Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-614/17 (J. Z.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 6 uz EK (Ukidanje smrtne kazne)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-614/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-614/17, rješavajući apelaciju Jasmina Zubovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jasmin Zubović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 041352 16 Rev od 10. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Zubović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnio je 13. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 041352 16 Rev od 10. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je revizija tužitelja („VGT“ d.d. za osiguranje, Visoko), preinačena drugostepena presuda i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je tužitelj sa firmom DJL „Monel“ Sarajevo, vlasništvo H. Š. zaključio Ugovor o kratkoročnom kreditu i da su istim ugovorom kao garancija povrata sredstava predati akceptni nalozi potpisani i ovjereni od strane korisnika kredita H. Š., te akceptni nalozi potpisani i ovjereni pečatom DJL „Fery-Trade“ Sarajevo. Nadalje je navedeno da u Izjavi o predaji akceptnih naloga, apelant kao zastupnik DJL „Fery- Trade“ Sarajevo garantira da će DJL „Monel“ Sarajevo povratiti krakoročni kredit tužitelju sa kamatama, te da pod punom krivičnom i materijalnom odgovornošću izjavljuje da će se u slučaju neizmirenja obaveza davalac kredita namiriti putem akceptnih naloga, a u protivnom da stiče pravo namirenja putem pokretne i nepokretne imovine davaoca i potpisnika akceptnih naloga. S obzirom da glavni dužnik nije vratio sporni dio glavnog duga i obračunatih ugovorenih kamata, niti je potraživanje naplatio na osnovu predatih i dospjelih akceptnih naloga izdavaoca, Vrhovni sud je ukazao da je u predmetnoj pravnoj stvari sporno tumačenje Izjave o predaji akceptnih naloga kao ugovora o jemstvu od strane apelanta kao fizičkog lica. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 62. Zakona o preduzećima propisano da osnivač (društva jednog lica) svojim radnjama ili miješanjem svoje imovine i imovine društva, ako stvara kod drugih privid privrednog identiteta sa društvom, odgovara povjeriocima za obaveze društva neograničeno solidarno. Takođe, Vrhovni sud je naveo da se Ugovorom o jemstvu, u smislu odredaba člana 997. i 998. Zakona o obligacionim odnosima, jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, ako ovaj to ne učini, pod uslovom da je izjavu o jemčenju dao pismeno. Isto tako, vrhovni sud je istakao da se na osnovu odredaba člana 99. Zakona o obligacionim odnosima odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, te da pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istražiti zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da navođenjem klauzule o postojanju krivične i materijalne odgovornosti u Izjavi o predaji akceptnog naloga, kao i klauzule da ako se davalac kredita ne naplati iz predatih akceptnih naloga, da stiče pravo na namirenje iz pokretne i nepokretne imovine i potpisnika akceptnih naloga, što znači da je zajednička namjera tužitelja i apelanta bila da se osim osiguranja potraživanja davanjem akceptnih naloga dug osigura i apelantovom garancijom, a što proizilazi i iz činjenice da je apelant bio osnivač davaoca akceptnih naloga, čime je stvarao privid identiteta sa društvom kojeg je osnovao.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na slobodu i ličnu sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da Vrhovni sud nije savjesno i brižljivo cijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze u međusobnoj vezi, odnosno nije pravilno primjenio odredbe parničnog postupka što je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Apelant navodi da nije kao fizičko lice izdao i potpisao akceptne naloge, a da Vrhovni sud ne može primijeniti odredbe člana 99. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno odredbe člana 62. Zakona o preduzećima.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluka dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o preduzećima. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-614/17 (J. Z.) | Sudska praksa | Aktio