Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2108/17 (R.K.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2108/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-2108/17, rješavajući apelaciju R. K., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. K.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 017377 17 Kž od 16. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. K. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jevto Janković, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 017377 17 Kž od 16. marta 2017. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se odložiti izvršenje Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 017377 15 K od 7. decembra 2016. godine, koja je potvrđena osporenom odlukom, do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona RS, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

2. U obrazloženju prvostepene odluke Okružni sud je istakao, između ostalog, da je odbio kao nepotrebne apelantove prijedloge da se provede dokaz suočenja iskaza svjedoka M. V. i M. B., da se provede dokaz psihijatrijsko vještačenje oštećenog M. V., uz tvrdnju apelantove odbrane da je u pitanju labilna ličnost, kao i apelantov prijedlog da se pozove i sasluša konobarica čiji identitet bi odbrana utvrdila, a na okolnost trošenja novca predmetne večeri od strane M. V.. Okružni sud je zaključio da bi izvođenje tih dokaza samo vodilo odugovlačenju konkretnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je analizom i ocjenom sprovedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, prvostepeni sud potpuno i pravilni utvrdio sve odlučne činjenice i dao valjane razloge u pobijanoj presudi za zaključak da je apelant počinio krivično djelo razbojništva, na način kako je to opisano u izreci pobijane presude. Vrhovni sud je istakao da je takav zaključak rezultat pravilne ocjene iskaza svjedoka oštećenog M. V., te svjedoka M. B., nalaza vještaka Ž. P., koji je izvršio vještačenje tragova obuće koja je oduzeta od apelanta i tragova pneumatika motornog vozila, pronađenih prilikom uviđaja u dvorištu porodične kuće oštećenog. Vrhovni sud je istakao, da činjenice da je oštećeni u iskazu datom u istrazi i na glavnom pretresu dosljedan u tvrdnji da su lica, koja su mu pomogla oko izvlačenja vozila iz kanala, ista ona lica koja su kada je došao kod svoje kuće i izašao iz vozila uz primjenu sile oduzela novac od njega. Vrhovni sud je naglasio da je svjedok M. B. prepoznao kao jednog od tih lica apelanta. Vrhovni sud je istakao da apelantova odbrana tokom postupka pred prvostepenim sudom, a ni u žalbi (eksplicitno se izjašnjavajući), nije osporavala da je apelant kritične noći bio na licu mjesta slijetanja vozila oštećenog, te nakon toga i ispred kuće oštećenog, a po ocijeni Vrhovnog suda to je zahtijevalo valjano i uvjerljivo objašnjenje za razloge dolaska apelanta pred kuću oštećenog, u kasnim noćnim satima kritične prilike, koje bi sud cijenio zajedno sa drugim dokazima. Suprotno tome, Vrhovni sud je konstatovao da izostanak takvog objašnjenja za odlučne činjenice, korištenjem prava iz odredbe člana 6. stav 3. Zakona o krivičnom postupku RS (apelant se branio ćutanjem), u sklopu svih predloženih i izvedenih dokaza, da daje valjanu osnovu za zaključak da je apelant, kao saizvršilac sa NN licem, preduzeo radnje činjenično opisane u izreci pobijane presudi i time krivično djelo razbojništva.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama da su odbijeni svi njegovi dokazi iz kojih bi se moglo utvrditi pravilno činjenično stanje, te da su sudovi pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu, pravo na privatni i porodičan život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U pogledu apelantovih navoda da je prvostepeni sud odbio neke njegove dokazne prijedloge, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A, broj 235, tačka 34 i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42). Dovodeći navedeno u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog kojih je odbijen apelantov prijedlog za provođenje određenih dokaza, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.

9. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2108/17 (R.K.) | Sudska praksa | Aktio