Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5360/14 (INTESA SANPAOLO BANKA DD SARAJEVO)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5360/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5360/14, rješavajući apelaciju Intesa Sanpaolo banke DD Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Intesa Sanpaolo banke DD Sarajevo podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine br. 96 0 P 002968 14 Rev od 9. oktobra 2014.

godine i 96 0 P 002968 13 Gž od 19. decembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002968 08 P od 25. februara 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Intesa Sanpaolo banka DD Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Dijana Dočkal i Selma Saka, advokati iz Sarajeva, podnijela je 11. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 002968 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine i 96 0 P 002968 13 Gž od 19. decembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 002968 08 P od 25. februara 2013. godine. Apelantica je 24. marta 2015. godine dopunila apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i od sljedećih lica: Milenka Ristanića, Firme „Gips Komerc“ d.o.o. Brčko, Vlade Ilića, Firme „Energo sistem“ d.o.o. Brčko, Igora Skelića, Radovana Jovanovića i Jelenka Glišića, koji su imali procesnu poziciju tužilaca u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tužioci), zatraženo je 30. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužioci su 12. januara 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Apelacioni sud 13. januara 2017. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Tok postupka

5. Tužioci su 29. februara 2008. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv Firme „Inženjering“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: prvotuženi), apelantice i Danijela Šolaje (u daljnjem tekstu: trećetuženi) radi poništenja Sporazuma o uspostavljanju založnog prava i utvrđenja.

6. Mara Perić, koja je kao sutkinja postupala u predmetnom parničnom postupku pred Osnovnim sudom, u toku trajanja tog postupka podnijela je zahtjev za svoje izuzeće od postupanja u konkretnom predmetu. Osnovni sud (predsjednik Osnovnog suda) Rješenjem broj 096-0-SU-12- 003785 od 16. oktobra 2012. godine odbio je zahtjev za izuzeće navedene sutkinje.

7. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je navedena sutkinja u zahtjevu za izuzeće navela da je, pored zahtjeva da se poništi rješenje u predmetu broj Ip-751/05, preciziranim tužbenim zahtjevom zatraženo da se poništi rješenje i u predmetu broj IP:210/05 od 12. maja 2005. godine. Konstatirano je da je navedena sutkinja također navela da je nakon izvršenog uvida u predmet utvrdila da je donijela rješenje kojim je prihvaćen sporazum stranaka i određeno osiguranje novčanog potraživanja uknjižbom založnog prava-hipoteke na nekretninama protivnika osiguranja, ovdje prvotuženog i trećetuženog, a u apelanticinu korist. Shodno tome, navedena sutkinja je zatražila izuzeće u konkretnom predmetu u smislu odredaba člana 111. stav 1. tačka 5. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP). Međutim, nakon što je predsjednik suda izvršio uvid u kompletan spis konkretnog predmeta, odlučio je kao u izreci rješenja predmeta, konstatirajući da se konkretna pravna situacija ne odnosi na odredbe člana 111. stav 1. tačka 5. ZPP.

Osporene odluke

8. Osnovni sud (sutkinja Mara Perić) donio je Presudu broj 96 0 P 002968 08 P od 25. februara 2013. godine kojom je utvrđeno da je ništav Sporazum zaključen pred Osnovnim sudom u predmetu IP-751/05 između UPI banke DD Sarajevo – Filijala Brčko – apelanticinog pravnog prednika (u daljnjem tekstu: apelanticin pravni prednik) kao založnog povjerioca, te prvotuženog i trećetuženog kao založnih dužnika, a radi osiguranja novčanog potraživanja (u daljnjem tekstu: Sporazum). Predmetnom presudom poništeno je Rješenje Osnovnog suda broj IP-751/05 od 5. decembra 2005. godine kojim je na osnovu Sporazuma određena uknjižba založnog prava u korist apelanticinog pravnog prednika na stanovima tužilaca koji se nalaze u stambeno-poslovnom objektu pobliže opisanom u izreci te presude (u daljnjem tekstu: predmetni objekt), te je naloženo brisanje uknjižbe založnog prava izvršenog u korist apelanticinog pravnog prednika ili u apelanticinu korist na stanovima pobliže opisanim u izreci presude, a koja je izvršena na osnovu Rješenja Osnovnog suda broj Dn.br.2272/05. Predmetnom presudom je utvrđeno da tužioci imaju valjan pravni osnov za sticanje prava etažnog vlasništva sa 1/1 na stanovima koji su pobliže opisani u izreci predmetne presude i koji se nalaze u predmetnom objektu, što su prvotuženi, apelantica i trećetuženi dužni priznati i trpjeti da se na osnovu predmetne presude u zemljišnoj knjizi Osnovnog suda tužioci uknjiže sa stečenim stvarnim pravom, svaki na navedenom stanu.

9. Osnovni sud je u obrazloženju presude utvrdio da su 10. augusta 2000. godine prvotuženi i trećetuženi zaključili ugovor o građenju predmetnog objekta u kojem se nalaze sporni stanovi, a 18. decembra 2001. godine i aneks tog ugovora, kojima je trećetuženi (kao naručilac) naručio od prvotuženog (kao izvođača radova) zamjensku izgradnju predmetnog objekta, koji se sastoji od prizemlja i četiri sprata, te kojima su se saglasili da se u zemljišnoknjižnim evidencijama uknjiže kao vlasnici i posjednici predmetnog objekta, i to prvotuženi sa dijelom od 3/4 (što se u naravi odnosi na 4 sprata) i trećetuženi sa dijelom od 1/4 (što se u naravi odnosi na prizemlje i jednu garsonijeru na drugom spratu). Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da je taj sud utvrdio da su prvotuženi i trećetuženi (kao založni dužnici) sa apelanticinim pravnim prednikom (kao založnim povjeriocem) pred Osnovnim sudom 5. decembra 2005. godine zaključili Sporazum pod brojem Ip-751/05 za zasnivanje i uknjižbu hipoteke na predmetnom objektu radi osiguranja novčanog potraživanja založnog povjerioca, na osnovu kojeg je doneseno Rješenje broj IP-751/05 od 5. decembra 2005. godine o uspostavi založnog prava – hipoteke na predmetnom objektu, a na kojem objektu je u vrijeme zasnivanja te hipoteke bilo upisano pravo vlasništva u korist prvotuženog sa ¾ dijela i trećetuženog sa ¼ dijela. Zatim, iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da je taj sud utvrdio da su tužioci u periodu od 2001. godine do 2004. godine sa prvotuženim u pismenoj formi zaključili ugovore o kupoprodaji, odnosno ugovore o udruživanju sredstava za stambenu izgradnju spornih stanova, koji su ovjereni u Osnovnom sudu, a kojima je određen upis kupaca u zemljišnoknjižne evidencije na kupljenim stanovima nakon završetka radova izgradnje, tehničkog prijema i etažiranja objekta. Utvrđeno je da su tužiocima stanovi u pogledu kojih su zaključili ugovore predati u posjed (prvotuženi im je predao ključeve) prije zaključenja Sporazuma, te da su tužioci u kupljene stanove i uselili nakon što su sami dovršili određene radove i da su sporni stanovi u posjedu tužilaca i u toku predmetnog parničnog postupka, kao i da su tužioci svoju ugovornu obavezu (obavezu isplate kupoprodajne cijene) izvršili, a da nisu bili upoznati sa zasnivanjem hipoteke na predmetnom objektu. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da je na spornim stanovima (pobliže opisanim u obrazloženju presude) u toku predmetnog parničnog postupka, a po okončanju izvršnog postupka (2012. godine) kao vlasnik upisana drugotužena (apelantica), dok je na preostalim spornim stanovima (također pobliže opisanim u obrazloženju prvostepene presude) kao vlasnik upisan prvotuženi sa dijelom 1/1.

10. U odnosu na navedeno, Osnovni sud je, između ostalog, ukazao na to da se, shodno odredbama člana 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu), na osnovu sudske odluke hipoteka osniva na osnovu založnog prava koji u obliku sudskog zapisnika, o sporazumu stranaka da založnim pravom osiguraju potraživanje, stranke sklope pred sudom u postupku osiguranja novčanog potraživanja. Osnovni sud je konstatirao da je u konkretnom slučaju hipoteka i nastala na osnovu Sporazuma između apelantice kao založnog povjerioca i prvotuženog i trećetuženog kao založnih dužnika, a koji je zaključen pred sudom. Međutim, Osnovni sud je zaključio da je prvotuženi izgubio pravo vlasništva na spornim stanovima shodno odredbama člana 49. Zakona o vlasništvu jer je zaključivanjem ugovora sa tužiocima prenio pravo vlasništva na tužioce, s tim što je uknjižba tog prava odgođena do izgradnje i tehničkog prijema, te etažiranja predmetnog objekta. Pri tome, Osnovni sud je ukazao na to da je upotreba predmetnog objekta odobrena Rješenjem Odjeljenja za javnu sigurnost broj 12361-008221/06 od 6. decembra 2006. godine. Osnovni sud je ocijenio da su tužioci prilikom sklapanja ugovora bili savjesni i da su ispunili svoju obavezu isplate kupoprodajne cijene, te da su stekli valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na spornim stanovima. S druge strane, Osnovni sud je zaključio da prvotuženi, apelantica i trećetuženi u momentu zaključenja Sporazuma nisu bili savjesni. U vezi s tim, Osnovni sud je konstatirao da prvotuženi u postupku sklapanja Sporazuma nije predočio ugovore o prijenosu prava vlasništva na spornim stanovima na tužioce, iako je njegov zakonski zastupnik znao da ih je otuđio i predao u posjed tužiocima, već je samo predočio zemljišnoknjižni izvadak, a da apelanticin pravni prednik „pred sudom nije tražio izjašnjenje“ od prvotuženog i trećetuženog prilikom sklapanja tog sporazuma i zasnivanja založnog prava (uzimajući u obzir da su stanovi izgrađeni za tržište i bili završeni 95% i da je bila uobičajena praksa da su prodati i prije nego što su izgrađeni). Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je prvotuženi izgubio pravo vlasništva na spornim stanovima, odnosno da su tužioci prije zaključenja Sporazuma i upisa založnog prava u zemljišne knjige bili vanknjižni vlasnici spornih stanova. Osnovni sud je ocijenio da prvotuženi nije mogao na apelanticinog pravnog prednika prenijeti više prava nego što je to sam imao, te je zaključio da je u sukobu tog principa i principa povjerenja u zemljišne knjige dana prednost prvom principu. Osnovni sud je ocijenio da je Sporazum ništav jer je suprotan odredbama čl. 34. i 49. Zakona o vlasništvu i člana

103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i zbog toga što su ga zaključile nesavjesne stranke, s obzirom na to da je prvotuženi znao, a apelanticin pravni prednik i trećetuženi mogli znati da su sporni stanovi prodati i da se objekt gradi za prodaju, te da se još u izgradnji vrši prodaja, pa su s povećanom pažnjom morali pristupati zaključenju Sporazuma, a kako su ništave i pravne posljedice koje je izazvao Osnovni sud je ocijenio ništavim i Rješenje broj IP-751/05 od 5. decembra 2005. godine kojim je na osnovu spomenutog sporazuma određena uknjižba založnog prava.

11. Osnovni sud je također ukazao na to da su predmetni ugovori koje su tužioci zaključili sa prvotuženim zaključeni u skladu s odredbama člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78 i 29/90; u daljnjem tekstu: Zakon o prometu nepokretnosti) jer su imali dopušten i određen predmet ugovora, određenu kupoprodajnu cijenu, vrijeme ispunjenja ugovora i odredbe o upisu prava vlasništva, te su ga potpisale ugovorne stranke i ovjereni su u nadležnom sudu. Shodno tome, Osnovni sud je zaključio da ti ugovori predstavljaju valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva u smislu odredbi člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti u vezi s članom

22. Zakona o vlasništvu. Pri tome, Osnovni sud je konstatirao da predmetni ugovori proizvode pravno djelovanje bez obzira na to što je apelantica u toku predmetnog parničnog postupka upisana kao vlasnik na spornim stanovima, jer je apelantica znala za predmetni parnični postupak, a cilj ove izlučne tužbe je da se spriječi namirenje iz imovine trećih lica (u ovom slučaju tužilaca). Osnovni sud je utvrdio da tužioci dakle imaju valjan pravni osnov za sticanje prava etažnog vlasništva na spornim stanovima shodno odredbama čl. 91˗95. Zakona o vlasništvu i da im pripada pravo da traže uknjižbu takvog prava u zemljišnim knjigama.

12. Odlučujući o žalbi koju je apelantica podnijela protiv presude Osnovnog suda, Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 P 002968 13 Gž od 19. decembra 2013. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, konstatirajući da je prvostepeni sud svoju odluku potkrijepio valjanim i jasnim razlozima, a da apelantica žalbenim razlozima nije dovela u pitanje činjenice utvrđene u prvostepenom postupku koje su relevantne s aspekta zahtjeva tužilaca u ovom sporu, niti pravilnu primjenu materijalnog prava na utvrđene činjenice.

13. Odlučujući o reviziji koju je apelantica podnijela protiv Presude broj 96 0 P 002968 13 Gž od 19. decembra 2013. godine, Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 P 002968 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu.

14. Apelacioni sud je u obrazloženju presude ocijenio da je, suprotno revizionim navodima, drugostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, konstatirajući da je pravilno ocijenio Sporazum o zasnivanju založnog prava na spornim stanovima i na njima uknjiženo pravo vlasništva založnih dužnika, kao i založno pravo založnog povjerioca, tako i ugovore koje su tužioci sklopili sa prvotuženim prije zasnivanja založnog prava, a koji su imali za cilj prodaju (kupnju) tih stanova, odnosno sticanje prava vlasništva i dao im odgovarajući značaj sa aspekta Zakona o vlasništvu, Zakona o prometu nepokretnosti i ZOO-a za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu.

15. Apelacioni sud je, pri tome, ukazao na to da je cilj (kauza) svakog ugovora o prodaji sticanje prava vlasništva, s tim što se samim sklapanjem tog ugovora ne prenosi pravo vlasništva, već on čini pravni temelj sticanja (titulus), budući da je za prijenos prava vlasništva potreban način sticanja (modus), što je kod stvari predaja (traditio) koja se kod nekretnina manifestira upisom u zemljišne knjige (odredba člana 34. Zakona o vlasništvu). Apelacioni sud je istakao da sama predaja stvari (kod nekretnina upis u zemljišne knjige) nije čin sklapanja, nego čin ispunjenja ugovora o prodaji. Dalje, Apelacioni sud je ukazao na to da je svaki od tužilaca sa vlasnikom stana sklopio pismeni ugovor usmjeren na prijenos vlasništva tačno određenog stana, iz kojih su vidljivi pravni osnov sticanja, ugovorne strane (protiv koje osobe i u čiju korist i kada se uknjižba prava vlasništva ima izvršiti), mjesto i datum sastavljanja i potpis oba ugovaratelja, te da su tužioci platili ugovorenu cijenu. Zatim, ukazao je na to da je nakon sklapanja tih ugovora, a prije zasnivanja i uknjižbe založnog prava, bivši vlasnik (prvotuženi) predao svakom od tužilaca u samostalan posjed stan koji mu je prodao, a potom sa apelanticinim pravnim prednikom sklopio Sporazum o zasnivanju založnog prava na tim istim stanovima radi osiguranja kreditnog duga, pa kada bivši vlasnik (prvotuženi) nije vratio kreditni dug, apelantica se uknjižila sa pravom vlasništva na spornim stanovima, izuzev dva stana na koje pravo vlasništva polažu tužioci Milenko Ristanić i Radovan Jovanović, a na kojima je upisan bivši vlasnik – prvotuženi. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je konstatirao da je svaki od tužilaca samostalan posjed određenog stana stekao zakonito (na osnovu pravnog posla), na istinit način (posjed im je predat) i da su tužioci bili savjesni prilikom sticanja budući da pravo vlasništva prvotuženog nije bilo opterećeno nikakvim teretima. Shodno tome, Apelacioni sud je zaključio da su tužioci u vrijeme zasnivanja i uknjižbe založnog prava bili pretpostavljeni vlasnici svaki svog konkretnog spornog stana.

16. Dalje, Apelacioni sud je ukazao na to da je pravo vlasništva prvotuženog i nakon sklapanja ugovora sa tužiocima i dalje ostalo upisano u zemljišnoj knjizi, ali da prvotuženi zapravo „više nije sudjelovao u pravu vlasništva“ nad spornim stanovima, pa da je „njegov upis prava vlasništva, premda neistinit“, stvorio je pretpostavku da to pravo postoji i da je on, „iako neistinit vlasnik“, nastupao kao da je i dalje vlasnik spornih stanova, te je tako sa apelanticinim pravnim prednikom (trećom osobom) poslovao, odnosno sklopio Sporazum o zasnivanju založnog prava na spornim stanovima radi osiguranja svog kreditnog duga. Pri tome, Apelacioni sud je istakao da Zakon o registru zemljišta i prava na zemljištima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o registru zemljišta) pruža zaštitu trećim osobama koje su poslovale sa „neistinitim vlasnikom“ imajući povjerenje u istinitost zemljišne knjige, ali samo pod uvjetom da su poslovale u dobroj vjeri (odredba člana 8. navedenog zakona). Apelacioni sud je konstatirao da navedeno znači da se zaštita pruža samo onome ko nije znao, niti je, s obzirom na okolnosti, imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano različito od vanknjižnog stanja. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnoj situaciji to nije slučaj. U vezi s tim, Apelacioni sud je ukazao na utvrđenje prvostepenog suda da su sporni stanovi u vrijeme zasnivanja hipoteke bili predati tužiocima, te da su ugovori zaključeni i ovjereni, kao i da su stanovi predajom ključeva predati tužiocima da bi oni dovršili određene radove i potom useljavali, kao i da je na zgradi postavljena stolarija i objekt bio završen 95%, a da su se o tome na licu mjesta mogli uvjeriti predstavnici apelanticinog pravnog prednika (između ostalog direktorica kreditora), da su sporni stanovi građeni za prodaju i da je bila uobičajena praksa da se prodaju prije nego što su izgrađeni. Apelacioni sud je konstatirao da to utvrđenje prvostepenog suda opravdava zaključak nižestepenih sudova da, osim što prvotuženi kao „otuđivatelj“ prilikom sklapanja Sporazuma nije bio u dobroj vjeri, ni apelanticin pravni prednik nije bio u dobroj vjeri, zbog čega ne uživa zaštitu u smislu povjerenja u zemljišnu knjigu, a kako se i hipoteka stiče pod istim pretpostavkama pod kojima se stiče pravo vlasništva, apelantica nije mogla steći hipoteku jer je nije upisala u dobroj vjeri. Konstatirajući da prvotuženi u vrijeme sklapanja Sporazuma nije bio vlasnik spornih stanova, Apelacioni sud je ocijenio da ih nije mogao opteretiti založnim pravom, a kako apelanticin pravni prednik nije u dobroj vjeri upisao hipoteku na tim stanovima, ne može uživati zaštitu povjerenja u istinitost zemljišne knjige. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantica u suštini ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelantica, između ostalog, tvrdi da su ugovori koje su tužioci kao kupci zaključili sa prvotuženim zaključeni tek u 2007. godini, odnosno mnogo kasnije od zasnivanja hipoteke u korist njenog pravnog prednika na predmetnom objektu. Također, apelantica tvrdi da ti ugovori nisu upisani u zemljišnim knjigama, zbog čega samo mogu imati karakter obligacionopravnih ugovora koji djeluju samo među ugovornim stranama. Apelantica tvrdi da je stav sudova da neko može postati vlasnik na nekretninama prije uknjižbe u zemljišnim knjigama i da je suprotan Zakonu o zemljišnim knjigama i Zakonu o stvarnim pravima. Smatra da u konkretnom slučaju nije postojala zakonska prepreka za uspostavljanje hipoteke, jer izuzev prvotuženog nije bilo drugih suvlasnika na spornim stanovima, niti tereta u zk. izvatku. Apelantica, osim toga, ukazuje na povredu principa nepristranosti suda. U vezi s tim, apelantica, između ostalog, navodi da je ista sutkinja (Mara Perić) „vodila postupak pod brojem IP 210/05, a koji je vezan za IP 751/05“, i da je dopustila da apelanticin pravni prednik uknjiži svoje založno pravo – hipoteku na predmetnom objektu. Apelantica također navodi da je ta sutkinja zbog toga podnijela zahtjev za svoje izuzeće, a koji je Osnovni sud odbio Rješenjem broj 096-0-SU-12-003785 od 16. oktobra 2012. godine, pa je, uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka, ista sutkinja sudila u predmetnoj parnici. Apelantica tvrdi da je sutkinja Mara Perić osporenom prvostepenom presudom poništila svoje pravosnažno rješenje broj IP-751/05 od 5. decembra 2005. godine i naložila brisanje hipoteke koju je „sudija Perić“ uspostavila tim rješenjem.

b) Odgovori na apelaciju

18. Apelacioni sud, prije svega, smatra da tvrdnja da je sutkinja Mara Perić dopustila upis založnog prava na spornim nekretninama, te provela prvostepeni parnični postupak i donijela prvostepenu presudu kojom je poništeno rješenje o uspostavljanju hipoteke mogao eventualno biti razlog za osporavanje prvostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka sadržanih pod naslovom „Izuzeće“ u glavi XII ZPP, a što apelantica nije iznosila ni u žalbi protiv prvostepene presude, a ni u reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, pa o tome ni žalbeni sud, a ni reviziono vijeće nisu mogli voditi računa. Apelacioni sud, ostajući pri razlozima iznesenim u obrazloženju svoje presude, smatra da su osporena presuda tog suda i nižestepene presude donesene pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava i rezultat utvrđenog činjeničnog stanja, kao i da tim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

19. Tužioci, između ostalog, tvrde da apelantica u apelaciji iznosi niz netačnih činjenica. Pri tome ističu da su svi ugovori zaključeni prije uspostavljanja hipoteke i da su sporni stanovi bili u posjedu tužilaca, a da je hipoteka uspostavljena Sporazumom. Tužioci tvrde da apelantici u konkretnom predmetu nisu povrijeđena prava propisana principima i odredbama ZPP, te da apelantica u apelaciji ne navodi ni jedno konkretno uskraćeno pravo niti prekršenu odredbu zakona koja bi mogla ukazivati na povredu odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koje se apelantica poziva.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 111. stav 1. tačka 5.

Sudija ne može suditi:

5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.

21. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 22.

Pravo vlasništva može se steći na osnovu zakona, pravnog posla, odluke suda ili drugog organa Distrikta i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

Član 34.

1)Pravo vlasništva na nekretninama stiče se upisom u zemljišnu knjigu ako je sticalac savjestan, ako zakonom nije drugačije određeno. Savjesnost sticaoca se podrazumijeva.

2)Savjesnim se smatra onaj sticalac koji se pouzdao u sadržinu javnog registra nekretnina, koji nije znao niti je mogao znati da lice sa kojim je zaključilo ugovor nije vlasnik nekretnine, niti je znalo ni moglo znati da je zaključeno više ugovora o otuđenju iste nekretnine, niti da je nekretnina predata u posjed nekom od više ugovarača.

3)Niko se neće smatrati nesavjesnim samo zato što nije istraživao vanknjižno stanje. Član 49.

Pravo vlasništva koje određeno lice ima na stvar prestaje kad drugo lice stekne pravo vlasništva na tu stvar.

Član 91.

1.)U skladu sa odredbama ovog zakona može se osnovati vlasništvo na posebnom dijelu nekretnine - etažno vlasništvo.

[…] Član 95.

1.)Etažno vlasništvo se osniva pravnim poslom ili odlukom suda.

[…] Član 130.

1.) Na osnovu sudske odluke hipoteka se osniva:

- donošenjem sudske odluke u postupku prinudnog osiguranja potraživanja;

- na osnovu založnog ugovora koji u obliku sudskog zapisnika o sporazumu stranaka da založnim pravom osiguraju određeno potraživanje stranke sklope pred sudom u postupku osiguranja novčanog potraživanja 2.) Na osnovu odluke, odnosno sporazuma iz stava 1 ovog člana hipoteka se osniva na način koji određuju zakonske odredbe o izvršnom postupku.

3.) Hipoteka koja je osnovana sudskom odlukom nastaje upisom u zemljišnu knjigu.

22. Zakon o registru zemljišta i prava na zemljištima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 11/01, 1/03, 14/03, 10/07 i 2/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

(1.) Zemljišne knjige, zemljišno-knjižni izvodi i prepisi iz zemljišne knjige uživaju javno povjerenje i imaju dokaznu snagu javnih isprava.

(2) Smatra se da u odnosu na savjesnog sticaoca sva prava i činjenice upisane u zemljišnu knjigu postoje (istinitost zemljišne knjige) i da sve ono što nije upisano u zemljišnu knjigu ne postoji (potpunost zemljišne knjige).

(3) Lice koje je u dobroj vjeri postupalo s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićeno, ako nije znalo niti je s obzirom na okolnosti imalo dovoljno razloga da posumnja da ono što je upisano u zemljišne knjige nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.

(4) Lice koje je u dobroj vjeri upisalo knjižno pravo postupajući s povjerenjem u potpunost zemljišne knjige, steklo je to knjižno pravo neopterećeno teretima koji nisu bili upisani u času kada je zatražen upis niti je tada iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis.

(5) Lice koje je u dobroj vjeri upisalo knjižno pravo postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišne knjige uživa zaštitu svoga povjerenja. Treće lice ne može osporavati valjanost njegovog sticanja zbog nevaljanosti prednikovog upisa.

23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) relevantne odredbe glase:

Član 103.

Ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima te moralu […] ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

[…]

24. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 29/80, 4/89 i 22/91) relevantne odredbe glase:

Član 9.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prijenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.

VI.Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 002968 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 3. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 11. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantica osporava navedene presude redovnih sudova smatrajući da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Ustavni sud konstatira da se predmetni parnični postupak odnosio na spor koji je apelantica vodila sa tužiocima oko ništavosti Sporazuma o zasnivanju založnog prava i prava vlasništva na spornim stanovima, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

32. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda u suštini proizlazi da apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje došlo zbog toga što sud nije bio objektivno nepristran.

33. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, ocjenom provedenih dokaza i uz ukazivanje na relevantne odredbe materijalnog prava (Zakon o vlasništvu, Zakon o registru zemljišta, Zakon o prometu nepokretnosti i ZOO), u osporenim presudama dali jasna, logična i detaljna obrazloženja zašto su usvojili tužbeni zahtjev tužilaca, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud primjećuje da apelantica u suštini ponavlja navode koje je već iznosila u postupku pred redovnim sudovima, a kojima su se redovni sudovi očitovali i dali dovoljno jasne razloge zbog čega ti navodi nisu mogli utjecati na donošenje drugačije odluke. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali vrlo detaljna obrazloženja za zaključak da su tužioci posjed stanova stekli zakonito na osnovu pravnog posla, te da su bili savjesni budući da u vrijeme zaključivanja ugovora o kupoprodaji odnosno ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju spornih stanova (od 2001. godine do 2004. godine) pravo vlasništva prvotuženog nije bilo opterećeno nikakvim teretima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, ocjenjujući ponašanje prvotuženog i apelantice, dali detaljna obrazloženja za zaključak da oni prilikom sklapanja Sporazuma (2005. godine) nisu postupali u dobroj vjeri zbog čega apelantica u datim okolnostima u smislu relevantnih odredbi materijalnog prava ne može uživati zaštitu povjerenja u istinitost zemljišne knjige. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su redovni sudovi utemeljili svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tih sudova. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani u ovom dijelu.

35. U odnosu na apelacione navode iz kojih proizlazi da apelantica ukazuje na povredu prava na nepristran sud, Ustavni sud naglašava da se nepristranost sudije, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje s aspekta njegove subjektivne i objektivne nepristranosti. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u subjektivnom smislu sudija uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sudija nije bio nepristran. Ustavni sud, također, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudije u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema praksi Evropskog suda, postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u pristranost sudije ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati sumnjom u pristranost. Shodno navedenom, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudije može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).

36. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da pri odlučivanju postoje li u konkretnom slučaju opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristran, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste može li se takva bojazan objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno pravda se ne treba samo provesti već se mora i vidjeti da se ona provodi (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristranost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stavove Evropskog suda, zaključio da činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru) nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, serija A, broj 204). U vezi s navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.

37. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da apelantica problematizira objektivnu nepristranost sutkinje Mare Perić koja je donijela osporenu prvostepenu presudu, tvrdeći da je ta ista sutkinja donijela Rješenje broj IP- 751/05 od 5. decembra 2005. godine (a koje je poništeno osporenim odlukama), te da je vodila postupak pod brojem „IP 210/05, a koji je vezan za IP 751/05“ . U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, suprotno apelacionim navodima, iz kopije Rješenja broj IP-751/05 od 5. decembra 2005. godine koju je apelantica dostavila uz apelaciju proizlazi da to rješenje nije donijela sutkinja Mara Perić, već sudija Zaim Zečević. Dalje, u pogledu navoda da je ista sutkinja vodila postupak pod brojem „IP 210/05, a koji je vezan za IP 751/05“, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je navedena sutkinja podnijela zahtjev za svoje izuzeće od postupanja u konkretnom parničnom postupku tvrdeći da je preciziranim tužbenim zahtjevom zatraženo da se poništi rješenje i u predmetu broj IP:210/05 od 12. maja 2005. godine u kojem je također donijela rješenje kojim je prihvaćen sporazum stranaka i određeno osiguranje novčanog potraživanja uknjižbom založnog prava – hipoteke na nekretninama prvotuženog i trećetuženog u apelanticinu korist. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka ne proizlazi da su tužioci tužbenim zahtjevom u konkretnom slučaju uopće tražili poništenje Rješenja u predmetu broj IP:210/05 od 12. maja 2005. godine. Također, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud Rješenjem broj 096-0-SU-12-003785 od 16. oktobra 2012. godine odbio zahtjev za izuzeće koji je podnijela navedena sutkinja konstatirajući da se konkretna pravna situacija ne odnosi na odredbe člana 111. stav 1. tačka 5. ZPP, a kojima je propisano da sudija ne može suditi ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelantica u toku parničnog postupka pred redovnim sudovima uopće dovodila u pitanje nepristranost navedene sutkinje, odnosno ukazivala na eventualnu povredu odredaba ZPP s tim u vezi, kako u postupku pred prvostepenim sudom tako u postupcima povodom pravnih lijekova, kako bi se sudovi o tim navodima mogli očitovati. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelacioni navodi, sami po sebi, ne ukazuju na pristranost navedene sutkinje i da iz spisa predmeta ne proizlazi bilo kakva činjenica koja ukazuje na razumnu sumnju u njenu pristranost. Stoga, imajući u vidu sve predočene dokaze uz apelaciju, kao i obrazloženje navedenih odluka, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je postupajuća sutkinja u prvostepenom postupku prilikom odlučivanja o tužbi tužilaca bila pristrana.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

39. Apelantica, također, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica svoje navode o kršenju tog prava zapravo zasniva na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za osporene odluke dali jasne i logične razloge u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te kada nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je postupajuća sutkinja koja je donijela osporenu prvostepenu odluku bila pristrana.

41. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava zapravo svodi na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5360/14 (INTESA SANPAOLO BANKA DD SARAJEVO) | Sudska praksa | Aktio