Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5609/14 (E.H., M.H., E.H. i J.B.H)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 51
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5609/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5609/14, rješavajući apelaciju E. H. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija E. H., M. H., E. H. i J. B.
H. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 025115 13 Rev od 29. septembra 2014.
godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 0251 15 11 Gž od 3. aprila 2013. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 0251 15 07 P od 7. juna 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. E. H., M. H., E. H. i J. B. H. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 26. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 025115 13 Rev od 20. septembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 0251 15 11 Gž od 3. aprila 2013. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 0251 15 07 P od 7. juna 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Apelanti su 13. juna 2013. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 025115 11 Gž od 3. aprila 2013. godine koja je u Ustavnom sudu registrirana kao AP 2606/13. S obzirom na to da je u to vrijeme u toku bio postupak po reviziji apelanata i tuženih, Ustavni sud je 19. novembra 2013. godine u predmetu broj AP 1669/13, rješavajući apelaciju Adisa Saračevića i dr., donio odluku o dopustivosti kojom je, između ostalih, apelacija apelanata odbačena kao preuranjena.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 17. novembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od J. G., S. G. i S. G. (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena i trećetužena ili tužene), koje zastupa advokat Damir Sadović, 31. maja 2017. godine.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud dostavili su odgovore u periodu od 22. novembra do 5. decembra 2016. godine, a tužene 31. maja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanti su 4. maja 2007. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženog H. G., te prvotužene, drugotužene i trećetužene radi predaje u posjed nekretnine i plaćanja naknade u iznosu od 11.000,00 KM. U toku postupka apelanti su obavijestili sud da je tuženi H. G. umro, a da su njegovi nasljednici tužene (supruga i kćerke).
7. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 0251 15 07 P od 7. juna 2011. godine obavezane su tužene da apelantima predaju u posjed i slobodno raspolaganje nekretninu pobliže opisanu u stavu I dispozitiva presude koju u naravi čine „vrt kod kuće“. Stavom II dispozitiva presude odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata za predaju u posjed nekretnine koju u naravi čini „kuća sa kućištem i dvorištem“ slobodnu od osoba i stvari pobliže opisanu kao u dispozitivu presude, kao i zahtjev apelanata da im tužene solidarno plate naknadu za korištenje sporne nekretnine u iznosu od po 250,00 KM mjesečno počevši od 2. novembra 2003. godine pa dok se okolnosti ne budu izmijenile, s tim što su dužne dospjele mjesečne iznose naknade isplatiti odjedanput, a da su buduće naknade za korištenje navedene nekretnine dužne plaćati unaprijed najkasnije do petog u mjesecu, uz obavezu da apelantima solidarno plate zateznu kamatu. Apelanti su istom presudom obavezani tuženim solidarno naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.158,92 KM.
8. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da su apelanti suvlasnici na nekretnini pobliže označenoj kao u stavu I izreke presude („vrt kod kuće“), pa je taj sud primjenom odredbe čl. 1., 2., 15. i 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima tužbenom zahtjevu apelanata u tom dijelu udovoljio. U pogledu stava II izreke presude utvrđeno je da su apelanti suvlasnici predmetne nekretnine kao u stavu II izreke presude, kuće (u daljnjem tekstu: spornog stana), budući da „prostorije predmetne kuće predstavljaju jedan stan u smislu Zakona o stambenim odnosima“ (u daljnjem tekstu: ZSO), koje tužene koriste dugi niz godina, na kojem je prvotužena nositelj stanarskog prava na temelju Rješenja Ministarstva za građenje i prostorno uređenje HNK broj UPI-09-04-025-56/09 od 9. novembra 2009. godine. Navedeno pravo je na nju preneseno poslije smrti njenog supruga H. G., čiji je otac B. G. sa tadašnjim vlasnikom navedenog stana M. N. (pravnim prednikom apelanata) 10. maja 1959. godine i 8. jula 1959. godine zaključio Ugovor o korištenje tog stana i da je B. G. 1961. godine na spornom stanu stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na temelju rješenja NOO-a Mostar. Stoga je Općinski sud kao nesporno zaključio sljedeće: „[…] su tuženici kao nasljednici iza [H. G.] a ovaj iza oca [B. G.] stekli status zaštićenih podstanara, pa su vlasnici nekretnine – tužitelji temeljem [ZSO-a] čl. 55. do 58. mogli tražiti iseljenje samo kada nositeljima stanarskog prava ponude u zamjenu odgovarajući stan i nisu aktivno legitimisani u smislu člana 44. [ZSO-a] otkazati Ugovor o korištenju stana jer otkaz može dati samo davatelj stana na korištenje odnosno zajednica stanovanja, nositeljima stanarskog prava, a nositelj stanarskog prava u 2009. godini je postala [prvotužena]“. S obzirom na to, Općinski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva apelanata za predaju u posjed spornog stana iz stava II dispozitiva presude.
9. U pogledu sporne činjenice koja se tiče plaćanja stanarine za korištenje stana, Općinski sud je utvrdio da je Ugovorom o korištenju stana zaključenog 8. jula 1959. godine između B. G. i ranijeg vlasnika M. N. (prednika apelanata) bila određena mjesečna stanarina za korištenje spornog stana u iznosu od 630 tadašnjih dinara, a da je Rješenjem nadležnog općinskog organa Uprave za komunalne poslove Srez Mostar broj 224/1289 od 20. novembra 1961. godine B. G. određena mjesečna stanarina za korištenje stana u iznosu od 3.110 dinara. Utvrđeno je da naknadnim rješenjima o prijenosu stanarskog prava visina stanarine nije bila utvrđena, te da su tuženi provedenim dokazima dokazali da su ulagali sredstva u održavanje predmetne kuće. Istaknuto je da apelanti „nisu dokazali da su kao vlasnici nekretnine vršili bilo kakva ulaganja“. Dalje je navedeno da je pravo vlasništva apelantima ograničeno pod uvjetima određenim ZSO-om, da tuženi predmetnu nekretninu ne koriste protupravno, te „ne snose krivnju što nadležni općinski organi nisu utvrdili rješenjem visinu naknade stanarine“. Istaknuto je da su se tuženi obraćali nadležnim organima Općine Mostar i prezentirali im dokaze – račune o izvršenim ulaganjima, te su se ponašali kao dobar domaćin. S obzirom na to, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), „a i zbog nedostatka aktivne legitimacije tužbeni zahtjev za isplatu naknade odbio u cijelosti kao neutemeljen.“ Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari ima primijeniti ZSO kao lex specialis, te da apelanti nisu aktivno legitimirani da prema članu 44. ZSO-a otkažu ugovor o korištenju stana jer je davatelj stana na korištenje bila općina, a apelanti nisu dokazali da su na bilo koji način utvrdili visinu oštećenja na predmetnoj kući, dok su tuženi dokazali da su se radi zaštite predmetne kuće u svemu ponašali kao dobri domaćini i osnovano su očekivali da će svoja „ulaganja prebiti kroz kiriju“.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 0251 15 11 Gž od 3. aprila 2013. godine žalba apelanata je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu drugom izreke prvostepene presude tako što su tužene obavezane da apelantima solidarno isplate naknadu za korištenje spornog stana u iznosu od po 125,00 KM mjesečno počevši od 4. maja 2004. godine pa dok se okolnosti ne izmijene, s tim da su tužene dužne apelantima dospjele mjesečne iznose naknade isplatiti odjedanput, a da su buduće naknade dužne plaćati najkasnije do petog u mjesecu, uz obavezu da apelantima solidarno plate zakonsku zateznu kamatu u visini od 12% na naznačenu naknadu i dospjelosti svakog mjesečnog iznosa, a mjesečni iznosi dospijevaju unaprijed najkasnije do petog u mjesecu pa do isplate, kao i da apelantima solidarno na ime troškova postupka isplate iznos od 2.466,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 7. juna 2011. godine kao dana donošenja prvostepene presude pa do isplate.
11. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata u dijelu predaje u posjed spornog stana, jer apelanti nisu ispunili uvjete iz odredbe člana 56. stav 2. ZSO-a, kojim je propisano da vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svog stana ako nositelju stanarskog prava ponudi u zamjenu stan koji odgovara njegovim stvarnim potrebama, a da je u okolnostima konkretnog predmeta nesporno da apelanti nisu tuženim ponudili u zamjenu stan koji odgovara njihovim stvarnim potrebama.
12. U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da im tuženi isplate naknadu za korištenje spornog stana, Kantonalni sud je istakao da je obaveza plaćanja stanarine kao naknade za korištenje spornog stana bila ustanovljena (osim Ugovorom o korištenju spornog stana iz 1959. i upravnim rješenjem iz 1961. godine), članom 38. ZSO-a, a tom odredbom nositeljima stanarskog prava propisana je obaveza plaćanja stanarine, pa stoga okolnost da nije donesen propis kojim se određuje njena visina ne znači i gubitak prava apelanata na njenu isplatu. U vezi s tim, Kantonalni sud smatra da okolnost da nije donesen propis kojim se određuje njena visina ne znači i gubitak prava apelanata na njenu isplatu. Kantonalni sud je također naveo da je, iako se rješenja iz 1959. i 1961. godine ne mogu primjenjivati u okolnostima konkretnog predmeta, jer je stanarina shodno navedenom bila iskazana u tadašnjim dinarima, te zbog same činjenice proteka dužeg vremenskog perioda, propust nadležnog organa uprave da donese odgovarajući propis u tom smislu, zbog čega se nanošenje štete ne može staviti na teret apelantima kao suvlasnicima spornog stana, jer ne dobivaju nikakvo obeštećenje za korištenje spornog stana u smislu člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a niti tužene imaju pravo na besplatno stanovanje u spornom stanu. U suprotnom, prema mišljenju Kantonalnog suda, to bi značilo povredu prava apelanata na imovinu, koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava BiH i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema tome, Kantonalni sud, primjenom analogije, smatra da apelanti imaju pravo na mjesečni iznos stanarine u visini koja je utvrđena nalazom vještaka finansijske struke u iznosu od 250,00 KM, jer nije donesen odgovarajući propis u tom smislu. Uvažavajući istaknuti prigovor zastare tuženih, Kantonalni sud je zaključio da apelantima to pravo pripada od 4. maja 2004. godine, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ima primijeniti trogodišnji zastarni rok iz člana
375. ZOO-a. Na kraju je istaknuto da tuženi, prema stavu Kantonalnog suda, nisu dokazali visinu svojih ulaganja niti su u tom smislu postavili opredijeljen kompenzacijski zahtjev ili protutužbu zbog čega Kantonalni sud o tome nije odlučivao. Međutim, imajući u vidu da su tužitelji suvlasnici na predmetnoj kući sa dijelom koji ukupno iznose ½ (preostala polovina se vodi na Š. S.), Kantonalni sud je zaključio da im predmetna naknada ne pripada u cijelosti, već razmjerno tom dijelu, tj. 125,00 KM mjesečno.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 025115 13 Rev od 29. septembra 2014. godine revizija apelanata je odbijena, a revizija tuženih je usvojena i drugostepena presuda preinačena tako što je žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove Općinskog suda i Kantonalnog suda. U vezi s revizijom apelanata Vrhovni sud je istakao da apelanti neosnovano ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u dijelu u kojem je odbijen njihov tužbeni zahtjev vezan za predaju u posjed predmetnih nekretnina budući da je u postupku utvrđeno da je prvotužena nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, odnosno kući koja predstavlja jednu stambenu cjelinu, pa tim ulazi u kategoriju „zaštićenog stanara“ na kojeg se ne odnosi odredba člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). U takvoj situaciji vlasnik može, kako je obrazložio Vrhovni sud, tražiti useljenje u svoj stan samo pod uvjetima iz člana 56. stav 2. ZSO-a. Navedeno je da ti uvjeti u konkretnom slučaju nisu ispunjeni pri čemu je ukazano na stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 619/08.
15. Suprotno tome, Vrhovni sud je naveo da tužene osnovano revizijom prigovaraju da je drugostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava u dijelu u kojem su obavezane na plaćanje mjesečne naknade za korištenje spornog stana. Vrhovni sud je naveo da se u predmetnoj pravnoj stvari, kada je u pitanju naknada za korištenje spornog stana, otvara pitanje odnosa prava vlasnika stana sa jedne strane i korisnika stana (tzv. zaštićenih stanara) sa druge strane, pri čemu apelanti kao vlasnici stana zahtijevaju plaćanje naknade za korištenje stana, zasnivajući taj zahtjev, između ostalog, i na pravu na mirno uživanje imovine. U vezi s tim, Vrhovni sud je dalje ukazao na to da je članom 2. stav 2. ZSO-a propisano da građanin koji je do stupanja na snagu ZSO-a stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi, odnosno na posebnom dijelu zgrade (stan u vlasništvu građana) ima sva prava i obaveze koje se ovim zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva, odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Dalje je ukazano na to da je odredbom člana 38. citiranog zakona bila propisana obaveza nositelja stanarskog prava da za korištenje stana plaća stanarinu u skladu s propisima skupštine općine, koja se u smislu stava 3. istog člana u slučaju kada se ugovorne strane ne mogu sporazumjeti o visini stanarine prije potpisivanja ugovora o korištenju stana može utvrditi i po stambenom organu na zahtjev jedne od ugovornih strana. Vrhovni sud je istakao da je utvrđivanje stanarine bilo normativno regulirano, kao i njeno povećanje, zavisno od utvrđenog programa politike cijena, i to istovremeno za sve korisnike stanova. S tim u vezi je navedeno da je Odlukom SIZ-a stanovanja također bilo propisano da se od sredstava ostvarenih iz stanarine u stambenoj zgradi izdvoji određeni procent za investiciono i tekuće održavanje zgrade, a primjenom Zakona o prodaji stanova, čiji je cilj privatizacija društvene (državne) imovine i zabrana daljnjeg stjecanja stanarskog prava kao posebnog socijalističkog kvaziimovinskog prava, kada je režim stanarine kao naknade za korištenje stana prestao. To je slučaj za sve otkupljene stanove za koje vlasnici stanova upraviteljima zgrade plaćaju određene mjesečne iznose za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i upravljanje zgradom u skladu s odredbom člana 42. Zakona o prodaji stanova.
16. Vrhovni sud je naveo da, nakon donošenja Zakona o prodaji stanova, nisu donesene odluke o visini stanarine za nosioce stanarskog prava koji su to pravo zadržali na stanovima u privatnom vlasništvu, niti je zakonom uređeno pitanje visine naknade za najam takvih stanova. S tim u vezi je navedeno da Zakon o prodaji stanova ne dira u stečena prava nositelja stanarskog prava (tužene) na stanovima u privatnom vlasništvu, jer se prestanak stanarskih prava nakon 6. decembra 2000. godine (član 46. stav 1. ZSO-a) ne odnosi na zaštićene stanare. Također, odredbom člana 6. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98) propisano je da vlasnik ima pravo na punu naknadu za ograničeno ili oduzeto pravo vlasništva. Slijedom navedenog je konstatirano da tzv. zaštićeni stanari stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, a da ne plaćaju naknadu za korištenje tih stanova. Kod takvog stanja stvari, prema ocjeni Vrhovnog suda, nesporno je da je narušena ravnoteža između legitimnih interesa vlasnika stanova (apelanata) i zaštićenih stanara (tuženih), jer su vlasnici stanova ograničeni u korištenju svoje imovine i pravu da iz te imovine izvlače profit u smislu odredbi ZOO-a, a što predstavlja kršenje prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. U svjetlu navedenog Vrhovni sud smatra da je uspostavljanje ravnoteže legitimnih interesa vlasnika stanova i zaštićenih stanara moguće prije svega intervencijom zakonodavca, koja je za sada izostala, kao i da važećim stambenim zakonodavstvom nije regulirano pitanje visine naknade (najma) za korištenje stanova u privatnom vlasništvu. U tom smislu je dalje istaknuto da je zadatak sudova da tumače i primjenjuju zakone, a ne da ih kreiraju, kao i da su domaći sudovi dužni tumačiti nacionalno pravo u svjetlu prava Evropske unije i primjenjivati evropske standarde, navodeći u tom smislu, a u kontekstu konkretnog predmeta, praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Hutten-Czapska protiv Poljske (predstavka broj 35014/97, presuda od 19. juna 2006. godine) i Schirmer protiv Poljske (predstavka broj 68880/01, presuda od 21. septembra 2004. godine), u kojima je u biti naglašeno sljedeće: „Težina uspostavljanja ravnoteže legitimnih interesa stanodavaca i stanara posebno u situaciji kada prava stanodavca dugo nisu poštovana, a stambena pitanja su čitav niz decenija podlijegala državnom upravljanju, nameće obavezu zakonodavcu da nastoji uspostaviti harmoničnu pravnu situaciju stanodavca i stanara kako bi njihov odnos mogao da bude što je više komplementaran, a ne da njegovu osnovnu odluku predstavljaju neminovno antagonizam. Dakle naknade za korištenje prostorija, uključujući tu i stanarinu, predstavljaju specijalan element tih odnosa. One treba da obezbijede ne samo da stanodavac pokrije troškove održavanja i popravki zgrade, već i da dobije izvjestan povraćaj uloženog kapitala (amortizaciju) i pristojan profit, za što niti jedna zakonska odredba ne može anulirati jednu od osnovnih komponenti prava na imovinu – pravo da se iz predmeta posjedovanja izvlači profit. Pri tome je neophodno uzeti u obzir i legitimne interese stanara i uspostaviti djelotvorne mehanizme za zaštitu stanara od situacije u kojima bi stanodavac zloupotrijebio njihova prava. Također je neophodno razraditi instrumente koji će omogućiti da se pruži podrška stanarima koji se nalaze u teškim finansijskim i životnim okolnostima… Pitanje određivanja stanarine i troškova naknade za korištenje stanova ne može se sagledati samo iz perspektive i pravila za povećanje stanarine, odnosno troškova. Prije svega potrebno je ustanoviti zakonsko polazište, elemente stanarine koji će adekvatno uzeti u obzir prava stanodavca. Istovremeno, ne gubeći iz vida nužno komplementarni odnos stanodavca i stanara, treba imati u vidu i činjenicu da je suštinska dužnost stanara da plaća ekonomski opravdani nivo stanarine, dakle nivo koji nije suviše visok, ali da je u korelaciji sa opravdanim ekonomskim interesima stanodavca“. Imajući u vidu navedeno, te polazeći od načela zaštite imovine i načela razmjernosti, prema ocjeni Vrhovnog suda, naknadu za korištenje u okolnostima konkretnog predmeta bi trebalo odrediti shodno fizičkom stanju zgrade o kojoj je riječ odnosno u kojoj se stan nalazi, površini stana i uvjetima u kojima se nalazi stan, kao i drugim činiocima koji povećavaju ili smanjuju vrijednost stana, pri čemu visina tržišne zakupnine može služiti samo kao jedan od orijentira odnosno kriterija za određivanje visine naknade za određenu stambenu jedinicu. Dakle, Vrhovni sud smatra da ukoliko bi sud eventualno i mogao prihvatiti ulogu zakonodavca i kreirati nedostajuću pravnu normu svojom presudom, u okolnostima konkretnog predmeta smatra da apelanti tokom postupka nisu dokazali i činjenično supstancirali sve one elemente na osnovu kojih bi se mogla utvrditi predmetna naknada, koja bi se mogla smatrati uravnoteženom sa stanovišta legitimnih interesa apelanata kao vlasnika spornog stana i tuženih kao zaštićenih stanara. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP reviziju tuženih usvojio i odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i to zbog načina na koji je taj sud primijenio materijalno pravo u pogledu tužbenog zahtjeva za isplatu naknade za korištenje spornog stana. Apelanti također smatraju da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u činjenici da je obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda nejasno i kontradiktorno, te da oni nisu mogli, a ni trebali dokazivati visinu naknade, koja je, prema njihovom mišljenju, nesporna među parničnim strankama i utvrđena nalazom vještaka finansijske struke. Smatraju da je Vrhovni sud u konkretnoj situaciji proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, jer njihov tužbeni zahtjev kojim su tražili plaćanje korištenja spornog stana čiji su suvlasnici nije mogao biti odbijen iz razloga koji je naveo Vrhovni sud, zbog nedostatka propisa kojima bi bila regulirana visina stanarine, zbog čega ističu da nisu dužni da trpe štetne posljedice. Iz tog razloga, apelanti tvrde da trpe materijalnu i nematerijalnu štetu, zbog čega su predložili da se osporena presuda ukine i utvrdi kršenje prava na koja je apelacijom ukazano. Konačno apelanti tvrde da su im navedena prava povrijeđena „zbog proizvoljnog postupanja“ Općinskog suda […] i Vrhovnog suda“, te traže da se apelacija usvoji i „naloži Vrhovnom sudu […] i Kantonalnom sudu“ da donesu novu odluku.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da taj sud ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude od 29. septembra 2014. godine.
20. Kantonalni sud također navodi da ostaje pri razlozima iz obrazloženja svoje presude od 3. aprila 2014. godine, te smatra da odlukom Vrhovnog suda nisu povrijeđena prava apelanata. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da navode apelanata smatra neosnovanim, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Tužene su u odgovoru na apelaciju u cijelosti odbile kao neosnovane navode apelanata. Smatraju da kao „zaštićeni stanari“ u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima ne mogu biti iseljene iz spornog stana. Također smatraju neosnovane tvrdnje apelanata da su sudovi ovlašteni da utvrđuju visinu zakupnine, s obzirom na to da, kako navode, za tako nešto ne postoji zakonski propis, koji regulira navedeno. Tužene također smatraju da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je odlučio da apelanti nisu aktivno legitimirani da potražuju zakupninu od tuženih za korištenje spornog stana. U vezi s navedenim, tužene dalje nalaze da su neosnovani navodi apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu i dom u skladu s Evropskom konvencijom, pa predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prava i obaveze davalaca stana na korištenje i građana u korištenju stana u društvenoj svojini i stana na kojem postoji pravo svojine.
Član 2. stav 2.
Građanin koji je do stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi odnosno na posebnom dijelu zgrade (u daljnjem tekstu: stan u svojini građana) ima sva prava i obaveze koji se ovim zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Član 38.
U skladu sa propisima skupštine opštine, nosilac stanarskog prava dužan je plaćati stanarinu i druge troškove vezane za korištenje stana i zajedničkih prostorija i uređaja u zgradi, kao i snositi određene troškove održavanja stana.
Ako nosilac stanarskog prava koristi stan koji prelazi potrebe nosioca stanarskog prava utvrđene prema mjerilima o racionalnom korištenju stana na tu razliku plaća povišenu stanarinu.
Ako se ugovorne strane ne mogu sporazumjeti o visini stanarine, svaka strana, prije potpisivanja ugovora o korištenju stana, može podnijeti zahtjev stambenom organu da utvrdi visinu stanarine.
Član 56.
Vlasnik stana može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svog stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu odgovarajući stan.
Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svoga stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan koji odgovara njegovim stvarnim potrebama.
Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može tražiti od stambenog organa useljenje u svoj stan ili dio svoga stana u slučaju kada nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan po veličini i opremi srazmjerno dijelu stana koji stvarno koristi nosilac stanarskog prava sa članovima porodičnog domaćinstva, ako izdaje dio stana podstanarima ili izdaje dio stana za vršenje poslovne djelatnosti.
U skladu sa propisom skupštine općine utvrđuje se da li ponuđeni stan odgovara stvarnim potrebama nosioca stanarskog prava, odnosno da li je srazmjeran dijelu stana koji stvarno koristi.
Pravo na useljenje po odredbama st. 2 i 3. ovog člana ima i vlasnik koji je stan stekao nasljeđem od umrlog vlasnika prije 1. januara 1959. godine.
Vlasnik stana koji se useli u svoj stan ili dio stana po odredbama st. 2, 3. i 5. ovog člana, ne može stan zamijeniti niti otuđiti za vrijeme od pet godina od dana useljenja. Vlasnik stana, u slučajevima iz ovog člana, snosi sve troškove preseljenja nosioca stanarskog prava. Ako se stranke ne sporazumiju o troškovima preseljenja, visinu tih troškova utvrđuje stambeni organ.
24. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97 od 28. novembra 1997. godine, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 42.
Održavanje zajedničkih dijelova zgrade u kojima su stanovi otkupljeni, kao i izdavanje u zakup stanova za koje nositelji stanarskog prava nisu podnijeli zahtjev za otkup stana, uredit će se posebnim kantonalnim-županijskim propisima.
Član 46.
Ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.
[...] Član 47.
(1) Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.
[…].
Član 50.
Skupštine kantona-županija će u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti propise iz čl. 40. i 42. ovog zakona.
Član 51.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Federacije BiH“, a primjenjivat će se po isteku 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njena povećanja (izmakla korist), i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
VI.Dopustivost
26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 025115 13 Rev od 29. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda apelantima je dostavljena 27. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 26. decembra 2014. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelanti smatraju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem su apelanti tražili od tuženih da im predaju u posjed sporni stan – kuću, kao i da im solidarno isplate naknadu za korištenje spornog stana na kojem su oni suvlasnici, iz čega proizlazi zaključak da se radi o predmetu građanskopravne prirode pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Iz navoda apelacije proizlazi da apelanti povredu prava na pravično suđenje suštinski vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je u konačnici, prema ocjeni apelanata, rezultiralo donošenjem osporenih odluka. Smatraju da njihov tužbeni zahtjev kojim su u svojstvu suvlasnika spornog stana tražili naknadu (stanarinu) od tuženih kao korisnika stana nije mogao biti odbijen iz razloga koji je naveo Vrhovni sud, dakle nedostatka propisa kojima bi bila regulirana visina stanarine, zbog čega smatraju da presuda Vrhovnog suda nije dobro obrazložena budući da su razlozi obrazloženja u koliziji sa odlučenjem. Imajući u vidu apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Ustavni sud podsjeća na to da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj novijoj praksi u predmetu broj AP 2804/14 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2804/14 od 7. marta 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba.). U toj odluci predmet razmatranja pred Ustavnim sudom bila je konačna odluka Vrhovnog suda kojom je, iz identičnih razloga kao u konkretnom slučaju, odbijen apelantov zahtjev kao vlasnika stana za isplatu stanarine od tužene kao zaštićenog stanara (nositeljice stanarskog prava) zbog nedostatka pravnih propisa u vezi s određivanjem stanarine i u kojoj Ustavni sud s aspekta primjene materijalnog prava odbijanjem apelantovog zahtjeva za isplatu stanarine nije našao proizvoljnost u primjeni prava.
36. U predmetnoj odluci Ustavni sud je naveo: „U konkretnom slučaju, iz nespornih činjenica proizlazi da tužena kao posebna kategorija nositelja stanarskog prava zaštićeni stanar živi i koristi stan koji je apelantovo privatno vlasništvo i pri tom apelantu ne plaća naknadu za korištenje stana, pa je apelant, kako je i u presudama redovnih sudova zaključeno, nesporno ograničen u korištenju svoje imovine temeljem odredbi ZSO-a. Međutim, za Ustavni sud se postavlja pitanje da li su redovni sudovi mogli utvrditi visinu stanarine u nedostatku propisa kojima bi normativno bilo regulisano pitanje stanarine bez obzira što to pitanje nakon donošenja Zakona o prodaji stanova nesporno nije regulisano i da li je redovan sud na taj način mogao preuzeti ulogu javne vlasti čiji je zadatak da pomiri dva pojedinačna, naizgled suprotstavljena prava (iako to nisu) i to pravo vlasnika stana (apelanta) i pravo zaštićenog stanara, vodeći pri tom računa o svim aspektima koji se tiču njihovih pojedinačnih interesa (ekonomskih, socijalnih) i aspektima javnog interesa.“ (tačka 31). Ustavni sud je zatim (u tački 32) konstatirao da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naglasio nespornu činjenicu „prema kojoj je apelant ograničen u korištenju svoje imovine (stana) ustanovljenim pravom korištenja od strane tužene kao nositeljice stanarskog prava na njegovom stanu. S tim u vezi je navedeno da Zakon o prodaji stanova ne dira u stečena prava nositelja stanarskog prava (tužene) na stanovima u privatnom vlasništvu, jer se prestanak stanarskih prava nakon 6. decembra 2000. godine (član 46. stav 1. ZSO) ne odnosi na zaštićene stanare. Takav zaključak je Vrhovni sud utemeljio na odredbama istog zakona (čl. 42. 47. i 50. Zakona o prodaji stanova) iz kojih proizlazi da će se daljnji status stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani regulisati posebnim propisima. Kako ti posebni propisi nesporno nisu doneseni a Zakon o prodaji stanova ne dira u stečena prava tužene kao zaštićene stanarke na apelantovom stanu, Vrhovni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi nisu u mogućnosti regulisati visinu naknade stanarine u nedostatku propisa kojima bi to pitanje bilo riješeno, čak ni putem sudske prakse u sličnim situacijama.“
37. Zatim je Ustavni sud ukazao na predmet Statileo protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, presuda od 10. jula 2014. godine), te istakao da uočava bitnu razliku u odnosu na taj predmet u kojem je „predmet razmatranja bila visina stanarine koja je propisana Zakonom o najmu stanova iz 1996. godine odnosno razlika između garantirane i tržišne stanarine, a ne, kao što je konkretan slučaj, njen potpuni nedostatak odnosno normativno nepostojanje. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je s ciljem prevazilaženja konkretne i budućih sličnih situacija, koja kod ostvarenja slobodne procjene javne vlasti ne smije dovesti do rezultata koji su očigledno neopravdani, zakonodavac obavezan što hitnije sistemski riješiti ozbiljan paradoks (nedostatak propisa) zbog kog su ograničena kako prava vlasnika stanova u privatnom vlasništvu (povrat stana, zakupnina) tako i prava zaštićenih stanara (pravo na otkup), na način da se s jedne strane definitivno riješi odnos vlasnika stana i zaštićenog stanara, a s druge strane javne vlasti, imajući pritom u vidu njihove pojedinačne interese i opći interes koji zastupa, uz pravičnu raspodjelu finansijskog i socijalnog tereta“ (tačka 33).
38. Na kraju je Ustavni sud u navedenoj odluci, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, istakao sljedeće (tačka 34): „Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud naveo iscrpne razloge na kojima je utemeljio stav o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva da mu tužena kao zaštićeni stanar isplaćuje stanarinu koja uopšte nije normativno regulisana, što podrazumijeva i njenu visinu, odnosno da u tom smislu redovni sud ne može preuzeti ulogu zakonodavca koji ima obavezu jasno definisati odnos dvije naizgled suprotstavljene strane (vlasnika i zaštićenog stanara) s jedne strane, i javne vlasti s druge strane, vodeći računa o njihovim pojedinačnim interesima i općem interesu koji zastupa. Ustavni sud u takvim specifičnim okolnostima u osporenoj presudi Vrhovnog suda nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava, konkretno odbijanjem apelantovog zahtjeva za isplatu stanarine koja uopće nije normativno regulirana pa stoga ni njena visina, pa je zaključio da u ovom segmentu nije došlo do povrede prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije“.
39. Dovodeći navedenu praksu iz citirane odluke Ustavnog suda u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi za svoje odluke dali veoma jasno obrazloženje zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kako u dijelu koji se odnosio na predaju u posjed spornog stana tako i u dijelu usmjerenom na obavezivanje tuženih da plate naknadu za korištenje spornog stana, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava (ZSO-a, Zakona o prodaji stanova). Ustavni sud u datom obrazloženju, s obzirom na nesporno utvrđenje da predmetni stan koristi zaštićeni stanar s članovima svog porodičnog domaćinstva, te da važećim propisima nije utvrđena visina zakupnine, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu, ponovo ističe da redovni sudovi ne mogu preuzeti ulogu zakonodavca koji ima obavezu jasno definirati odnos dvije naizgled suprotstavljene strane (vlasnika i zaštićenog stanara) s jedne strane i javne vlasti s druge strane, vodeći računa o njihovim pojedinačnim interesima i općem interesu koji zastupa. Dakle, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne vidi proizvoljnost u obrazloženju osporenih odluka da redovni sudovi svojim odlukama ne mogu nadomjestiti nepostojanje pravnih propisa o ovom pitanju, a što je nesporno obaveza zakonodavca. Stoga, Ustavni sud smatra da se praksa iz Odluke broj AP 2804/14 može u cijelosti primijeniti i na konkretan slučaj u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev apelanata za naknadu za korištenje predmetnog stana odbijen pa se stoga u ovom dijelu Ustavni sud u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u toj odluci, pri čemu smatra da obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova u cijelosti korespondiraju standardu obrazložene odluke.
40. Ustavni sud također smatra paušalnim navode apelanata o povredi prava na pristup sudu. U tom kontekstu Ustavni sud ističe da sama činjenica da su apelanti ishodili da redovni sudovi donesu osporene odluke nepobitno potvrđuje da je pravo apelanata na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. Naime, redovni sudovi su raspravljali o tužbenom zahtjevu apelanata i odlučivali o meritumu ovog predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uvjet postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04). S obzirom na to da su u konkretnom slučaju, dakle, redovni sudovi na tri instance meritorno odlučili o tužbenom zahtjevu apelanata, to se navodi apelanata o kršenju prava na pristup sudu pokazuju u cijelosti neosnovanim.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
42. Apelacionim navodima apelanata pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također je dovedeno u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke o neosnovanosti dijela tužbenog zahtjeva, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te kad su apelanti nesporno imali pristup sudovima pune jurisdikcije koji su meritorno odlučili o njihovom tužbenom zahtjevu.
44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje je u konkretnim okolnostima dovedeno u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman