Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-472/17 (D. B., S. K., M. F. i S. P.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-472/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-472/17, rješavajući apelacije Dragana Brale i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dragan Bralo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Rs 051818 14 Rev od 6. oktobra 2016.
godine, Sanjin Krstanović protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 191905 15 Rsž od 23. novembra 2016. godine, Midhat Ferhadbegović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 Rs 035059 14 Rev od 9.
decembra 2016. godine i Sejdo Plančić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovne broj 39 0 Rs 019321 14 Rev od 13. decembra 2016.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-472/17
1. Dragan Bralo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 6. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 51 0 Rs 051818 14 Rev od 6. oktobar 2016. godine kojom je odbijena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 051818 14 Rsž od 28. januara 2014. godine kojom je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 051818 11 Rs od 16. oktobra 2013. godine. Presudom Općinskog suda u Travniku odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje o otkazu ugovora radu tuženog (JKP „Vitkom“ d.o.o. Vitez) od 8. januara 2010. godine, da se tuženom naloži da apelanta vrati na rad i da mu nadoknadi štetu u određenom novčanom iznosu, na način naveden u izreci prvostepene presude.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je apelant bio zaposlen kod tuženog (čuvar – portir) i da je 24. novembra 2010. godine na radnom mjestu izazvao nered i tuču, odnosno fizički napao na rukovodioca radne jedinice tuženog (J. K.) koji je apelantu neposredno pretpostavljen. Takođe je navedeno da je apelant prije fizičkog napada na pretpostavljenog samovoljno napustio radno mjesto, da bi apelant, nakon što mu se pretpostavljeni obratio povišenim tonom (zbog povrede radne dužnosti), fizički napao na njega. S tim u vezi je navedeno da je odluku o otkazu ugovora tuženi donio s pozivom na odredbe člana 82. Zakona o radu i odredbe člana 112. i
113. Pravilnika o radu tuženog (član 112. Pravilnika – kršenje radne discipline koja se sastoji u neopravdanom odlasku sa radnog mjesta i predstavlja lakšu povredu radne dužnosti i član 113. Pravilnika – izazivanje nereda i tuče na radnom mjestu koja predstavlja težu povredu radne dužnosti zbog koje se može otkazati ugovor o radu). Nadalje, Vrhovni sud FBiH je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je u disciplinskom postupku koji je vodio tuženi zbog navedenih povreda radne dužnosti, apelantu osigurano pravo na odbranu, da je pribavljeno mišljenje sindikata tuženog i da je odluka donesena u roku propisanim odredbama člana 89. stav 1. Zakona o radu. Isto tako, Vrhovni sud FBiH je ukazao da je tačan apelantov revizijski navod da mu radni odnos nije mogao prestati zbog lakše povrede radne dužnosti (član 112. Pravilnika), jer se po toj odredbi zbog lakše povrede radne dužnosti upućuje pismeno upozorenje. Naime, Vrhovni sud FBiH je istakao da je apelant osim lakše povrede radne dužnosti, počinio i težu povredu radne dužnosti (član 113. Pravilnika), iz kog razloga je teža povreda radne dužnosti dovoljan razlog za otkaz ugovora o radu. Pored toga, Vrhovni sud FBiH je naveo da je diskreciono pravo poslodavca da li će zaposleniku otkazati ugovor o radu ili izreći neku drugu sankciju, kojom prilikom cijeni sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, a što je u konkretnom slučaju tuženi i učinio i našao da je adekvatna sankcija za težu povredu radne dužnosti, otkaz ugovora o radu.
AP-506/17
3. Sanjin Krstanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šamca, kojeg zastupa Željko Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 191905 15 Rsž od 23. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 191905 14 Rs od 21. jula 2015. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu je nezakonito prestao radni odnos kod tužene (Republika Srpska, Republička uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove Banjaluka), da se ponište obavještenja tužene od 30. decembra 2013. godine i 28. januara 2014. godine i Rješenje Odbora državne uprave za žalbe od 8. aprila 2014. godine, da je radni odnos koji je apelant zasnovao kod tužene ugovorom o radu po sili zakona prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme i da se obaveže tužena da ga vrati na rad na radno mjesto koje je obavljao prije prekida radnog odnosa ili na drugo radno mjesto u PJ Šamac, koje odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima. Odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena isplati naknadu štete u vidu izgubljene zarade u određenom novčanom iznosu na način naveden u izreci prvostepene presude.
4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je apelant bio zaposlen kod tužene u periodu od 30. jula 2010. do 31. decembra 2013. godine bez prekida, po osnovu Ugovora o radu na određeno vrijeme, na radnim mjestima stručni saradnik za digitalizaciju i arhiviranje podataka, odnosno stručni saradnik za GIS i digitalizaciju podataka. Nadalje je navedeno da je aktom uprave tužene od 30. decembra 2013. godine, apelant obaviješten da mu radni odnos prestaje 31. decembra 2013. godine zbog isteka vremena na koji je bio zaključen ugovor o radu, a da je povodom apelantovog prigovora uprava tužene dostavila akt od 28. januara 2014. godine kojim je obavijestila apelanta da se ne može smatrati zaposlenim na neodređeno vrijeme, uz poziv na odredbe člana 50. Zakona o državnim službenicima. Takođe, Okružni sud je naveo da je Rješenjem Odbora državne uprave za žalbe od 8. aprila 2014. godine odbijena apelantova žalba izjavljena protiv akta uprave tužene od 28. januara 2014. godine. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da radni odnos državnih službenika zasnovan na određeno vrijeme ne može po zakonu prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme i da nisu prihvaćeni apelantovi navodi da za vrijeme trajanja radnog odnosa nije obavljao poslove državnog službenika, već poslove namještenika. Okružni sud je naveo da je Pravilnicima o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (pobliže navedeni u obrazloženju osporene odluke) tužene propisano da se radno mjesto stručnog saradnika za digitalizaciju i arhiviranje podataka, odnosno za GIS i digitalizaciju smatra radnim mjestom državnog službenika. S obzirom da je navedeno radno mjesto opštim aktima tužene izričito propisano kao radno mjesto državnog službenika, Okružni sud je istakao da je apelantov stav da se radi o poslovima namještenika (sporedni, pomoćni ili tehnički poslovi koji su u funkciji lakšeg obavljanja osnovne djelatnosti uprave) lišen svakog osnova. Isto tako, Okružni sud je ukazao da je iskaz svjedoka M. U. (šef PJ Šamac) da je apelant bio raspoređen na poslove radnog mjesta državnog službenika, ali da je faktički radio na poslovima namještenika, neprihvatljiv jer svjedok nije naveo koji su to faktički poslovi koje je apelant obavljao kod tužene, niti se apelant izjasnio koje je druge poslove faktički obavljao, ukoliko već nije obavljao poslove radnog mjesta na koje je ugovorom o radu raspoređen. AP-523/17
5. Midhat Ferhadbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Branislav Kolovrat, advokat iz Mostara, podnio je 9. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda FBiH broj 56 0 Rs 035059 14 Rev od 9. decembra 2016. godine kojom je odbijena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 035059 12 Rsž od 14. januara 2014. godine kojom je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 035059 11 Rs od 17. januara 2012. godine. Presudom Općinskog suda u Konjicu odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi (DD „Unisgal“ Konjic) na nezakonit način razriješio apelanta, kao direktora tuženog, da se tuženi obaveže vratiti apelanta na funkciju direktora do isteka mandata u skladu sa Odlukom o imenovanju od 27. februara 2009. godine, da mu tuženi isplati štetu koju trpi nezakonitim razrješenjem, neprimanjem mjesečne plaće počev od 11. marta 2011. godine pa do povrata na posao i da mu isplati troškove mirovinskog i zdravstvenog osiguranja za navedeni vremenski period do vraćanja na posao.
6. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant Odlukom Nadzornog odbora tuženog od 27. februara 2009. godine imenovan za direktora na period od četiri godine, te da je apelant sa tuženim 20. februara 2010. godine zaključio menadžerski ugovor kojim su regulisana međusobna prava i obaveze, a da je menadžerski ugovor zaključen na period od jedne godine i da je prestao istekom tog perioda (20. februara 2011. godine). Nadalje je navedeno da iz Zapisnika Nadzornog odbora tuženog od 18. februara 2011. godine proizilazi da je Nadzorni odbor odlučio da se apelant razriješi funkcije direktora i da mu se ne produži menadžerski ugovor jer su nezadovoljni njegovim radom i da će mu biti ponuđeno novo radno mjesto. Takođe je navedeno da je apelantu ponuđeno zaključenje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, a da je apelant odbio zaključiti taj ugovor, kao i da je Odlukom v.d. direktora tuženog od 7. marta 2011. godine apelantu prestao radni odnos kod tuženog zaključno sa 11. martom 2011. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud FBiH je naveo da kada su u pitanju ugovori o zapošljavanju menadžera da se mora imati u vidu da se radi o mješovitom pravnom poslu koji sadrži elemente menadžerskog ugovora iz odredaba člana 276. stav 3. Zakona o privrednim društvima i ugovora o radu i da se menadžerskim ugovorima radno-pravni status uređuje slobodnom voljom ugovornih strana i u njemu se moraju tačno utvrditi i elementi radnog odnosa. Vrhovni sud FBiH je naveo da u konkretnom slučaju menadžerski ugovor sadrži odredbu da je apelant imenovan za direktora i da će funkciju obavljati za vrijeme od jedne godine od dana zaključenja ugovora i da prema tome protekom vremena na koji je zaključen prestaje i sam ugovor, a prestankom ugovora prestaje i radni odnos apelanta, kao dotadašnjeg direktora-menadžera. S obzirom da je menadžerskim ugovorom apelant imenovan za direktora na period od godinu dana, čime je pristao na izmjenu Odluke Nadzornog odbora o imenovanju na period od četiri godine, Vrhovni sud FBiH je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je prestankom ugovora zbog isteka vremena na koji je zaključen prestao i radni odnos apelanta kao dotadašnjeg menadžera. AP-661/17
7. Sejdo Plančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupaju Mustafa Cerovac i Damir Cerovac, advokati iz Tešnja, podnio je 17. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda FBiH broj 39 0 Rs 019321 14 Rev od 13. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Odluka Nadzornog odbora o razrješenju direktora tuženog (JP „Toplana“ Tešanj) od 15. maja 2011. godine kao nezakonita, vrati na poslove i radne zadatke direktora do isteka mandata iz ugovora tj. 27. jula 2013. godine, da mu na ime naknade plaća isplati određeni novčani iznos za određeni vremenski period i doprinose za isti period, te naknadu za neiskorištene narađene radne sate.
8. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su apelant i tuženi zaključili prvi ugovor o angažovanju direktora na osnovu kojeg je apelant obavljao dužnost direktora u periodu od 14. juna 2004. godine do 27. jula 2009. godine, a da je novi ugovor o angažovanju direktora apelant sa tuženim zaključio 28. septembra 2009. godine sa mandatom od četiri godine (rok isticao 15. februara 2013. godine). Nadalje je navedeno da je na sjednici Nadzornog odbora tuženog održanoj 15. maja 2011. godine donijeta Odluka o razrješenju dužnosti direktora zbog neusvajanja Izvještaja o poslovanju za 2010. godinu i drugih razloga. S tim u vezi, Vrhovni sud FBiH je naveo da je pogrešan stav nižestepenih sudova da se u konkretnom slučaju radi o sporu iz radnog odnosa. Naime, Vrhovni sud FBiH je naveo da apelant sa tuženim nije zaključio ugovor o radu, već ugovor o angažovanju direktora koji predstavlja „sui generis“ ugovor, tzv. menadžerski ugovor. Vrhovni sud FBiH je ukazao da je odredbom člana 11. stav 2. ugovora o angažovanju direktora ugovoren uslov za raskidanje ugovora na način da je propisano raskidanje ugovora sa danom donošenja Odluke Nadzornog odbora o neusvajanju izvještaja o poslovanju preduzeća. Vrhovni sud FBiH je naveo da na sjednici Nadzornog odbora tuženog od 11. maja 2011. godine nije usvojen izvještaj o radu za 2010. godinu, nakon čega je 15. maja 2011. godine od strane navedenog organa donesena Odluka o razrješenju direktora. S obzirom da je raskidanje ugovora o angažmanu direktora predviđeno samim ugovorom uz ispunjenje uslova da se ne usvoji izvještaj o radu, Vrhovni sud FBiH je naveo da je ugovor bio zaključen pod raskidnim uslovom iz člana 74. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, pa je ispunjenjem tog uslova raskidanje ugovora bilo zakonito i zasnovano na volji ugovornih strana. Osim toga, Vrhovni sud FBiH je istakao da nižestepeni sudovi nisu u pravu kada odluku Nadzornog odbora utvrđuju nezakonitom jer je Nadzorni odbor mogao, po Statutu, da usvaja samo polugodišnji, a ne i godišnji izvještaj, iz razloga što ugovorom zaključenim između stranaka nije definisano precizno na koje izvještaje se odnosi, čime je ostavljena mogućnost da Nadzorni odbor i izvan svojih statutarnih ovlaštenja usvaja godišnje izvještaje, ali pravne posljedice tih radnji mogu biti sankcionisane samo od Skupštine društva , a nikako osnov za poništavanje odluke o razrješenju direktora tuženog. Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-472/17, AP-506/17, AP-523/17 i AP-661/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-472/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman