Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-372/17 (B.S., F. L., N. M. i N. K.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-372/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017.godine, u predmetu broj AP-372/17, rješavajući apelacije B. S. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
B. S. protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 003134 16 U od 14. decembra 2016. godine, Filip Lešić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 004939 12 Uvp od 6. oktobra 2016. godine, Nerfida Mustafić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018432 13 U od 18. januara 2017. godine i Nedeljko Kičić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 019567 16 U od 10. februara 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-372/17
1. B. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 27. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 003134 16 U od 14. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je apelantu utvrđen prestanak prava na invalidsku penziju, jer je naknadno utvrđeno da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na invalidsku penziju.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je odredbom člana 147. st. 1. Zakona o PIO propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju u slučaju kada se naknadno utvrdi da nisu bili ispunjeni uslovi za ostvarivanje tog prava. Okružni sud je istakao da je naknadnom provjerom Nalaza, ocjene i mišljenja organa vještačenja, u postupku utvrđivanja apelantove invalidnosti, utvrđeno da je bilo nepravilnosti. Okružni sud je naglasio da je apelant priložio medicinsku dokumentaciju o liječenju za koju je nesporno utvrđeno da nije vjerodostojna. Okružni sud je ukazao da iz Nalaza, ocjene i mišljenja organa za vještačenje, u postupku vanredne kontrole, proizlazi da apelant ne posjeduje medicinsku dokumentaciju o liječenju nakon što je ostvario pravo na invalidsku penziju. Okružni sud je pojasnio da to znači da se apelant nije obraćao ljekaru u tom periodu jer podataka o liječenju apelanta nema, mada bi poremećaj duševnog zdravlja zbog koga je apelant ostvario pravo na invalidsku penziju zahtijevao nadzor psihijatra i njegovo liječenje. Okružni sud je naveo da je neposrednim pregledom apelanta komisija za vanrednu kontrolu ocijenila zdravstveno stanje apelanta, te da je utvrdila da apelant ne odaje utisak psihički oboljele osobe i da kod apelanta invalidnost ne postoji. Okružni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je dugogodišnji psihijatrijski bolesnik i da o tome posjeduje medicinsku dokumentaciju. Naime, Okružni sud je pojasnio da je sva medicinska dokumentacija koju apelant posjeduje pregledana od strane stručne ljekarske komisije kao nadležnog organa Fonda PIO, zatim od strane prvostepenog organa vještačenja i od drugostepenog organa vještačenja, da je sa apelantom obavljen razgovor i izvršen fizikalni pregled, pa nakon tako obavljenog postupka konstatovano da kod apelanta nema invalidnosti po osnovu bolesti. Okružni sud je prihvatio takav Nalaz, ocjenu i mišljenje drugostepene ljekarske komisije Fonda PIO smatrajući ga dovoljno jasnim i obrazloženim.
AP-617/17
3. Filip Lešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Branka Praljak, advokat iz Novog Travnika, podnio je 13. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 U 004939 12 Uvp od 6. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je apelantu kao priznatom ratnom vojnom invalidu VIII grupe sa 40 % vojnog invaliditeta prestalo svojstvo određenog dana, zbog neispunjavanja zakonom propisanih uslova.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nadležni organi pravilno postupili kada su u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, u skladu sa članom 68. Zakona o pravima branilaca, negativno odlučili. Vrhovni sud je istakao da se činjenica da je bolest kod apelanta nastupila pod ratnim okolnostima utvrđuje isključivo na osnovu odgovarajuće medicinske dokumentacije i njegovim neposrednim pregledom. Vrhovni sud je ukazao da se nadležna ljekarska komisija svojim nalazom i mišljenjem (na osnovu kojeg prvostepeni organ donosi rješenje o predmetnom pravu) izjasnila, da se prema medicinskoj dokumentaciji koja je dostavljena uz zahtjev za pregled, nije mogla izvršiti ocjena apelantovog vojnog invaliditeta, zbog odnosne bolesti, dok nadležna zdravstvena ustanova (Dom zdravlja “Posušje”) na traženje prvostepenog organa nije dostavila nikakve podatke o liječenju apelanta u toj zdravstvenoj ustanovi tokom relevantnog perioda. Vrhovni sud je istakao da se nisu mogli prihvatiti kao osnovani apelantovi navodi da je apelant uz podneseni zahtjev, kojim je tražio priznavanje prava po osnovu svojstva ratnog vojnog invalida, podnio izvornu medicinsku dokumentaciju o njegovoj bolesti na osnovu koje je tražio priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. Vrhovni sud je naglasio da u konkretnom slučaju sam apelant ni uz tužbu, a ni uz zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, nije priložio odgovarajuću medicinsku dokumentaciju, niti ukazao na neka druga dokazna sredstva na osnovu kojih bi eventualno mogao ostvariti traženo pravo. Vrhovni sud je ukazao da je takvu pasivnost apelant ispoljavao i prilikom njegovog pregleda pred nadležnom ljekarskom komisijom, koji je uslijedio nakon ponovne obavijesti Doma zdravlja „Posušje“ da se apelant ne nalazi u evidenciji protokola te ustanove.
AP-785/17
5. Nerfida Mustafić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 28. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 018432 13 U od 18. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Ministarstvo za boračka pitanja Kantona Sarajevo), kojim je odbijena apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je utvrđeno da apelantici, kao udovi S. M., prestaje pravo na porodičnu invalidninu zbog stupanja u vanbračnu zajednicu.
6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ prema ovlaštenjima iz člana 34. stav 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, postupajući po uputama iz rješenja Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo, nakon provjere podataka o bračnom statusu apelantice, utvrdio da je ista u vanbračnoj zajednici, te je osporenim rješenjem pozivom na odredbe člana 37.stav 1. tačka 4. istog Zakona, utvrdio da apelantici prestaje pravo na porodičnu invalidninu zbog stupanja u vanbračnu zajednicu. Kantonalni sud je istakao da imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, kao i podatke upravnog spisa da apelantica nije ni mogla ostvariti pravo na porodičnu invalidninu, jer je poslije smrti bračnog druga M. S. (nestalog pripadnika Armije R BiH) stupila u vanbračnu zajednicu sa S. Z., u kojoj je rođen E. Z. (koje podatke ni apelantica ne osporava tužbom). Kantonalni sud je konstatovao da obzirom da je pravo na porodičnu invalidninu apelantici bilo priznato (konačnim) rješenjem tuženog, a na osnovu dokaza koje je dostavila apelantica (Izjave svjedoka...), koji očito nisu bili tačni, da je tuženi pravilno utvrdio da su ispunjeni uslovi za prestanak prava na porodičnu invalidninu apelantici, polazeći od novog činjeničnog stanja, odnosno upotrjebljenog novog dokaza, koji da je bio iznesen i upotrjebljen u ranijem postupku bi doveo do drugačijeg rješenja.
AP-969/17
7. Nedeljko Kičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 14. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 019567 16 U od 10. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstva rada i boračko – invalidske zaštite RS), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbačen kao nedopušten apelantov zahtjev za priznavanje svojstva RVI i prava na ličnu invalidninu.
8. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je postupajući po apelantovom zahtjevu prvostepeni organ predmet dostavio nadležnoj prvostepenoj ljekarskoj komisiji, koja je sačinila nalaz i mišljenje i zaključila da se kod apelanta radi o oboljenju iz člana 40. stav 3. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno - otadžbinskog rata RS (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca), dakle o oboljenju nepoznate odnosno multifaktorijalne etiologije. Okružni sud je istakao da je odluku na osnovu tih medicinskih utvrđenja donio prvostepeni organ, pozivajući se na odredbu člana 130. stav 2. Zakona o pravima boraca, koja propisuje da će se zahtjev za priznavanje prava na ličnu i porodičnu invalidninu po osnovu bolesti iz člana 40. stav 3. tog zakona odbaciti kao nedopušten, po prethodno pribavljenom mišljenju ljekarske komisije. Okružni sud je pojasnio da u situaciji kada ovlaštena prvostepena ljekarska komisija iznese zaključak da se radi o navedenoj vrsti oboljenja (endogeno oboljenje, nepoznate odnosno multifaktorijalne etiologije), te isti obrazloži sa medicinskog aspekta, da prvostepenom organu i ne preostaje ništa drugo nego da zahtjev stranke odbaci u skladu sa pomenutom zakonskom odredbom. Okružni sud je istakao da je te iznesene medicinske zaključke prvostepene ljekarske komisije potvrdila drugostepena ljekarska komisija. Okružni sud je ukazao da apelant u tužbi ničim ne spori jedini bitan medicinski zaključak postupajućih ljekarskih komisija o prirodi njegovog psihičkog oboljenja, nego da samo iznosi tvrdnje da se radi o oboljenju zadobijenom u ratu, koje je neizlječivo i koje mu je umanjilo radnu i životnu sposobnost. Okružni sud je istakao da su ti apelantovi navodi tačni i da mu to ni tuženi ne osporava, ali imajući u vidu odredbu člana 130. stav 2. Zakona o pravima boraca, njemu to ne omogućava sticanje svojstva RVI. Okružni sud je istakao da na to ne utiče ni činjenica da je apelant, u određenom periodu, imao priznat status RVI po osnovu tog oboljenja, a koji status mu je ukinut, budući da se radilo o pravima stečenim u skladu sa ranijim zakonom koji nije sadržavao odredbu koju je tuženi primijenio u konkretnom postupku. Okružni sud je naglasio da se ne mogu razmatrati apelantovi navodi da mu je status RVI neopravdano ukinut, obzirom da je imao mogućnost da protiv odluke kojom se to desilo pokrene upravni spor u kojem bi dokazivao osnovanost istih navoda.
Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-372/17.
10. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman