Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3940/14 (D. C. iz Banjaluke)

Odluka donesena 06. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3940/14

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3940/14, rješavajući apelaciju D. C., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Margarita Caca Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D. C. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 004381 14 Kž 2 od 22. maja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. D. C. iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Vitomir D. Gajić i Ljiljana Mrđa Kulundžija, advokati iz Banjaluke, podnio je 22. avgusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 004381 14 Kž 2 od 22. maja 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci - Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Republičkog javnog tužilaštva RS - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 28. septembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 4. oktobra 2016. godine, Okružni sud 25. oktobra 2016. godine, a Republičko tužilaštvo 26. oktobra 2016. godine.

4. Na prijedlog potpredsjednika Zlatka M. Kneževića, Ustavni sud je donio odluku da on neće učestvovati u radu i odlučivanju o apelaciji zbog postojanja razloga iz člana 90 stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 004381 10 K 2 od 8. novembra 2013. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i još tri optužena lica, apelanta proglasio krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci presude, kao službeno lice, u namjeri da pribavi drugom imovinsku korist, iskoristio svoj službeni položaj ili ovlašćenje, a pribavljena korist prelazi 50.000 KM, te u namjeri da utiče na smanjenje cijena i stvori privid aktivnog trgovanja i time pribavi imovinsku korist optuženom M. R., na berzi davao naloge za kupovinu ili prodaju hartija od vrijednosti, znajući da je dat ili da će biti dat nalog za prodaju ili kupovinu od drugog lica po cijeni i broju koji je isti ili približno isti, a pribavljena imovinska korist, odnosno počinjena šteta je veća od 1.500,00 KM, počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivično djelo manipulacija cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka b) Zakona o tržištu hartijama od vrijednosti u vezi sa članom 23 KZRS, te mu je za počinjena krivična djela utvrdio kaznu zatvora od tri godine, odnosno od godinu dana, pa ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

7. U obrazloženju presude detaljno su pobrojani dokazi (strana od 10 do 17) Tužilaštva, te dokazi apelanta i ostalih optuženih, koji su prihvaćeni i provedeni na glavnom pretresu. Nadalje, iscrpnom interpretacijom provedenih brojnih materijalnih dokaza, te iskaza brojnih saslušanih svjedoka Okružni sud je, cijeneći ih pojedinačno i u uzajamnoj vezi, dao razloge i obrazloženja zbog čega ih je prihvatio odnosno nije prihvatio, te koje su odlučne činjenice utvrđene na osnovu kog od provedenih dokaza, cijenjenih na opisani način. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je interpretiran izvod iz Zapisnika sa 128. sjednice Uprave Investiciono-razvojne banke RS (u daljnjem tekstu: IRBRS) od 13. avgusta 2009. godine na osnovu kog je utvrđeno da je apelant, prilikom raspravljanja koje se odnosilo na prijedlog za prihvatanje javne ponude za preuzimanje, koju je optuženi M. R. istakao akcionarima društva „Medicinska elektronika“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: ME), usmeno obrazložio prijedlog da se prihvati navedena ponuda. U obrazloženju presude su takođe interpretirana i dva iskaza optuženog N. B. koje je dao Tužilaštvu tokom istrage, a koji su prihvaćeni i pročitani na glavnom pretresu u skladu sa članom 288 stav 3 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS).

8. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je na apelantov prijedlog sud posebno cijenio iskaz N. B., da je on 2. i 3. aprila 2009. godine, na apelantov prijedlog, otvorio naloge kod brokerske kuće za kupovinu akcija ME, koji su realizovani tako da je prvog dana od M. T. kupio 550 akcija, a drugog dana 690 akcija od PIF BLB profit, da je izvršen transfer novca i promjena vlasnika nad akcijama, da je N. B. dao nalog za kupovinu i da pri tome nije znao da postoji isti takav nalog za prodaju drugog lica, te da nije bilo dogovora između njega i tog drugog lica u pogledu cijene i broja akcija kojima će trgovati, a što je potvrdio svjedok M. T., da je PIF BLB iznio na prodaju 423 937 akcija ME, a optuženom N. B. prodao samo 690 akcija jer je on na tu količinu otvorio kupovni nalog. U vezi s tim je ukazano da iz člana 292 stav 1 Zakona o tržištu hartija od vrijednosti proizlazi da se u smislu ovog člana zabranjenim smatra ono davanje naloga za kupovinu ili prodaju hartija od vrijednosti koje je motivisano u namjeri da se utiče na povećanje ili smanjenje cijena hartija od vrijednosti ili stvaranje privida aktivnog trgovanja s ciljem da za sebe ili drugog pribavi imovinsku korist ili drugom prouzrokuje štetu. Na osnovu iskaza optuženog N. B. utvrđeno je da je on trgovao akcijama ME da se snizi cijena akcija na berzi, da se stvori privid aktivnog trgovanja i da se na taj način postigne što povoljnija cijena u ponudi za preuzimanje radi ostvarenja protivpravne imovinske koristi za optuženog M. R. u postupku preuzimanja.

9. Iz obrazloženja presude proizlazi da je ocjenom svih provedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da su apelant i optuženi M. R., Ž. K. i N. B., po prethodnom dogovoru i zajedno, u označenom vremenskom periodu izvršili manipulaciju cijenama akcija preduzeća ME na berzi suprotno čl. 276, 277 i 278 Zakona o tržištu hartijama od vrijednosti, da manipulacija cijenama nije bila sama sebi svrha, već je korišćena kako bi se snizila cijena akcija i ostvario konačan cilj preuzimanja akcija ME po što nižoj cijeni i omogućilo ostvarivanje sticanja protivpravne imovinske koristi optuženom M. R. Nadalje, na nesumnjiv način je utvrđeno da su apelant i ostali optuženi prije smanjenja cijena isplanirali način sticanja protivpravne imovinske koristi i da su manipulaciju cijenama iskoristili za ostvarivanje nedozvoljenih ciljeva, a zbog čega se u njihovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela manipulacije cijenama i širenja lažnih informacija iz člana 292 stav 2, i to u apelantovim radnjama u vezi sa stavom 1 tačka b) navedenog člana Zakona o tržištu hartija od vrijednosti, a koje krivično djelo su počinili kao saizvršioci u smislu člana 24 KZRS.

10. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je nesporno utvrđeno da je apelant kao službeno lice, rukovodilac Odjeljenja za upravljanje portfeljom hartija od vrijednosti IRBRS, iskoristio svoj položaj i ovlašćenja i sačinio prijedlog za prihvatanje javne ponude za preuzimanje akcija u preduzeću ME iz portfelja Fonda za restituciju RS kojim upravlja IRBRS, a koju je sam usmeno obrazložio na sjednici Uprave IRBRS, pri tome svjesno uskrativši i IRB i Odjeljenju, na čijem je čelu bio, informacije koje su mogle da budu od uticaja na donošenje odluke o prihvatanju ponude, i to: da se do ponuđene cijene došlo manipulacijom u kojoj je i sam učestvovao, da se mali akcionari isplaćuju u gotovini mimo berze, a slijedom čega je vrijednost ME u ponudi trebala biti veća od ponuđene. Takođe je utvrđeno i da apelant nije obavijestio Upravu IRBRS da je učestvovao u trgovanju akcijama ME, čiji je cilj bilo snižavanje cijena akcija, niti je predstavio kretanje akcija u prethodnom periodu, a što je utvrđeno na osnovu Zapisnika sa 128. sjednice uprave IRBRS, te rješenja o apelantovoj disciplinskoj odgovornosti, zbog čega mu je i prestao radni odnos. Nadalje, utvrđeno je da apelant nije obavijestio Upravu da je izvršen uticaj na male akcionare da trguju na berzi, da im je s njima dogovorena cijena od 0,40 KM, da im je preko računa isplaćivano 0,05 KM, a ostatak u gotovini mimo berze. Ukraćivanjem pobrojanih informacija od strane apelanta, Uprava IRBRS je prihvatila ponudu optuženog M. R. koji je tako stekao svojinu na označenom broju akcija, i to 29,95% iz portfelja Akcijskog fonda RS i 4,99% iz portfelja Fonda za restituciju, čime je omogućeno optuženom M. R. da stekne imovinsku korist u označenom iznosu. Slijedom navedenog, zaključeno je da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3

KZRS.

11. Nadalje, detaljno su pobrojani i interpretirani dokazi koje je predložio i proveo apelant na glavnom pretresu, a u prilog tvrdnji da cilj trgovanja na berzi nije bila manipulacija cijenama akcija, da su apelant i optuženi N. B. izabrani u ograne upravljanja ME na prijedlog nadležnog ministarstva, da fondovima nije nanesena bilo kakva šteta, već naprotiv korist, jer su prodajom akcija ME dobili likvidna sredstva.

12. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi i da je sud imao u vidu i sve ostale dokaze izvedene tokom dokaznog postupka (materijalne i subjektivne), koje su izveli Tužilaštvo i odbrane optuženih, ali ih nije posebno analizirao jer se ne odnose na odlučne i bitne činjenice za utvrđivanje postojanja bitnih elemenata predmetnog krivičnog djela i krivice apelanta i ostalih optuženih. Okružni sud je odbio apelantov prijedlog da se, pored ostalog, izvedu kao dokazi: raspravni zapisnik Disciplinske komisije od 9. oktobra 2009. godine sa izjavom optuženog N. B., zapisnik o saslušanju osumnjičenog N. B. pred Centrom javne bezbjednosti Banjaluka od 22. marta 2010. godine jer navedeni dokazi ne mogu služiti kao dokaz u predmetnom krivičnom postupku. U vezi s tim je ukazano da izjave koje je N. B. dao u drugom postupku i pred organima gonjenja bez prisustva branioca ne mogu služiti kao dokaz u krivičnom postupku. Takođe je odbijen i apelantov prijedlog da se izvrši uvid u: Zapisnik sa 11. redovne sjednice Skupštine akcionara ME od 16. aprila 2009. godine jer se radi o neovjerenim kopijama koje ne mogu služiti kao dokaz u krivičnom postupku u smislu člana 289 stav 3 ZKPRS.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 004381 14 Kž 2 od 22. maja 2014. godine odbio kao neosnovanu apelantovu i žalbe ostalih optuženih i potvrdio presudu Okružnog suda.

14. Vrhovni sud je zaključio da su radnje koje sadrži izreka prvostepene presude opisane jasno i precizno u odnosu na apelanta, te da su činjenična utvrđenja prvostepene presude zasnovana na dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, sadržaj dokaza iznijet je u skladu sa članom 304 stav 7 ZKPRS, te su svi dokazi ocijenjeni u skladu sa članom 295 stav 2 ZKPRS, a na osnovu čega su izvedeni konačni i pravilni zaključci da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela koja su im optužbom stavljena na teret. Slijedom navedenog, neosnovanom je ocijenjena tvrdnja da izreka presude nije jasna i razumljiva, te da postoji protivrječnost između izreke i razloga presude. Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje da prvostepeni sud nije bio propisno sastavljen, te je u vezi s tim ukazano na član 37 ZKPRS. Nadalje, neosnovanim su ocijenjene tvrdnje u pogledu zaključka o postojanju prethodnog dogovora između apelanta i ostalih optuženih. Vrhovni sud je u vezi s tim pojedinačno pobrojao dokaze koji su na ovu okolnost provedeni, zaključke koji su na osnovu ovih dokaza utvrđeni, te konkretne radnje koje su apelant i ostali optuženi preduzimali, a na kojima je zasnovan zaključak o postojanju prethodnog dogovora.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

16. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je njemu, kao i ostalim optuženim odnosno osuđenim, postupanjem redovnih sudova, te Tužilaštva povrijeđeno pravo na jednakost u postupanju. S tim u vezi je istakao da je predložio, ali da je sud odbio da provede kao dokaz dva iskaza optuženog N. B. koje je dao u disciplinskom postupku i u policiji, a u povodu događaja koji su bili predmet krivične optužbe, odnosno da je sud odbio da sam pribavi relevantne spise. Apelant tvrdi da su ovi iskazi dati prije nego što je N. B. dao dva iskaza u Tužilaštvu, da je N. B. u njima negirao počinjenje krivičnog djela, kao i da su oni suprotni onome što je kasnije izjavio u Tužilaštvu. Apelant ističe da su iskazi iz Tužilaštva prihvaćeni i uvršteni u dokaznu građu i da se na njima u pretežnom dijelu i zasniva prvostepena presuda. S tim u vezi ističe i da je tek pred kraj glavnog pretresa, uvidom u spis Tužilaštva, došao do izjave optuženog N. B. koju je dao pred policijskim organima, a iz čega, kako tvrdi, proizlazi da je Tužilaštvo prekršilo svoju obavezu da se ovaj dokaz objelodani ili bar da o njemu obavijesti odbranu. Nadalje, apelant ističe da je sud odbio da uvrsti kao dokaz odbrane zapisnik iz disciplinskog postupka koji je sadržavao iskaz optuženog N. B., ali je kao dokaz optužbe prihvatio i uvrstio rješenje o disciplinskoj odgovornosti iz istog postupka. Najzad, apelant ističe i da je sud odbio da prihvati i uvrsti još neke dokaze odbrane, ukazujući na Zapisnik sa 11. redovne sjednice Skupštine akcionara ME od 16. aprila 2009. godine, a nasuprot tome je prihvatio kao dokaz optužbe dio tog istog zapisnika, pravdajući svoju odluku navodnim nedostacima u pogledu autentičnosti zapisnika, iako je on notarski obrađen, te potvrđena vjernost originalu.

17. Nadalje apelant tvrdi i da su iskazi optuženog N. B. iz istrage dati u Tužilaštvu mogli biti izvedeni samo u glavnoj fazi postupka u smislu pravila iz člana 276 stav 1 tačka a) ZKPRS, odnosno da se ne radi o dokazima koji su mogli biti izvedeni nakon toga. Apelant ističe da ovi iskazi predstavljaju fundamentalne navode izmijenjene optužnice, da se protivio njihovom izvođenju, da su izvedeni nakon što je odbrana provela dokaze duplike, kao i da se ne radi o novim dokazima u smislu člana 291 ZKPRS s obzirom na to da su bili u posjedu tužioca još u istrazi. Apelant, takođe, ističe i da se optuženi N. B. branio ćutanjem, pa da mu je bilo onemogućeno da ga unakrsno ispita, čime je lišen i mogućnosti utvrđivanja dokazne snage tih iskaza, odnosno njemu i ostalim optuženim je negirano pravo na izbor odbrane jer su dovedeni u poziciju da se, radi pariranja takvim iskazima, odreknu prava na ćutanje i svjedoče u sopstvenoj stvari.

18. Nadalje, apelant tvrdi i da su mu uskraćene garancije u pogledu suđenja pred nepristrasnim sudom. U vezi sa subjektivnom nepristrasnošću apelant tvrdi da je kod onih koji su mu sudili stvorena predrasuda o njegovoj krivici. U prilog ovoj tvrdnji istakao je da je optuženi N. B. prije početka pretresa u ovom predmetu zaključio sporazum o priznanju krivice s Tužilaštvom, kad je ovo suđenje otpočelo i svjedočio kao svjedok Tužilaštva, da bi, nakon što je prvobitno bila donesena oslobađajuća presuda, odustao od sporazuma o priznanju krivice. Apelant ističe da je iskaz optuženog N. B. u svojstvu svjedoka, kojim je priznao krivicu, ali i kojim je teretio njega, dat pred sudijama V. Ć. S. i S. F., članovima prvostepenog vijeća u ovom predmetu. Apelant tvrdi da su, prema nespornim činjenicama, ove sudije bile upoznate i sa sadržajem sporazuma koji je zaključio optuženi N. B., odnosno da je i treći član vijeća sudija V. A., prije nego što je počeo obnovljeni postupak, bila upoznata sa iskazom optuženog N. B., kao i sa sporazumom koji je zaključio s Tužilaštvom. Apelant tvrdi da je njegov prijedlog za izuzeće navedenih sudija odbijen iz formalnih razloga (neblagovremenog podnošenja zahtjeva), a da je pri tome zanemareno da se prema pravilima ZKPRS i same sudije mogu izuzeti, odnosno da se postojanje nepristrasnosti zahtijeva sve vrijeme trajanja postupka, zbog čega su pravila o prekluziji iz ZKPRS za podnošenje zahtjeva za izuzeće negirana. Najzad, apelant smatra da je dovedena u pitanje i objektivna nepristrasnost pozivajući se u vezi s tim na razloge i obrazloženja koje je iznio u pogledu povrede principa jednakosti u postupanju.

19. Nadalje, apelant tvrdi da je izostala brižljiva i savjesna ocjena ne samo svih dokaza Tužilaštva već i da je potpuno izostala ocjena kako subjektivnih tako i objektivnih dokaza ne samo njegovih već i ostalih optuženih. Zbog toga smatra da je neodrživ stav da su radnje u izmijenjenoj optužnici, odnosno u izreci prvostepene presude precizno i jasno opisane. Ukazujući na konkretni dio iz izreke prvostepene presude, prema kojem je, prema njegovoj interpretaciji, proglašen krivim zato što nije obavijestio nadležni organ da je učestvovao u manipulaciji cijena što, prema pravilu iz člana 292 Zakona o tržištu hartija od vrijednosti, predstavlja krivično djelo, apelant tvrdi i da mu je negirana privilegija protiv samooptuživanja. Najzad, apelant u vezi sa opisom radnji izvršenja krivičnog djela tvrdi da se s radnjama preduzetim navedenih datuma dovodi u vezu samo konstatacijom „po prethodnom dogovoru“ koji, kako tvrdi, nije dokazan ni iskazom iz istrage optuženog N. B., te da se navodne radnje pritiska prema svjedoku T. mogu eventualno povezati s prekršajem, a ne s krivičnim djelom. Najzad, apelant je opširno elaborirao i zbog čega, kako tvrdi, ne postoji uzročno-posljedična veza između njegovih radnji i prodaje akcija Akcijskog fonda RS kojim nije ni upravljao, odnosno da s tim u vezi nema dokaza koji potvrđuju ovu vezu van razumne sumnje.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je istakao da je u svojoj presudi odgovorio na relevantne žalbene prigovore istaknute u odnosu na prvostepenu presudu, te zaključio da su neosnovani. Takođe, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant je identične navode samo ponovio u apelaciji.

21. Okružni sud je istakao da je u obrazloženju svoje odluke iscrpno iznio činjenice i materijalne propise na kojima se ona zasniva, te da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji.

22. Republičko tužilaštvo je najprije istaklo da apelacija, u suštini, predstavlja apelantove žalbene navode na prvostepenu presudu, a u vezi s kojim je Vrhovni sud već dao iscrpna obrazloženja zbog kojih je zaključio da su neosnovani. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da mu je zbog odluke suda da ne prihvati provođenje nekih od dokaza koje je predlagao povrijeđeno pravo na jednakost u postupanju. Nadalje, u vezi sa apelantovim tvrdnjama o nepristrasnosti ukazano je da je apelantov prijedlog za izuzeće sudija prvostepenog suda odbijen jer je podnesen suprotno članu 40 stav 3 ZKPRS. U vezi sa, prema mišljenju Republičkog tužilaštva, suštinskim navodima koji se tiču ocjene provedenih dokaza, ukazano je na razloge i obrazloženja iz presuda redovnih sudova, te zaključeno da ponavljanjem identičnih navoda kojima se već bavio Vrhovni sud, proizlazi da apelant smatra da je Ustavni sud samo još jedna žalbena instanca.

V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Saizvršilaštvo Član 23.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo - svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

Zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja Član 347.

(…) (3) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlašćenje, prekorači granice svog ovlašćenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(4) Ako je djelom iz stava 3. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina , a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, kazniće se zatvorom od dvije do deset godina.

24. Zakon o tržištu hartija od vrijednosti („Službeni glasnik RS“ br. 92/06, 34/09, 8/12 - O.U.S., 30/12, 59/13, 86/13 - O.U.S., 108/13) u relevantnom dijelu glasi: 1.2. Manipulacija cijenama i širenje lažnih informacija Član 292.

(1) Ko u namjeri da utiče na povećanje ili smanjenje cijene ili da stvori privid aktivnog trgovanja i time sebi ili drugom pribavi imovinsku korist ili da drugom prouzrokuje štetu:

(…)

b) na berzi ili drugom uređenom javnom tržištu da nalog za kupovinu ili prodaju neke hartije od vrijednosti, znajući da je dat ili da će biti dat nalog za prodaju ili kupovinu te hartije od vrijednosti od drugog lica po cijeni i broju koji je isti ili približno isti ili ako sam da nalog i protunalog, (…), kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist ili je drugom pričinjena šteta u iznosu većem od 1.500,00 KM, počinilac će se kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine.

25. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6.

(...)

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti da odgovara na postavljena pitanja.

Pravo na odbranu Član 7.

(1)Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

(2)Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postaviće mu se branilac kada je to određeno ovim zakonom.

(3)Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Razlozi za izuzeće Član 37.

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

a) ako je oštećen krivičnim djelom,

b) ako mu je osumnjičeni, odnosno optuženi, njegov branilac, tužilac, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni, odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena,

v) ako je sa osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniocem, tužiocem ili oštećenim u odnosu staraoca, štićenika, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika,

g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,

d) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom i

đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.

Izuzeće po zahtjevu stranke ili branioca Član 38.

(1)Izuzeće predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branilac.

(2)Stranke i branilac mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka glavnog pretresa, a ako su za razlog izuzeća iz člana 37. t. a) do đ) ovog zakona saznale kasnije, zahtjev podnose odmah po saznanju.

(3)Zahtjev za izuzeće sudije višeg suda stranke i branilac mogu staviti u žalbi ili u odgovoru na žalbu.

(4)Stranka i branilac mogu tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije, odnosno predsjednika vijeća koji u predmetu postupa.

(5)Stranke i branilac dužni su da u zahtjevu navedu okolnosti zbog kojih smatraju da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće. U zahtjevu se ne mogu ponovo navoditi razlozi koji su isticani u ranijem zahtjevu za izuzeće koji je odbijen.

Odlučivanje po zahtjevu za izuzeće Član 40.

(1)O zahtjevu za izuzeće iz člana 38. ovog zakona odlučuje se na opštoj sjednici.

(2)Prije donošenja rješenja o izuzeću pribaviće se izjava sudije, odnosno predsjednika suda, a po potrebi sprovešće se i drugi izviđaji.

(3)Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće nije dopuštena žalba.

(4)Ako je zahtjev za izuzeće iz člana 37. tačka đ) ovog zakona podnesen poslije početka glavnog pretresa ili ako je postupljeno protivno odredbama člana 38. st. 4. i 5. ovog zakona, zahtjev će se odbaciti u cjelini, odnosno djelimično. Rješenje kojim se zahtjev odbacuje donosi vijeće iz člana 24. stav 5. ovog zakona. U donošenju tog rješenja ne može učestvovati sudija čije se izuzeće traži. Protiv rješenja kojim se zahtjev odbacuje nije dopuštena žalba.

Pouke optuženom Član 274.

(…) (2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će poučiti optuženog da može dati iskaz tokom dokaznog postupka u svojstvu svjedoka i ako odluči dati takav iskaz, da će biti podvrgnut direktnom i unakrsnom ispitivanju u smislu člana 277. ovog zakona, odnosno da će biti opomenut i upozoren u smislu člana 151. ovog zakona. U tom slučaju optuženi kao svjedok ne polaže zakletvu, odnosno ne daje izjavu. Sud će omogućiti da se o tom svom pravu optuženi prethodno konsultuje sa braniocem, a ukoliko nema branioca, sud će pažljivo ispitati da li mu je branilac neophodan.

Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278.

(...)

(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288.

(1)Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(...)

(2)Ako se tokom glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan da iznese svoju odbranu ili da odgovara na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu sa članom 143. stav 2. tačka v) ovog zakona.

Dopuna dokaznog postupka Član 291.

(1)Nakon izvođenja dokaza sudija, odnosno predsjednik vijeća će upitati stranke i branioca da li imaju drugih dokaznih prijedloga.

(2)Ukoliko stranke i branilac nemaju novih dokaznih prijedloga ili prijedlozi budu odbijeni, sudija, odnosno predsjednik vijeća će objaviti da je dokazni postupak završen.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 004381 14 od 22. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 22. avgusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

34. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na tvrdnje da je prekršen princip jednakosti u postupanju, da su povrijeđene garancije u pogledu nepristrasnog suda, te da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza.

35. Apelant najprije tvrdi da su njemu, kao i ostalim optuženim, uskraćene garancije u vezi s jednakošću u postupanju. U prilog ovoj tvrdnji apelant je istakao da je redovni sud odbio da provede dokaze koje je predlagao: dva iskaza optuženog N. B. koje je dao u disciplinskom postupku i u policiji, a koji su u suprotnosti sa dva iskaza optuženog N. B. data u Tužilaštvu, a da je prihvatio kao dokaz rješenja o disciplinskoj odgovornosti iz istog postupka; da je prihvatio Zapisnik sa 11. sjednice Skupštine akcionara ME od 16. aprila 2009. godine. Apelant, takođe, tvrdi i da je za izjavu optuženog N. B. u policiji saznao pred kraj glavnog pretresa uvidom u spis Tužilaštva, a što, prema njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da je Tužilaštvo postupalo suprotno svojoj obavezi da mu predoči dokaze kojima raspolaže i koji mu idu u prilog. Najzad, u ovom dijelu apelant ističe i da su iskazi iz Tužilaštva optuženog N. B. pročitani na glavnom pretresu nakon što je iznio dokaze duplike, da se optuženi N. B. branio ćutanjem, pa da nije mogao da ga unakrsno ispita, zbog čega je morao da se odrekne prava izbora kako će se braniti i s tim u vezi garancija u pogledu zaštite od samoinkriminacije, te da svjedoči u sopstvenom predmetu kako bi opovrgao izjave optuženog N. B.

36. Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, princip jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uslovima koji ga ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi, Evropski sud, pored ostalih, G. B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Zatim, princip jednakosti oružja je samo jedna karakteristika prava na pravično suđenje kao šireg koncepta koje, takođe, uključuje i fundamentalno pravo da krivični postupak treba da bude adversarni. Pravo na adversarni postupak u krivičnom postupku znači da i tužiocu i optuženom mora da bude data mogućnost da se upoznaju i da komentarišu zapažanja i dokaze suprotne strane (vidi, Evropski sud, Brandstetter protiv Austrije, presuda od 28. avgusta 1991. godine, st. 66 i 67, serija A, broj 211). Zatim, član 6 stav 1 Evropske konvencije zahtijeva od tužioca da otkrije sve materijalne dokaze koje posjeduje u korist ili protiv optuženog (vidi, mutatis mutandis, Rowe i Davis, presuda od 16. februara 2000. godine, stav 60). Takođe je na domaćim sudovima da ocijene da li je neophodno ili preporučljivo da saslušaju svjedoka jer član 6 ne garantuje optuženom neograničeno pravo da se obezbijedi pojavljivanje svjedoka na sudu (vidi, Evropski sud, S. N. protiv Švedske, presuda od 2. jula 2002. godine, stav 44). Najzad, pravo optuženog da unakrsno ispituje svjedoka protiv njega je ključni elemenat prava sadržanog u članu 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije i prava na adversarni postupak u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odbio prijedlog da se kao dokaz provedu iskazi optuženog N. B. dati u disciplinskom postupku koji je vođen protiv njega, te u policiji s obzirom na to da se radilo o izjavama koje su date u drugom postupku i pred organima gonjenja bez prisustva branioca, pa je zaključeno da ne mogu služiti kao dokaz u krivičnom postupku. Imajući u vidu član 6 ZKPRS kojim je određeno, pored ostalog, da osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora da bude obaviješten da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljnjem toku postupka, da je optuženi N. B. u istom krivičnom postupku, zajedno sa apelantom, imao status osumnjičenog, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim naprijed navedeni stav Okružnog suda, niti on dovodi u pitanje jednakost u postupanju, kako apelant tvrdi. Nadalje, u vezi sa apelantovim tvrdnjama o Zapisniku Skupštine akcionara ME od 16. aprila 2009. godine, iz obrazloženja presude Okružnog suda proizlazi da je prihvaćen i korišćen kao dokaz izvod iz Zapisnika sa 128. sjednice Uprave IRBRS od 13. avgusta 2009. godine, a ne zapisnika na koji apelant ukazuje u apelaciji. Ne upuštajući se u ocjene da li je i zapisnik koji je apelant predlagao kao dokaz zadovoljavao formalne uslove iz člana 289 stav 3 ZKPRS, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi koje odlučne činjenice bi provođenjem ovog dokaza bile utvrđene, odnosno na koji način ga je neprovođenje ovog dokaza dovelo u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo.

38. Nadalje, apelant tvrdi da je tek pred kraj glavnog pretresa, uvidom u spis Tužilaštva, saznao za izjavu optuženog N. B. u policiji, odnosno da je Tužilaštvo prikrivalo ovaj dokaz. U vezi sa ovim dijelom navoda Ustavni sud primjećuje da je članom 55 ZKPRS regulisano da tokom istrage branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog, a to pravo može biti uskraćeno ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Istim članom ustanovljena je i ravnoteža između tog ograničenja prava osumnjičenog odnosno optuženog i interesa istrage na način da nakon podizanja optužnice branilac, osumnjičeni odnosno optuženi imaju pravo uvida u sve spise i dokaze, tj. i one koji su prikupljeni u toku istrage. Takođe, sudija, odnosno vijeće, kao i tužilac, dužni su, kada dođu u posjed bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, da ih stave na uvid braniocu, osumnjičenom, odnosno optuženom. Shodno navedenom, ne postoji zakonska obaveza tužioca da dostavlja spis i dokaze optuženom i njegovom braniocu ni tokom sprovođenja istrage, ni nakon podizanja optužnice, u situaciji kada je obezbijeđen uvid u spis i u toku istrage, uz zakonom postavljeno ograničenje, te nakon podizanja optužnice bez ograničenja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2137/14 od 15. aprila 2015. godine, tač. od 49 do 52 dostupna na www.ustavnisud.ba). Slijedom navedenog, s obzirom na to da apelant u konkretnom slučaju ne tvrdi da mu je uvid u spis u bilo kojoj fazi postupka bio uskraćen ili ograničen, činjenica da je na osnovu uvida u spis Tužilaštva došao do saznanja o izjavi optuženog N. B. u policiji tek pred kraj glavnog pretresa ne može služiti u prilog njegovoj tvrdnji da je Tužilaštvo prikrivalo dokaze, pa da je narušen princip jednakosti u postupanju.

39. Nadalje, apelant tvrdi da nije mogao unakrsno da ispita optuženog N. B. jer se branio ćutanjem, pa da je morao da svjedoči u sopstvenom predmetu kako bi ovaj iskaz opovrgao, da su mu time dovedene u pitanje garancije u vezi sa zaštitom od samooptuživanja i izborom prava na odbranu, kao i da je ovaj dokaz proveden nakon što su već bili provedeni dokazi duplike. U vezi sa ovim dijelom navoda Ustavni sud zapaža da ZKPRS ne sadrži bilo kakvo pravilo o dokazima kojim bi se konkretno iskaz optuženog N. B. mogao osporiti samo iskazom apelanta u svojstvu svjedoka. Apelant ne tvrdi da mu je bila uskraćena mogućnost da provodi druge dokaze kojima bi iskaz iz istrage optuženog N. B. doveo u pitanje. Nadalje, ZKPRS ne propisuje bilo kakvu obavezu u vezi sa saslušanjem optuženog u svojstvu svjedoka u sopstvenom predmetu, a kojom bi se dovele u pitanje garancije u pogledu zaštite od samooptuživanja. Naime, član 274 stav 2 ZKPRS propisuje da će sudija, odnosno predsjednik vijeća, poučiti optuženog da može dati iskaz u toku dokaznog postupka u svojstvu svjedoka, ali ni ova, ni bilo koja druga odredba ZKPRS ne nameće obavezu optuženom da svjedoči u svom predmetu, a apelant ne tvrdi da odluku da svjedoči nije donio svojevoljno i bez prisile. Apelant, takođe, ne tvrdi da mu je u bilo kojoj fazi postupka bilo uskraćeno pravo da izabere kako će se braniti, odnosno da se brani i ćutanjem. Nadalje, apelant ne tvrdi da iskazi optuženog N. B. iz istrage nisu uzeti uz upozorenje da se mogu koristiti kao dokaz u daljnjem toku postupka, odnosno da optuženi N. B. pri tome nije bio upozoren u skladu sa članom 143 ZKPRS, a zbog čega, shodno članu 288 stav 4 ZKPRS, ne bi mogli da budu prihvaćeni i pročitani na glavnom pretresu. Najzad, u skladu sa članom 291 ZKPRS, nakon izvođenja dokaza sudija odnosno predsjednik vijeća će upitati stranke da li imaju drugih dokaznih prijedloga. Pri tome, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne mora se raditi o novim dokazima, već o novim dokaznim prijedlozima, pa nije postojala prepreka da iskazi iz istrage optuženog N. B. budu provedeni kao dokaz i nakon provedenih dokaza duplike, posebno imajući u vidu da apelant ne tvrdi da mu je uskraćena mogućnost da se o ovom dokazu izjašnjava i da ga osporava.

40. Nadalje, apelant tvrdi da je izostala brižljiva i savjesna ocjena ne samo svih dokaza Tužilaštva već da je i potpuno izostala ocjena kako subjektivnih tako i objektivnih dokaza ne samo njegovih već i ostalih optuženih.

41. Ustavni sud podsjeća na stav iskazan u brojnim odlukama da se neće miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali da istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

42. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju presude Okružnog suda detaljno pobrojani brojni dokazi kako Tužilaštva tako i apelanta i ostalih optuženih koji su provedeni na glavnom pretresu. Nadalje, ovako provedeni dokazi detaljno su interpretirani, te su cijenjeni i dovedeni u vezu s drugim provedenim dokazima, na osnovu čega je iznesen zaključak o postojanju ili nepostojanju neke odlučne činjenice. Nadalje, Okružni sud je na nedvosmislen način, u više navrata, u obrazloženju presude istakao da je imao u vidu, iako nije posebno cijenio, neke od provedenih dokaza kako Tužilaštva tako i one koje je apelant predlagao i provodio, a što, s obzirom na ponuđene razloge i obrazloženja, ne izlazi iz okvira ovlašćenja o slobodnoj ocjeni dokaza. Nadalje, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da se s nekim od radnji izvršenja koje mu se stavljaju na teret dovodi u vezu samo pukom konstatacijom „po prethodnom dogovoru“, Ustavni sud zapaža da je u vezi sa identičnim žalbenim navodom Vrhovni sud dao iscrpne razloge i obrazloženja, ukazujući na konkretne dokaze, te radnje koje su apelant i ostali optuženi preduzimali, a na osnovu čega je i utvrđeno postojanje prethodnog dogovora. Takođe, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da je proglašen krivim jer nije obavijestio nadležne organe da je učestvovao u manipulaciji cijena, pa da su mu tako negirane garancije protiv samoinkriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava da je u relevantnom periodu bio rukovodilac navedenog odjeljenja, da je u tom svojstvu i predložio prihvatanje ponude optuženog M. R., te da je u okviru povjerenih poslova i zadataka koje je obavljao bio dužan da upozna nadležni organ sa okolnostima i činjenicama na koje je ukazano u obrazloženju presude Okružnog suda, koje apelant i ne osporava, da to nije učinio, a što je i uticalo na odluku da se ponuda optuženog M. R. prihvati.

43. Nadalje, apelant tvrdi da nije uživao garancije suđenja pred nepristrasnim sudom. U vezi s tim apelant tvrdi da je dovedena u pitanje subjektivna nepristrasnost jer je u prethodnom postupku pred dvoje sudija, članova vijeća Okružnog suda, optuženi N. B. u svojstvu svjedoka dao iskaz kojim je priznao svoju krivicu, ali kojim je teretio i njega, da su ovo dvoje sudija bili upoznati sa sadržajem sporazuma o priznanju krivice koji je optuženi N. B. prvobitno zaključio s Tužilaštvom, odnosno da je i predsjednica sudećeg vijeća prije otpočinjanja ponovnog postupka bila upoznata sa ovim iskazom, odnosno sporazumom o priznanju krivice. Apelant, takođe, tvrdi i da je dovedena u pitanje objektivna nepristrasnost, pozivajući se, s tim u vezi, na tvrdnje koje je iznio u vezi s povredom principa jednakosti u postupanju. Najzad, apelant ističe da je njegov zahtjev za izuzeće sve troje sudija odbačen iz formalnih razloga, tj. nakon proteka roka ustanovljenog ZKPRS, a zbog čega smatra da je navedenim zakonskim rješenjem učinjena iluzornom mogućnost ulaganja zahtjeva za izuzeće.

44. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud podsjeća da je „nepristrasnost“ odsustvo predrasuda ili unaprijed utvrđenog stava prema strankama. Prema utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti, u svrhu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, mora se ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Postojanje nepristrasnosti se, takođe, ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi, Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 57/07).

45. Ustavni sud podsjeća da se subjektivna ili lična nepristrasnost pretpostavlja, odnosno smatra se da je u subjektivnom smislu sudija uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Debled protiv Belgije, 22. septembar 1994. godine, stav 37, serija A, broj 292-B).

46. U konkretnom slučaju, Ustavni sud najprije zapaža da je dvoje sudija učestvovalo i u donošenju prvobitne odluke Okružnog suda kojom su apelant i ostali optuženi oslobođeni optužbi, a koja je po žalbi Tužilaštva ukinuta odlukom Vrhovnog suda, pa je predmet vraćen na ponovno odlučivanje Okružnom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da samo činjenica da je sudija učestvovao u donošenju prethodne odluke ne predstavlja osnov za legitimnu sumnju u pogledu njegove nepristrasnosti (vidi, Evropski sud, Thomann protiv Švajcarske, presuda od 10. juna 1996. godine, stav 33, Stow i Gai protiv Portugala, Odluka o dopustivosti od 4. oktobra 2005. godine). Nadalje, činjenica da su slijedom navedenog dvoje sudija i prije ponovnog postupka bili upoznati sa iskazom optuženog N. B. koji je priznao svoju krivicu, ali u svom iskazu teretio i apelanta, kao i sa sporazumom o priznanju krivice koji je optuženi N. B. zaključio s Tužilaštvom, odnosno da je o tome imao saznanja i treći sudija, predsjednik vijeća, koji nije učestvovao u prethodnom postupku, ne može biti osnov za legitimnu sumnju da su kod članova sudskog vijeća postojale lične predrasude i pristrasnost u konkretnom predmetu. Naime, pored činjenice da iskaz optuženog N. B. nije bio ni jedini, niti odlučujući dokaz u postupku protiv apelanta, zbog čega se ne može prihvatiti tvrdnja da je na osnovu njega dvoje sudija već formiralo stav o apelantovoj krivici, apelant je, iako su ovo dvoje sudija, pored ostalih dokaza, saslušali iskaz optuženog N. G., odnosno bili upoznati sa sporazumom o priznanju krivice, kako apelant tvrdi, prvobitno bio oslobođen optužbi.

47. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da kada je u pitanju objektivna nepristrasnost, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantov stav jeste važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit. Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno „pravda se ne treba samo sprovesti već se mora i vidjeti da se ona sprovodi” (vidi, naprijed citiranu, De Cubber, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Da bi sudovi podstakli neophodno povjerenje u javnosti mora se imati u vidu i unutrašnja organizacija (vidi, Evropski sud, Piersack protiv Belgije, 1. oktobar 1982. godine, stav 30 (d)). Značajan faktor je postojanje postupka koji obezbjeđuje nepristrasnost, odnosno pravila koja regulišu izuzeće sudije. Ovakva pravila odražavaju stav nacionalnog zakonodavca da otkloni svaku razumnu sumnju u nepristrasnost sudije ili suda u pitanju (vidi, Micallef protiv Malte, presuda od 15. oktobra 2009. godine, stav 99).

48. U konkretnom slučaju, iz apelantovih navoda u suštini proizlazi da pitanje objektivne nepristrasnosti dovodi u pitanje jer su troje sudija Okružnog suda odbili njegove prijedloge da se provedu određeni dokazi, te zbog ocjene provedenih dokaza. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je u ovoj odluci već ukazano da razlozi i obrazloženja koji su ponuđeni u odlukama redovnih sudova u vezi s načinom na koji su cijenili provedene dokaze, odnosno razlozi i obrazloženja zbog kojih su odbili provođenje dokaza koje je apelant predlagao, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, odnosno ne izlaze iz okvira slobodnog sudijskog uvjerenja. Apelant je takođe imao i koristio mogućnost podnošenja zahtjeva za izuzeće sve troje sudija. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je članom 38 stav 2 ZKPRS određeno da stranke i branilac mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka glavnog pretresa, a ako su za neki od zakonom propisanih razloga za izuzeće saznali kasnije, odmah po saznanju. Apelant u apelaciji tvrdi da je njegov zahtjev za izuzeće odbačen jer je podnijet nakon početka glavnog pretresa, ali ne tvrdi da je ovaj zahtjev uložen čim je saznao za razloge za izuzeće. Shodno navedenom, ne može se prihvatiti osnovanom ni tvrdnja da propisivanjem roka za podnošenje zahtjeva za izuzeće ovaj mehanizam nije efikasan, te da ne obezbjeđuje garancije nepristrasnog suda tokom cijelog postupka.

49. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra, suprotno apelantovim tvrdnjama, da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je prekršen princip jednakosti u postupanju, da su povrijeđene garancije u pogledu nepristrasnog suda, te da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza.

50. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je na apelantovu štetu prekršen princip jednakosti u postupanju, povrijeđene garancije u pogledu nepristrasnog suda, te da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza.

52. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Na osnovu člana 43 Pravila Ustavnog suda sudija Miodrag Simović je dao izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3940/14 (D. C. iz Banjaluke) | Sudska praksa | Aktio