Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4017/14 („Millennium“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 28. 09. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4017/14

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 4017/14, rješavajući apelaciju „Millenniuma“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Millenniuma“ d.o.o. Mostar.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 355849 14 Pžp od 20. juna 2014. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Millennium“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg je zastupao Dragan Pudar, advokat iz Mostara, podnio je 1. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 355849 14 Pžp od 20. juna 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 355849 13 Pr 0 od 20. marta 2014. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 25. septembra 2014. godine, apelant je 27. oktobra 2014. godine dopunio apelaciju i dostavio osporene odluke. Apelant je 27. decembra 2016. godine obavijestio Ustavni sud da je otkazao punomoć za zastupanje dotadašnjem punomoćniku. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Federalnog ministarstva finansija – Poreske uprave – Kantonalnog poreskog ureda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) zatraženo je 19. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud i Poreska uprava dostavili su odgovore na apelaciju 26. i 30. decembra 2016. godine. Kantonalni sud svoj odgovor na apelaciju dostavio je tek 22. septembra 2017. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 Pr 355849 13 Pr 0 od 20. marta 2014. godine kojim je apelant proglašen odgovornim što je 3. aprila 2013. godine na uplatnom mjestu detaljno opisanom u izreci (za koje će se u daljnjem tekstu koristiti termin: sporno uplatno mjesto) priređivao igre na sreću – klađenje bez odgovarajućeg odobrenja nadležnog ministarstva, čime je počinio prekršaj iz člana 80. Zakona o igrama na sreću (u daljnjem tekstu: ZIS), što je utvrdio ovlašteni inspektor Poreske uprave i što je konstatirano zapisnikom o inspekcijskom nadzoru (broj naveden u izreci) od 3. aprila 2013. godine. Na osnovu člana 88. stav 1. tačka 8. ZIS-a apelant je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM, te je obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM.

6. Općinski sud je istakao da je nesporno da se u predmetnoj pravnoj stvari apelantu stavlja na teret izvršenje prekršaja iz člana 80. ZIS-a jer je na licu mjesta utvrđeno da se u spornom uplatnom mjestu priređuju igre na sreću – klađenje bez odgovarajućeg odobrenja za rad nadležnog organa, a što proizlazi iz zapisnika Poreske uprave od 3. aprila 2013. godine. Navedeno je da iz rješenja o privremenoj obustavi poslovnih aktivnosti od 3. aprila 2013. godine proizlazi da je nadležna Poreska uprava zabranila apelantu obavljanje djelatnosti sportske kladionice, te da iz Zaključka o dozvoli izvršenja rješenja o privremenoj aktivnosti od 3. aprila 2013. godine proizlazi da se dozvoljava izvršenje rješenja Poreske uprave – Odsjek za inspekcijski nadzor od 3. aprila 2013. godine kojim se apelantu u spornom uplatnom mjestu privremeno obustavlja obavljanje poslovnih aktivnosti.

7. Općinski sud je naveo da je na pretresu održanom 12. marta 2014. godine apelant negirao odgovornost za prekršaj koji mu se, prema podnesenom prekršajnom nalogu, stavlja na teret. Općinski sud je pojasnio da je u prilog svojim tvrdnjama apelant dostavio Rješenje Federalnog ministarstva finansija broj 05-15 722-1/13-N.B. od 27. juna 2013. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje od 27. juna 2013. godine), iz kojeg proizlazi da je apelantu odobreno priređivanje igara na sreću – klađenje na sportske rezultate i druge neizvjesne događaje, i to u razdoblju od 29. oktobra 2012. do 29. oktobra 2013. godine, na taksativno navedenim mjestima na kojima će apelant priređivati klađenje, među kojim je i sporno uplatno mjesto. Općinski sud je istakao da je taj dokaz ocijenio, ali ga nije prihvatio kao dokaz da nije počinjen prekršaj za koji se apelant tereti. Naime, kako je s tim u vezi Općinski sud naglasio, apelant se u konkretnom slučaju tereti da 3. aprila 2013. godine nije imao odobrenje za priređivanje igara na sreću na spornom uplatnom mjestu, što je sud na nesumnjiv način utvrdio na osnovu provedenih dokaza. Općinski sud je naglasio da je rješenje koje je apelant uložio izdato 27. juna 2013. godine, dakle nakon obavljene kontrole, s obzirom na to da je ta kontrola izvršena 3. aprila 2013. godine, te je stoga ovlašteni organ pravilno utvrdio da apelant nije imao odobrenje za priređivanje igara na sreću zbog čega je i izdat prekršajni nalog. Također, Općinski sud je istakao da retroaktivno pribavljanje odobrenja, bez obzira na to što iz sadržaja tog rješenja proizlazi da je tim rješenjem pokriveno i razdoblje kontrole, ne može utjecati na utvrđeno činjenično stanje, tj. da je kontrolom ovlaštenog organa 3. aprila 2013. godine utvrđeno da u spornom uplatnom mjestu apelant priređuje igre na sreću bez odgovarajućeg odobrenja za rad nadležnog organa. Zbog tog propuštanja, kako je dalje istakao Općinski sud, ostvarena su sva bitna obilježja bića prekršaja iz člana 80. ZIS-a, zbog čega je sud apelanta proglasio odgovornim i kaznio ga.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 Pr 355849 14 Pžp od 20. juna 2014. godine kojim je odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje o prekršaju.

9. Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud prilikom donošenja osporavane odluke počinio bitnu povredu prekršajnog postupka iz člana 62. stav 1. tačka

7. Zakona o prekršajima Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima). S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na to da je članom 87. stav 1. ZIS-a propisano da upravni nadzor nad primjenom ZIS-a vrši Ministarstvo. Međutim, Kantonalni sud je naglasio da treba razlikovati upravni nadzor od inspekcijskog nadzora. U konkretnom slučaju, prema navodima Kantonalnog suda, zakonodavac je prevashodno mislio na nadzor (upravni nadzor) kod tumačenja odredaba navedenog zakona i davanja odredaba i pravilnika o njegovoj primjeni, a ne i na inspekcijski nadzor. Ukazano je na član 15. Zakona o organizaciji uprave u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o organizaciji uprave) kojim je propisan inspekcijski nadzor kao poseban vid nadzora, potom da se u članu 18. Zakona o organizaciji uprave navodi da organi uprave, odnosno posebne uprave za inspekcije vrše inspekcijski nadzor tako što ostvaruju neposredan uvid u zakonitost rada, poslovanja i postupanja pravnih lica i građana u pogledu pridržavanja zakona i drugih propisa, te preduzimaju upravne i druge mjere za koje su ovlašteni zakonom, odnosno propisom gradskog ili općinskog vijeća, kao i kontrolu zakonitog postupanja organa uprave u obavljanju upravnih poslova iz njihove nadležnosti. Istaknuto je da su poslovi inspekcijskog nadzora u konkretnom slučaju u skladu sa zakonom povjereni u nadležnost Poreskoj upravi, koju kontinuirano obavljaju inspektori koji imaju ovlaštenja direktora, bez obzira na to u kojoj su organizacionoj jedinici konkretnog organa raspoređeni. Također, ocijenjen je i član 2. Zakona o Poreskoj upravi Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o Poreskoj upravi). Kantonalni sud je istakao da je bitno ocijeniti navedene odredbe s obzirom na to da ZIS-om nije konkretno niti detaljno propisana organizacija inspekcijskih poslova, te je valjalo u okviru inspekcijskog nadzora primijeniti Zakon o Poreskoj upravi.

10. Potom, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi da prvostepeni sud nije ocijenio Rješenje od 27. juna 2013. godine koje je izvedeno i prihvaćeno na usmenom pretresu. Ukazano je na to da iz obrazloženja osporavane odluke proizlazi da je nakon provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud izvršio slobodnu ocjenu svih dokaza u skladu s članom 15. Zakona o krivičnom postupku FBiH u vezi s članom 49. Zakona o prekršajima i o tome dao uvjerljive razloge. Nakon toga je prvostepeni sud na pouzdan način utvrdio da je apelant počinio prekršaj iz člana 80. ZIS-a jer u momentu inspekcijskog nadzora nije imao odobrenje za priređivanje igara na sreću. Dakle, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant radio bez odobrenja, te ga je prvostepeni sud pravilno proglasio odgovornim. Također, po mišljenju Kantonalnog suda, iz obrazloženja osporavane odluke proizlazi da je prvostepeni sud u dovoljnoj mjeri ocijenio sve izvedene dokaze, kako pojedinačno tako i međusobnoj vezi, kojima je dao odgovarajući značaj koji im prema konkretnoj situaciji pripada. Pri tome je prvostepeni sud jasno naveo kojim dokazima poklanja odnosno ne poklanja vjeru i zašto, tako da apelantovi navodi koji se odnose na navedeni pravni osnov nisu doveli u pitanje pravilnost ocjene dokaza – Rješenja od 27. juna 2013. godine u okviru prvostepenog suda. Također, nisu osnovani apelantovi navodi da je izostalo dokazivanje ovlaštenog organa da je apelant počinio predmetni prekršaj. Iz Zapisnika o usmenom pretresu od 12. marta 2014. godine proizlazi da je predstavnik ovlaštenog organa izložio šta se stavlja na teret apelantu i koje dokaze predlaže, te je u dokaznom postupku izvršeno čitanje predloženih dokaza taksativno navedenih u tom rješenju, a prema kojima je utvrđena apelantova odgovornost za konkretni prekršaj, te, s obzirom na to da se radi o direktnim dokazima, oni nisu sporni.

11. Konačno, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke povrijedio materijalni propis o prekršaju (član 63. stav 1. tačke 2. i 4. Zakona o prekršajima) na način da je pogrešno primijenio zakon koji određuje prekršaj i da postoje okolnosti koje isključuju odgovornost za prekršaj. Kantonalni sud je naveo da su okolnosti koje bi isključivale odgovornost za prekršaj neotklonjiva stvarna zabluda i nehat, koje nisu nađene kod apelanta, odnosno utvrđeno je da je apelant postupao s umišljajem.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Navedene povrede su, prema apelantovom mišljenju, učinjene zbog pogrešne primjene pozitivnopravnih propisa. Naime, apelant ističe da su osporena rješenja u suprotnosti sa Zakonom o prekršajima jer se predmetni postupak trebao obustaviti, i to iz više razloga. Prvo, zbog toga što je Općinski sud na usmenom pretresu prihvatio i izveo dokaz odbrane čitanjem i uvidom u Rješenje od 27. juna 2013. godine, što znači da apelant nije poslovao bez odobrenja, te što nije dokazano da je učinio predmetni prekršaj. Dalje, apelant smatra da je postupak trebao biti obustavljen i zbog toga što je vođen bez zahtjeva ovlaštenog organa. S tim u vezi, apelant navodi da iz stanja spisa proizlazi da su postupak pokrenuli poreski inspektori Poreske uprave – Kantonalni poreski ured Sarajevo. Ukazuje na to da je odredbama člana 87. stav 1. ZIS-a propisano da nadzor nad provođenjem tog zakona vrši „Ministarstvo finansija“, te stoga, prema njegovom stavu, inspektori Poreske uprave nisu mogli vršiti nadzor nad primjenom ZIS-a. Konačno, apelant smatra da je donošenje osporenih odluka pri nespornoj činjenici da su i u drugim kantonima u ovakvim slučajevima obustavljeni postupci bez bilo kakvih realnih kriterija koji bi pravdali takvu različitost i u suprotnosti je s odredbama člana 14. Evropske konvencije i predstavlja povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Napominje da su Općinski sud i Kantonalni sud u više predmeta već zauzeli praksu u identičnim prekršajnim predmetima u kojima je došlo do obustave postupka u odnosu na okrivljene. Apelant je naknadno, u prilog svojim tvrdnjama, Ustavnom sudu dostavio, pored osporenih rješenja, i odluke Općinskog i Kantonalnog suda iz pet prekršajnih postupaka, te jednu odluku iz postupka koji je vođen u Općinskom sudu u Zenici. Apelant ističe da je donošenjem osporenih odluka iz prethodno navedenih razloga došlo i do kršenja Amandmana V na Ustav Federacije BiH, te člana II.A.6. Ustava Federacije BiH.

b) Odgovor na apelaciju

13. Općinski sud je odgovorio da je na pouzdan način utvrdio da je apelant počinio prekršaj iz člana 80. ZIS-a, te ga je stoga proglasio odgovornim i sankcionirao u skladu sa zakonom. Naglašeno je da je rješenje o odobrenju izdato naknadno, i to 27. juna 2013. godine, dakle retroaktivno za cijelu godinu, što dovodi u sumnju o krivičnoj odgovornosti nadležnog ministarstva. Istaknuto je da su nakon osporenih odluka prvostepenog i drugostepenog suda i ostali sudovi na teritoriji Federacije BiH donijeli identične odluke u prvom i drugom stepenu.

14. Poreska uprava je istakla da prema odredbama Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave (u daljnjem tekstu: Zakon o federalnim ministarstvima), Federalno ministarstvo finansija vrši upravne, stručne i druge poslove utvrđene zakonom koji se odnose na ostvarivanje nadležnosti Federacije u oblasti finansija, i to: […] i igara na sreću, […] i druge poslove utvrđene zakonom, te da je iz opisanih nadležnosti prema tom zakonu vidljivo da Federalno ministarstvo finansija vrši upravne i druge stručne poslove i kada su u pitanju doprinosi i igre na sreću. Navedeno je da je u sastavu tog ministarstva i Poreska uprava, koja vrši upravne i druge stručne poslove utvrđene zakonom. Ukazano je na to da su Zakonom o poreskoj upravi propisane nadležnosti Poreske uprave i one se kreću u okviru nadležnosti samog ministarstva, dok prema svojoj unutrašnjoj organizaciji Poreska uprava u okviru svakog kantonalnog poreskog ureda ima Odsjek za inspekcijski nadzor, koji primjenom Zakona o Poreskoj upravi vrši kontrolu poreskih obveznika. Ukazano je na to da se, shodno odredbama člana 66. Zakona o Poreskoj upravi, pod nezakonitim poslovanjem podrazumijeva i poslovanje bez dozvole, to jeste rad bez odobrenja nadležnog organa koji izdaje dozvolu za obavljanje određene djelatnosti. Slijedom navedenih zakonskih odredbi nesumnjivo proizlazi da Poreska uprava kao uprava u sastavu Federalnog ministarstva finansija, između ostalih povjerenih stručnih i upravnih poslova, obavlja i inspekcijski nadzor i nad pravnim licima koji svoju djelatnost ostvaruju priređivanjem igara na sreću. Posebno je naglašeno da odredbe člana 2. Zakona o Poreskoj upravi propisuju da odredbe tog zakona imaju prioritet nad drugim odredbama u navedenim oblastima, ukoliko se odredbe zakona kojima se reguliraju nadležnosti Poreske uprave, između ostalog i inspekcijski nadzor, drugačije ne urede drugim zakonima u Federaciji BiH.

15. Kantonalni sud je istakao da je apelacija u cijelosti neosnovana i da se kao takva treba odbiti. Ukazao je na to da taj sud nije bio u procesnoj situaciji da ocijeni da li je Poreska uprava u konkretnom slučaju bila ovlaštena da vrši kontrolu rada nad primjenom ZIS-a.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o igrama na sreću („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 1/02 i 40/10) koji je važio [do 2. jula 2015. godine] u vrijeme donošenja osporenih rješenja, u relevantnom dijelu glasi:

Član 6. stav 1.

Igre na sreću iz člana 3. ovog zakona priređuju se na osnovu ovog zakona i odobrenja.

Član 80. st. 1. i 2.

Raznovrsna klađenja može priređivati Lutrija BiH i privredna društva sa sjedištem u Federaciji registrovana isključivo za ovu vrstu igre na sreću.

Privredna društva mogu priređivati raznovrsna klađenja u za to posebno uređenim prostorijama i na osnovu odobrenja Ministarstva.

Član 87.

Nadzor nad provođenjem odredaba ovog zakona vrši Ministarstvo.

[…] Ako u vršenju inspekcijskog nadzora ovlašteni službenik iz stava 1. ovog člana utvrdi da se priređuju igre na sreću iz člana 3. Zakona suprotno odredbama ovog zakona, donijet će rješenje o zabrani priređivanja igara na sreću i privremeno zapečatiti prostor u kojem se priređuju igre na sreću, te pokrenuti prekršajni postupak.

17. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 31/06 i 37/10) koji je važio [do 15. avgusta 2015. godine] u vrijeme donošenja osporenih rješenja, u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Značenje izraza (1) Posebni izrazi u smislu ovog Zakona imaju sljedeće značenje:

1) Ovlašteni organ je bilo koji od sljedećih:

[...]

b) inspektori ili osobe ovlaštene za vršenje inspekcije ili [...] Član 54. stav 1. tačka 3.

Obustavljanje postupka Rješenje o prekršaju kojim se obustavlja prekršajni postupak sud će donijeti kada se utvrdi sljedeće:

3) postupak je vođen bez zahtjeva ovlaštenog organa;

18. Zakon o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 58/02, 19/03, 38/05, 2/06, 8/06, 61/06, 52/09 i 48/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Federalno ministarstvo finansija – Federalno ministarstvo financija vrši upravne, stručne i druge poslove utvrđene zakonom koji se odnose na ostvarivanje nadležnosti Federacije u oblasti financija, i to:[...] doprinosa i drugih dažbina i igara na sreću; [...] i druge poslove utvrđene zakonom.

U sastavu Federalnog ministarstva finansija – Federalnog ministarstva financija su: Poreska uprava, Carinska uprava i Finansijska policija.

Poreska uprava vrši upravne i druge stručne poslove utvrđene zakonom.

[…] Član 31.

Rukovođenje federalnim ministarstvima, federalnim upravama i federalnim upravnim organizacijama vrši se na način predviđen Zakonom o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj 35/05).

19. Zakon o Poreskoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 33/02, 28/04, 57/09, 40/10, 27/12, 7/13, 71/14 i 91/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. stav 1.

Ovim zakonom regulira se osnov za primjenu svih poreznih zakona i zakona o doprinosima u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) i odnosnih podzakonskih akata, te definiraju određena prekršajna djela iz oblasti poreza i sankcije za ta djela.

Član 2.

Ukoliko su odredbe ovog zakona kojima se reguliraju [...], inspekcijski nadzor, [...] drugačije uređene drugim zakonima u Federaciji, tada će odredbe iz ovog zakona imati prioritet nad drugim odredbama u navedenim oblastima.

Član 66.

[...] Ako prilikom kontrole radnik Poreske uprave otkrije kako Poreski obveznik posluje nezakonito, tada će ovo predstavljati osnovu za privremeno obustavljanje poslovnih aktivnosti Poreskog obveznika o čemu se donosi rješenje. Primjeri nezakonitog poslovanja uključuju poslovanje bez dozvole, neprijavljene radnike i poslovanje sa robom kojoj se ne zna porijeklo.

20. Zakon o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 35/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Organi uprave, iz okvira svoje nadležnosti, obavljaju sljedeće upravne i stručne poslove:

1) izvršavaju zakone i druge propise;

2) vrše upravni nadzor nad provedbom zakona i drugih propisa;

[...] Član 15.

[...] Upravni nadzor iz stava 1. ovog člana obuhvata:

[...] 3) inspekcijski nadzor.

Član 18.

Inspekcijski nadzor organi uprave, odnosno posebne uprave za inspekcije vrše tako što ostvaruju neposredan uvid u zakonitost rada, poslovanja i postupanja pravnih lica i građana u pogledu pridržavanja zakona i drugih propisa, te preduzimaju upravne i druge mjere za koje su ovlašteni zakonom, odnosno propisom gradskog, ili općinskog vijeća, kao i kontrolu zakonitog postupanja organa uprave u obavljanju upravnih poslova iz njihove nadležnosti.

Inspekcijski nadzor vrše inspekcije organa uprave, kao i inspekcije koje su posebnim zakonom organizirane u okviru posebnih uprava za inspekcije.

VI.Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 355849 14 Pžp od 20. juna 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 3. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 1. septembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na ostale navode ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant navodi da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelant smatra da je u predmetnom slučaju došlo i do kršenja Amandmana V na Ustav Federacije BiH i člana II.A.6. Ustava Federacije BiH. U suštini, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pa će stoga Ustavni sud najprije razmotriti apelacione navode u tom kontekstu.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.. […]

28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne. Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj“ optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj“ optužbi, odnosno da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21. i 22).

29. Razmatrajući apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja pokreće predmetna apelacija, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

30. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da u konkretnom slučaju postoje elementi prekršaja za koji je proglašen odgovornim, jer, kako navodi, Poreska uprava nije nadležna za kontrolu njegovog poslovanja, te zbog toga što je naknadno dostavio dokaz da je imao odobrenje za rad. Naime, apelant ukazuje na to da je predmetni postupak trebalo da bude obustavljen jer je prekršajni nalog protiv njega izdao inspektor Poreske uprave, koji, prema apelantovom stavu, nije mogao vršiti nadzor nad primjenom ZIS-a, jer taj nadzor vrši Federalno ministarstvo finansija, kako smatra apelant. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud povodom podnesenog prekršajnog naloga Poreske uprave od 3. aprila 2013. godine protiv apelanta zakazao usmeni pretres za 12. mart 2014. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na održanom ročištu zaključio da su ovlaštena lica Poreske uprave dokazala da je apelant počinio prekršaj za koji je proglašen odgovornim. Dakle, Općinski sud je smatrao da je u konkretnom slučaju zahtjev podnesen od ovlaštenog organa. Dalje, Ustavni sud zapaža da je povodom tog pitanja identičan zaključak imao i Kantonalni sud i da je taj sud istakao da su poslovi inspekcijskog nadzora u skladu sa zakonom povjereni u nadležnost Poreskoj upravi, koje kontinuirano obavljaju inspektori koji imaju ovlaštenja direktora, bez obzira na to u kojoj su organizacionoj jedinici konkretnog organa raspoređeni. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ocijenio i odredbe člana 2. Zakona o Poreskoj upravi. Kantonalni sud je naveo da je ocijenio navedene odredbe, s obzirom na to da odredbama ZIS-a nije konkretno niti detaljno propisana organizacija inspekcijskih poslova, te je valjalo u okviru inspekcijskog nadzora primijeniti odredbe Zakona o Poreskoj upravi.

31. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 54. Zakona o prekršajima propisano da će „rješenje o prekršaju kojim se obustavlja prekršajni postupak sud donijeti kada se utvrdi […] da je postupak vođen bez zahtjeva ovlaštenog organa.“ Dalje, Ustavni sud navodi da je odredbama člana 6. stav 1. ZIS-a propisano da „igre na sreću iz člana 3. ovog zakona priređuju se na osnovu ovog zakona i odobrenja“, a odredbama člana 80. ZIS-a da „raznovrsna klađenja mogu priređivati […] privredna društva sa sjedištem u Federaciji registrovana isključivo za ovu vrstu igre na sreću, te da privredna društva mogu priređivati raznovrsna klađenja u za to posebno uređenim prostorijama i na osnovu odobrenja Ministarstva“. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 87. stav 1. ZIS-a propisano da „nadzor nad provođenjem odredaba ovog zakona vrši Ministarstvo”, te da je odredbama stava 3. istog člana propisano da „ako u vršenju inspekcijskog nadzora ovlašteni službenik iz stava 1. ovog člana utvrdi da se priređuju igre na sreću iz člana 3. Zakona suprotno odredbama ovog zakona, donijet će rješenje o zabrani priređivanja igara na sreću i privremeno zapečatiti prostor u kojem se priređuju igre na sreću, te pokrenuti prekršajni postupak“. Dalje, Ustavni sud ističe da je odredbama Zakona o federalnim ministarstvima propisano da je jedno od federalnih ministarstava i Federalno ministarstvo finansija, te da je odredbama člana 8. tog zakona propisano da „Federalno ministarstvo finansija – Federalno ministarstvo financija vrši upravne, stručne i druge poslove utvrđene zakonom koji se odnose na ostvarivanje nadležnosti Federacije u oblasti finansija, i to: [...] i igara na sreću; [...]“. Dovodeći u vezu citirane odredbe ZIS-a s odredbama člana 8. Zakona o federalnim ministarstvima, Ustavni sud zapaža da iz tih odredaba proizlazi da je Federalno ministarstvo nadležno da vrši nadzor nad provođenjem odredaba ZIS-a, te da inspekcijski nadzor vrši ovlašteni službenik iz tog ministarstva. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili odredbe člana 87. ZIS-a, što je nesumnjivo utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke u predmetnoj pravnoj stvari.

32. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji ukazuje na to da je dostavio dokaz da je imao odobrenje za rad. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama navedeno da je apelant dostavio Rješenje Federalnog ministarstva finansija izdato 27. juna 2013. godine kojim mu je odobreno priređivanje igara na sreću – klađenje na sportske rezultate i druge neizvjesne događaje, i to u razdoblju od 29. oktobra 2012. do 29. oktobra 2013. godine, na taksativno navedenim mjestima, među kojim je i sporno uplatno mjesto. Dakle, ovim rješenjem je obuhvaćeno i razdoblje od 3. aprila 2013. godine kada je izvršena kontrola. S tim u vezi, a u kontekstu daljnjih apelantovih navoda da su redovni sudovi u istim pravnim stvarima donosili drugačije odluke, u prilog čemu je dostavio više odluka donesenih u postupcima koji su vođeni zbog istog prekršaja (neposjedovanje odobrenja za rad) protiv apelanta i/ili njegovog odgovornog lica, i to iz pet prekršajnih postupaka koji su vođeni u Općinskom sudu (u Sarajevu) i jednom prekršajnom postupku koji je vođen u Općinskom sudu u Zenici, Ustavni sud će ispitati pitanje poštovanja principa pravne sigurnosti.

33. Ustavni sud najprije podsjeća na to da je Evropski sud u predmetu Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske (aplikacija broj 13279/05 od 20. oktobra 2011. godine) u vezi s pitanjem pravne sigurnosti u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije sumirao opće principe pozivajući se na svoju praksu (st. od 49. do 58) na sljedeći način: prvenstveno je zadatak domaćih sudova da rješavaju probleme tumačenja domaćeg zakona, a uloga Evropskog suda je da provjeri da li su dejstva takvog tumačenja kompatibilna s Konvencijom; Evropski sud će preispitati tumačenje domaćeg zakonodavstva samo u slučaju očigledne proizvoljnosti, s tim da, u principu, zbog obaveze poštovanja principa nezavisnosti sudova, nema funkciju da upoređuje različite odluke, čak ni one koje su donesene u očigledno sličnim postupcima; mogućnost protivrječnih sudskih odluka u sudskom sistemu zasnovanom na mreži prvostepenih i žalbenih sudova koji imaju vlast na području svoje teritorijalne jurisdikcije, kao i u okviru samog suda, sama po sebi se ne može smatrati suprotnom Konvenciji; pri ocjeni da li protivrječne odluke vrhovnih sudova krše zahtjev u vezi s pravičnim suđenjem Evropski sud se rukovodi sljedećim kriterijima: da li postoje „duboke i dugoročne razlike” u sudskoj praksi vrhovnog suda, da li domaće zakonodavstvo predviđa mehanizme za prevazilaženje tih nedosljednosti, da li se ti mehanizmi primjenjuju i koja su, ako je potrebno, dejstva njihove primjene; pri ocjeni protivrječnih odluka istog suda ili različitih okružnih sudova koji su i sudovi posljednje instance, pored „duboke i dugoročne“ nedosljednosti, Evropski sud smatra i da nedostatak mehanizama za rješavanje protivrječnih odluka krši pravo na pravično suđenje, zbog čega posebno ukazuje na značaj uspostavljanja mehanizama koji će osigurati dosljednost sudske prakse; princip pravne sigurnosti je fundamentalni aspekt vladavine prava koji garantira, inter alia, izvjesnu stabilnost pravnih situacija i doprinosi povjerenju javnosti u sudove, dugotrajno postojanje protivrječnih sudskih odluka stvara stanje pravne nesigurnosti i smanjuje povjerenje u pravosuđe koje predstavlja jednu od osnovnih komponenti države zasnovane na vladavini zakona; pravne sigurnosti i zaštita legitimnog povjerenja javnosti ne dodjeljuju pravo na dosljednost sudske prakse, odnosno razvoj sudske prakse nije suprotan ispravnom administriranju pravde jer bi neodržavanje dinamičnog i evolutivnog stava stvorilo rizik od sprečavanja reforme ili poboljšanja.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da iz osporenih rješenja, kao i odluka koje je apelant naknadno dostavio, proizlazi da su i ti postupci također vođeni zbog toga što apelant u vrijeme vršenja kontrole, dakle 3. aprila 2013. godine, nije imao potrebno odobrenje za rad u objektima u kojima je obavljao svoju djelatnost. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u Zenici Rješenjem broj 43 0 Pr 0985 18 14 Pžp od 30. juna 2014. godine odbio žalbu Poreske uprave FBiH

– Kantonalnog poreskog ureda u Zenici i potvrdio Rješenje Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Pr 098518 13 Pr od 7. aprila 2014. godine kojim je odbačen zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta i odgovornog lica. U tom postupku je zaključeno da „zahtjev nije podnesen od ovlaštenog organa za podnošenje takvog zahtjeva“. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud donio Rješenje broj 65 0 Pr 352158 13 Pžp od 17. februara 2014. godine kojim je odbio žalbu Kantonalnog poreskog ureda u Sarajevu i potvrdio Rješenje Općinskog suda broj 65 0 Pr 352158 13 Pr od 23.oktobra 2014. godine, a kojim je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta „jer nije bilo dokaza da je apelant počinio prekršaj za koji se tereti“. U rješenju je navedeno da je Općinski sud iz dokaza utvrdio da je apelantu rješenjem od 27. juna 2013. godine odobreno priređivanje igara na sreću za razdoblje od 29. oktobra 2012. do 29. oktobra 2013. godine. Nakon toga, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Pr 355891 14 Pžp od 27. marta 2014. godine odbio žalbu Kantonalnog poreskog ureda u Sarajevu i potvrdio Rješenje Općinskog suda broj 65 0 Pr 355891 13 Pr od 4. decembra 2014. godine kojim je obustavljen prekršajni postupak protiv apelantovog odgovornog lica „jer nije bilo dokaza da je apelant počinio prekršaj za koji se tereti“. Ustavni sud zapaža da je identično odlučenje bilo i u postupku u kojem je Kantonalni sud Rješenjem broj 65 0 Pr 352161 14 Pžp od 2. aprila 2014. godine odbio žalbu Kantonalnog poreskog ureda u Sarajevu i potvrdio Rješenje Općinskog suda broj 65 0 Pr 352161 13 Pr od 14. februara 2014. godine, kao i u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 352123 13 Pžp od 2. aprila 2014. godine kojim je potvrđeno Rješenje Općinskog suda broj 65 0 Pr 352123 13 Pr od 14. februara 2014. godine. Također, Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Pr 369741 13 Pr od 15. januara 2014. godine obustavljen prekršajni postupak protiv apelantovog odgovornog lica. U rješenju je navedeno da je Općinski sud zaključio da zahtjev nije podnio organ ovlašten za podnošenje takvog zahtjeva.

35. Analizirajući navedena rješenja iz prethodne tačke, Ustavni sud zapaža da iz dostavljenih odluka proizlazi da redovni sudovi, a pogotovo Općinski sud i Kantonalni sud koji su donijeli osporene odluke, nisu imali jedinstven stav o predmetnoj pravnoj stvari jer su postupci obustavljani zbog nedostatka dokaza da je učinjen prekršaj, budući da je apelant priložio odobrenje za rad od 27. juna 2013. godine (65 0 Pr 352161, 65 0 Pr 352123, 65 0 Pr 355891 i 65 0 Pr 352158), dok je u predmetima Općinskog suda u Zenici i Općinskog suda broj 65 0 Pr 369741 postupak obustavljen jer je zaključeno da zahtjev nije podnio organ ovlašten za podnošenje takvog zahtjeva. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, nasuprot tome, u postupku koji je okončan osporenim odlukama utvrđeno da je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka podnio ovlašteni organ, te da je u tim postupcima redovni sud zaključio da je apelant odgovoran za prekršaj iz člana 80. ZIS-a jer je u vrijeme vršenja kontrole, 3. aprila 2013. godine, poslovao bez odobrenja nadležnog organa, a tu okolnost ne mijenja naknadno retroaktivno pribavljeno Rješenje od 27. juna 2013. godine (kojim se apelantu retroaktivno odobrava rad). Štaviše, Ustavni sud s posebnom zabrinutošću konstatira da iz dostavljenih rješenja proizlazi da je prilikom donošenja odluka u predmetnom postupku te u postupcima br. 65 0 Pr 352123 i 65 0 Pr 352161 u drugostepenom postupku odlučivao isti sudija, te da nije dato bilo kakvo obrazloženje za dijametralno različit stav o istom činjeničnom i pravnom pitanju.

36. Dovodeći u vezu navedene principe Evropskog suda s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su postojanjem više protivrječnih odluka Kantonalnog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja u okolnostima konkretnog predmeta stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi tog suda, odnosno kontinuirana nesigurnost, te da je na taj način povrijeđen princip pravne sigurnosti koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti osporavanu odluku, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

38. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da ne treba ispitivati ostale navode na koje se u apelaciji ukazuje, jer bi njih, prema mišljenju Ustavnog suda, bilo moguće ispitati tek nakon što se otkloni povreda na koju je ukazano u ovoj odluci.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud donio rješenje kojim je apelant proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa koji su važili u vrijeme relevantno za predmetno odlučenje proglašen odgovornim za prekršaj. Također, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud u Sarajevu donošenjem više protivrječnih odluka u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja povrijedio princip pravne sigurnosti koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Aneks ove odluke, u smislu člana 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čini izdvojeno mišljenje sutkinje Seade Palavrić suprotno odluci. Predsjednik Mirsad Ćeman i sudija Miodrag Simović dali su izjavu o neslaganju s odlukom većine.

41. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman Izdvojeno mišljenje sutkinje Seade Palavrić o neslaganju U Odluci broj AP 4017/14 od 28. septembra 2017. godine Ustavni sud je usvojio apelaciju i utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukinuo osporeno rješenje i predmet vratio Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Uz dužno poštovanje većinskog odlučivanja, ne mogu se saglasiti s obrazloženjem i zaključkom u navedenoj odluci Ustavnog suda.

Obrazloženje Ustavnog suda može se sažeti kako slijedi:

Naime, svoje odlučenje Ustavni sud je, u ključnim segmentima, obrazložio stavom: -da je Federalno ministarstvo nadležno vršiti nadzor nad provođenjem odredaba ZIS-a i da inspekcijski nadzor vrši ovlašteni službenik iz tog ministarstva, pa da su redovni sudovi prihvatanjem da vode postupak po zahtjevu inspektora Poreske uprave proizvoljno primijenili odredbe člana 87. ZIS-a, što je nesumnjivo utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke u predmetnoj pravnoj stvari;

-U vezi s činjenicom da apelant prilikom inspekcijske kontrole 3. aprila 2013. godine nije imao potrebno odobrenje koje propisuje ZIS i činjenicom da je apelant u postupku pred prvostepenim sudom dostavio naknadno izdato rješenje Ministarstva finansija od 27. juna 2013. godine, Ustavni sud je zapazio da je apelantu navedenim rješenjem odobreno priređivanje igara na sreću – klađenje na sportske rezultate i druge neizvjesne događaje, i to u razdoblju od 29. oktobra 2012. do 29. oktobra 2013. godine, na taksativno navedenim mjestima, među kojima je i sporno uplatno mjesto, i zaključio da je tim rješenjem obuhvaćeno i razdoblje od 3. aprila 2013. godine kada je izvršena kontrola.

-da će Ustavni sud s tim u vezi, a u kontekstu daljnjih apelantovih navoda da su redovni sudovi u istim pravnim stvarima donosili drugačije odluke, ispitati pitanje poštovanja principa pravne sigurnosti. S tim u vezi, Ustavni sud je zapazio da iz osporenih rješenja, kao i odluka koje je apelant naknadno dostavio (sudovi u Zenici i Sarajevu), proizlazi da su i ti postupci također vođeni zbog toga što apelant u vrijeme vršenja kontrole, dakle 3. aprila 2013. godine, nije imao potrebno odobrenje za rad u objektima u kojima je obavljao svoju djelatnost. Ustavni sud je konstatirao da je u nekim slučajevima odbačen zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta i odgovornog lica jer je zaključeno da „zahtjev nije podnio ovlašteni organ za podnošenje takvog zahtjeva“. U drugom slučaju je odbijena žalba Kantonalnog poreskog ureda u Sarajevu i potvrđeno rješenje Općinskog suda kojim je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta „jer nije bilo dokaza da je apelant počinio prekršaj za koji se tereti“. Ustavni sud je zapazio da je, za razliku od tih odluka, u postupku koji je okončan osporenim odlukama utvrđeno da je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka podnio ovlašteni organ, te da je u tim postupcima redovni sud zaključio da je apelant odgovoran za prekršaj iz člana 80. ZIS-a jer je u vrijeme vršenja kontrole, 3. aprila 2013. godine, poslovao bez odobrenja nadležnog organa, a tu okolnost ne mijenja naknadno pribavljeno retroaktivno rješenje od 27. juna 2013. godine (kojim se apelantu retroaktivno odobrava rad). Ustavni sud je s posebnom zabrinutošću konstatirao da iz dostavljenih rješenja proizlazi da je prilikom donošenja odluka u predmetnom postupku, te postupcima na koje se apelant poziva, u drugostepenom postupku odlučivao isti sudija, te da nije dato bilo kakvo obrazloženje za dijametralno različit stav o istom činjeničnom i pravnom pitanju i zaključio da su postojanjem više protivrječnih odluka Kantonalnog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja u okolnostima konkretnog predmeta stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi tog suda, odnosno kontinuirana nesigurnost, te da je na taj način povrijeđen princip pravne sigurnosti koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Moji razlozi za neslaganje s obrazloženjem i zaključcima Ustavnog suda u odnosu na Odluku AP 4017/14 su sljedeći:

Prije svega, iz obrazloženja Odluke broj AP 4017/14 kojom je usvojena apelacija, proizlazi da postoje tri sporna pitanja:

1. da je nadležnost za nadzor nad Zakonom o igrama na sreću na Ministarstvu finansija, a ne na Poreskoj upravi, a time i za inspekcijski nadzor;

2. da apelant, bez obzira na činjenicu da u toku inspekcijskog pregleda nije imao potrebno odobrenje, nije učinio prekršaj koji mu je stavljen na teret, budući da je naknadno pribavio odobrenje u kojem je retroaktivno obuhvaćeno i razdoblje kada je vršen inspekcijski pregled; 3. da postoji različita sudska praksa u istoj pravnoj situaciji, pa da to dovodi do pravne nesigurnosti u odnosu na apelanta, o kojima ću u nastavku iznijeti svoje mišljenje.

U vezi s prvim stavom Ustavnog suda, prema kojem Poreska uprava nije nadležna vršiti inspekcijski nadzor nad priređivačima igara na sreću, prije svega zapažam da je Kantonalni sud u vezi s nadležnošću za vršenje inspekcijskog nadzora nad provedbom ZIS-a na sreću dao jasno, precizno i potpuno obrazloženje kada je istakao da je tačno da je članom 87. stav 1. ZIS-a propisano da nadzor nad primjenom tog zakona vrši Ministarstvo finansija, međutim, da je neophodno razlikovati upravni nadzor od inspekcijskog nadzora, kojem je Ustavni sud suprotstavio stav da i inspekcijski nadzor vrši ovlašteni službenik Ministarstva finansija i da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 87. ZIS-a kada su prihvatili da vode postupak po zahtjevu inspektora Poreske uprave. Smatram neophodnim ovom prilikom, u prilog stavu Kantonalnog suda, ukazati i na odredbu stava 3. člana 87. ZIS-a, prema kojoj ovlašteni službenik iz stava 1. ovog člana ima pravo u obavljanju nadzora pregledati poslovne prostorije i sve postupke koji su vezani za priređivanje igara na sreću, naprave i pomagala za priređivanje igara na sreću, naprave za nadzor nad izvođenjem igara na sreću, audio i videonaprave i pomagala, poslovne knjige, izvještaje, evidencije i druge dokumente ili podatke koji omogućavaju utvrđivanje stanja. Nesporno iz citirane odredbe stava 3. člana 87. ZIS-a, po mome mišljenju, ne proizlazi da je ovlašteni službenik Ministarstva finansija ovlašten vršiti i inspekcijski nadzor. Ali to nikako ne derogira stav 1. prema kojem nadzor nad provedbom ZIS-a vrši Ministarstvo finansija. Naime, prema Zakonu o ministarstvima, Poreska uprava je u sastavu Federalnog ministarstva finansija koje, između ostalog, vrši upravne, stručne i druge poslove utvrđene zakonom, koji se odnose na ostvarivanje nadležnosti Federacije u oblasti finansija, i to: doprinosa i drugih dažbina i igara na sreću i druge poslove utvrđene zakonom. U prilog mome stavu govori i odgovor na apelaciju koji je dala Poreska uprava FBiH, koja je istakla da je Poreska uprava u sastavu Ministarstva finansija, te da su Zakonom o Poreskoj upravi propisane nadležnosti Poreske uprave i da se one kreću u okviru nadležnosti samog ministarstva, dok prema svojoj unutrašnjoj organizaciji Poreska uprava u okviru svakog kantonalnog poreskog ureda ima Odsjek za inspekcijski nadzor, koji primjenom Zakona o Poreskoj upravi vrši kontrolu poreskih obveznika.

Nadalje, podsjećam na to da je u Zakonu o Poreskoj upravi FBiH u članu 1. stav 1. propisano da se tim zakonom regulira osnov za primjenu svih poreskih zakona i zakona o doprinosima u FBiH i odnosnih podzakonskih akata, te definiraju određena prekršajna djela iz oblasti poreza i sankcije za ta djela. Članom 2. tog zakona propisano je da je Zakon o Poreskoj upravi FBiH lex specialis u slučaju ukoliko su odredbe tog zakona kojima se regulira inspekcijski nadzor drugačije uređene drugim zakonima u FBiH, te da će tada odredbe Zakona o Poreskoj upravi FBiH imati prioritet nad drugim odredbama u navedenim oblastima među kojima je i inspekcijski nadzor. Dakle, po mome mišljenju, čak i da je Zakonom o igrama na sreću izričito isključen inspekcijski nadzor inspektora Poreske uprave, primjenom Zakona o Poreskoj upravi kao lex specialis zakona Poreska uprava bi imala nadležnost da vrši inspekcijski nadzor i nad provedbom Zakona o igrama na sreću. Članom 66. Zakona o Poreskoj upravi FBiH propisano je: „[...] Ako prilikom kontrole radnik Poreske uprave otkrije kako poreski obveznik posluje nezakonito, tada će ovo predstavljati osnovu za privremeno obustavljanje poslovnih aktivnosti poreskog obveznika o čemu se donosi rješenje. Primjeri nezakonitog poslovanja uključuju poslovanje bez dozvole, neprijavljene radnike i poslovanje s robom kojoj se ne zna porijeklo“. U konkretnom slučaju je, po mome mišljenju, činjenica da je radnik Poreske uprave prilikom inspekcijskog pregleda utvrdio da apelant posluje nezakonito jer u trenutku inspekcijskog pregleda nije posjedovao potrebno odobrenje propisano Zakonom o igrama na sreću, pa je sasvim zakonito apelantu privremeno obustavio obavljanje poslovnih aktivnosti na tom mjestu i pokrenuo prekršajni postupak. U tom postupku redovni sudovi su, po mome mišljenju, sasvim osnovano zauzeli stav da je prekršajni postupak pokrenuo ovlašteni organ i da je apelant počinio prekršaj, slijedom čega smatram da nema utemeljenja stav koji je Ustavni sud zauzeo u odnosu na ovo pitanje.

U odnosu na drugi stav da apelant, bez obzira na činjenicu da u toku inspekcijskog pregleda nije imao potrebno odobrenje, nije učinio prekršaj koji mu je stavljen na teret, budući da je naknadno pribavio odobrenje u kojem je retroaktivno obuhvaćeno i razdoblje kada je vršen inspekcijski pregled, prije svega želim naglasiti da Ustavni sud nije iznio izričit stav, odnosno nije se explicite izjasnio o tome da li je moguće prihvatiti naknadno izdato rješenje u situaciji kada je inspekcijskim pregledom utvrđeno da u vrijeme kada je pregled izvršen apelant nije imao odobrenje bez kojeg uopće nije mogao organizirati igre na sreću. Umjesto odgovora na ovo pitanje Ustavni sud je prešao na treće pitanje, pa jedino što se može zaključiti jeste da je prešutno prihvatio da se nezakonit rad, tj. rad bez odobrenja za organiziranje igara na sreću, može legalizirati, odnosno naknadno donesenim aktom nadležnog organa može prestati nezakonito djelovati. Čini se da je Ustavni sud pri tome zanemario obrazloženje Kantonalnog suda prema kojem je apelantov prigovor kako prvostepeni sud nije pravilno ocijenio naknadno doneseno rješenje od 27. juna 2013. godine ustvari prigovor na utvrđeno činjenično stanje, koji ne može biti istaknut u žalbi, a da pri tome Ustavni sud nije obrazložio da se i zašto se upušta u utvrđivanje činjeničnog stanja koje su utvrdili redovni sudovi.

Također, čini se da je Ustavni sud izgubio iz vida da je prihvatanje naknadno donesenog rješenja od 27. juna 2013. godine kojim je retroaktivno obuhvaćeno i razdoblje od 29. oktobra 2012. godine pa do 29. oktobra 2013. godine kao valjanog odobrenja apelantu za organiziranje igara na sreću na dan kada je vršen inspekcijski pregled, 3. aprila 2013. godine, ustvari legalizacija apelantovog ilegalnog – nezakonitog poslovanja. Međutim, podsjećam na to da niti jednim propisom nije predviđena legalizacija istog ili sličnog stanja, već zakonom propisano odobrenje za organiziranje igara na sreću mora postojati u svakom trenutku rada privrednog subjekta kakav je apelant. Uzgred, podsjećam i na to da je jedina mogućnost legalizacije zakonom propisana i moguća kod bespravno izgrađenih stambenih ili poslovnih objekata i za to postoji jasan javni interes. Ovakvim stavom Ustavnog suda gubi se ratio legis bilo kojeg zakona koji zahtijeva isto ili slično odobrenje i lišava se mogućnosti sankcioniranja nezakonitog rada bilo kojeg privrednog subjekta. Zbog svega izloženog smatram da su redovni sudovi u konkretnom slučaju osporene odluke donijeli bez bilo kakve proizvoljnosti, jer je naknadno doneseno rješenje od 27. juna 2013. godine kojim je apelantu odobreno organiziranje igara na sreću moglo biti osnov za apelantov rad samo nakon datuma donošenja tog rješenja, a nikako retroaktivno, i, kao što u svome obrazloženju sugerira prvostepeni sud, umjesto prihvatanja takvog rješenja retroaktivno bilo bi razumno pokrenuti ispitivanje krivične odgovornosti lica u Ministarstvu finansija koja su donijela takvo rješenje. U odnosu na treći stav Ustavnog suda, prema kojem je odlučenjem Kantonalnog suda u osporenim odlukama za razliku od odluka u kojima je za isto činjenično stanje pred drugim sudom odbačen zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta i odgovornog lica jer je zaključeno da „zahtjev nije podnio ovlašteni organ za podnošenje takvog zahtjeva“, odnosno odbijena žalba Kantonalnog poreskog ureda u Sarajevu i potvrđeno rješenje Općinskog suda kojim je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta „jer nije bilo dokaza da je apelant počinio prekršaj za koji se tereti“, povrijeđen princip pravne sigurnosti koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podsjećam na dosadašnju praksu Ustavnog suda.

Prije svega, podsjećam na dosadašnji stav Evropskog suda, ali i Ustavnog suda izražen, između ostalog, i u Odluci broj AP 758/07 od 10. juna 2009. godine kada je Ustavni sud ukazao na to da, iako takva praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava, ta činjenica, sama po sebi, ne znači da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelant poziva. Podsjećam i na to da je Ustavni sud u svojoj praksi često odlučivao o povredi principa pravne sigurnosti. Tako je u Odluci broj AP 760/13 od 30. septembra 2016. godine, odlučujući o različitom tumačenju i primjeni člana 29. ZIP-a u okviru redovnih sudova raznih nivoa, pri čemu su jedni sudovi prihvatali mjenicu „bez protesta“ kao vjerodostojnu ispravu u izvršnom postupku, dok su drugi (sve u odnosu na istog apelanta) odbijali takvu mjenicu insistirajući na stavu da i mjenica „bez protesta“ mora biti protestirana u svrhu sticanja svojstva vjerodostojne isprave u izvršnom postupku, čime se gubio ratio legis odredbe člana 47. Zakona o mjenici, Ustavni sud odbio apelaciju. Pri tome je zaključio da ne postoji povreda principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ne može zaključiti da su u okolnostima konkretnog slučaja tumačenje i primjena odredbi relevantnog prava pred sudovima iste jurisdikcije, koji su pri tome i sudovi posljednje instance koji odlučuju o konkretnom pitanju, rezultirali povredom principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje. Svoje odlučenje Ustavni sud je tada obrazložio konstatacijom „da je u domaćem pravnom sistemu sada uspostavljen mehanizam kojim bi se osigurala dosljednost sudske prakse i izbjeglo usvajanje protivrječnih presuda, imajući u vidu izmjene i dopune ZPP prema kojima, kada u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta postoji potreba da se zauzme stav o spornom pravnom pitanju koje je od značaja za odlučivanje o predmetu postupka, prvostepeni sud će po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke zahtjevom pokrenuti postupak pred Vrhovnim sudom Federacije radi rješavanja spornog pravnog pitanja. Činjenica da se radi o relativno novom mehanizmu na osnovu kojeg još uvijek nije izgrađena i obimnija praksa Vrhovnog suda, sama po sebi, imajući u vidu navedenu svrhu i cilj, ovaj mehanizam ne čini neefikasnim sredstvom u otklanjanju problema neujednačene sudske prakse koja stoji na raspolaganju i strankama u postupku i redovnim sudovima“. Dakle, iako u vrijeme donošenja osporene odluke u predmetu iz Odluke AP 760/13 takav mehanizam nije postojao, zbog čega je egzistirala različita praksa o istom činjeničnom i pravnom pitanju, Ustavni sud je zaključio da taj naknadno propisani mehanizam rješava pitanje pravne nesigurnosti, te da zbog toga ne postoji povreda principa pravne sigurnosti.

Štaviše, Ustavni sud je u situaciji kada je Kantonalni/Županijski sud u Mostaru 3. juna 2014. godine u istim činjeničnim okolnostima – isti apelant, isti događaj, isti razlozi – donio odluku koja je identična osporenim odlukama u apelaciji koja je predmet ove odluke, svojom odlukom broj AP 3737/14 od 3. marta 2016. godine odbacio apelaciju istog apelanta i njegovog odgovornog lica kao prima facie neosnovanu. Ustavni sud je, naime, u Odluci broj AP 3737/14 istakao: „Nadalje, utvrđeno je da apelanti tvrde da su kritične prilike imali odobrenje nadležnog organa za priređivanje igre na sreću – klađenja na sportske rezultate i druge neizvjesne događaje i za takvu tvrdnju su dostavili rješenje Federalnog ministarstva finansija datirano na 27. juni 2013. godine. Međutim, utvrđeno je da je, u smislu tako iznijetih žalbenih tvrdnji, apelantima istaknuto da im je stavljeno na teret da su 2. i 3. aprila 2013. godine priređivali navedene igre bez odobrenja nadležnog organa, pa je stoga, s obzirom na datum izdavanja rješenja koje su dostavili, sasvim jasno da u vrijeme za koje se terete nisu imali potrebno odobrenje, i to bez ulaženja u valjanost samog rješenja iz kojeg je evidentno da im se odobrenje daje retroaktivno. Shodno navedenom, sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.“ Dakle, zaključujem da je Ustavni sud u navedenoj odluci odlučio da je apelacija prima facie neosnovana iako je i tada osporavana nadležnost Poreske uprave za vršenje inspekcijskog nadzora, a redovni sudovi nisu prihvatili naknadno doneseno (isto) rješenje kojim se apelantu retroaktivno odobrava organiziranje igara na sreću, te iako je (isti) apelant isticao da je u njegovom slučaju povrijeđen princip pravne sigurnosti.

Dovodeći navedeno u vezu sa stavom Ustavnog suda, prema kojem su postojanjem više protivrječnih odluka Kantonalnog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja u okolnostima konkretnog predmeta stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi tog suda, odnosno kontinuirana nesigurnost, te da je na taj način povrijeđen princip pravne sigurnosti koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nažalost moram istaći dva argumenta: prvi je da iz odgovora Općinskog suda, koji je donio prvostepenu osporenu odluku, proizlazi da je nakon donošenja osporenih odluka praksa u cijeloj Federaciji BiH već ujednačena i da svi sudovi o pitanjima koja su predmet ove apelacije sude identično (iako ponovo podsjećam da su i sudovi u Mostaru iz Odluke Ustavnog suda broj AP 3737/14 u isto vrijeme kada su donesene osporene odluke odlučivali na identičan način kao sudovi u Sarajevu u osporenim odlukama), čime je riješeno pitanje protivrječnih odluka o istim činjeničnim i pravnim pitanjima, što Ustavni sud, čini se, nije imao u vidu prilikom svog odlučenja, za razliku od budućeg mehanizma iz Odluke Ustavnog suda broj AP 760/13. S druge strane, za mene je veoma zabrinjavajuće da upravo Ustavni sud o istim činjeničnim i pravnim pitanjima sudi različito, uz to bez obrazloženja za promjenu svoje prakse. Naime, nesporno je da je različitu praksu sudova o istim činjeničnim i pravnim pitanjima trebalo ujednačiti, pogotovo što su kantonalni sudovi u slučajevima kao što je konkretni – posljednja instanca. Međutim, osporene odluke (kao ni odluke sudova u Mostaru o kojima je Ustavni sud odlučio u Odluci AP 3737/14) nisu one koje treba mijenjati, odnosno usklađivati. Odluke redovnih sudova kojima se Poreskoj upravi osporava nadležnost da vrši inspekcijski nadzor u provedbi Zakona o igrama na sreću i odluke kojima se priznaje naknadno doneseno rješenje Ministarstva finansija kao odobrenje za organiziranje igara na sreću s retroaktivnim dejstvom, iako ono nije postojalo u vrijeme vršenja inspekcijskog nadzora, jesu odluke koje treba uskladiti s osporenim odlukama koje su predmet ove apelacije i odlukama koje su bile predmet ocjene u Odluci Ustavnog suda broj AP 3737/14, a donesene su, po mome mišljenju, u skladu sa svim standardima prava na pravično suđenje, uključujući i princip pravne sigurnosti.

Slijedi da apsolutno nisam u mogućnosti da se saglasim sa zaključkom koji je usvojila većina Ustavnog suda u vezi s ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, ovom prilikom izražavam svoje neslaganje.

Odluka o meritumu u predmetu AP-4017/14 („Millennium“ d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio