Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2021/14 (AD „Boksit“ Milići)
Odluka donesena 06. 07. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2021/14
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2021/14, rješavajući apelaciju AD „Boksit“ Milići, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija AD „Boksit“ Milići.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 004401 13 Rev 2 od 18. marta 2014. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. AD „Boksit“ Milići (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 004401 13 Rev 2 od 18. marta 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 004401 10 Pž od 22. decembra 2011. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 62 0 Ps 004401 06 Ps od 16. jula 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda, ZDP „Rudnik i termoelektrana“ Gacko (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužilac) i Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ - Matično preduzeće a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: umješač na strani tuženog - protivtužioca) zatraženo je 3. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni privredni sud i umješač na strani tuženog-protivtužioca dostavili su odgovor na apelaciju 11. i 22. novembra 2016. godine i 4. januara 2017. godine. Viši privredni sud i tuženi-protivtužilac nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 62 0 Ps 004401 06 Ps od 16. jula 2010. godine odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da se tuženi-protivtužilac obaveže da mu po osnovu izvedenih radova u 2001. i 2002. godini plati iznos od 4.250.720,51 KM od čega na ime glavnog duga iznos od 2.359.406,15 KM, kamate do 7. marta 2003. godine u iznosu od 73.043,43 KM i kamate od 7. marta 2003. godine do 31. decembra 2006. godine u iznosu od 1.818.270,93 KM, te zakonsku zateznu kamatu na glavni dug od 1. januara 2007. godine do isplate. Takođe, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu po osnovu pretrpljene štete isplati iznos od 14.410.287,53 KM od čega na ime glavnog duga iznos od 7.470.119,80 KM i kamate u iznosu od 6.940.167,73 KM, zaključno sa 31. decembrom 2006. godine, kao i zakonske zatezne kamate na glavni dug od 1. januara 2007. godine do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 55.142,00 KM. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca, te je apelant obavezan da mu isplati iznos od 25.575,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od „21. aprila 2004. godine“, kao dana podnošenja protivtužbe, pa do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 117.439,25 KM.
6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant podnio tužbu 14. marta 2003. godine, a da je tuženi-protivtužilac podnio protivtužbu 26. aprila 2004. godine.
7. Istaknuto je da je, prethodno, nakon sprovedenog postupka prvostepeni sud presudom od 19. novembra 2004. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Protiv navedene presude tuženi-protivtužilac je podnio žalbu koju je drugostepeni sud rješenjem od 10. marta 2006. godine uvažio i ukinuo prvostepenu presudu s nalogom da u ponovnom postupku sud istovremeno odluči o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu, jer su oba zahtjeva međusobno povezana.
8. Ukazano je da je prvostepeni sud na prijedlog stranaka, a radi lakšeg rješavanja predmetne pravne stvari, na ročištu od 21. septembra 2006. godine izvršio spajanje predmeta br. Ps-150/04, Ps-196/04 i 095-0-Ps-06-000-070 i odlučio da se vodi jedan postupak pod brojem Ps-150/04.
9. Navedeno je da je nakon drugog sprovedenog postupka prvostepeni sud donio presudu od 21. juna 2007. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev i protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca. Protiv navedene presude apelant i tuženi-protivtužilac su podnijeli žalbe koje je drugostepeni sud rješenjem od 19. marta 2008. godine uvažio, prvostepenu presudu ukinuo sa jasnim nalozima šta prvostepeni sud treba da uradi u ponovnom postupku.
10. Istaknuto je da je u trećem ponovnom postupku apelant ostao kod tužbe i preciziranog tužbenog zahtjeva od 1. jula 2010. godine, dok je tuženi-protivtužilac ostao kod protivtužbenog zahtjeva iz podneska od 18. februara 2010. godine.
11. Navedeno je da je prvostepeni sud nakon sprovedenog dokaznog postupka utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu u periodu od 12. maja 1997. godine do 1. avgusta 2003. godine, te da su tokom navedene poslovne saradnje zaključili 12 ugovora i šest aneksa tih ugovora. Navedeni poslovni odnos između parničnih stranaka je podrazumijevao obavezu apelanta da za tuženog-protivtužioca uradi poslove otkopavanja, utovara, transporta, odlaganja i planiranja otkrivki, te eksploataciju uglja i obavezu tuženog-protivtužioca da apelantu za taj njegov rad plati naknadu. Dalje je utvrđeno da su zapisnikom od 21. februara 2001. godine parnične stranke sravnile svoja potraživanja sa 31. decembrom 2000. godine, prema kojem je tuženi-protivtužilac u obavezi prema apelantu u iznosu od 48.951,14 KM. Ukazano je da je uslov za sprovođenje ovog zapisnika, kao finansijsko-knjigovodstvenog dokumenta, bila kontrola i ovjera odgovornih lica, što nije učinjeno, pa taj zapisnik od 21. februara 2001. godine nije nikad sproveden kod tuženog.
12. Istaknuto je da je u predmetnom postupku prvostepeni sud sproveo dva vještačenja i to Instituta ekonomskih nauka Banja Luka i Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka. Ukazano je da je uvidom u nalaz i mišljenje Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka utvrđeno da je navedeni institut, radi lakšeg utvrđivanja visine potraživanja parničnih stranaka, obuhvatio cijeli period poslovne saradnje, jer je to od njega tražio sud svojim rješenjem, te da je nakon uvida u cjelokupnu dokumentaciju utvrđeno da je tuženi-protivtužilac isplatio apelantu iznos od 41.741.096,00 KM, odnosno da je preplatio svoju obavezu za iznos od 25.575,00 KM.
13. Navedeno je da je apelant osporio navedeni nalaz, navodeći da Ekonomski institut nije mogao obuhvatiti cijeli period poslovne saradnje, jer je period prije 2000. godine obuhvaćen zastarom potraživanja, a on svojim tužbenim zahtjevom nije ni tražio dug za cijeli period, već za period od 2000. godine do podnošenja tužbe. Naglašeno je da su vještaci u svom nalazu i tokom postupka istakli da nisu mogli uraditi nalaz samo za ovaj period, jer su uvidom u poslovne knjige ustanovili da nalaz nije moguće uraditi samo za taj period, jer je plaćanje vršeno za cijeli period poslovne saradnje, a tuženi-protivtužilac nije u računima naznačavao za koji period i za koje račune se plaćanje odnosi. Stoga, po mišljenju prvostepenog suda, istaknuti prigovor zastare je neosnovan, jer je tuženi-protivtužilac plaćao račune, a nije naznačavao koje račune plaća i za koji period saradnje se plaćanje odnosi. Ukazano je da, prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kada stranka koja plaća račun ne naznači period za koji plaća, smatra se da plaća najstariji dospjeli račun a sve u smislu odredaba ZOO.
14. Prvostepeni sud je naveo da su, po mišljenju tog suda, nalaz i mišljenje Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka urađeni prema pravilima nauke i vještine, kao i prema uputama suda, jer se na drugi način nije mogla utvrditi visina tužbenog i protivtužbenog zahtjeva. Prvostepeni sud je naglasio da je tom nalazu i mišljenju poklonio povjerenje u cijelosti kao objektivno i stručno datom.
15. Ukazano je da, suprotno tome, prvostepeni sud nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje Instituta ekonomskih nauka Banja Luka, koji je prvi vršio vještačenje, iz razloga što se tokom postupka i uvidom u priloženi nalaz nije moglo utvrditi na osnovu čega je taj institut došao do svog nalaza, a to su sve pravdali obimnom dokumentacijom, kao i da je nalaz radio tim stručnjaka. Istaknuto je da je u svom nalazu navedeni institut naveo da je tuženi-protivtužilac bio obavezan snabdijevati gorivom apelanta i da je na osnovu toga nastao veliki dio duga, ali da je sud uvidom u zaključene ugovore od 2. marta 2002. godine, 4. maja 2001. godine, 8. oktobra 2001. godine i od 5. aprila 2002. godine, te priložene anekse utvrdio da tuženi-protivtužilac nije bio obavezan snabdijevati gorivom apelanta. Ukazano je da je istina da se u pojedinim obavještenjima pominje obaveza snabdijevanja gorivom apelanta, ali nijedno obavještenje nije pretočeno u ugovor o snabdijevanju, jer obavezu proizvode ugovori prema odredbama ZOO, a ne obavještenja. Naglašeno je da su navedeni vještaci vrlo čudno tumačili i odredbu člana 9 Ugovora broj 02-1496/02. Takođe je navedeno da sud nije mogao prihvatiti nalaz navedenog Instituta ni u dijelu u kojem se navodi da je ugovor postojao na iznos od 4.276.938,10 KM, da je taj ugovor raskinut, da je ostala razlika od 2.905.075,00 KM i da je jedna strana oštećena. Navedeno sud nije prihvatio, jer je zaključen novi ugovor koji je apelant dobrovoljno potpisao, te da se vidi da je jedan ugovor zamijenjen drugim kojim se na drugačiji način reguliše izvršenje prava i obaveza na šta je apelant pristao. Takođe, navedeno je da se apelantu ponovo dodjeljuje novi ugovor, čime se on stavlja u povoljniji položaj u odnosu na druge izvođače i da se radi o izmjeni ugovora zbog promijenjenih okolnosti na šta je apelant pristao i potpisao novi ugovor. Prema tome, po mišljenju prvostepenog suda, apelant nije pretrpio nikakvu štetu, ali su vještaci ipak u nalazu utvrdili da je pretrpljena šteta, a iz utvrđenog se vidi da šteta nije postojala u smislu odredbe člana 133 stav 4 ZOO. Stoga je prvostepeni sud ukazao da nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje Instituta ekonomskih nauka, jer je urađen suprotno pravilima struke, nauke i vještine.
16. S druge strane, ukazano je da je prvostepeni sud usvojio postavljeni protivtužbeni zahtjev, jer je iz nalaza i mišljenja Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka utvrđeno da je tuženi-protivtužilac u cijelosti ispunio svoju obavezu prema apelantu po zaključenim ugovorima, te da je tuženi-protivtužilac preplatio svoju obavezu u iznosu navedenom u izreci presude, zbog čega je usvojen protivtužbeni zahtjev u smislu odredbe člana 262 ZOO.
17. Istaknuto je da je o kamatama odlučeno primjenom odredaba člana 277 stav 1 ZOO, a u vezi sa odredbama člana 324 ZOO pa su kamate dosuđene počev od „21. aprila 2004. godine“, kao dana podnošenja protivtužbe, pa do isplate.
18. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Viši privredni sud Presudom broj 62 0 Ps 004401 10 Pž od 22. decembra 2011. godine djelimično uvažio u pogledu odluke o troškovima postupka, sadržane u prvostepenoj presudi, tako što je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 60.860,00 KM, dok je u ostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa odbijen zahtjev tuženog-protivtužioca za naknadu troškova postupka. U pogledu odluke o glavnoj stvari, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda.
19. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da su stranke bile u dugotrajnijem poslovnom odnosu, te da kod izmirivanja međusobnih potraživanja i obaveza putem kompenzacija, cesija i asignacija, kao i u malom obimu žiralnih uplata nije naznačavan redoslijed izmirenja od dužnika uz uračunavanje ispunjenja na već navedeni način po članu
312. ZOO. Stoga se, po mišljenju drugostepenog suda, vještačenje nije moglo ograničiti isključivo na 2000. i 2001. godinu, niti se poslovni odnosi i međusobne obaveze stranaka, odnosno početno stanje na kojem se zasnivaju zahtjevi stranaka mogu sagledati samo iz pokazatelja za te godine, pa su neosnovani žalbeni navodi u tom pravcu.
20. U vezi sa zapisnikom od 12. februara 2001. godine o usaglašavanju poslovnih knjiga sa 31. decembrom 2000. godine, treba imati u vidu da takav zapisnik prvenstveno predstavlja knjigovodstvenu radnju radi međusobnog obavještavanja i usaglašavanja obaveza i potraživanja iz međusobnih poslovnih odnosa parničnih stranaka. Međutim, da bi se sravnjenje međusobnih obaveza smatralo priznanjem duga sa pravnim posljedicama iz člana
387. ZOO, potrebno je da bude dato od ovlašćenog lica, i to izričito ili na način da se iz radnji dužnika može jasno zaključiti da postoji volja za priznanjem duga. Po mišljenju drugostepenog suda, apelant nije dokazao da navedeni zapisnik predstavlja ispravu koja može proizvesti takav pravni učinak. U prilog tome je i činjenica da iz izvedenih dokaza proizilazi da će se stanje konstatovano po tom zapisniku sprovesti nakon kontrole odgovornih lica, a što nije učinjeno, pa navedeni zapisnik nije proknjižen kod tuženog-protivtužioca.
21. Ukazano je da su rješenjem drugostepenog suda od 19. marta 2008. godine uvažene žalbe stranaka, ukinuta prvostepena presuda od 21. juna 2007. godine i predmet vraćen na ponovno suđenje pri čemu je ukazano na pitanja koja treba raspraviti u ponovnom postupku. Istaknuto je da je u ponovnom postupku na ročištu od 18. septembra 2008. godine, te rješenjem od 13. oktobra 2008. godine prvostepeni sud odredio vještačenje Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka na okolnosti međusobnih poslovnih odnosa parničnih stranaka, zaključenja ugovora i međusobnih potraživanja jedne i druge strane u ovom sporu, odnosno izjašnjenja nakon uvida u svu raspoloživu dokumentaciju u pogledu visine novčanih obaveza tuženog-protivtužioca prema apelantu i apelanta prema tuženom-protivtužiocu sa nalogom da se Ekonomski institut posebno izjasni da li je tuženi-protivtužilac bio u obavezi isporučivati gorivo i mazivo i koliki je iznos bio obavezan platiti.
22. Prema tome, po mišljenju drugostepenog suda, neosnovani su žalbeni navodi o tome da je sud naložio vještačenje bez konkretnog zadatka, kao i da se radi o manje stručnim vještacima. Naglašeno je da su pitanja na koja je drugostepeni sud ukazao rješenjem od 19. marta 2008. godine bila predmet vještačenja.
23. Navedeno je da je, kako nalaz i mišljenje Instituta ekonomskih nauka Banja Luka nije dao uvjerljive i argumentovane odgovore na odlučna pravno relevantna pitanja, koja se tiču tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, prvostepeni sud opravdano odredio novo vještačenje. Saslušanjem vještaka oba instituta na glavnoj raspravi strankama je omogućeno da raspravljaju a prvostepeni sud je dao valjane razloge za prihvatanje nalaza i mišljenja Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka. Ukazano je da se u toku vještačenja Ekonomski institut a.d. Banja Luka, suprotno žalbenim navodima, kretao u okviru postavljenog zadatka, te je za razliku od ranijeg vještačenja svaku stavku tužbenog i protivtužbenog zahtjeva u svom nalazu i mišljenju argumentovao valjanim razlozima i dokumentovao ispravama sa iscrpnim, logičnim i uvjerljivim razlozima zbog čega je prvostepeni sud prihvatio nalaz tog instituta.
24. Viši privredni sud je naglasio da prvostepena odluka nije donesena samo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka s obzirom na to da su stranke kao izvore informacija priložile brojne isprave (ugovore, anekse, građevinske dnevnike, privremene situacije, fakture, zapisnike, dopise i dr.), a te isprave su bile predmet vještačenja i obuhvaćene su nalazom i mišljenjem vještaka.
25. Istaknuto je da je Ekonomski institut a.d. Banja Luka obračunao i uračunao štetu koju je apelant pretrpio zbog zastoja po osnovu naređenja tuženog-protivtužioca, a na osnovu kopija građevinske knjige, te su u nalazu i mišljenju Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka iskazani zastoji po mašinama i obračunata pretrpljena šteta u iznosu od 614.874,00 KM. Prema tome, po mišljenju drugostepenog suda, u žalbi se neosnovano navodi da nije uzet u obzir građevinski dnevnik, jer je šteta po tom osnovu obračunata na osnovu kopija listova građevinske knjige.
26. Navedeno je da vještaci nisu mogli utvrditi štetu zbog neobezbijeđenog goriva, zbog neriješenog pristupa gradilištu i zbog neblagovremenog plaćanja, jer za to nisu imali dovoljno objektivizovane pokazatelje o čemu su dali detaljne razloge u svom nalazu. Takođe, po mišljenju drugostepenog suda, nije se mogla utvrditi, odnosno obračunati šteta zbog raskida ugovora od 2. marta 2001. godine tim više što su stranke zaključile novi ugovor od 4. maja 2001. godine kojim je ugovorena manja vrijednost radova, ali u vezi s tim ugovorom apelant nije imao posebne troškove pripreme gradilišta pogotovo što je na istom radilištu izvodio radove po prethodnim ugovorima iz 2000. godine.
27. Istaknuto je da se u žalbi navodi da su Vlada RS i Ekonomski institut a.d. Banja Luka povezana lica, te da postoji sukob interesa. S tim u vezi je navedeno da je odredbama Zakona o sprečavanju sukoba interesa u organima vlasti RS propisano da se tim zakonom uređuju posebne obaveze izabranih predstavnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima vlasti RS i jedinica lokalne samouprave u obavljanju javne funkcije, a radi sprečavanja sukoba interesa, te da sukob interesa postoji u situacijama u kojima izabrani predstavnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik ima privatni interes koji je takav da može uticati ili izgleda da može uticati na nepristrasno i objektivno vršenje njegove dužnosti. Ukazano je da, u slučaju eventualnog postojanja okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost ili druge propisane okolnosti koje su smetnja za postupanje u određenom predmetu, na vještake se primjenjuju odredbe člana 153 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da će vještak biti izuzet zbog istih razloga iz kojih može biti izuzet sudija, a stranka je dužna da zahtjev za izuzeće podnese čim sazna da postoji razlog za izuzeće, i to najkasnije prije početka izvođenja dokaza vještačenja. U konkretnom slučaju, po mišljenju drugostepenog suda, apelant nije dokazao da postoji ijedna okolnost iz člana 357 ZPP, pa su navodi žalbe u tom pravcu neosnovani.
28. Po mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu nisu učinjene povrede postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, odnosno koje su istaknute u žalbi. Ukazano je da je za donesenu presudu prvostepeni sud iznio uvjerljive razloge koje prihvata i drugostepeni sud, te da žalbeni navodi nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude.
29. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 62 0 Ps 004401 13 Rev 2 od 18. marta 2014. godine odbio kao neosnovanu.
30. U obrazloženju revizione presude je navedeno da, imajući u vidu nesporne činjenice o tome da zapisnik o sravnjavanju dugovanja i potraživanja između parničnih stranaka od 21. februara 2001. godine nije sproveden kod tuženog-protivtužioca, jer nije izvršena kontrola i ovjera tog zapisnika od odgovornih lica, kao uslova za njegovo sprovođenje, iz čega onda slijedi da revizija neosnovano ukazuje da su nižestepeni sudovi prekoračili tužbeni zahtjev kada su, na osnovu vještačenja izvršenog za period cijelog poslovanja između parničnih stranaka od 1997. godine do 2003. godine, donijeli odluku, mada se zahtjevom iz tužbe tražilo ispunjenje ugovora za 2001. i 2002. godinu i naknada štete za 2001, 2002. i 2003. godinu. Ukazano je da, pošto tuženi-protivtužilac nije prihvatio da je zapisnikom od 21. februara 2001. godine sravnjeno stanje između parničnih stranaka sa 31. decembrom 2000. godine, to su pravilno postupili nižestepeni sudovi kada su odluku o zahtjevu apelanta i protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužioca donijeli na osnovu nalaza i mišljenja Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka za cijeli period njihovog poslovanja, od 1997. godine do 2003. godine. Takođe, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je neosnovan apelantov prigovor da je zastarjelo njegovo potraživanje do 2001. godine, jer takav prigovor, shodno odredbama člana 360 stav 3 ZOO, mogao je istaći samo tuženi-protivtužilac, kao dužnik, a ne sam apelant.
31. I pored toga, Vrhovni sud nalazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantov zahtjev od 7. marta 2003. godine na ime ispunjenja ugovora za period od 1997. do 2003. godine nije zastario, jer je tuženi-protivtužilac povremenim uplatama na kojima nisu bili naznačeni računi za koje se vrši plaćanje plaćao najstariji dug i prekidao zastarjelost u smislu odredaba člana 312 ZOO. Kada se ima u vidu da su nižestepeni sudovi odluku o zahtjevu iz tužbe i protivtužbe donijeli na osnovu nalaza Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka, koji je imao u vidu svih 12 ugovora zaključenih između parničnih stranaka i svih šest aneksa ugovora, te kompletnu dokumentaciju parničnih stranaka, Vrhovni sud je ocijenio da se neosnovano revizijom ističe da su nižestepeni sudovi pogrešno postupali kada su odluku o zahtjevu iz tužbe i protivtužbe donijeli na osnovu nalaza i mišljenja Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka, a ne na osnovu nalaza Instituta ekonomskih nauka u Banjoj Luci.
32. Navedeno zbog toga što je nalaz Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka argumentovan i za svaki utvrđeni iznos ima pokriće u dokumentaciji za razliku od nalaza i mišljenja Instituta ekonomskih nauka Banja Luka. U vezi s tim je istaknuto da iz nalaza i mišljenja Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka, koji je imao u vidu svu raspoloživu dokumentaciju i dao argumente za svaki svoj zaključak u pogledu cjelokupnog dužničko-povjerilačkog odnosa između parničnih stranaka, proizilazi da je razlika međusobnih potraživanja parničnih stranaka iz njihovog poslovanja u periodu od 1997. godine do 2003. godine 25.575,00 KM u korist tuženog-protivtužioca. Stoga se, po mišljenju Vrhovnog suda, revizijom neosnovano ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno sudili kada su odbili apelantov zahtjev na ime ispunjenja ugovora i naknade štete.
33. Vrhovni sud je naglasio da je u svemu prihvatio razloge drugostepenog suda, da nije bilo procesnopravnih smetnji da se Ekonomski institut a.d. Banja Luka izuzme iz datog vještačenja zbog čega se revizioni prigovori istaknuti u tom pravcu pokazuju kao neosnovani.
34. Po mišljenju Vrhovnog suda, neosnovani su i revizioni prigovori da je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca na ime vraćanja datog bez osnova zastario. Navedeno zbog toga što je tuženi-protivtužilac protivtužbu radi vraćanja datog bez osnova u periodu od 1997. godine do 2003. godine podnio 26. aprila 2004. godine, pa zahtjev iz protivtužbe nije zastario u smislu odredaba člana 210 ZOO. Ukazano je da na takav zahtjev ne utiče činjenica da je tuženi-protivtužilac zahtjev iz protivtužbe precizirao 18. februara 2010. godine, kada je na osnovu finansijskog vještačenja utvrđeno da je tuženi-protivtužilac preplatio apelantu za iznos od 25.575,00 KM.
35. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su tuženom-protivtužiocu na iznos glavnog potraživanja od 25.575,00 KM dosudili i zakonsku zateznu kamatu od dana postavljenog protivtužbenog zahtjeva (26. april 2004. godine) do isplate, u smislu odredaba člana 214 ZOO.
36. Pošto apelant ničim nije dokazao, u smislu odredaba čl. 7 i 123 ZPP, da je pretrpio štetu i koliku, zato što je tuženi-protivtužilac propustio da ga blagovremeno snabdije gorivom, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da nije bilo osnova da se dosudi apelantu naknada štete. Istaknuto je da na ovakav zaključak ne utiču revizioni prigovori da je bilo rentabilno da tuženi snabdijeva gorivom apelanta i da je to prvenstveno dokaz u pogledu njihovog dogovora da tuženi snabdijeva apelanta gorivom, jer kao što je navedeno, apelant nije dokazao da li je on i kakvu štetu pretrpio zbog toga. S obzirom na to da se apelantovom revizijom ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda, a niti ona sadrži nedostatke na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, po mišljenju Vrhovnog suda, valjalo je primjenom člana 248 u vezi sa članom 456a) ZPP donijeti odluku kao u izreci.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
37. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Takođe, ukazuje i na nedonošenje odluke u razumnom roku. Navodi da se iz činjeničnog supstrata tužbe nesporno može zaključiti da se apelantov tužbeni zahtjev odnosi na izvedene radove iz 2001. i 2002. godine. Smatra da redovni sudovi nisu postupali u skladu sa tužbom i tužbenim zahtjevom, budući da su izvan okvira apelantovog tužbenog zahtjeva raspravljali o poslovnim odnosima između parničnih stranaka u periodu od 1997. godine pa dalje. Po apelantovom mišljenju, nisu tačni navodi suda i vještaka Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka da potraživanje nije zastarjelo ako se ima u vidu da je potpisivanje kompenzacije trajalo i po nekoliko mjeseci, jer je kod svakog učesnika u kompenzaciji odluku o zaduženju trebalo da donese organ upravljanja, pa je dug tuženog, zbog neblagovremenog plaćanja poreza, nekada iznosio i do deset miliona maraka. Takođe, ukazuje da kod protivtužbenog zahtjeva sud priznaje zatezne kamate od 21. aprila 2004. godine, dok su kamate, po apelantovom mišljenju, mogle da budu dosuđene samo od dana podnošenja protivtužbe. Nadalje, po apelantovom mišljenju, Viši privredni sud nepravilno tumači zapisnik o usaglašavanju poslovnih knjiga od 12. februara 2001. godine sa stanjem na 31. decembar 2000. godine i zauzima stav da taj zapisnik predstavlja običnu knjigovodstvenu radnju o međusobnom obavještavanju i usaglašavanju obaveza i potraživanja iz koje se ne može jasno zaključiti da postoji volja za priznavanjem duga. Ukazuje da su vještaci, umjesto da im polazište za vještačenje služi zapisnik o međusobnom sravnjenju poslovnih knjiga apelanta i tuženog na 31. decembar 2000. godine, mimo tužbenih zahtjeva vještačili period od 1997. godine koji nije tražen i koja su potraživanja zastarjela. Ukazuje da sud ne prihvata nalaz Instituta ekonomskih nauka, a daje dužnu pažnju nalazu trojice ekonomista iako je taj nalaz radio samo jedan član. Ukazuje na sukob interesa Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka zbog interesne povezanosti sa tuženim-protivtužiocem i umješačem na strani tuženog-protivtužioca. Stoga, imajući u vidu povezanost Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka sa Vladom RS, apelant sumnja u njihovu objektivnost i nepristrasnost. Po apelantovom mišljenju, nižestepeni sudovi su u parnici u kojoj postoje dva nalaza vještaka, koji protivrječe jedan drugom, trebali da odrede tzv. supervještačenje, pa tek na osnovu tog trećeg nalaza u kontekstu sa prethodna dva da zauzmu svoj konačan stav. Ukazuje da situacija kada sud poklanja vjeru nalazu i mišljenju Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka, kojeg je predložio tuženi-protivtužilac, uz notornu činjenicu o postojanju sukoba interesa u predmetnoj parnici, dovodi u sumnju objektivnost nižestepenih sudova. Navedenim apelant ukazuje na kršenje principa objektivne nepristrasnosti suda.
b) Odgovor na apelaciju
38. Vrhovni sud je naveo da se apelantovim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke Vrhovnog suda, te da osporenom odlukom tog suda nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji.
39. Okružni privredni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku.
40. Umješač je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji. Istaknuto je da je postupak trajao duže od uobičajenog, ali da je to zbog toga što je predmet bio složen i obiman, te da nikada nije bilo zastoja u radu sudova.
V. Relevantni propisi
41. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 17.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 132. stav 1.
(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
Član 133. stav 4.
(4) Ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uslovi ugovora pravično izmijene.
Član 134.
Strana koja je ovlašćena da zbog promijenjenih okolnosti zahtijeva raskid ugovora dužna je da o svojoj namjeri da traži raskid ugovora obavijesti drugu stranu čim je saznala da su takve okolnosti nastupile, a ako to nije učinila, odgovara za štetu koju je druga strana pretrpjela zbog toga što joj zahtjev nije bio na vrijeme saopšten.
Član 214.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Član 262.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
Član 277.
(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikove docnje.
Član 324. stav 1.
(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.
Član 374. stav 1.
(1) Međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.
Član 387.
(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.
(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.
42. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2)Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 153.
Vještak će biti izuzet iz istih razloga iz kojih može biti izuzet sudija, ali se izuzetno za vještaka može uzeti i lice koje je ranije bilo saslušano kao svjedok.
Stranka je dužna da podnese zahtjev za izuzeće vještaka čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najdocnije prije početka izvođenja dokaza vještačenjem.
U zahtjevu za izuzeće vještaka stranka je dužna da navede okolnosti na kojima zasniva svoj zahtjev za izuzeće.
O zahtjevu za izuzeće odlučuje sud.
Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće nije dozvoljena posebna žalba.
Ako je stranka saznala za razlog izuzeća poslije izvršenog vještačenja i prigovara vještačenju iz tog razloga, sud će postupiti kao da je zahtjev za izuzeće stavljen prije izvršenog vještačenja.
Član 195.
Pogreške u imenima i brojevima, kao i druge očigledne pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesaglasnost prepisa presude sa izvornikom ispraviće sud u svako doba.
Ispravljanje će se izvršiti posebnim rješenjem i unijeće se na kraju izvornika, a strankama će se dostaviti prepis rješenja.
Ako između izvornika i prepisa presude postoji nesaglasnost u pogledu neke odluke sadržane u izreci presude, strankama će se dostaviti ispravljeni prepis presude sa naznačenjem da se ovim prepisom presude zamjenjuje raniji prepis presude. U takvom slučaju rok za izjavljivanje pravnog lijeka u pogledu ispravljenog dijela presude teče od dana dostavljanja ispravljenog prepisa presude.
O ispravljanju presude sud može odlučiti bez saslušanja stranaka.
Član 357.
Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):
1)ako je i sam stranka, zakonski zastupnik stranke ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobaveznika ili regresnog obaveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak, 2)ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije, 3)ako je staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo, 4)ako između sudije i stranke teče neka druga parnica, 5)ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i 6)ako je u stečajnom postupku učestvovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora.
Sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće), kao što je bliski odnos sa nekom od stranaka ili postoje bilo koji drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost.
VI. Dopustivost
43. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
44. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 004401 13 Rev 2 od 18. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 30. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
47. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
48. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom […].
49. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio na isplatu duga i naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega slijedi da apelant u predmetnom postupku koji je okončan osporenim presudama uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
A) U odnosu na osporene presude
50. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Takođe, ukazuje na povredu principa objektivne nepristrasnosti suda.
51. U vezi sa navodima o povredi principa nepristrasnosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Dakle, sudijina lična nepristrasnost se mora pretpostaviti sve dok se suprotno ne dokaže (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Wettstein protiv Švajcarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-XII, stav 43). Ustavni sud primjećuje da apelant u konkretnom slučaju ukazuje na kršenje principa objektivne nepristrasnosti suda kroz prihvatanje nalaza Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka, koji je, po apelantovom mišljenju, povezan sa Vladom RS. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da se objektivna nepristrasnost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. Ustavni sud smatra da osporene presude ne ostavljaju utisak da je na bilo koji način u konkretnom slučaju prekršen princip objektivne nepristrasnosti suda. Naime, po mišljenju Ustavnog suda, osporene presude su rezultat utvrđenog činjeničnog stanja pred redovnim sudovima, te primjene materijalnog i procesnog prava, a da li je bilo proizvoljnosti u tome Ustavni sud će ispitati u sljedećim tačkama ove odluke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
52. U odnosu na apelantove navode u vezi sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
53. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
54. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za isplatu duga i naknadu štete, dok je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca, te apelant obavezan da tuženom-protivtužiocu isplati na ime duga iznos od 25.575,00 KM. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak bio vrlo složene prirode, budući da se radilo o dugotrajnijoj poslovnoj saradnji između apelanta i tuženog-protivtužioca tokom koje su oni zaključili 12 ugovora i šest aneksa na te ugovore, te je bilo neophodno utvrditi njihova međusobna potraživanja proizašla iz te poslovne saradnje. Kako bi navedeno bilo utvrđeno, u postupku su sprovedena dva vještačenja, jedno od Instituta ekonomskih nauka Banja Luka, a drugo od Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka. Ocjenom sprovedenih vještačenja Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u svojim odlukama prihvatili nalaz i mišljenje Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka kao objektivan i stručan, dok suprotno tome, redovni sudovi nisu prihvatili nalaz i mišljenje Instituta ekonomskih nauka Banja Luka, smatrajući da postoje određene manjkavosti u pogledu navedenog nalaza. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku predmetnog postupka ukazivao na sukob interesa Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka, smatrajući da je navedeni institut u povezanim odnosima sa Vladom RS i „Elektroprivredom“ RS kroz njihovu stalnu poslovnu saradnju, a što redovni sudovi u toku postupka nisu prihvatili, niti su prihvatili apelantov prijedlog da se odredi tzv. supervještačenje budući da postoje dva nalaza koja protivrječe jedan drugom. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi u odnosu na ove apelantove navode, kojima se jasno ukazuje na pristrasnost navedenog instituta u konkretnom predmetu, nisu dali dovoljno jasne i precizne razloge za zaključak u osporenim presudama da apelant nije dokazao da postoje okolnosti iz člana 357 ZPP za izuzeće/isključenje vještaka od obavljanja dužnosti vještaka u konkretnom predmetu.
55. Nadalje, u odnosu na zapisnik od 21. februara 2001. godine o usaglašavanju poslovnih knjiga apelanta i tuženog-protivtužioca sa 31. decembrom 2000. godine, Ustavni sud primjećuje da, po mišljenju redovnih sudova, navedeni zapisnik nije nikada sproveden kod tuženog, te da se zbog toga ne može smatrati priznanjem duga sa pravnim posljedicama iz člana 387 ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su navedeni zapisnik potpisala ovlašćena lica apelanta i tuženog-protivtužioca, kao i da je ovjeren pečatima parničnih stranaka. Takođe, redovni sudovi u predmetnom postupku nisu uzeli u obzir činjenicu da direktor tuženog-protivtužioca nije imao bilo kakvih primjedaba na navedeni zapisnik iz čega slijedi da se on saglasio sa tim zapisnikom. Pri tome Ustavni sud zapaža da je navedeni zapisnik sačinjen na bazi vjerodostojne dokumentacije. Stoga, proizilazi da je proizvoljan zaključak redovnih sudova u pogledu navedenog zapisnika. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi nisu osvrnuli na zapisnik od 30. novembra 2000. godine o usaglašavanju poslovnih knjiga apelanta i tuženog-protivtužioca sa 30. novembrom 2000. godine, koji se nalazi u predmetnom spisu i koji je ovjeren pečatom parničnih stranaka, kao i potpisima ovlašćenih lica apelanta i tuženog-protivtužioca.
56. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se apelantov tužbeni zahtjev odnosio na ispunjenje ugovora za 2001. i 2002. godinu i naknadu štete za 2001, 2002. i 2003. godinu. Međutim, iako je apelant redovnim sudovima ukazivao na manjkavost nalaza Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka, budući da je navedeni institut uzeo u obzir period poslovne saradnje apelanta i tuženog-protivtužioca od 1997. godine i dalje, redovni sudovi su navedeni nalaz i u ovom dijelu prihvatili kao objektivan i stručan pravdajući to činjenicom da je bilo neophodno uzeti u obzir cijeli period poslovne saradnje budući da tuženi nije prihvatio zapisnik od 21. februara 2001. godine, te da nikada nije došlo do sravnjenja međusobnih potraživanja parničnih stranaka. Navedeno obrazloženje redovnih sudova Ustavni sud smatra proizvoljnim ukoliko se uzme u obzir jasno postavljeni apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio ispunjenje ugovora za 2001. i 2002. godinu i naknadu štete za 2001, 2002. i 2003. godinu iz čega proizilazi da su redovni sudovi na ovakav način izašli izvan okvira postavljenog apelantovog tužbenog zahtjeva, a što je u suprotnosti sa relevantnim odredbama ZPP.
57. Takođe, po mišljenju Ustavnog suda, pokazuje se kao proizvoljna i odluka redovnih sudova u pogledu zastare potraživanja po protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužioca. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je protivtužba tuženog-protivtužioca podnesena 24. aprila 2004. godine, te da su navedena potraživanja tuženog-protivtužioca, u smislu trogodišnjeg roka zastare prema članu 374 stav 1 ZOO, mogla da obuhvate samo potraživanja u periodu od 24. aprila 2001. godine, a ne i potraživanja za period od početka 1997. godine.
58. Pored navedenog, redovni sudovi u osporenim presudama nisu dali dovoljno jasno obrazloženje o obavezi tuženog da apelanta snabdijeva gorivom budući da u predmetnom spisu postoje obavještenja tuženog-protivtužioca da će se obustaviti radovi na iskopavanju uglja, jer tuženi-protivtužilac nije u mogućnosti da apelantu redovno isporučuje gorivo. Imajući u vidu navedeno, postavlja se pitanje zbog čega bi tuženi-protivtužilac obavještavao apelanta da nema goriva ukoliko nije bio obavezan da ga isporučuje apelantu.
59. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporene presude redovnih sudova nisu sa dovoljno jasnom preciznošću dale odgovore na relevantna pitanja koja se pokreću u ovom predmetu zbog čega ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova iz osporenih presuda ne zadovoljavaju princip obrazložene presude iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
60. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje (pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava) iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
B) Suđenje u razumnom roku
a) Relevantna načela
61. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
62. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 14. marta 2003. godine, te da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 004401 13 Rev 2 od 18. marta 2014. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao ukupno 11 godina.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
63. Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja o kojim je raspravljano u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak bio veoma složene prirode. Nadalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama na bilo koji način odugovlačio predmetni postupak.
64. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u predmetnom postupku rješavao u tri navrata budući da je drugostepeni sud svojim rješenjima (10. mart 2006. godine i 19. mart 2008. godine) dva puta ukidao prvostepenu presudu, dajući pri tome jasne naloge šta je neophodno da u ponovnom postupku uradi prvostepeni sud. Stoga je konačno prvostepeni sud presudu u ovom predmetu donio 16. jula 2010. godine. Ustavni sud smatra da se period u kojem se predmetni postupak nalazio pred prvostepenim sudom ne može smatrati zadovoljavajućim u smislu garancija prava na pravično suđenje u razumnom roku čak i ukoliko se uzme u obzir da je odluku prvostepenog suda u dva navrata ukidao drugostepeni sud. Nakon okončanja prvostepenog postupka Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud o žalbi riješio u relativno kratkom vremenskom periodu. Međutim, Ustavni sud zapaža da je postupak po reviziji trajao nešto duže od dvije godine, što ne može zadovoljiti garancije prava na pravično suđenje u razumnom roku čak i ako se uzme u obzir složenost predmetnog postupka. Pri tome Ustavni sud zapaža da prvostepeni i revizioni sud, Okružni privredni sud i Vrhovni sud nisu ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovu dužinu predmetnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
65. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
C) Pitanje naknade nematerijalne štete
66. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud je uzeo u obzir sve okolnosti slučaja, status apelanta (pravno lice), složenost i ishod postupka, te je zaključio da je u datim okolnostima konkretnog slučaja odluka kojom se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku dovoljna satisfakcija za apelanta. Ostali navodi
67. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
68. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih odluka ne sadrže jasna i precizna obrazloženja u pogledu relevantnih činjenica u konkretnom predmetu a osporene presude ukazuju i na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu. Takođe, predmetni postupak je ukupno trajao 11 godina, a taj period ne zadovoljava garancije prava na pravično suđenje u razumnom roku.
69. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
70. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman