Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-674/17 (Ž. B., Ć. S., I. Š. i R. A.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-674/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-674/17, rješavajući apelacije Žarka Brstine i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Žarko Brstina protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 046331 16 Rev od 13. oktobra 2016.

godine, Ćazim Samardžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 013021 15 Rev od 6. decembra 2016.

godine i Ivo Šimić i Rafael Antunović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 006981 14 Rev od 19.

januara 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-674/17

1. Žarko Brstina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić Mostar, podnio je 17. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 046331 16 Rev od 13. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovina) da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati određene novčane iznose.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev usmjeren prema tuženoj za naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode i držanja u zarobljeništvu u logoru u Ljubuškom. Vrhovni sud je istakao da u toku postupka nije bilo sporno da je apelant bio zarobljen od strane pripadnika jedinica HVO i prinudno odveden u logor u Ljubuški gdje je fizički i psihički zlostavljan. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 377. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja, pri čemu prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete. Vrhovni sud je istakao da se privilegovani rok zastarjelosti iz člana 377. stav 1. ZOO-a može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela koji je pravomoćnom presudom krivičnog suda oglašen krivim za određeno krivično djelo, a ne i prema onom trećem licu (država ili entitet) koje inače odgovara za štetu zajedno ili umjesto neposrednog učinioca krivičnog djela. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari prigovor zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete u odnosu na tuženu imao raspraviti sa stanovišta odredbe člana 376. ZOO-a, prema kojoj potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Vrhovni sud je konstatovao da kako je predmetna šteta nastala u toku 1992. godine, od kada je apelant znao i za štetu i učinioca (u najpovoljnijoj situaciji za apelanta od prestanka neposredne ratne opasnosti tj. 23. decembra 1996. godine), a da je tužba za naknadu štete podnesena 16. maja 2008. godine, to proizlazi da je ista podnesena po proteku i subjektivnog i objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. ZOO-a, uslijed čega je apelantu prestalo pravo da u sudskom postupku od tužene zahtjeva ispunjenje obaveze (član 360. stav 1. ZOO).

AP-843/17

3. Ćazim Samardžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 2. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 013021 15 Rev od 6. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže prvotužena Bosna i Hercegovina da mu naknadi nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu (drugostepeni sud je ukinuo prvostepenu presudu u odnosu na drugotuženu Federaciju BiH i vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje).

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev za naknadu nematerijalne štete uslijed nezakonitog zatvaranja apelanta u logoru u vrijeme rata u BiH na području Općine Velika Kladuša i tadašnje Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Vrhovni sud je istakao da se privilegovani rok zastarjelosti iz člana 377. stav 1. ZOO-a može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela koji je pravomoćnom presudom krivičnog suda oglašen krivim za određeno krivično djelo, a ne i prema onom trećem licu (država ili entitet) koje inače odgovara za štetu zajedno ili umjesto neposrednog učinioca krivičnog djela.. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se prigovor zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete u odnosu na prvotuženu imao raspraviti sa stanovišta odredbe člana 376. ZOO-a. Vrhovni sud je ukazao da kako je predmetna šteta nastala u toku 1994. godine, od kada je apelant znao i za štetu i učinioca (u najpovoljnijoj situaciji od prestanka neposredne ratne opasnosti tj. 23. decembra 1996. godine), a tužba za naknadu štete protiv države BiH - prvotužene podnesena 27. maja 2011. godine, da to proizlazi da je ista podnesena po proteku i subjektivnog i objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. ZOO-a, uslijed čega je apelantu prestalo pravo da u sudskom postupku od prvotužene zahtijeva ispunjenje obaveze (član 360. stav 1. ZOO).

AP-949/17

5. Ivo Šimić i Rafael Antunović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatsko društvo Petrušić & Co d.o.o. Zenica, podnijeli su 13. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 41 0 P 006981 14 Rev od 19. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačene su nižestepene presude na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim su tražili da im tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) solidarno isplate naknadu za nematerijalnu štetu u određenim novčanim iznosima.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su apelant kao pripadnici OS HVO zarobljeni od strane Armije R BiH i da su boravili u logom pod kontrolom Armije R BiH, da su ih za vrijeme boravka u zatočeništvu pripadnici Armije BiH fizički i psihički maltretirali. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju šteta za apelante nastala u toku rata u BiH, u periodu od oktobra 1993. godine kada su lišeni slobode, pa do decembra 1993. godine kada su pušteni iz zatočeništva, pa da je početak zastarjelosti trebalo računati od 23. decembra 1996. godine kada je ukinuto ratno stanje. Vrhovni sud je ocijenio da je od navedenog datuma apelantima bilo omogućen pristup sudu, a svi vidovi nematerijalne štete koje je pretrpio nastali su najkasnije do njihovog puštanjem iz zatočeništva. Vrhovni sud je konstatovao da je objektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav 2. ZOO-a od pet godina isticao za apelante 23. decembra 2001. godine što je bio posljednji dan kada su apelanti mogli podnijeti tužbu. Vrhovni sud je istakao da su apelanti podnijeli tužbu 18. marta 2009. godine, što znači da je tužba podnesena izvan objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. stav

2. ZOO-a. Vrhovni sud je naglasio da se u pogledu zastare potraživanja naknade štete uzrokovane krivičnim djelom, primjenjuju pravila iz odredbe člana 377. ZOO-a samo u slučajevima kada je pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja. Vrhovni sud je zaključio da budući da apelanti u konkretnom slučaju nisu dokazali da postoji pravomoćna osuđujuća presuda protiv pojedinca ili odgovorne osobe zbog j krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona BiH, to da se samim tim u konkretnom slučaju ne može primijeniti rok zastare iz člana 377. ZOO-a, kako to pogrešno zaključuju nižestepeni sudova, već se ima primijeniti zastarni rok iz člana 376. ZOO-a. Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-674/17.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, konkretno odredbe člana 376. i člana 377. ZOO-a. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud zapaža da povredu navedenih prava, na koja su se pozvali u svojim apelacijama, apelanti vide, u suštini, u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO-a, koje propisuju opće rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO-a, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

14. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana

377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaj. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-674/17 (Ž. B., Ć. S., I. Š. i R. A.) | Sudska praksa | Aktio