Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-391/17 (S. D., L. D. i A. D.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-391/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-391/17, rješavajući apelacije Seida Dedića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Seid Dedić, Lamija Dedić i Amila Dedić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 036995 16 Gž 2 od 10. januara 2017. godine i Fehima Hadžić, Amela Hadžić i Almin Hadžić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 051796 17 Gž 2 od 3. marta 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-391/17

1. Seid Dedić, Lamija Dedić i Amila Dedić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijeli su 30. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 036995 16 Gž 2 od 10. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (Republika Srpska) da im na ime naknade nematerijalne štete, zbog smrti bliskog srodnika, isplati određene novčane iznose.

2. U obrazloženu osporene odluke Apelacioni sud je naveo da prema stavu Ustavnog suda u slučaju kada pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda nije utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost počinioca (u nedostatku pravosnažne presude donesene u krivičnom postupku kojom je utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom), kao što je slučaj u konkretnom predmetu, da se ne može primijeniti odredba člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Apelacioni sud je istakao da se navedeni član može primijeniti samo na počinioca krivičnog djela, pa se stoga na tuženu, u okolnostima konkretnog slučaja, mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO-a. Apelacioni sud je naglasio da neposredni počinilac krivičnog djela izvršenog nad srodnicom apelanata nije otkriven, niti procesuiran, niti je pravosnažnom osuđujućom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Apelacioni sud je konstatovao da obzirom da su apelanti tužbu podnijeli 24. avgusta 2011. godine, da je smrt srodnice apelanata nastupila 5. maja 1992. godine, te kako je Dejtonski mirovni sporazum potpisan 21. novembra 1995. godine, a ratifikovan 14. decembra 1995. godine, da su apelanti tužbu podnijeli protekom rokova propisanih odredbama člana 376. ZOO-a (u roku od tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a u roku od pet godina od kada je šteta nastala).

AP-1091/17

3. Fehima Hadžić, Amela Hadžić i Almin Hadžić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijeli su 22. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 051796 17 Gž 2 od 3. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (Republika Srpska) da im na ime naknade nematerijalne štete, zbog smrti bliskog srodnika, isplati određene novčane iznose.

4. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da se zastarni rok iz odredbe člana

377. ZOO-a primjenjuje u pravilu kada je pravosnažnom osuđujućom presudom, donesenoj u krivičnom postupku, utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom i prema učiniocu krivičnog djela. Apelacioni sud je konstatovao da kada povodom štetnog događaja nije donesena osuđujuća presuda krivičnog suda, odnosno kada neposredni izvršilac ubistva bliskog srodnika apelanata nije otkriven, niti procesuiran, da se pitanje zastare potraživanja prema tuženoj, koja odgovara po principu objektivne odgovornosti u smislu odredaba člana 172. i 180. ZOO-a (primjenom koje odredbe je i utvrđena odgovornost tužene), ima raspraviti primjenom odredaba člana 376. ZOO-a, kao opšteg propisa o zakonskim rokovima za zastaru potraživanja. Apelacioni sud je istakao da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 30. oktobra 2012. godine, a da je srodnik apelanata smrtno stradao 7. maja 1992. godine. Apelacioni sud je ukazao da je odlukom Skupštine RS od 19. juna 1996. godine ukinuto ratno stanje i stanje neposredne opasnosti, pa da se od tada objektivno protiv RS mogla podnijeti tužba. Apelacioni sud je naglasio da čak i kada bi se rok zastare računao od 2006. godine (kada je pronađeno tijelo nastradalog) do podnošenja tužbe protekli su zastarni rokovi iz odredbe člana 376. ZOO-a, pa je istekom rokova iz navedene zakonske odredbe prestalo pravo zahtijevati isplatu naknade predmetne štete, zbog zastare potraživanja, koje ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-391/17.

6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelacijama je iskazano nezadovoljstvo osporenim odlukama i stavom redovnih sudova da su predmetna potraživanje zastarjela kod nespornog da su nad njihovim bližim srodnicima pripadnici određenih formacija RS počinili krivična djela ratni zločin koja ne zastarijevaju, pa samim tim ne zastarijeva ni potraživanja koje proistječe iz takvih djela. Suštinski, apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO-a koja, prema njihovoj ocjeni, nije primjenjiva. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr. život, zabranu diskriminacije i dr.) ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se pozvali u predmetnim apelacija, apelanti, u suštini, vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

11. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana

377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaj. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-391/17 (S. D., L. D. i A. D.) | Sudska praksa | Aktio