Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-479/17 (V. P., M. M., M. J. i ZU "EURO EX-Eurodental" Banja Luka)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-479/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-479/17, rješavajući apelacije Vlade Pavlovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Vlado Pavlović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 203297 15 Gž od 19. decembra 2016. godine;
Marijan Milićević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 237676 13 Rsž od 15. decembra 2015. godine;
Mirko Janjić, protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 039910 16 Gž od 1. decembra 2016. godine i ZU "EURO EX-Eurodental" Banja Luka, protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 018828 16 Rev od 29.
novembra 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-479/17
1. Vlado Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 6. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 203297 15 Gž od 19. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba tužitelja (Mikrokreditna fondacija „Sunrise“ Sarajevo) i preinačena Presuda na osnovu odricanja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 203297 11 P od 24. oktobra 2014. godine u pogledu odluke o troškovima postupka, pa je obavezan tužitelj nadoknaditi apelantu troškove postupka u iznosu od 1.696,00 KM, koji su niži od troškova dosuđenih prvostepenom presudom (2.463,80 KM).
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je odredbama člana 31. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata propisano pravo advokata za naknadu troškova svih stvarnih izdataka koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova, dok za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada za prevoz i dnevnice, a za upotrebu vlastitog automobila pripada mu nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar. Isto tako, Kantonalni sud je naveo da je navedenim članom propisano da ukoliko visina dnevnice nije posebno ugovorena, advokat ima pravo na dnevnicu u visini dnevnice kantonalnog suda na području gdje se nalazi advokatska kancelarija. S obzirom da apelantov advokat ima advokatsku kancelariju u Ljubuškom, Kantonalni sud je naveo da mu pripada nagrada za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja u visini dvije dnevnice (280,00 KM), na ime upotrebe vlastitog automobila zbog dolaska na pripremno ročište i glavnu raspravu. Takođe, Kantonalni sud je naveo da imajući u vidu udaljenost relacije Sarajevo-Ljubuški-Sarajevo (330 km), da apelantovom advokatu pripada 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar, odnosno 396,00 KM. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio visinu troškova, zbog čega je preinačio troškove koji su dosuđeni apelantu prvostepenom presudom. AP-565/17
3. Marijan Milićević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 10. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 237676 16 Rev od 8. novembra 2016. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 237676 13 Rsž od 15. decembra 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2014/15 od 15. septembra 2016. godine, u odnosu na predmet AP-1044/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Presudom Kantonalnog suda odbijene su žalbe apelanta i tuženog (Federacija Bosne i Hercegovine, Sudska policija Federacije Bosne i Hercegovine) i potvrđena Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 237676 12 Rs od 11. februara 2013. godine kojom je, pored ostalog, obavezan tuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova postupka, preko dosuđenog iznosa, odbijen.
4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka prvostepeni sud pravilno primjenio odredbe čl. 383. st. 1. i 2., čl. 386. st. 1. i čl. 396. Zakona o parničnom postupku, kao i čl. 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Kantonalni sud je naveo da apelantu ne pripadaju troškovi koji se odnose na korištenje osobnog automobila i odsustvo iz kancelarije, iz razloga što ti troškovi nisu dokazani, niti se radi o neophodnim troškovima (pravno shvatanje usvojeno na panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti).
AP-685/17
5. Mirko Janjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Nada Ćorić, advokat iz Trebinja, podnio je 17. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Mal 039910 16 Gž od 1. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba tužitelja (B. S.) i preinačena Presuda Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 039910 15 Mal od 6. jula 2016. godine tako da je, pored ostalog, obavezan apelant da isplati tužitelju iznos od 2.035,40 KM (umjesto iznosa od 2.024,80 KM) i iznos od 250,00 KM (umjesto iznosa od 160,00 KM) i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 820,60 KM.
6. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je suprotno apelantovim žalbenim navodima, apelant dužan tužitelju nadoknaditi troškove zastupanja u disciplinskom postupku kod poslodavca. Naime, Okružni sud je naveo da bez obzira na odredbe člana 29. Zakona o advokaturi („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 30/07, 59/08 i 20/14), prema kojoj je tužitelj, kao advokat iz druge države morao imati saglasnost Ministarstva pravde Republike Srpske, o pravilnosti zastupanja je računa trebao voditi organ pred kojim se vodio disciplinski postupak. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tužitelj izvršio usluge zastupanja, iz kog razloga je apelant dužan da ih plati. Takođe, Okružni sud je naveo da advokat koji zastupa u disciplinskom postupku ima pravo na naknadu prema Tarifi o naknadama i nagradama za rad advokata, koje pravo ne zavisi od uspjeha u disciplinskom postupku niti od toga da li je stranka koju zastupa od protivne stranke uspjela naplatiti dosuđene troškove u vezi sa zastupanjem. Isto tako, Okružni sud je naveo da tužitelju pripada i iznos od 250,00 KM (koliko je potraživao tužbom, a ne iznos od 160,00 KM kako je to prvostepeni sud pogrešno utvrdio) po osnovu pismenog zahtjeva na ime ličnih primanja. AP-970/17
7. ZU "EURO EX-Eurodental" Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vitomir D. Gajić, advokat iz Banjaluke, podnio je 14. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 018828 16 Rev od 29. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 018828 16 Pž od 22. juna 2016. godine, kojom su, pored ostalog, odbijene žalbe apelanta i tužitelja („Krajina osiguranje“ Banjaluka) u pogledu troškova postupka u predmetnoj pravnoj stvari. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 018828 08 Ps od 28. oktobra 2015. godine odlučeno je, između ostalog, da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
8. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da odluku da svaka strana podmiruje svoje troškove sud može donijeti kada ocijeni da je uspjeh stranaka u parnici podjednak, da su obje stranke stvarno imale troškove i ako zahtijevaju te troškove. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se tužbeni zahtjev tužitelja odnosi na nenovčano potraživanje i sastoji se iz dva dijela i to zahtjeva da se utvrde ništavim ugovori o pozajmici, kao i da se utvrdi da je ništava kupovina dionica/akcija. Takođe, Vrhovni sud je naveo da zahtjev da se naloži Centralnom registru hartija od vrijednosti da izvrši brisanje apelanta iz knjige akcionara i izvrši prenos akcija apelanta u korist tužitelja akcesorni zahtjev koji zavisi od odluke o zahtjevu da se utvrdi da je ništava kupovina dionica/akcija. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da je tužitelj uspio sa zahtjevom da se utvrde ništavim ugovori o pozajmici, dok je odbijen zahtjev da se utvrdi da je ništava kupovina dionica/akcija, iz čega proizilazi da su stranke imale podjednak uspjeh, iz kog razloga je i odlučeno o zahtjevima tužitelja i apelanta da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja ne predstavlja tužbeni zahtjev i da nije od značaja za visinu troškova postupka.
Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-479/17, AP-565/17, AP-685/17 i AP-970/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-479/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su sudovi svojim odlukama o troškovima predmetnih postupaka povrijedili navedena prava.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primjenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-ravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u odnosu na neke od predmetnih apelacija već ranije razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-141/12 od 26. februara 2015. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-5003/14 od 11. januara 2017. godine, dostupne na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman