Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-374/17 (M. Z., M.Z. i „WILLIAMS KLADIONICA“ d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-374/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-374/17, rješavajući apelacije Miroslava Zelenike i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Miroslav Zelenika protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 161051 17 Pžp od 20. januara 2017. godine, M. Z. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 166612 16 Pžp od 29. novembra 2016. godine i „WILLIAMS KLADIONICA“ d.o.o. Široki Brijeg protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 161051 17 Pžp 2 od 27. januara 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-374/17
1. Miroslav Zelenika (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Hrvoje Galić, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 30. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Pr 161051 17 Pžp od 20. januara 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 4. Zakona o fiskalnim sistemima F BiH, počinjen na način i u vrijeme bliže opisano u izreci prvostepenog rješenja, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se sadržaj apelantove žalbe svodi na njegovu tvrdnju da je pobijanim rješenjem kažnjen jer u „Williams Kladionici" d.o.o. Široki Brijeg, u kojem je on odgovorna osoba, nije evidentiran promet ostvaren od priređivanja igara na sreću za koje nije imao potrebno odobrenje, pa da stoga nije odgovoran za prekršaj koji mu se stavlja na teret, jer i nema obvezu evidentirati nešto za što nema odobrenje. Kantonalni sud je istakao da je prvostepenim rješenjem utvrđeno da se u navedenoj pravnoj osobi "ne evidentira promet u skladu sa odredbom člana 4. Zakona o fiskalnim sistemima F BiH", a što je utvrđeno uspoređivanjem iznosa stanja gotovine u kasi po presjeku stanja i iznosa zatečenog novca u trenutku kontrole jer je utvrđena razlika u određenom novčanom iznosu. Kantonalni sud je ocijenio da navedeno ukazuje da prvostepenim rješenjem uopće nije utvrđeno da okrivljena pravna osoba nije evidentirala promet ostvaren od "priređivanja igara na sreću", niti da ta činjenica proizlazi iz dokaza u spisu, pa da su stoga ti apelantovi navodi neosnovani. Kantonalni sud je naveo da apelant tvrdi da je pravomoćno kažnjen za istu radnju rješenjem Općinskog suda u Mostaru od 25. septembra 2015. godine (u daljnjem tekstu: pravosnažno rješenje), pa da se ponovnim kažnjavanjem krši načelo „ne bis in idem". Kantonalni sud je ukazao da bi došlo do aktivacije načela „ne bis in idem“ između pravomoćne presude u prethodnom postupku i optužbe u kasnijem postupku mora postojati identitet. Kantonalni sud je naglasio da iz usporedbe činjenica iz pravosnažnog rješenja i prvostepenog rješenja u konkretnom postupku proizlazi da se ona ne odnose na istu osobu, jer je pravosnažnim rješenjem odgovornim oglašena pravna osoba „Williams Kladionica“ d.o.o. Široki Brijeg, a prvostepenim rješenjem odgovornim je oglašen apelant, kao odgovorna osoba u navedenoj pravnoj osobi. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je pravosnažnim rješenjem okrivljena pravna osoba oglašena odgovornom jer je priređivala određene igre na sreću bez prethodnog pribavljanja odgovarajućeg odobrenja, a da je prvostepenim rješenjem apelant oglašen odgovornim iz razloga što je kontrolom pravne osobe u kojem je on odgovorna osoba utvrđeno da se ne evidentira promet u skladu sa odredbom člana 4. Zakona o fiskalnim sistemima. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji kako identitet osobe protiv koje su donesena rješenja o prekršaju, tako niti identitet djela koje je istim stavljeno na teret, pa da stoga nije došlo do aktivacije načela „ne bis in idem“.
AP-408/17
3. M. Z. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Pr 166612 16 Pžp od 29. novembra 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen odgovornim, kao vlasnik samostalne ugostiteljske radnje, zbog prekršaja iz člana 4. Zakona o fiskalnim sistemima F BiH, počinjenog na način i u vrijeme bliže opisano u izreci prvostepenog rješenja, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 4.000,00 KM.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud na činjenicu da apelant nije evidentirao kartično plaćanje u fiskalnom uređaju i da u njega nije unio povlačenje gotovine iz fiskalne memorije pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno da je utvrdio da je navedenim radnjama apelant propustio evidentirati svaki pojedinačno ostvareni promet putem fiskalnog uređaja, pa je tako postupio suprotno odredbi člana 4. Zakona o fiskalnim sistemima F BiH. Naime, Kantonalni sud je mišljenja da je evidentiranje prometa u skladu sa odredbom člana 2. Zakona o fiskalnim sistemima definisano kroz tri operacije i to evidentiranje, storniranje i reklamiranje prometa, a koje se uvijek izvršavaju pomoću fiskalnog uređaja, gotovine koju je u kasu unio blagajnik i zbira gotovine vraćene klijentima i gotovine koju je iz kase iznio blagajnik. Kantonalni sud je istakao da navedena odredba jasno ukazuje da se pod evidentiranjem prometa podrazumijeva evidentiranje svake usluge, storniranje već evidentirane usluge, kao i reklamiranje usluge te svaki unos i iznos novca iz blagajne, a što na kraju rezultira slaganjem gotovine u kasi sa evidentiranim prometom, Kantonalni sud je konstatovao da obzirom da apelant nije postupao na propisani način, da je jasno da su se u njegovim radnjama stekla sva bitna obilježja prekršaja za koji je i oglašen odgovornim i kažnjen.
AP-473/17
5. „WILLIAMS KLADIONICA“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hrvoje Galić, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 7. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Pr 161051 17 Pžp 2 od 27. januara 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 4. Zakona o fiskalnim sistemima F BiH, počinjen na način i u vrijeme bliže opisano u izreci prvostepenog rješenja, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM.
6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se sadržaj apelantove žalbe svodi na njegovu tvrdnju da je pobijanim rješenjem kažnjen jer kao pravna osoba nije evidentirao promet ostvaren od priređivanja igara na sreću za koje nije imao potrebno odobrenje, pa da stoga nije odgovoran za prekršaj koji mu se stavlja na teret, jer i nema obvezu evidentirati nešto za što nema odobrenje. Kantonalni sud je istakao da je prvostepenim rješenjem utvrđeno da se u pravnoj osobi "ne evidentira promet u skladu sa odredbom člana 4. Zakona o fiskalnim sistemima F BiH", a što je utvrđeno uspoređivanjem iznosa stanja gotovine u kasi po presjeku stanja i iznosa zatečenog novca u trenutku kontrole jer je utvrđena razlika. Kantonalni sud je ocijenio da navedeno ukazuje da prvostepenim rješenjem uopće nije utvrđeno da apelant nije evidentirao promet ostvaren od "priređivanja igara na sreću", niti da ta činjenica proizlazi iz dokaza u spisu, pa da su stoga ti apelantovi navodi neosnovani. Kantonalni sud je naveo da apelant tvrdi da je pravomoćno kažnjen za istu radnju pravosnažnim rješenjem od 25. septembra 2015. godine (u daljnjem tekstu: pravosnažno rješenje), pa da se ponovnim kažnjavanjem krši načelo „ne bis in idem". Kantonalni sud je ukazao da bi došlo do aktivacije načela „ne bis in idem“ između pravomoćne presude u prethodnom postupku i optužbe u kasnijem postupku mora postojati identitet. Kantonalni sud je naglasio da je pravosnažnim rješenjem apelant oglašena odgovornom jer je priređivao određene igre na sreću bez prethodnog pribavljanja odgovarajućeg odobrenja, a da je prvostepenim rješenjem apelant oglašen odgovornim iz razloga što je kontrolom apelanta kao pravne osobe utvrđeno da se ne evidentira promet u skladu sa odredbom člana 4. Zakona o fiskalnim sistemima. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji identitet djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da stoga nije došlo do aktivacije načela „ne bis in idem“. Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-374/17.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u apelacijama ponavljaju navode koje su isticali u toku predmetnih prekršajnih postupaka, odnosno u žalbama protiv prvostepenih rješenja, a koje navode su razmotrili redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnim slučajevima. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman