasvim određene i prihvatljive razloge zbog čega nije prihvaćen prijedlog apelantove braniteljice da se provede psihijatrijsko vještačenje apelanta. Vrhovni sud je istaknuo da se Kantonalni sud u svojoj presudi opravdano pozvao na odredbu članka 124. ZKPFBiH kojom je propisano da će se psihijatrijsko vještačenje odrediti ako se pojavi sumnja da je isključena ili smanjena uračunljivost osumnjičenog odnosno optuženog, ili da je osumnjičeni odnosno optuženi kazneno djelo učinio zbog ovisnosti o alkoholu ili opojnim drogama. Dalje je navedeno da je apelantova braniteljica prijedlog za provođenje predmetnog vještačenja iznijela na glavnom pretresu pred prvostupanjskim sudom, pri čemu je posebno naznačila da razloge za provođenje vještačenja ne može prezentirati zbog obveze da kao tajnu čuva ono što joj je apelant u postupku povjerio, te da iz sadržaja zapisnika s glavnog pretresa proizlazi da je apelantovoj braniteljici omogućeno da, ako to želi, razloge za vještačenje iznese u dijelu glavnog pretresa s kojeg bi javnost bila isključena, što apelantova braniteljica nije prihvatila. Vrhovni sud je dodatno ukazao da je apelantovoj braniteljici i nakon objave odluke o odbijanju prijedloga za provođenje psihijatrijskog vještačenja apelanta ostavljen daljnji rok od tri dana da eventualno u pisanoj formi navede okolnosti zbog kojih smatra da je provođenje predloženog vještačenja neophodno, ali da u ostavljenom roku apelantova braniteljica sudu nije podnijela bilo kakav pisani prijedlog. Sve navedene okolnosti, prema ocjeni Vrhovnog suda, suprotno navodima priziva apelantove braniteljice, ukazuju da su u provedenom postupku obrana i optužba tretirane na jednak način, pa odbijanjem prijedloga apelantove obrane za provođenje psihijatrijskog vještačenja nije povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku, niti je prvostupanjski sud na taj način propustio cijeniti postojanje okolnosti koje isključuju apelantovu krivnju.

11. Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim i prizivne prigovore apelantove braniteljice kojim je osporila pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja na kojem je utemeljena odluka o apelantovoj krivnji. Prema mišljenju Vrhovnog suda, Kantonalni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak da je apelant, postupajući na način kako je to bliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. KZSFRJ. I prema ocjeni Vrhovnog suda, izvedeni dokazi opravdavaju zaključak Kantonalnog suda da je kritične prilike ispaljeno više hitaca i da je te hice ispalio upravo apelant.

12. Ispitujući odluku o kazni, Vrhovni sud je ocijenio da su sve olakotne i otegotne okolnosti pravilno vrednovane i u cijelosti opravdavaju kaznenopravnu sankciju koja je u konkretnom slučaju izrečena apelantu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

14. U tom kontekstu apelant, prije svega, tvrdi da mu je tijekom postupka povrijeđeno pravo na obranu i pravo na jednakost strana u postupku jer je odbijen prijedlog njegove obrane da se provede psihijatrijsko vještačenje kojim bi se utvrdila njegova neuračunljivost ili smanjena uračunljivost, što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava glede njegove kaznene odgovornosti. Također smatra da su sudovi izvršili pogrešnu ocjenu dokaza i pogrešno utvrdili činjenično stanje glede same radnje izvršenja kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, za koje je osporenim presudama proglašen krivim, te da redovni sudovi nisu poštovali načelo in dubio pro reo.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da su u predmetnom kaznenom postupku u svemu poštovana apelantova prava koja mu garantira Ustav Bosne i Hercegovine i Europska konvencija, te da nije došlo do kršenje apelantovih prava koja su u apelaciji navedena. Vrhovni sud je posebno istaknuo da odbijanje prijedloga obrane za izvođenje određenog dokaza, samo po sebi, ne znači da je došlo do povrede prava na obranu jer sudac, odnosno predsjednik vijeća, u skladu sa člankom 278. stavak 2. ZKPFBiH, može odbiti izvođenje predloženog dokaza ako smatra da okolnosti koje stranka i branitelj žele dokazati nemaju značaja za predmet ili da je predloženi dokaz nepotreban. U konkretnom slučaju, iz stanja spisa predmeta proizlazi da obrana, iako je predlagala izvođenje ranije navedenog dokaza, u prijedlogu za njegovo izvođenje nije na odgovarajući način konkretizirala okolnosti na koje bi se predmetno vještačenje provelo, pa stoga u postupku nije počinjena povreda apelantovog prava na obranu.

16. Tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju, također, istaknulo da su apelantovi navodi neutemeljeni i predložilo da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

V.Relevantni propisi

17. Kazneni zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, te „Službeni list RBiH“ br. 6/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 142. stav 1.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1)Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, naredi [...] da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, [...] ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

18. Zakon o kaznenom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.

Članak 15. stavak 1.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

Članak 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 109.

Određivanje vještačenja Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje osoba koje raspolažu potrebnim stručnim znanjem. Ako znanstveno, tehničko, ili druga stručna znanja mogu pomoći sudu da ocijeni dokaze ili razjasni sporne činjenice, vještak kao posebna vrsta svjedoka može svjedočiti davanjem nalaza o činjenicama i mišljenja koje sadrži ocjenu o činjenicama.

Članak 124.

Psihijatrijsko vještačenje (1)Ako se pojavi sumnja o isključenoj ili smanjenoj ubrojivosti osumnjičenika odnosno optuženika, ili da je osumnjičenik odnosno optuženik učinio kazneno djelo uslijed ovisnosti o alkoholu ili opojnim drogama, ili da zbog duševnih smetnji nije sposoban sudjelovati u postupku, odredit će se psihijatrijsko vještačenje.

Članak 276.

Izvođenje dokaza (1) Stranka i branitelj imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.

Članak 278. stavak 2.

Pravo suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudac, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj žele dokazati nemaju značenja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbit će izvođenje takvog dokaza.

Članak 284. stavak 1.

Uzimanje vještaka (1)Vještaka mogu uzeti stranke, branitelj i sud.

Članak 296.

Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 K 008711 14 Kž 8 od 2. srpnja 2014. godine. Osporenu presudu apelant je, kako je navedeno u apelaciji, primio 19. kolovoza 2014. godine. Od Kantonalnog suda je dva puta (6. prosinca 2016. i 28. travnja 2017. godine) zatraženo da dostavi kopiju dostavnice o uručenju osporene presude apelantu, ali Kantonalni sud nije udovoljio ovom zahtjevu Ustavnog suda. S obzirom na to da je apelacija podnesena 15. listopada 2014 . godine, a da nije osporen apelantov navod da je osporenu presudu primio 19. kolovoza 2014. godine, Ustavni sud smatra da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

25. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. U konkretnom slučaju se radi o kaznenom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za kazneno djelo propisano zakonom, te mu je izrečena kazna zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana utemeljenost kaznene optužbe protiv apelanta, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu Europski sud), zaključio da se pitanje je li optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na temelju cjelokupnog postupka (vidi, Europski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. ožujka 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21., stavak 54.).

28. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju kazneni postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stavka 1. članka 6. Europske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. članka 6. (vidi, Europski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. članka 6., on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Europski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u svezi sa stavkom 1. članka 6. (vidi, Europski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ako se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i prizivni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stavka 1. članka 6. (vidi, Europski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33.-34.).

29. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u svezi s garancijama ustanovljenim člankom 6. st. 1., 2. i 3. koje se, u biti, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Europskog suda, ispitati njegove navode u smislu stavka 1. članka 6. Europske konvencije.

30. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant, također, ističe da mu je u postupku donošenja osporenih presuda povrijeđeno pravo na obranu i pravo na jednakost strana u postupku zbog toga što je odbijen prijedlog njegove obrane da se provede njegovo psihijatrijsko vještačenje. Također navodi da je u postupku protiv njega prekršeno načelo in dubio pro reo budući da, kako smatra, nije dokazano da je počinio djela za koja je proglašen krivim i osuđen.

31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine i Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).

32. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

33. Dovodeći prethodno iznesena stajališta u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tijekom postupka pred vijećem Kantonalnog suda proveden veliki broj dokaza koje su predložili obrana i tužiteljstvo, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se Kantonalni sud detaljno izjasnio u obrazloženju presude, te je nesumnjivo utvrdio da je apelant počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim, dajući za svoje stajalište jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava.

34. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prekršena odredba članka 296. ZKPFBiH koja propisuje na kojim dokazima se presuda temelji. Naime, u konkretnom slučaju, u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda iscrpno su pobrojani dokazi koje je sud proveo na glavnom pretresu, ukazano je na kojim od provedenih dokaza je presuda utemeljena, nije izostala brižljiva i savjesna ocjena tih dokaza kako pojedinačno tako i u svezi s drugim dokazima, te su dana obrazloženja i razlozi zbog kojih je svaki od ovih dokaza prihvaćen, odnosno zbog čega mu je poklonjena vjera. Ovakva obrazloženja ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je vijeće Kantonalnog suda prekoračilo načelo slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje, niti je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak i načela „jednakosti oružja“ koje je važan element pravičnog suđenja i koje podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost izložiti svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Europskog suda Dombo B. V. protiv Nizozemske od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19.).

35. Naime, glede apelantovih navoda kojima ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na obranu i jednakost stranaka u postupku jer su redovni sudovi odbili prijedlog njegove obrane da vještak neuropsihijatar provede odgovarajuće vještačenje apelanta na okolnost njegove uračunljivosti u vrijeme kada se inkriminirani događaj desio, Ustavni sud primjećuje da je u osporenim odlukama jasno i argumentirano navedeno zbog čega nije prihvaćen prijedlog apelantove braniteljice da se provede psihijatrijsko vještačenje apelanta, pri čemu su se redovni sudovi pozivali na odredbu članka 124. ZKPFBiH kojom je propisano da će se psihijatrijsko vještačenje odrediti ako se pojavi sumnja da je isključena ili smanjena uračunljivost osumnjičenog odnosno optuženog ili da je osumnjičeni odnosno optuženi kazneno djelo učinio zbog ovisnosti o alkoholu ili opojnim drogama. U tom smislu, Kantonalni i Vrhovni sud su ukazali da apelantova braniteljica prijedlog za provođenje predmetnog vještačenja nije ničim obrazložila, navodeći da provođenje vještačenja ne može prezentirati zbog obveze da kao tajnu čuva ono što joj je apelant u postupku povjerio. Također je obrazloženo da braniteljica nije prihvatila da okolnosti zbog kojih smatra da je provođenje predloženog vještačenja neophodno iznese u dijelu glavnog pretresa s kojeg bi javnost bila isključena, niti je nakon objave odluke o odbijanju prijedloga za provođenje psihijatrijskog vještačenja apelanta, kojom joj je ostavljen daljnji rok od tri dana da eventualno u pisanoj formi navede okolnosti zbog kojih smatra da je provođenje predloženog vještačenja neophodno, podnijela bilo kakav pisani prijedlog. Stoga, imajući u vidu da je Kantonalni sud prilikom odbijanja prijedloga apelantove braniteljice za provođenje psihijatrijskog vještačenja naveo jasne i detaljne razloge zbog kojih je odlučeno da se ne provedu navedeni dokazi koje je apelant izričito zahtijevao, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da osporenim odlukama nije poštovano njegovo pravo na jednakost strana u postupku. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su, u skladu sa odredbom članka 284. stavak 1. ZKPFBiH kojom je propisano da vještaka mogu da angažiraju stranke, branitelj i sud, apelant i njegova obrana također mogli angažirati vještaka koji bi proveo predmetno vještačenje.

36. Na temelju svega navedenoga, Ustavni sud smatra da procjena dokaza Kantonalnog suda, a koje je potvrdio i Vrhovni sud, nije bila očigledno proizvoljna. Ustavni sud, također, smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu poštovali pravila o jednakopravnosti stranaka pred sudom.

37. Konačno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za apelantovu kaznenu odgovornost došlo do zanemarivanja obveze suda da vodi računa i o načelu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti.

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica bilo kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda utvrdio da apelantova kazneno-pravna odgovornost za kazneno djelo za koje je proglašen krivim i osuđen nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret i na temelju kojih niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu poštovali pravila o jednakopravnosti stranaka u postupku.

40. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4475/14 (F. V.) | Sudska praksa | Aktio