Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4454/14 (M. K. iz Slavonskog Broda)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Dokaz
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ratni zločin
- Krivični postupak
- Primjena blažeg zakona
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4454/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4454/14, rješavajući apelaciju Mirka Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirka Kovačevića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 13 0 K 001923 14 Kvlz od 26. augusta 2014. godine i 13 0 K 00 1923 14 Kž 2 od 27. marta 2014. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 001923 13 K 2 od 2. decembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirko Kovačević iz Slavonskog Broda, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ljiljana B. Miljanović, advokat iz Doboja, podnio je 14. oktobra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 13 0 K 001923 14 Kvlz od 26. augusta 2014. godine i 13 0 K 001923 14 Kž 2 od 27. marta 2014. godine, te Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 001923 13 K 2 od 2. decembra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 24. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 30. januara 2017. godine, a Okružni sud i Okružno tužilaštvo 8. februara 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Okružni sud je Presudom broj 13 0 K 001923 12 K od 6. decembra 2012. godine, na osnovu člana 298. tačka v) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) apelanta oslobodio optužbe da je radnjama, bliže opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu:
KZSFRJ).
6. Vrhovni sud je Rješenjem broj 13 0 K 001923 13 Kž od 16. aprila 2013. godine uvažio žalbu okružnog tužioca, ukinuo presudu Okružnog suda i predmet vratio na ponovno suđenje.
7. Okružni sud je Presudom broj 13 0 K 001923 12 K 2 od 2. decembra 2013. godine apelanta proglasio krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci presude, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, izvršio nasilnu obljubu, silovanje jedne osobe, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, te ga osudio na kaznu zatvora od tri godine.
8. Prema ocjeni Okružnog suda, tokom dokaznog postupka utvrđeno je da se sporni događaj desio u vrijeme oružanog sukoba, u septembru 1992. godine, da je apelant bio pripadnik hrvatsko-muslimanskih snaga uključenih početkom oružanog sukoba u sastav HVO-a, da je oštećena bila civilno lice i da postoji uzročna veza između apelantovih preduzetih radnji, oružanog sukoba i oštećene-civila nad kojom je apelant izvršio nasilnu obljubu, čime se u njegovim radnjama stječu sva obilježja bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1.
KZSFRJ.
9. Uzročno-posljedična veza između oružanog sukoba i djela apelanta, prema ocjeni Okružnog suda, ogleda se u činjenicama da je oružani sukob u znatnoj mjeri utjecao na njegovu sposobnost da izvrši predmetno krivično djelo s obzirom na njegov naprijed navedeni status, svojstvo u kom je postupao, status oštećene, da su apelant i oštećena pripadali različitim etničkim grupama koje su bile suprotstavljene u sukobu. S tim u vezi je ukazano i da je mjesto S., gdje se nalazila porodična kuća oštećene, u inkriminiranom periodu bilo pod kontrolom HVO-a, a oštećena i njena porodica su pripadnici srpskog naroda kojem apelant ne pripada. Oružani sukob unutar BiH, pa i na teritoriji mjesta S., postojao je između jedinica bosanskih Hrvata i bosanskih Srba. Apelant je s licem zvanim „Rezac”, obojica u uniformama HVO-a i naoružan, došao u kuću oštećene, odnosno kao naoružani pripadnik strane pod čijom je kontrolom bila teritorija na kojoj je živjela oštećena. Nadalje, ukazano je da je apelant došao u namjeri da oštećenu, kao stvar, prisvoji za sebe, da je sa sobom imao oružje, kao i da je oružje imao i u kući u mjestu T. u koju je odveo oštećenu i u kojoj je izvršio inkriminirane radnje. Okružni sud je ukazao da su iskazi oštećene, te njenih roditelja saglasni u dijelu u kojem navode da je „Mokica“ (apelant) došao njihovoj kući u uniformi, da je apelanticin otac na zapisniku o prepoznavanju lica od 17. juna 2011. godine izjavio da je apelant na sebi imao uniformu sa šahovnicama i bijeli opasač, dok su na zapisnicima o prepoznavanju lica od 15. juna 2011. godine i od 17. juna 2011. godine oštećena i njena majka, također, navele da je apelant bio u vojnoj uniformi.
10. Okružni sud je ocijenio da su neminovne određene nepreciznosti u iskazima oštećene i njene majke, kao i prilikom prepoznavanja apelanta od strane oštećene i njene majke na glavnom pretresu, imajući u vidu vremensku distancu od inkriminiranog događaja, ukazujući s tim u vezi i da se nepreciznosti nisu odnosile na činjenice i okolnosti koje su bitne za postojanje predmetnog krivičnog djela. Okružni sud je pri tome imao u vidu i da je oštećena preživjela traumatični događaj kao mlada žena (sa 26 godina), da je domaćica, nedovoljno obrazovana da svoja saznanja može artikulirati na jasan i potpuno razumljiv način, kao i činjenicu da je njena majka, teško bolesna žena, također nedovoljno obrazovana da može jasno i potpuno razumljivo iznijeti svoja saznanja, odnosno relativno skromni intelektualni milje oštećene i njene majke koji je bio evidentan tokom cijelog postupka. Nadalje, ukazano je da su oštećena i njena majka bile saglasne oko bitnih okolnosti, navodeći da je u njihovu kuću došao „Mokica“ (apelant) sa „Rezcem“, da su oštećenu i njene roditelje odveli u mjesto T., gdje je oštećena ostala sa apelantom koji ju je vratio nakon dva-tri dana, a što je potvrđeno i iskazom oca oštećene. Nadalje, oštećena i njeni roditelji su na zapisnicima o prepoznavanju lica prepoznali apelanta kao lice pod nadimkom „Mokica“.
11. Nadalje, utvrđeno je da su oštećenu iz njene porodične kuće odvela uniformisana, naoružana lica, „Mokica“ tj. apelant, zajedno sa „Rezcem”, da su oštećena i njeni roditelji bili uplašeni s obzirom na to da su bili srpske nacionalnosti, da su živjeli na teritoriji koja je bila pod kontrolom hrvatske vojske, da su bili među malobrojnim Srbima koji su ostali u mjestu S. u kojem su sukobi počeli još u martu 1992. godine, da je apelant rekao da hoće da oženi oštećenu, da se ni oštećena, niti njeni roditelji nisu protivili zbog straha da će ih ubiti ukoliko se usprotive, da je oštećena nakon odvođenja iz svoje kuće ostala u kući u mjestu T. sa apelantom, te da je svojoj kući vraćena nakon dva-tri dana. Na osnovu iskaza oštećene utvrđeno je da je zbog straha slijedila instrukcije apelanta koji joj je prijetio da će je ubiti, da će je baciti u Savu, da će dovesti još trojicu da je siluju, da ju je silovao dva puta i da ju je jednom i ošamario.
12. Slijedom navedenog činjeničnog stanja Okružni sud je zaključio da se radi o silovanju kao ratnom zločinu. U vezi s tim je ukazano da iz iskaza oštećene proizlazi da se protivila da ima seksualni odnos sa apelantom, zbog čega joj je i prijetio („morala sam otići, možda bi me i ubio...“), te da se njeno nepristajanje manifestira i u činjenici da ga je molila da to ne radi, da je plakala, kao i u činjenici da je apelant primijenio silu - ošamario je, te da joj je prijetio. U prilog navedenom, Okružni sud se pozvao na definiciju silovanja datu u predmetu Kunarac i drugi, iz koje proizlazi da otpor oštećene nije element bića krivičnog djela silovanja kao ratnog zločina, već je mjerodavno samo postojanje ili nepostojanje dobrovoljnog, istinskog pristanka oštećene s obzirom na to da se prijetnja silom ili sama sila pretpostavljaju jer vrijeme izvršenja i okolnosti pod kojima se vrše krivična djela umanjuju ili čak u potpunosti isključuju sposobnost žrtve na dobrovoljni i istinski pristanak, tako da se ćutanje, verbalni pristanak ili nepružanje otpora nikako ne mogu smatrati pristankom žrtve koji bi u drugim okolnostima isključio postojanje krivičnog djela. U tom smislu „pasivan odnos“ oštećene i njenih roditelja prilikom odvođenja oštećene iz njene kuće posljedica je tzv. prinudnih okolnosti u kojima su se oštećena i njeni roditelji našli kao pripadnici srpske nacionalnosti na teritoriji pod kontrolom hrvatske vojske, a koje su isključile istinski dobrovoljni pristanak i na odvođenje oštećene i na seksualni odnos sa apelantom.
13. Okružni sud je detaljno interpretirao apelantovu odbranu, koncipiranu na postojanju alibija da u relevantnom periodu nije bio u BiH, te zaključio da je neprihvatljiva. S tim u vezi je ukazano da je apelant pred istražnim sudijom u Slavonskom Brodu izjavio da je u inkriminiranom periodu bio u BiH, da bi u toku postupka promijenio iskaz navodeći da je u inkriminiranom periodu bio u Njemačkoj i Poljskoj. S tim u vezi je tvrdio da je ranije, po nagovoru svoje braniteljice, u postupcima vođenim u Hrvatskoj izjavio da je u inkriminiranom periodu bio u BiH kako bi, kao državljanin Hrvatske, izbjegao procesuiranje u BiH. Ovakva apelantova odbrana ocijenjena je neodrživom s obzirom na to da bi postojanjem stvarnog alibija on bio oslobođen procesuiranja kako u Hrvatskoj tako i u BiH, te da nije vjerovatno da sebe u jednom momentu tereti ako ima mogućnost da se oslobodi svakog eventualnog procesuiranja za predmetno krivično djelo kod postojanja stvarnog alibija. Prema ocjeni Okružnog suda, činjenica da se apelant ne nalazi u evidencijama Ministarstva odbrane BiH, odnosno da nije registriran kao vojni obveznik, može se objasniti okolnostima da apelant nema prijavljeno prebivalište, ni boravište u BiH i da se trajno nastanio u Republici Hrvatskoj, kao i time da nije imao potrebu za verifikacijom svog učešća u proteklom ratu, koje je, prema njegovoj izjavi datoj pred Županijskim sudom u Slavonskom Brodu, bilo vrlo kratko (ne duže od mjesec dana), ali upravo u periodu koji mu se optužnicom stavlja na teret.
14. Okružni sud je dao iscrpne razloge i obrazloženja zbog čega je u apelantovom slučaju primijenjen KZSFRJ ukazujući, pored ostalog, i da je to najpovoljniji zakon za apelanta jer izmjene Krivičnog zakona koje su uslijedile nakon toga nisu povoljnije za apelanta, prvenstveno zbog strože kazne koju predviđaju za navedeno krivično djelo.
15. Okružni sud je, utvrđujući pitanje vinosti optuženog apelanta, kao njegovog subjektivnog odnosa prema izvršenom krivičnom djelu, zaključio da je apelant postupao s direktnim umišljajem jer je u potpunosti bio svjestan krivičnog djela i htio je njegovo izvršenje. S tim u vezi je ukazano da je apelant kao pripadnik HVO-a bio svjestan postojanja oružanog sukoba u BiH, kao i činjenice da kao pripadnik HVO-a dolazi u kuću porodice pripadnika srpske nacionalnosti (što mu je bilo poznato odranije jer je dolazio na slavu bliskoj rodbini oštećenih), a u konkretnim ratnim okolnostima kao pripadnik protivne strane u oružanom sukobu, sve s ciljem da odvede oštećenu i nad njom izvrši obljubu. Prema ocjeni Okružnog suda, očigledno je postojanje svijesti apelanta da kao naoružani pripadnik HVO-a može bez otpora provesti svoju namjeru u djelo, odnosno postojala je svijest da se oštećena i njeni roditelji, kao lica koja imaju status civila, neće smjeti protiviti odvođenju oštećene od njene kuće, tj. bio je svjestan da mu postojanje oružanog sukoba, kao i pripadnost HVO-u, te dolazak u kuću sa još jednim uniformisanim naoružanim licem, daju mogućnost da izvrši ovo krivično djelo. Kod ovih krivičnih djela nije ni potrebno dokazivati da postoji svijest i namjera da se prekrše odredbe međunarodnog prava s obzirom na to da je to objektivni uvjet kažnjivosti, nego je dovoljno dokazati, a što je sud nakon ocjene provedenih dokaza i prihvatio, da apelantovo postupanje objektivno predstavlja kršenje pravila međunarodnog prava.
16. Vrhovni sud je Presudom broj 13 0 K 001923 14 Kž 2 od 27. marta 2014. godine odbio kao neosnovane žalbe okružnog tužioca i apelanta i potvrdio presudu Okružnog suda.
17. Vrhovni sud je, pozivajući se na iskaze saslušanih svjedoka, oštećene i njenih roditelja, te provedene dokaze, kao i razloge i obrazloženja u vezi s tim, koje je ponudio Okružni sud, zaključio da su neosnovane apelantove tvrdnje kojim se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje Okružni sud pravilno primijenio materijalno pravo, KZSFRJ. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja o zastarjelosti krivičnog gonjenja uz pozivanje na čl. 95. i 96. Krivičnog zakona RS, te s tim u vezi ukazano i da nije precizirano za koje krivično djelo je nastupila zastarjelost.
18. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2626/14 od 17. septembra 2014. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju registriranu pod brojem AP 2842/14 zato što je preuranjena. Naime, apelant je 16. juna 2014. godine podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu koji nije bio okončan.
19. Vrhovni sud je Presudom broj 13 0 K 001923 14 Kvlz od 26. augusta 2014. godine zahtjev za zaštitu zakonitosti odbio.
20. Vrhovni sud je istakao da se zahtjevom za zaštitu zakonitosti ne može osporavati utvrđeno činjenično stanje i na tome zasnivati povreda krivičnog zakona. Stoga se Vrhovni sud nije upuštao u ocjenu tvrdnji da se presuda zasniva na dokazima na kojim se ne može zasnovati, kritici njihove ocjene i utvrđenog činjeničnog stanja, osporavanje apelantovog prisustva na mjestu izvršenja krivičnog djela i njegovog identiteta, broja lica koja su učestvovala u izvršenju krivičnog djela, postojanje umišljaja, da li je oštećena bila udata, te pouzdanosti njenog iskaza. Pogrešnim i nerazumljivim su ocijenjeni navodi o povredi prava na odbranu jer je „na sudu da utvrdi van razumne sumnje da optuženi nije počinio krivično djelo“, odnosno da se i na ovaj način pokušava osporiti utvrđeno činjenično stanje, a što po ovom vanrednom pravnom lijeku nije dozvoljeno. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Iz apelantovih navoda, u suštini, proizlazi da smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a iz razloga što se osporene presude zasnivaju na dokazima na kojima se ne mogu zasnovati. U vezi s tim interpretirani su dijelovi iskaza oštećene i njene majke koji su, prema apelantovom mišljenju, pogrešno ocijenjeni, te je ukazano da iz njihovih iskaza proizlazi da nisu prepoznale apelanta, odnosno da su negirale da je on lice koje je odvelo oštećenu i izvršilo inkriminirane radnje. Apelant, također, tvrdi i da se radi o nezakonitim dokazima jer su oštećena i njena majka izjavile da su im prilikom saslušanja u policiji rekli da će oni „još nadodati“. Također tvrdi i da je prije prepoznavanja oštećenoj bila predočena fotodokumentacija s njegovom fotografijom. Slijedom navedenog, apelant smatra da nisu utvrđene odlučne činjenice: da je kritične prilike bio na spornom mjestu, da je zamijenjen njegov identitet, da nije utvrđen umišljaj, da nije bilo prisile, prinude i prijetnje jer su roditelji oštećene od lica koje se označava kao Mokica bili pitani da se njihova kćerka uda, te da su s njima i pošli u kuću u kojoj je njihova kćerka ostala. Apelant tvrdi i da nije tačno utvrđeno vrijeme izvršenja krivičnog djela i s tim u vezi da su prekršene odredbe o zastari krivičnog gonjenja, konkretno član 95. Krivičnog zakona RS - opći dio. Apelant, također, tvrdi i da mu je uskraćivanjem mogućnosti da ispita lice koje se navodi pod nadimkom „Rezac“, kao i prihvaćanjem iskaza oštećene i njene majke, povrijeđeno pravo na odbranu, te pretpostavka nevinosti jer je potpuno zanemareno načelo in dubio pro reo. Slijedom navedenog, apelant smatra da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo jer nije utvrđen činjenični osnov koji čini biće krivičnog djela za koje je proglašen krivim.
b) Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelant nastoji da ostvari ponovno preispitivanje činjeničnog stanja, te da prigovori koji se tiču zakonitosti dokaza nemaju osnovu u stanju spisa.
24. Okružni sud je istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava na koja se poziva, odnosno da su sve povrede na koje ukazuje već bile predmet svestrane provjere i ocjene pred nadležnim sudovima.
25. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da su u obrazloženju prvostepene presude dati valjani i jasni razlozi o svim relevantnim činjenicama, počev od općih elementa krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim pa do činjenica na osnovu kojih je utvrđen apelantov identitet. Nadalje, ukazano je da činjenica da lice označeno kao „Rezac“ nije identificirano tokom istrage predstavlja objektivnu okolnost koja je utjecala da ne bude saslušano ni u toku istrage, niti na glavnom pretresu, odnosno da se radi o objektivnoj okolnosti koja se ne može tumačiti kao povreda prava na odbranu. Pozivajući se na izreku prvostepene presude, Okružno tužilaštvo je istaklo i da ovo lice nije, a kako apelant pogrešno navodi, označeno ni kao saizvršilac, a ni kao svjedok.
V.Relevantni propisi
26. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 100.
Krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela predviđena u čl. 141. do 145. ovog zakona, kao ni za krivična djela za koja po međunarodnim ugovorima ova zastarjelost ne može nastupiti.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, […], nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; […], pljačkanje imovine stanovništva, […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
27. Zakon o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Pravo na odbranu Član 7.
(1)Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(...)
(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Zakonitost dokaza Član 10.
(1)Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Posebna pravila o dokazima u slučajevima seksualnih delikata Član 279.
(1) Oštećenog krivičnim djelom nije dopušteno ispitivati o njegovom seksualnom životu prije izvršenog krivičnog djela koje je predmet postupka. Nijedan dokaz koji se iznosi da bi pokazao ranije seksualno iskustvo, ponašanje ili seksualnu orijentaciju oštećenog neće biti prihvatljiv.
(...)
(3)U slučajevima izvršenja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog humanitarnog prava, pristanak žrtve se ne može upotrijebiti u prilog odbrane optuženog.
(4) Prije prihvatanja dokaza u skladu sa ovim članom, obaviće se odgovarajuće saslušanje, pri kojem je isključena javnost.
(5) Zahtjev, prateća dokumentacija, i zapisnik sa saslušanja čuvaju se zapečaćeni u posebnom omotu, osim ako sud ne odredi drugačije.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 K 001923 14 Kvlz od 26. augusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 14. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
(…)
c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
(…)
35. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
36. Apelant tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i s tim u vezi da se osporene presude zasnivaju na dokazima na kojima se ne mogu zasnovati, odnosno da su dokazi pogrešno ocijenjeni. Apelant tvrdi i da su mu zbog nemogućnosti da sasluša lice označeno kao „Rezac“, te prihvaćanjem iskaza oštećene i njene majke, povrijeđeni pravo na odbranu i pretpostavka nevinosti, odnosno da su redovni sudovi potpuno zanemarili načelo in dubio pro reo. Najzad, prema njegovom mišljenju, u činjeničnom utvrđenju redovnih sudova nema elemenata krivičnog djela za koje je proglašen krivim, zbog čega smatra i da je pogrešno primijenjen krivični zakon.
37. U vezi sa apelantovim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava i s tim u vezi tvrdnjom da se osporene presude zasnivaju na dokazima na kojima se ne mogu zasnovati, odnosno da su provedeni dokazi pogrešno ocijenjeni, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
38. Ustavni sud, također, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
39. Ustavni sud zapaža da se u obrazloženju osporene prvostepene presude iscrpno interpretirani iskazi oštećene, te njene majke i oca, da je ukazano da su oni saglasni u pogledu odlučnih činjenica, odnosno da su apelant i lice „Rezac“ u uniformama HVO-a i naoružani, za vrijeme ratnog sukoba, oštećenu odveli iz kuće njenih roditelja, te da je apelant oštećenu nakon tri dana vratio. Na osnovu iskaza oštećene utvrđeno je da je u periodu dok je oštećena bila u kući u mjestu T. apelant u dva navrata preduzeo radnje za koje je proglašen krivim, kao i da joj je prijetio. Nadalje, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi i da su detaljno cijenjeni iskazi oštećene i njene majke dati u istrazi, te na glavnom pretresu, nesaglasnosti u ovim iskazima, kao i prilikom prepoznavanja apelanta na glavnom pretresu, te da su s tim u vezi dati jasni razlozi i obrazloženja zbog čega nesaglasnosti nisu bile od značaja za utvrđenje odlučnih činjenica, a koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Na drugoj strani, ni iz obrazloženja osporenih odluka, kao ni iz apelantovih navoda ne proizlazi da je apelant predočio bilo koji dokaz u prilog tvrdnji da se u relevantnom periodu nije nalazio u BiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u svojim izjavama pred pravosudnim organima Republike Hrvatske, a kako je i navedeno u osporenim odlukama, sam apelant najprije tvrdio da je u relevantnom periodu bio u BiH kako bi, kako je naveo, izbjegao krivično gonjenje u BiH. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti apelantovu tvrdnju da su iskazi oštećene i njene majke nezakoniti dokazi jer su, kako apelant tvrdi, obje oštećene izjavile da im je prilikom saslušanja u policiji rečeno da će „oni još pridodati“, te da ga oštećena nije prepoznala na glavnom pretresu. Naime, apelant ne dovodi u pitanje iskaz oca oštećene, u vezi s kojim su cijenjeni iskazi oštećene i njene majke, a koji je potvrdio da su apelant i lice „Rezac“ u uniformama HVO-a i naoružani odveli oštećenu, te da ju je apelant nakon tri dana vratio. U obrazloženju osporene odluke su također dati i jasni i nedvosmisleni razlozi zbog čega je irelevantan „pasivan odnos“ kako roditelja oštećene tako i same oštećene, a na kojem apelant insistira u prilog tvrdnji da je oštećena dobrovoljno i uz pristanak roditelja pošla s licem Mokica, odnosno da je postojao dobrovoljni pristanak oštećene, a zbog čega se ne može govoriti o postojanju krivičnog djela za koje je proglašen krivim.
40. Nadalje, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je oštećena saslušana najprije putem video linka, a zatim i na glavnom pretresu, da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da je unakrsno ispita, kao i da je u toku cijelog postupka imao stručnu pomoć advokata u svojstvu branioca, pa se ne može prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da je prihvaćanjem iskaza oštećene povrijeđeno njegovo pravo na odbranu i pretpostavka nevinosti jer su redovni sudovi zanemarili načelo in dubio pro reo, kako tvrdi. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da mu nije omogućeno da sasluša lice pod imenom „Rezac“, koje apelant u apelaciji označava kao svjedoka odnosno saučesnika, Ustavni sud zapaža da ovo lice u postupku pred redovnim sudovima nije imalo niti jedno od navedenih svojstava jer, kako proizlazi i iz odgovara na apelaciju Okružnog tužilaštva, identitet ovog lica nije utvrđen.
41. Najzad, u vezi sa apelantovim pozivanjem na zastarjelost krivičnog gonjenja i s tim u vezi pogrešnu primjenu krivičnog zakona, Ustavni sud zapaža da je u apelantovom slučaju primijenjen KZSFRJ jer je blaži zakon po apelanta, u vezi s čim su dati jasni razlozi i obrazloženja u osporenoj prvostepenoj presudi. Odlučujući o apelantovoj žalbi u ovom dijelu, Vrhovni sud je istakao da je neosnovana jer, osim pozivanja na Krivični zakon Republike Srpske - opći dio, i to član 95. i član 96. (kojim odredbama je reguliran način oduzimanja imovinske koristi i zaštita oštećenog), u žalbi nije ukazano i u odnosu na koje krivično djelo je apelant tvrdio da je nastupila zastarjelost.
42. Ustavni sud zapaža da je u apelantovom slučaju kao blaži zakon primijenjen KZSFRJ koji članom 95. regulira zastarjelost krivičnog gonjenja, a članom 96. tok i prekid zastarjelosti krivičnog gonjenja, pa proizlazi da je apelant i u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji pogrešno označio relevantni Krivični zakon (Krivični zakon Republike Srpske umjesto KZSFRJ). Nadalje, iz apelantovih navoda, kao ni iz onog što je iznosio u postupku pred redovnim sudovima, kako je i obrazložio Vrhovni sud, nije moguće zaključiti u odnosu na koje krivično djelo smatra da je nastupila zastarjelost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen krivim za krivično djelo iz člana 141. stav 1. KZSFRJ, a za koje, shodno članu 100. KZSFRJ, krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva. Slijedom navedenog, Ustavni sud u datim okolnostima smatra neosnovanim apelantove navode vezane za zastarjelost krivičnog gonjenja.
43. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, da su osporene odluke zasnovane na dokazima na kojima se ne mogu zasnovati, kao i da je ocjena dokaza bila pogrešna, da su povrijeđeni pravo na odbranu, te pretpostavka nevinosti jer je zanemareno načelo in dubio pro reo, te najzad da je pogrešno primijenjen Krivični zakon.
44. Ustavni sud zaključuje da su neosnovne apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, da su osporene odluke zasnovane na dokazima na kojim se ne mogu zasnovati, kao i da je ocjena dokaza bila pogrešna, da su povrijeđeni pravo na odbranu, te pretpostavka nevinosti jer je zanemareno načelo in dubio pro reo, te najzad da je pogrešno primijenjen krivični zakon.
46. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman