Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-705/17 (D. H. i J. M.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-705/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-705/17, rješavajući apelaciju Dženete Hadžić i Jasne Mujanović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Dženeta Hadžić i Jasna Mujanović protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 Rs 001246 16 Rsž od 11. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dženeta Hadžić i Jasna Mujanović (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Tuzle, koje zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnijele su 21. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 230984 16 Rev od 20. decembra 2016. godine kojim je odbačena revizija koju su apelantkinje izjavile protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 02 0 Rs 001246 16 Rsž od 11. maja 2016. godine kojom je odbijena žalba apelantkinja podnesena protiv Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 230984 15 Rs od 15. decembra 2015. godine. Presudom Općinskog suda u Tuzli odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinje Dženete Hadžić kojim je tražila da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da joj na ime naknade za topli obrok u periodu od 28. marta 2012. do 30. septembra 2012. godine i na ime naknade troškova prevoza na posao i sa posla za period od 29. juna 2012. do 30. septembra 2012. godine isplati određene novčane iznose, kao i tužbeni zahtjev apelantkinje Jasne Mujanović kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime naknade za topli obrok za period od 28. marta 2012. do 30. septembra 2012. godine isplati određeni novčani iznos. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2283/15 od 10. oktobra 2016. godine, u odnosu na predmet AP-2903/16, konstatuje se da je Presuda Kantonalnog suda u Odžaku konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je apelantkinja Dženeta Hadžić u utuženom periodu obavljala funkciju tužiteljice u Kantonalnom tužiteljstvu TK, a da je apelantkinja Jasna Mujanović obavljala dužnost sutkinje u Kantonalnom sudu u Tuzli i da nije sporno da im za utuženi period nisu isplaćivane naknade za prevoz i naknada za topli obrok. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine Presudom broj U- 28/11 od 25. januara 2012. godine, koja je objavljena 28. marta 2012. godine, utvrdio da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji Bosne i Hercegovine u dijelu koji se odnosi na naknade istih nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te je naloženo Parlamentu Federacije BiH da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja presude u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine dopuni navedeni zakon, a sve u vezi sa postojanjem nejednakosti istih u odnosu na ostale dužnosnike u zakonodavnoj, sudskoj i izvršnoj vlasti, čije se plaće isplaćuju iz federalnog, odnosno kantonalnog proračuna. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da da jedini propis koji bi se mogao primijeniti u odnosu na apelantkinje, a imajući u vidu dužnosti koje su obavljale u spornom periodu, jeste Zakona o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Bosni i Hercegovini kao lex specialis, a koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine i prema čijim odredbama sucima i tužiteljima ne pripada pravo na topli obrok niti pravo naknade za prevoz. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine niti odredbe Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantkinje se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantkinje posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporile pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantkinja. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je ista činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP-4148/12, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda ( vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4148/12 od 17. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da apelantkinje nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-705/17 (D. H. i J. M.) | Sudska praksa | Aktio