Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4690/14 (M. B.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Banka
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4690/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4690/14, rješavajući apelaciju Marka Blaževića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marka Blaževića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 039894 14 Rev od 14. avgusta 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 039894 13 Gž od 20.

decembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marko Blažević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 039894 14 Rev od 14. avgusta 2014. godine. Tražena punomoć za zastupanje dostavljena je naknadno, i to podneskom od 5. oktobra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlučujući o apelantovoj apelaciji povodom istog predmeta, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1070/10 kojom je utvrđeno kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kojom je naloženo Osnovnom sudu da bez odlaganja odluči u ponovnom postupku o apelantovoj tužbi (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1070/10 od 14. februara 2013. godine, dostupnu na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od punomoćnika tuženih banaka, i to „Nove ljubljanske banke“ d.d. Ljubljana i „Ljubljanske banke“ d.d. Ljubljana (u daljnjem tekstu: tužene banke) zatraženo je 29. septembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i punomoćnici tuženih banaka odgovor na apelaciju dostavili su u periodu od 3. oktobra do 10. novembra 2016. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelant tužbu Osnovnom sudu podnio 15. decembra 1986. godine u kojoj je naveo da je u junu 1986. godine pravna prednica tuženih banaka u svojim poslovnim prostorijama u Ljubljani nepoznatom licu sa apelantove štedne knjižice (koja mu je ukradena iz stana i naknadno vraćena u stan u periodu kada je apelant boravio u Njemačkoj na privremenom radu) isplatila na ime protivvrijednosti za 48.115,71 DM ukupno 9.000.000,00 YU dinara, a da prethodno uopšte nije provjeren identitet lica koje je podiglo novac u skladu sa uslovima poslovanja, te ugovorom o novčanom depozitu i deviznoj štednji koji je prilikom ulaganja novčanih sredstava sklopljen (detaljnije o samom toku postupka vidi AP 1070/10 tač. od 6 do 13).

7. Odlučujući u ponovnom postupku o konačno preciziranom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 039894 92 P od 20. juna 2013. godine (koja je donesena nakon Odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 1070/10) obavezao tužene banke da apelantu na ime naknade štete zbog nezakonitog raspolaganja njegovim deviznim štednim ulogom, koji je imao kod pravne prednice tuženih banaka, solidarno isplate iznose precizirane u izreci presude, te da mu nadoknade i troškove postupka, dok je apelant odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na zakonsku zateznu kamatu, sve preciznije navedeno u izreci presude.

8. Na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da je apelant u januaru 1983. godine kod pravne prednice tuženih banaka - Ekspozitura u Banjaluci otvorio deviznu štednu knjižicu na kojoj je na period od 36 mjeseci oročio iznos od 70.562,93 DM, da je 25. juna 1986. godine sa te knjižice u Ekspozituri u Banjaluci podignut iznos od 48.115,71 DM i odmah vraćen na deviznu knjižicu, a zatim istog dana isti iznos podignut je u Ljubljani u „Ljubljanskoj banci“, da je isplata navedenog iznosa izvršena u dinarskoj protivvrijednosti (9.000.000,00 YU dinara) licu čiji je identitet utvrđen na osnovu lične karte koju nije izdao CJB Banjaluka, kako je navedeno u ličnoj karti, da je apelant policijskoj stanici SJB Banjaluka 28. juna 1986. godine prijavio provalnu krađu u svoju kuću u Banjaluci, gdje je pri uviđaju na licu mjesta pronađena devizna knjižica s konstatacijom da je na njoj ostao iznos od 22.447,22 DM i da je 25. juna 1986. godine došlo do podizanja iznosa od 48.115,17 DM u dinarskoj protivvrijednosti, da su službenik „Ljubljanske banke“ Marijan Pisnik, koji je isplatio sporni iznos s devizne knjižice i Elizabeta Končar, koja je prije sporne isplate telefonski kontaktirala Ekspozituru u Banjaluci, u prisustvu policije izvršili prepoznavanje, pri čemu apelanta nisu identifikovali kao lice kome su izvršili isplatu, te da je grafološkim vještačenjem utvrđeno da se na spornoj uplatnici od 25. juna 1986. godine ne radi o apelantovom autentičnom potpisu.

9. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, prije svega, odbio prigovore nedostatka pasivne legitimacije i prigovor mjesne nenadležnosti suda, te je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant dokazao da je vlasnik štedne knjižice s koje je isplaćen novac NN licu, te da shodno tome odgovornost tuženih banaka leži u postupanju njihovih službenika protivno odredbi člana 21 Sporazuma banaka o poslovima devizne štednje (objavljen u časopisu „Jugoslovensko bankarstvo“, u daljnjem tekstu: Sporazum banaka), odnosno da shodno odredbi člana 24 istog sporazuma i člana 170 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) postoji obaveza tuženih banaka da apelantu nadoknade pričinjenu štetu. Osnovni sud je visinu štete zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke od 22. aprila 2013. godine koji je taj sud u cijelosti prihvatio, a koji je na sporni iznos od 48.115,71 DM obračunao zateznu kamatu na štedne uloge po viđenju za period od 25. juna 1986. do 18. maja 2001. godine u visini od 21.584,20 DM, tako da je glavni dug koji konvertovan u KM iznosi 69.699,91 KM. Osnovni sud se o odlučenju detaljnije izjasnio na stranama od 4 do 13 obrazloženja presude.

10. Odlučujući o žalbi tuženih banaka, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 039894 13 Gž od 20. decembra 2013. godine žalbe uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, uz istovremeno obavezivanje apelanta i na naknadu troškova postupka, dok je istom presudom odlučeno i o zahtjevima stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

11. Okružni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude došao do zaključka, suprotnog od prvostepenog suda, da iz provedenih dokaza ne proizlazi odgovornost tuženih banaka za nastalu štetu u smislu člana 170 ZOO. Do takvog zaključka Okružni sud je došao imajući u vidu relevantne odredbe Sporazuma banaka (odredbe čl. 8, 17, 21 i 24) koje je citirao, a koje je doveo u vezu sa iskazima službenika tadašnje Ljubljanske banke koji su izvršili isplatu NN licu, odnosno službenika koji je telefonski kontaktirao Ekspozituru u Banjaluci, zaključivši da su službenici postupali u skladu sa Sporazumom banaka, i to odredbom člana 17 tog sporazuma, prema kojoj se isplata vrši samo po deviznim štednim knjižicama pod uslovom da vlasnik i ovlašćeno lice ponude prodaju deviza, što se u konkretnom slučaju i desilo jer je isplaćena dinarska protivvrijednost iznosa izraženog u DM. Nadalje, Okružni sud je utvrdio da je službenik pravnog prednika tuženih banaka u skladu sa odredbom člana 21 Sporazuma banaka pravilno i s dužnom pažnjom izvršio identifikaciju lica koje je podiglo štedni ulog, upoređujući broj njegove lične karte koji mu je predočen s brojem lične karte navedenim u nalogu za isplatu, kao i ime i prezime i fotografiju na ličnoj karti, te je nakon potvrde i odobrenja matične banke u Banjaluci izvršena isplata sa štedne knjižice. Zatim je Okružni sud naveo da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da službenik pravnog prednika tuženih banaka prilikom isplate spornog iznosa nije imao u vidu da je devizna knjižica bila otvorena na osnovu pasoša, a ne na osnovu lične karte, te da je stoga morao posumnjati u identitet lica koje je tražilo isplatu. Navedeno stoga, kako je istakao Okružni sud, što odredba člana 21 Sporazuma banaka decidirano propisuje da se identitet za isplatu u dinarima utvrđuje na osnovu putne isprave, lične karte, vojne legitimacije i sl., dok je službenik pravne prednice tuženih banaka, koji je izvršio „spornu“ isplatu, u svom iskazu naveo da je u njihovoj banci bio običaj da se u deviznu knjižicu upisuje broj pasoša, a ne broj lične karte.

12. Prema ocjeni Okružnog suda, službenik pravne prednice tuženih banaka je postupao u skladu sa članom 21 Sporazuma banaka, pri čemu ni s dužnom pažnjom nije mogao utvrditi da je lična karta falsifikovana, kako je to tokom postupka apelant tvrdio, a tokom postupka nije pružio dokaze da se radi o falsifikatu, već samo da sporna lična karta nije izdata na teritoriji Bosne i Hercegovine. Stoga, prema ocjeni Okružnog suda, nije bilo mjesta za primjenu odredbe člana 24 Sporazuma banaka koja propisuje da za štetu nastalu zbog nepridržavanja odredbi Sporazuma banaka i drugih propisa i nepoklanjanja obavezne pažnje, koju traži sam postupak isplate i uplate, odgovara banka čiji je radnik štetu prouzrokovao.

13. Okružni sud je takođe naveo da je apelant spornu deviznu štednu knjižicu na kojoj su se nalazila značajna novčana sredstva ostavio u kući u Banjaluci u kojoj su živjeli podstanari, iako je radio u Njemačkoj. Imajući u vidu provedene dokaze Okružni sud je na kraju zaključio da apelant nije dokazao odgovornost tuženih za nastalu štetu u smislu člana 123 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

14. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 039894 14 Rev od 14. avgusta 2014. godine reviziju odbio, te su istovremeno odbijeni i zahtjevi tuženih banaka za naknadu troškova revizionog postupka.

15. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je lice odgovorno za štetu počinilo protivpravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta licu koje traži naknadu, a ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice štete, a sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, pri čemu učesnik u obligacionom odnosu mora postupati u skladu sa članom 18 ZOO, pa je shodno navedenom revizioni sud zaključio da iz provedenih dokaza ne proizlazi odgovornost tuženih banaka za nastalu štetu, podržavši u cijelosti stav Okružnog suda (o čemu se revizioni sud detaljnije izjasnio na stranama 4 i 5 obrazloženja osporene odluke).

16. Tako je revizioni sud ocijenio neosnovanim apelantove prigovore o povredi člana 8 ZPP u vezi sa ocjenom iskaza službenika pravne prednice tuženih banaka jer je, prema stavu tog suda, pravilno cijenjeno da su navedeni službenici izvršili isplatu u skladu sa odredbom člana 21 Sporazuma banaka jer je identitet lica kome je isplata izvršena na osnovu jednog od propisanih javnih dokumenata, uz prethodnu provjeru kod Ekspoziture u Banjaluci da li je polog adekvatan iznosu s knjižice, pri čemu su na nalogu za isplatu navedeni nužni podaci koji se traže prilikom popunjavanja naloga, što uključuje i podatak o identifikacionom dokumentu. I prema ocjeni Vrhovnog suda, službenici pravne prednice tuženih banaka su postupali s dužnom profesionalnom pažnjom koja se traži od službenika banke koji vrši ovu vrstu poslova, pri čemu apelant nije dokazao da je takva pažnja izostala, odnosno da bi svaka prosječna osoba, a posebno šalterski službenik banke čiji stepen dužne pažnje treba biti veći od onog koji ima prosječna osoba, mogla vidjeti da je priloženi identifikacioni dokument falsifikovan.

17. Kako sporna lična karta koja je služila kao identifikacioni dokument prilikom sporne isplate nije bila predmet vještačenja od strane policije, ne može se prihvatiti apelantova tvrdnja da se radilo o dokumentu koji je imao takve nedostatke koje bi uočila prosječno pažljiva osoba, a svakako osoba koja postupa s većom profesionalnom pažnjom, kao što su bankarski šalterski službenici. Nadalje je revizioni sud naveo da kada identifikacioni dokument nema jasno uočljive nedostatke koji ukazuju na moguću zloupotrebu, ne može se od službenika banke zahtijevati da prije isplate provjerava da li je taj dokument izdao ovlašćeni organ ili ne jer bankarski službenik, bez obzira na njegovu obavezu postupanja s povećanom pažnjom, ipak nije profesionalno lice koje raspolaže potrebnim znanjem da prepozna falsifikat, posebno kada se radi o „kvalitetnom falsifikatu“.

18. Prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant kod takvog činjeničnog stanja ima pravo da naknadu štete potražuje od lica koje je podiglo novac sa štedne knjižice, ali ne i od tuženih banaka. Vrhovni sud je još naglasio da za pravilnost pobijane odluke nije od značaja pogrešan zaključak drugostepenog suda da apelant nije dokazao da se radi o falsifikovanoj ličnoj karti, već samo „da nije izdata u Bosni i Hercegovini“ i da postoji apelantov doprinos nastaloj šteti zbog neadekvatnog čuvanja devizne knjižice. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se iscrpno iznose detalji u vezi s događajima koji su prethodili spornoj isplati, odnosno krađi štedne knjižice iz apelantove kuće koja je opljačkana dok je boravio u Njemačkoj. Nadalje se pojašnjava da je štedna knjižica pronađena u apelantovoj kući tokom uviđaja od strane policije, kada je apelant zapravo i saznao da je sporni iznos podignut, nakon čega je odmah pokrenuo predmetni parnični postupak jer smatra da su tužene banke odgovorne za nastalu štetu, pa u tom pravcu hronološki iznosi tok parničnog postupka, ukazujući i na činjenicu da je on trajao neprihvatljivo dugo. Apelant se ne slaže sa stavom Vrhovnog suda da ne postoji odgovornost tuženih banaka i smatra da obrazloženje koje je dao Vrhovni sud ne zadovoljava kriterijume člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer smatra da je tokom postupka dokazao da službenici tuženih banaka nisu postupali savjesno prilikom isplate spornog iznosa, odnosno da su postupali suprotno odredbama čl. 21 i 24 Sporazuma banaka i člana 170 ZOO. U apelaciji se zapravo iznose stavovi suprotni stavovima redovnih sudova iznesenim u osporenim odlukama, te se detaljno ukazuje na koji način je predmet trebalo riješiti, šta su sudovi trebali uzeti u obzir i šta su, kao prethodno pitanje, trebali raspraviti u smislu člana 12 ZPP. U tom pravcu se tvrdi da su redovni sudovi prethodno trebali raspraviti pitanje pravne kvalifikacije djela službenika banke (da li je u pitanju prevara, krađa ili neko drugo djelo), jer se u konkretnom slučaju radilo o pravnom pitanju o kojem krivični sud prethodno nije donio odluku. Nadalje se kritikuje stav sudova o apelantovom doprinosu nastaloj šteti jer u zakonu ne postoji definicija doprinosa oštećenog kako to sud navodi „i te kako“, već se taj doprinos mora iskazati u procentima. Zbog svega navedenog, traži da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava na pravično suđenje, uključujući i segment suđenja „u razumnom roku“ jer je postupak trajao 17 godina i pored toga što je u postupku aktivno učestvovao, a redovni sudovi mu nisu pružili adekvatnu zaštitu, što proizlazi i iz osporene presude Vrhovnog suda koji je ovom pitanju pristupio površno i paušalno, bez upuštanja u suštinu pravnog pitanja, suprotno materijalnom pravu i bez detaljne analize i ocjene provedenih dokaza.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je apelacione prigovore ocijenio neosnovanim, pri čemu se osvrnuo na neke apelacione prigovore, i to posebno u vezi sa apelantovim pogrešnim tumačenjem dijela obrazloženja presude tog suda u vezi sa stavom tog suda da se radilo o „kvalitetnom“ falsifikatu. Naime, u vezi sa ovakvim prigovorom Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju osporene presude navedeno da sporna lična karta nije bila predmet dokaznog postupka ili vještačenja, pa da stoga apelant nije ni mogao davati ocjenu da li se radi o uspješnom ili neuspješnom falsifikatu javne isprave. Namjera Vrhovnog suda je bila da ukaže da bi se moglo govoriti o propustu dužne pažnje radnika tužene banke da je apelant dokazao da se radilo o ličnoj karti za koju bi i prosječan građanin opštim pregledom imao sumnju da se radi o falsifikatu jer bi takav propust posebno morao primijetiti radnik koji postupa s većim stepenom pažnje, pošto bi se to od njega po redovnom toku stvari očekivalo. Ali ako je u pitanju, uslovno rečeno „kvalitetan“ falsifikat, onda je u odluci ukazano šta se ne može očekivati od radnika banke. Prema ocjeni Vrhovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, tokom postupka je utvrđeno da su službenici banke poštovali propisanu proceduru, za šta su u obrazloženju dati valjani razlozi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Okružni sud je prigovore ocijenio neosnovanim jer je u presudi tog suda dato obrazloženje pri kojem taj sud ostaje i dalje, te je predloženo da se apelacija odbije jer u predmetnom postupku nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji pozvao.

22. Osnovni sud je naveo da je svoju odluku donio u skladu s materijalnim i procesnim pravom, za šta je dato jasno i detaljno obrazloženje, te da pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji pozvao.

23. Tužene banke su u iscrpnim (odvojenim) odgovorima na apelaciju sve prigovore ocijenile neosnovanim, naglasivši da su identični prigovori već bili predmet ocjene redovnih sudova, o kojim su se redovni sudovi već izjasnili u osporenim odlukama. Naglašavaju da apelant zapravo ne ukazuje ni na jedan suštinski propust redovnih sudova, osim što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, o čemu Ustavni sud nije nadležan da odlučuje. Ukazuju još i da se apelant neosnovano poziva na kršenja prava na suđenje u „razumnom roku“ jer je Ustavni sud u Odluci broj AP 1070/10 od 26. februara 2013. godine već ispitao taj segment predmetnog postupka, te je nakon te odluke postupak okončan u kratkom vremenskom periodu. Neosnovano se apelant poziva i na kršenje prava na imovinu jer je tokom postupka utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Predloženo da se apelacija odbaci kao (prima facie) neosnovana. V.Relevantni propisi

24. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske'“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Odgovornost preduzeća Član 170. stav 1.

(1) Za štetu koju zaposleni u radu ili u vezi sa radom prouzrokuju trećem licu odgovara preduzeće u kome je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je zaposleni u datim okolnostima postupao kako je trebalo.

(2) Oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namjerno.

(3) Odredbom stava 1. ovog člana ne dira se u pravila o odgovornosti za štetu koja potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti.

25. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 10.

(1) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku (2) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Član 241. stav (1) (1) Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 039894 14 Rev od 14. avgusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 30. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja u „razumnom roku“, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

33. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete, a prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

34. U vezi sa apelantovim prigovorima koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.

36. U pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

37. Polazeći od navedenih standarda, te imajući u vidu raspoloživu dokumentaciju Ustavni sud iz obrazloženja Vrhovnog suda, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, ne zapaža proizvoljnost u segmentima na koje je apelant ukazao. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na osnovu činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova kojim je vezan u bitnom podržao stav Okružnog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva budući da apelant tokom postupka nije pružio dokaze za svoje tvrdnje da su službenici pravne prednice tuženih banaka postupali suprotno Sporazumu banaka na koji se poziva i apelant, te da u takvim okolnostima nema ni odgovornosti u smislu člana 170 ZPP. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Vrhovni sud ponovno detaljno ispitao postupanje službenika pravne prednice tuženih banaka, te detaljno obrazložio zašto smatra da su postupali u skladu sa Sporazumom banaka, za šta je, suprotno apelacionim prigovorima, dato jasno i argumentovano obrazloženje.

38. Ustavni sud, takođe, zapaža da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju dodatno osvrnuo na apelantov prigovor u vezi s terminološkim pojmom koji je upotrijebljen u osporenoj presudi („kvalitetan“ falsifikat), pojasnivši zapravo šta je bila namjera tog suda kada je upotrijebio takav izraz, obrazloživši da sporna lična karta (na osnovu koje je izvršena isplata spornog iznosa) nije bila predmet policijske obrade, niti vještačenja, što apelantu, u takvoj situaciji, ne daje pravo da tvrdi o kakvom se falsifikatu radi u kvalitativnom smislu. Ustavni sud, takođe, zapaža da se Vrhovni sud u svojoj odluci jasno distancirao od zaključaka Okružnog suda vezanih za apelantov doprinos nastaloj šteti, te da je apelant dokazao da sporna lična karta nije izdata na teritoriji BiH, ocijenivši da navedeni lapsusi Okružnog suda suštinski nisu mogli uticati na drugačije odlučenje. Stoga se prigovori koje apelant u vezi s tim ponavlja u apelaciji ne mogu prihvatiti opravdanim budući da se Vrhovni sud o tome već izjasnio u osporenoj presudi na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. U vezi s prigovorima kojima apelant dovodi u sumnju ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća je prethodno već iznio stav da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, a Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja iz raspoloživih dokumenata ne uočava takvu proizvoljnost. Shodno svemu navedenom, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka, niti elemente koji bi ukazivali da su apelantu u predmetnom postupku bile uskraćene procesne garancije da u postupku učestvuje ravnopravno sa ostalim strankama.

39. U odnosu na prigovore kojima apelant pokreće pitanje suđenja u „razumnom roku“ Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 1070/10 već razmatrano pitanje suđenja u „razumnom roku“ u kojoj je utvrđeno kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u tom segmentu u predmetnom postupku koji u tom trenutku još nije bio pravosnažno okončan. Upravo zbog toga je Ustavni sud naložio Osnovnom sudu da u ponovnom postupku bez odlaganja donese odluku u predmetu P-39894/92 (stari broj P-2723/89) (vidi, op. cit. AP 1070/10). Ustavni sud podsjeća da je Osnovni sud obavijestio Ustavni sud da je postupio po nalogu Ustavnog suda i da je donio Presudu broj 71 0 P 039894 92 P od 20. juna 2013. godine (vidi tačku 7 ove odluke). U takvoj situaciji apelant se ne može sa uspjehom ponovo pozivati na kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ za isti period koji je obuhvaćen odlukom Ustavnog suda broj AP 1070/10 koja je donesena 14. februara 2013. godine jer bi se u tom slučaju radilo o presuđenoj stvari. Dakle, shodno navedenom apelant se može pozvati na kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ samo za period nakon donošenja odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 1070/10. Imajući to u vidu i činjenicu da je predmetni postupak nakon odluke Ustavnog suda na tri sudske instance okončan za jednu godinu i šest mjeseci, Ustavni sud prigovore usmjerene u pravcu kršenja prava na suđenje u „razumnom roku“ smatra neosnovanim.

40. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud iz osporene presude Vrhovnog suda ne uočava proizvoljnost koja bi posljedično dovela do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u segmentima na koje je neosnovano ukazao, te stoga zaključuje da tom presudom nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja u „razumnom roku“.

Pravo na imovinu

41. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu prava i proizvoljnu ocjenu dokaza, odnosno pogrešno utvrđeno činjenično stanje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke ne nalazeći takve prigovore opravdanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentima na koje je neosnovano ukazao, uključujući i segment suđenja u „razumnom roku“ u situaciji kada je ponovni postupak pravosnažno okončan za godinu dana i šest mjeseci, odnosno kada je Vrhovni sud, donoseći konačnu odluku, suštinski podržao stav Okružnog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva uz obrazloženja koje se ne doima proizvoljnim, a iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da su apelantu bile uskraćene procesne garancije da u postupku učestvuje ravnopravno sa ostalim strankama.

43. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje navedenih prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore vezane za kršenja prava na pravično suđenje.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4690/14 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio