Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-47/15 (Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nematerijalna šteta
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-47/15
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 47/15, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 000300 14 Gž 2 od 18. novembra 2014. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Livnu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Livnu da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 5. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 000300 14 Gž 2 od 18. novembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 000300 12 P 3 od 15. jula 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužioca Muje Halapića (u daljnjem tekstu: tužilac), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 5. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. maja 2017. godine, tužilac 15. maja 2017. godine, a Kantonalni sud 18. maja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 000300 12 P 3 od 15. jula 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 000300 14 Gž 2 od 18. novembra 2014. godine, apelantica je obavezana da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete, zbog nezakonitog lišavanja slobode, plati iznos od 4.560,00 KM sa pripadajućom zateznom kamatom uz troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužilac 20. marta 2008. godine podnio tom sudu tužbu protiv apelantice radi naknade nematerijalne štete, te da je u predmetnoj tužbi istakao da su ga neosnovano zatočili pripadnici HVO-a u periodu od 21. jula 1993. godine do 5. oktobra 1993. godine, da je lišen slobode bez ikakve pisane odluke ili rješenja nadležnog organa, da je bio smješten u nehigijenskim uvjetima i u prostorijama koje nisu namijenjene za tu svrhu, da mu je uskraćivana ljekarska pomoć, kao i posjeta porodice. Tužilac je u tužbi, također, napomenuo da njegovo potraživanje prema apelantici proistječe iz krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, koje ne zastarijeva, a stoga ni pravo da, u smislu člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zahtijeva naknadu štete. Apelantica je u odgovoru na tužbu, između ostalog, istakla prigovor zastare potraživanja.
7. Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka i tužioca, te uvida u ličnu kartu Međunarodnog crvenog križa broj 370062 i potvrdu - certifikat BAZ – 370062 na ime tužioca utvrdio da je tužilac bio zarobljen u vremenu od 21. jula 1993. godine do 5. oktobra 1993. godine. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 376. stav 1. ZOO propisano da potraživanje štete zastarijeva za tri godine od saznanja za štetu i počinioca, odnosno u objektivnom roku od pet godina (stav 2), dok je odredbom člana 377. stav 2. ZOO propisano da, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži zastarni rok, potraživanje štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Pored toga, Općinski sud je ukazao na stav Ustavnog suda iznesen u Odluci broj AP 289/03 (od 19. novembra 2004. godine) u kojoj je navedeno: „Imajući u vidu nespornu činjenicu da je prednik apelanata kao civil zatvoren u logor za vrijeme rata i ubijen, tu se radi o izvršenju nekog od djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, što je notorno. Prema tome, zastara u ovakvom slučaju nastupa tek kada nastupi zastara gonjenja za izvršenje djela iz navedene grupe krivičnih djela. Zato apelanti nesumnjivo imaju pravo na naknadu štete koja je proistekla zbog pretrpljenih duševnih bolova za izgubljenim suprugom i ocem.“ Imajući u vidu da je kao nesporno utvrđeno da je tužilac bio zarobljen, te da je Konvencijom o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, koju je Uredbom o ratifikaciji Konvencije ratificirala SFRJ, određeno da ne postoji vremensko zastarijevanje u pogledu ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti bez obzira na datum kada su počinjeni, Općinski sud je apelanticin prigovor zastare potraživanja ocijenio neosnovanim, u smislu člana 377. stav 1. ZOO.
8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio kada je apelanticin prigovor zastare ocijenio neosnovanim, istakavši da se u konkretnom slučaju radi o šteti nastaloj uslijed počinjenog krivičnog djela zbog nezakonitog i nehumanog postupanja pripadnika policije i HVO-a u periodu trajanja zarobljeništva tužioca, dakle, radi se o krivičnom djelu protiv čovječnosti i međunarodnog prava za koje nema zastarjelosti (član 100. Krivičnog zakona SFRJ), pa time ni traženja naknade štete, u skladu sa pravnim stavom Ustavnog suda u Odluci broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo. Naime, apelantica smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo postupajući suprotno pravnim stavovima i praksi Ustavnog suda BiH, i to pogrešnom primjenom odredbe člana 377. ZOO umjesto odredbe člana 376. ZOO. Apelantica je istakla da vođenje krivičnih postupaka protiv poznatih ili nepoznatih počinilaca koji su bili pripadnici HVO-a radi dokazivanja da je šteta nastala kao posljedica krivičnog djela ratni zločin nije bila prepreka za tužioca da u zakonskom roku zahtijeva naknadu štete. S tim u vezi, apelantica se pozvala na odluke Ustavnog suda broj AP 3111/09 od 23. decembra 2013. godine, broj AP 1304/11 od 2. marta 2014. godine i broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine za koje smatra da predstavljaju relevantnu praksu koju su redovni sudovi dužni da poštuju i da primjenjuju. Imajući u vidu navedeno, apelantica je predložila da Ustavni sud uvaži apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i ukine pobijane presude.
b)Odgovor na apelaciju
10. Tužilac je, između ostalog, naveo da je apelantica bila u mogućnosti da izjavi reviziju u skladu sa članom 237. stav 3. tada važećeg Zakona o parničnom postupku.
11. Kantonalni sud je naveo da je u svojoj presudi naveo razloge kojim se rukovodio kada je potvrdio prvostepenu presudu, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Općinski sud je naveo da je osporenu odluku donio na zakonit način na osnovu pravilno provedenih dokaza i pozitivnih zakonskih propisa.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Član 377.
Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 68 0 P 000300 14 Gž 2 od 18. novembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 24. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 5. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu nematerijalne štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na taj postupak.
22. Apelantica smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili odredbe člana 377. ZOO, što je kao posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, objavljena na stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati da li je osporena odluka Kantonalnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
24. Ustavni sud podsjeća na to da je o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 3979/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3979/11 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je usvojio apelaciju (tužene - Republike Srpske), utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te slijedom toga ukinuo osporenu presudu Apelacionog suda u tom predmetu i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, nakon ukazivanja na relevantnu vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, u tački 36. naveo: „Ustavni sud podsjeća da je sporno pitanje koje se apelacijom postavlja pitanje proizvoljne primjene člana 377. ZOO u odnosu na apelanticu .... U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o tom pitanju raspravljao u citiranoj odluci (op. cit., broj AP 4128/10, tačka 43) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost Vrhovnog suda u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, te da se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO (podsjećanja radi, u citiranom predmetu apelantica je, također, bila tužena strana).“
25. Dalje, Ustavni sud je u tački 37. navedene odluke ukazao: „Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja u kontekstu spornih pitanja koja je istaknula apelantica, Ustavni sud smatra da se zauzeti stav iz citirane odluke može u cijelosti primijeniti i na ovu apelaciju. Dakle, imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju noviju praksu i praksu Evropskog suda zauzetu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 376. i 377. ZOO, Ustavni sud smatra da Apelacioni sud u okolnostima konkretnog slučaju prema apelantici nije mogao primijeniti odredbe člana 377. ZOO, već isključivo odredbe člana 376. ZOO.“ Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće identična činjenična i pravna pitanja u kontekstu navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 377. ZOO, koja su već bila predmet ocjene Ustavnog suda u Odluci broj AP 3979/11. S obzirom na to, te podržavajući vlastitu praksu, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju, odlučujući o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji je istakla apelantica, proizvoljno primijenio odredbe člana 377. ZOO. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
26. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, jer je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom odredaba člana 377. ZOO odbio kao neosnovan apelanticin prigovor zastarjelosti potraživanja naknade nematerijalne štete.
28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman