Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-783/17 (B. M.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-783/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-783/17, rješavajući apelaciju Branka Matijaševića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branko Matijašević protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 021402 16 Gž od 23. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Matijašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 24. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 021402 16 Gž od 23. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 021402 16 P od 31. oktobra 2016. godine kojom je, između ostalog, odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine) da mu na ime razlike plata za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose i uplati doprinose za penziono i invalidsko osiguranje, kao i tužbeni zahtjev da se obaveže tužena da apelantu na ime duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je apelant, na okolnosti dijela tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, proveo dokaze njegovim saslušanjem, saslušanjem svjedoka, te vještačenje po vještaku medicinske struke - psihijatru. Sud BiH je naveo da se na osnovu apelantovog iskaza i saslušanih svjedoka nije moglo utvrditi da su se apelantovi neoposredni rukovodioci zlonamjerno i sračunato ponašali prema njemu na način da mu nisu isplaćivali plate i naknade za radno mjesto koje je obavljao. Sud BiH je naveo da nije utvrđeno da je ponašanje apelantovih neposrednih rukovodilaca bilo sračunato i sa namjerom da ga omalovaže kao čovjeka i radnika, niti da ga namjerno diskriminišu u odnosu na ostale radnike. Sud BiH je naveo da na okolnosti ponašanja neposrednih rukovodilaca apelant nije proveo adekvatne dokaze na osnovu kojih bi se utvrdilo da je to ponašanje dovelo do povrede časti i ugleda apelanta i da je isto povezano sa psihičkim stanjem apelanta koje je vještak opisao u svom nalazu. Osim toga, Sud BiH je istakao da je vještak psihijatar u svom nalazu i mišljenju naveo da je apelantova duševna bol nastupila zbog psihičke patnje koju je imao usljed posljedica omalovažavanja i umanjenja opšte životne aktivnosti u periodu od 5. avgusta 2008. godine pa nadalje. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da se vještak nije mogao decidno izjasniti na primjedbe tužene ko je i kada omalovažavao apelanta i koje omalovažavanje je dovelo do pretrpljenih psihičkih patnji. S obzirom na navedeno, Sud BiH je konstatovao da se nije moglo utvrditi da je tužena dovela do nastalog psihičkog stanja apelanta i bolova koje je vještak opisao u svom nalazu, te da ni iz jednog provedenog dokaza ne proizilazi da su nadređeni rukovodioci počinili radnje kojima se krši čast i ugled apelanta, niti da su njihove radnje prouzrokovale psihičke bolove apelanta. Stoga, Sud BiH je ukazao da se iz provedenih dokaza nije moglo utvrditi da je između psihosomatskih posljedica koje su nastupile kod apelanta i ponašanja tužene, odnosno odgovornih lica, postojala nužna uzročna veza. Sud BiH je naveo da je odredbama člana 154. Zakona o obligacionim odnosima propisano da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Prema tome, Sud BiH je ukazao da je na apelantu bio teret dokazivanja uzročno posljedične veze između radnji tužene (ponašanja nadređenih i neadekvatnog obračuna plata i doprinosa za posao koji je obavljao) i nastale mu štete (bolova opisanih u nalazu vještaka), a što nije učinio.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava iz člana 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je podnio tužbu radi isplate naknada po osnovu radnog odnosa, te radi isplate nematerijalne štete zbog namjernog kršenja njegovih prava od strane rukovodilaca, koji su ga omalovažavali kao čovjeka i radnika, čime je diskriminisan u odnosu na ostala lica i radnike sa istim statusom. U vezi s tim, apelant navodi da je podnio tužbu jer je smatrao da će Sud BIH donijeti potpunu i pravednu presudu na osnovu dokaza koje je dostavio sudu.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključio da apelant u predmetnom sudskom postupku nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između radnji tužene i nastale štete, slijedom čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava iz člana 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ne mogu dovesti u vezu sa osporenom odlukom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-783/17 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio