Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-297/15 (J. B.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-297/15

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 297/15, rješavajući apelaciju Julijane Boječko, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Julijane Boječko.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 135865 14 Gž od 31. oktobra 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkinji Julijani Boječko u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Julijani Boječko zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Julijane Boječko podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 135865 14 Gž od 31. oktobra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 135865 12 P od 25. oktobra 2013.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Julijana Boječko (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 19. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 135865 14 Gž od 31. oktobra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 135865 12 P od 25. oktobra 2013. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske – sjedište zamjenika Banjaluka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 21. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 27. decembra 2016. godine do 3. januara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelantkinja je zajedno sa S. Đ. (apelantkinjina kćerka; u daljnjem tekstu: drugotužiteljka) podnijela 9. juna 2000. godine tužbu protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete zbog smrti bliskog lica (pokojnog S. Đ.), poginulog 13. juna 1995. godine kao pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS).

6. Osnovni sud je 27. decembra 2005. godine dostavio spis predmeta Pravobranilaštvu na postupanje u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete). Pravobranilaštvo je spis predmeta zavelo pod brojem P-1325/00.

7. Pravobranilaštvo je spis predmeta broj P-1325/00 vratilo Osnovnom sudu na postupanje 17. januara 2012. godine.

8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 135865 12 P od 25. oktobra 2013. godine odbijen je u cijelosti predmetni tužbeni zahtjev u odnosu na apelantkinju, a usvojen je u odnosu na drugotužiteljku.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je nakon sprovedenog dokaznog postupka utvrdio da su prije štetnog događaja apelantkinja i (pokojni) S. Đ. bili u emotivnoj vezi dvije godine, te da je S. Đ. znao boraviti (ponekad za vrijeme dopusta iz redova VRS) u porodičnoj kući apelantkinjinih roditelja. Međutim, ocjenjujući tako provedeno vrijeme, te imajući u vidu značenje činjenice zajednice života, Osnovni sud je naveo da apelantkinja na osnovu izvedenih dokaza nije dokazala u smislu odredbi čl. 7, 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) trajniju zajednicu života s pokojnim S. Đ. u smislu odredbi člana 201 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U takvim okolnostima citirana odredba ZOO-a određuje da pravno relevantna činjenica za dosuđivanje prava na novčanu naknadu vanbračnom drugu nije prvenstveno vanbračni odnos s oštećenim, već vođenje zajedničkog domaćinstva s njim. Naime, apelantkinja nije dokazala trajniju zajednicu života u smislu životne sredine u kojoj je živjela s pokojnim S. Đ. u međusobnoj zavisnosti uz odgovarajuće ekonomske elemente. Iz samog pojma životne zajednice proizilazi da životna zajednica može biti samo jedna. Na osnovu sprovedenog dokaznog postupka, a posebno iskaza svjedoka E. S. (koja se intenzivno družila sa apelantkinjom i kojoj su bile poznate činjenice o kojima se izjasnila) pokojni S. Đ. je živio s roditeljima. Apelantkinja je išla u školu i, kao što je sama rekla, pomagali su joj njeni roditelji, a pokojni S. Đ. je po završetku škole otišao u redove VRS. Kako je nespornim utvrđeno postojanje njihove emotivne veze, Osnovni sud je naveo da je njegovim gubitkom apelantkinja nesumnjivo trpjela duševnu bol. Međutim, da bi apelantkinja imala pravo na naknadu za pretrpljene bolove iza pogibije drugog lica, apelantkinja je bila u obavezi da dokaže pored bliskog srodstva s pokojnim i činjenicu zajednice života, što u konkretnom slučaju nije dokazano, jer se period trajanja njihove emotivne veze ne može prihvatiti kao dokazana činjenica zajednice života između njih dvoje. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da nije mogao prihvatiti dokazanim i osnovanim predmetni tužbeni zahtjev u odnosu na apelantkinju.

10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 135865 14 Gž od 31. oktobra 2014. godine odbijena je, između ostalog, apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu odluke kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na nju.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da apelantkinjina žalba nije osnovana, s obzirom na to da je na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno nespornim da je ona prije pogibije pokojnog S. Đ. živjela kod svojih roditelja. U kuću apelantkinjinih roditelja je povremeno dolazio pokojni S. Đ., gdje su se njih dvoje viđali i ostvarivali kontakte, ali između njih nije postojala trajna ekonomska zajednica života. Međutim, Okružni sud je naveo da je pokojni S. Đ. ipak živio kod svojih roditelja. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da apelantkinji ne pripada pravo na naknadu nematerijalne i materijalne štete, koju potražuje u ovoj parnici, jer nije živjela sa pokojnim S. Đ. u trajnoj zajednici života.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo u predmetnoj pravnoj stvari radi naknade štete.

13. Naime, apelantkinja prije svega ističe da je pogrešan zaključak redovnih sudova da u konkretnom slučaju nije postojala trajnija zajednica života između nje i pokojnog S. Đ. S tim u vezi, apelantkinja smatra da spada u krug lica koja mogu zahtijevati i ostvariti naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica u smislu odredbe člana 201 ZOO-a. Osim toga, apelantkinja ukazuje da joj nije pružena adekvatna zaštita u okviru redovnih sudova u smislu prava na fer suđenje, te da su rješavanju predmetne pravne stvari redovni sudovi prišli „selektivno i krajnje površno i paušalno, bez upuštanja u suštinu spornog odnosa, bez detaljne analize i ocjene svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi“. U tom smislu, apelantkinja navodi da odluke redovnih sudova nisu obrazložene kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, jer ne sadrže obrazloženje o bitnim činjenicama za presuđenje. Takođe, apelantkinja navodi i povredu prava na suđenje u razumnom roku, jer je predmetni postupak trajao više od 15 godina.

14. Slijedom navedenog, apelantkinja predlaže Ustavnom sudu da utvrdi povrede navedenih prava, ukine osporenu drugostepenu odluku i predmet vrati Okružnom sudu na ponovno odlučivanje. Dalje apelantkinja predlaže da Ustavni sud naredi Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj da joj isplati iznos od 5.000,00 KM za nematerijalnu štetu kao priznanje za nepravdu koju je pretrpjela uslijed donošenja nezakonite sudske odluke i povrede prava na suđenje u razumnom roku. Takođe traži da Ustavni sud naredi Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj da joj isplati troškove postupka pred Ustavnim sudom u koje su uračunati i troškovi sastavljanja predmetne apelacije u iznosu od 3.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud je opisao hronološki tok predmetnog postupka, te naveo da je taj sud dao obrazloženje koje je sadržano u osporenoj odluci tog suda, pri kojem ostaje i u odgovoru na apelaciju. Stoga je Okružni sud istakao da su neosnovani apelantkinjini navodi o povredi prava koje je ukazala u predmetnoj apelaciji, pa je predloženo da se apelacija odbaci ili odbije.

16. Osnovni sud je, takođe, opisao hronološki tok postupka, pri tom ukazujući na činjenicu da se predmet nalazio kod nadležnog pravobranilaštva u periodu od 27. decembra 2005. godine do 17. januara 2012. godine, te da taj sud ne može da snosi posljedice za navedeni period nepostupanja. Takođe, Osnovni sud je ukazao i na činjenicu da je taj sud imao na hiljade takvih predmeta, te da je osim navedenog i to bio jedan od razloga zašto se po predmetima nije odlučivalo u kraćem vremenskom periodu, ocjenjujući dan kad je tužba podnesena u konkretnom slučaju. Osim toga, Osnovni sud je naveo da ostaje pri stavu i datom obrazloženju u svojoj presudi od 25. oktobra 2013. godine.

17. Pravobranilaštvo Republike Srpske je navelo da su apelantkinjini navodi paušalni, te da su stavovi izneseni u osporenim odlukama zasnovani na pozitivnopravnim propisima. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije, te potvrdi stav sudova Republike Srpske sadržan u osporavanim odlukama.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. od 17/93 do 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 201. st. 1, 3. i 4.

(1) U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

(3) U slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica, sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

(4) Naknada iz st. 1. i 3. ovog člana može se dosuditi i vanbračnom drugu, ako je između njega i umrlog, odnosno povrijeđenog postojala trajnija zajednica života.

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena drugostepena presuda Okružnog suda broj 71 0 P 135865 14 Gž od 31. oktobra 2014. godine. Zatim, osporena konačna odluka je dostavljena apelantkinji 4. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 19. januara 2015. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

a) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

27. U odnosu na apelantkinjine navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud konstatuje da je tužba podnesena 9. juna 2000. godine, a da je predmetni postupak okončan osporenom drugostepenom odlukom Okružnog suda od 31. oktobra 2014. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao nešto duže od 14 godina i četiri mjeseca. U tom periodu, predmet se prvobitno nalazio kod Osnovnog suda sve do 27. decembra 2005. godine kada je ustupljen Pravobranilaštvu Republike Srpske na postupanje u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da, podržavajući sopstvenu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1807/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 22), i period u kojem se predmet nalazio pred Pravobranilaštvom, posmatran s apelantkinjinog aspekta, predstavlja period u kojem javna vlast nije odlučila o njenom zahtjevu za naknadu štete. Zatim, predmetni spis je 17. januara 2012. godine vraćen Osnovnom sudu na postupanje. Dakle, spis predmeta se nalazio kod Pravobranilaštva preko šest godina, nakon čega je Osnovnom sudu trebalo skoro dvije godine da donesene prvostepenu presudu (25. oktobra 2013. godine), a Okružnom sudu oko godinu dana da odluči u žalbenom postupku.

28. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta redovni sud i nadležno pravobranilaštvo nisu dali objektivno prihvatljive razloge.

29. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj odluci broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupno na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, st. 35-39). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Javna vlast je preduzela određene korake na organizovanju svog rada donošenjem Plana rješavanja starih predmeta u skladu s Uputom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koju je donijelo VSTVBiH“, ali je zaključio da „navedene mjere nisu bile efikasne, jer nisu dovele do otklanjanja zaostataka u radu, s obzirom na to da konkretni zastoj nije privremen, nego predstavlja hronično preopterećenje suda“, te da je kršenje prava na pravično suđenje dio sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i da mora biti kvalifikovano tako da proizilazi iz prakse koja nije kompatibilna s ustavnim pravom na pravično suđenje“.

30. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2907/16. Iz istih razloga i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

31. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

32. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantkinji treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je ubijeđen da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj odluci broj AP 2907/16 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja, kako u slučaju navedene apelantkinje tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

33. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak i pravni status Pravobranilaštva kao organa Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava

34. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

35. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava prema kojem je učinak člana 6 stav 1 Evropske konvencije, između ostalog, taj da „sudu“ nametne obavezu da sprovede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku, s obzirom na to da Evropski sud za ljudska prava nije pozvan da ispituje jesu li tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske [VV], broj predstavke 47287/99, stav 80, ESLJP 2004-I i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. oktobra 2013. godine, stav 46). Ipak, iako član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obavezu detaljnog odgovora na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, st. 59 i 61, serija A, broj 288, i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obaveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi García Ruiz protiv Španije [VV], broj predstavke 30544/96, stav 26, ESLJP 1999-I, i ibid., Jaćimović protiv Hrvatske, stav 47).

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je suština apelantkinjinog tužbenog zahtjeva bio zahtjev da joj se prizna pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog gubitka bliskog lica, tj. pokojnog S. Đ. Odlučujući o tom dijelu predmetnog tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud je nakon sprovedenog dokaznog postupka utvrdio nespornim postojanje emotivne veze (dvije godine) između apelantkinje i S. Đ. prije njegove pogibije. Međutim, ocjenjujući osnovanost samog apelantkinjinog zahtjeva u smislu relevantnih odredaba ZOO-a (član 201), Osnovni sud je zaključio da apelantkinja nije dokazala (primjenom odredbi čl. 7, 123 i 126 ZPP) trajniju zajednicu života s pokojnim S. Đ. prije štetnog događaja. Ovakav zaključak je Osnovni sud obrazložio tumačenjem odredbe člana 201 stav 4 ZOO-a na način da samo postojanje vanbračnog odnosa, odnosno u konkretnom slučaju emotivne veze i povremeni dolazak pokojnog S. Đ. u kuću apelantkinjinih roditelja ne može biti pravno relevantna činjenica za dosuđivanje naknade u odsustvu dokazanosti činjenice vođenja zajedničkog domaćinstva. U prilog navedenom, Osnovni sud je zauzeo stav da životna zajednica može biti samo jedna, što u okolnostima konkretnog predmeta nije bio slučaj, jer su i apelantkinja i pokojni S. Đ. prije štetnog događaja živjeli sa svojim roditeljima. Ovakvo činjenično-pravno utvrđenje je potvrdio i Okružni sud u osporenoj odluci u odnosu na apelantkinjin tužbeni zahtjev.

38. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, smatra da je Osnovni sud u osporenoj prvostepenoj odluci naveo jasne i argumentovane razloge u pogledu neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, kao i da se u konkretnom slučaju ocjena dokaza u procesno-materijalnom smislu ne doima proizvoljnom. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene prvostepene presude Osnovnog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to da kod Osnovnog suda ne postoji propust da obrazloži svoju odluku, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene drugostepene odluke Okružnog suda, kojom je suštinski samo potvrđeno činjenično stanje i pravno shvatanje prvostepenog suda bez detaljnog obrazlaganja apelantkinjinih žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40). Prema tome, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava u okolnostima konkretnog predmeta na apelantkinjinu štetu.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte. Pravo na imovinu

40. U pogledu apelantkinjinih navoda da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da ona kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u vezi s primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

41. Apelantkinja ukazuje i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Iako nije eksplicitno navela, Ustavni sud zapaža da kršenje ovog prava apelantkinja dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja imala mogućnost da koristi pravne lijekove propisane zakonom u predmetnom parničnom postupku, kao što je to imala i tužena. Činjenica da predmetna tužba u odnosu na apelantkinju nije usvojena odnosno da njena žalba nije uvažena, tj. da postupak u konačnici nije rezultirao odlukom u apelantkinjinu korist, ne dovodi ni na koji način u pitanje dostupnost ili efikasnost pravnih lijekova u konkretnom slučaju, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13 Evropske konvencije.

Troškovi sastavljanja apelacije

42. U pogledu apelantkinjinog zahtjeva za naknadu troškova sastavljanja apelacije, Ustavni sud konstatuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga navedeni troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivo na apelantkinjin teret.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantkinjinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak od podnošenja tužbe do donošenja osporene drugostepene presude Okružnog suda trajao nešto duže od 14 godina, a taj period se može staviti na teret Osnovnom sudu i Pravobranilaštvu. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovako prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.

44. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili pravo.

45. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

46. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu kada je apelantkinja imala mogućnost da koristi raspoložive pravne lijekove, a što je imala i tužena, te da činjenica da apelantkinja nije zadovoljna ishodom postupka ne dovodi ni na koji način u pitanje dostupnost ili efikasnost raspoloživih pravnih lijekova.

47. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-297/15 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio