Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2065/17 („Radio Široki Brijeg“ d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2065/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-2065/17, rješavajući apelaciju „Radio Široki Brijeg“ d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Radio Široki Brijeg“ d.o.o. Široki Brijeg protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 031878 16 Pž od 22. marta 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Radio Široki Brijeg“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivan Brekalo, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 25. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ps 031878 16 Pž od 22. marta 2017. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će odložiti sprovođenje rješenja o izvršenju na osnovu presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 031878 14 Ps od 25. februara 2016. godine, koja je potvrđena osporenom odlukom. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da tužitelju (Asocijacija kompozitora – muzičkih stvaralaca „AMUS“ Sarajevo) isplati određeni novčani iznos na ime naknade za korištenje autorskih muzičkih djela za određeni vremenski period.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da iz stanja spisa proizlazi da su parnične stranke zaključile, na osnovu Kolektivnog ugovora u vezi sa korištenjem muzičkih djela, Ugovor o neisključivom ustupanju prava korištenja muzičkih djela sa repertuara Amus-a, kojim su ugovorili visinu autorske naknade za emitiranje muzičkih djela (domaćih i stranih) sa repertuara Amus-a na radijskom programu u skladu sa tarifom, uvjete korištenja, način i rok naplate, kao i druge okolnosti koje su od značaja za pravo korištenja muzičkih djela. Kantonalni sud je istakao da pravilno zaključuje prvostepeni sud da apelant ima obvezu da sa tužiteljem zaključi pojedinačni ugovor o neisključivom ustupanju prava korištenja muzičkih djela sa repertuara Amus-a, u protivnom da ne može uopće reproducirati autorska muzička djela. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je ugovor sa tužiteljem protivan Ustavu, prinudnim propisima i moralu društva, jer apelant ima zakonsku obvezu da sa tužiteljem zaključi pojedinačni ugovor o neisključivom ustupanju prava korištenja muzičkih djela sa repertuara Amus-a, kao kolektivne organizacije, za što je prvostepeni sud o svemu dao valjane razloge koji nisu dovedeni u pitanje žalbenim prigovorima. Također, Kantonalni sud je naglasio da su ostali žalbeni navodi istaknuti od strane apelanta bez ikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, pa je stoga apelantova žalbu odbio kao neosnovanu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant obrazlaže, u suštini, da Kantonalni sud nije obrazložio svoju odluku, da osporena odluka ne sadrži ocjenu iznesenih žalbenih razloga, da se protivio povećanju predmetnog tužbenog zahtjeva, koji je prvostepeni sud dosudio.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na to da su, prema praksi Evropskog suda, domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. Takođe, Ustavni sud ukazuje da kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili suda koji sudi tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC). Suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja; da je u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda neslaganje zasnovao na njezinoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio, a da je prethodno nije razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC, 2002).
7. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud u cjelini prihvatio i saglasio se s razlozima i obrazloženjem iz osporene prvostepene presude, te je istakao, između ostalog, da su ostali žalbeni navodi istaknuti od strane apelanta bez ikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman