Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-251/15 (O. A.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Lokalna samouprava
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-251/15

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 251/15, rješavajući apelaciju Ostoje Aleksića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ostoje Aleksića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000118 14 Rev 2 od 20. novembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 000118 14 Gž 3 od 21. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 000118 12 P 3 od 24. decembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ostoja Aleksić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jezera, kog zastupa Luka Vulin iz Mrkonjić Grada, podnio je 16. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 000118 14 Rev 2 od 20. novembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 000118 14 Gž 3 od 21. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 000118 12 P 3 od 24. decembra 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda, prvotužene Opštine Jezero, Republika Srpska – Ministarstvo uprave i lokalne samouprave (drugotužena) i Pravobranilaštva Republike Srpske zatraženo je 4. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

2. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. maja 2017. godine, Okružni sud 17. maja 2017. godine, a Vrhovni sud 9. maja 2017. godine. Nadalje, drugotužena je odgovor na apelaciju dostavila 16. maja 2017. godine, a Pravobranilaštvo Republike Srpske 15. maja 2017. godine. Prvotužena Opština Jezero nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 000118 12 P 3 od 24. decembra 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se ponište kao nezakoniti Rješenje načelnika Opštine Jezero broj 01-014-413/5 od 18. maja 2005. godine i Odluka broj 01-014-413/05 od 18. maja 2005. godine, te Rješenje Odbora za žalbe, Jedinica lokalne samouprave Banjaluka, broj 05/1-05-1761-3/05 od 31. januara 2007. godine. Takođe, odbijen je i dio tužbenog zahtjeva da se Opština Jezero obaveže da apelanta vrati na rad na odgovarajuće poslove i zadatke, te ga prijavi kod Fonda PIORS Banjaluka i za njega uplati odgovarajuće doprinose, kao i da mu na ime neisplaćenih plata isplati iznose naznačene u dispozitivu ove presude, s kamatom po zakonu o visini stope zatezne kamate počevši za svaku platu od 15-og u narednom mjesecu pa do isplate, uz naknadu troškova parnice, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

5. Iz dokumentacije spisa kao i osporene presude proizilazi da je apelant podnio tužbu Okružnom sudu protiv navedenih rješenja tražeći da se ona proglase nezakonitim, da se apelant vrati na rad i da mu se naknade izgubljene plate. Nadalje, iz osporenog rješenja načelnika Opštine Jezero broj 01-014- 413/05 od 18. maja 2005. godine proizilazi da apelantu sa završenom školom VKV radnika (škola za građevinske poslove) prestaje radni odnos u opštinskoj upravi Opštine Jezero sa danom konačnosti rješenja, odnosno istekom otkaznog roka koji traje tri mjeseca, te mu je dato pravo na otpremninu. U obrazloženju navedenog rješenja se navodi da prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta opštinske uprave Opštine Jezero ne postoji upražnjeno radno mjesto na koje bi se apelant mogao rasporediti u skladu sa svojom stručnom spremom. Dakle, navedeno je da je načelnik Opštine Jezero postupio prema odredbi člana 170 Zakona o lokalnoj samoupravi, tako što je licima koja ne ispunjavaju uslove utvrđene zakonom i propisima jedinice lokalne samouprave, u koje spada i apelant, rješenjem utvrđen prestanak radnog odnosa. U daljnjem postupku odbijen je apelantov prigovor Odlukom načelnika broj 01-014-41305-1 od 2. juna 2005. godine. Rješenjem Odbora za žalbe Jedinice lokalne samouprave broj 05-1-050-1761-3/05 od 31. januara 2007. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv odluka načelnika Opštine Jezero od 2. juna 2005. godine.

6. Kako navodi Osnovni sud, iz Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta opštinske uprave Jezero proizilazi da su određeni nazivi radnog mjesta i opis poslova s uslovima, vrstom i stepenom školske spreme, kao i radno iskustvo i položen stručni ispit, te su određena i službena zvanja s brojem izvršioca. Dalje je navedeno da prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta opštinske uprave Jezero u vrijeme prestanka radnog odnosa apelantu nije postojalo upražnjeno radno mjesto na koje bi se apelant mogao rasporediti u skladu sa svojom stručnom spremom, s obzirom na to da nije imao odgovarajuću stručnu spremu i položen stručni ispit za rad u administrativnoj službi, koji se tražio za sve poslove i radne zadatke na koje je apelant mogao biti raspoređen u skladu sa stepenom stručne spreme koju posjeduje.

7. U toku parničnog postupka, između ostalih, svjedok Slobodan Laketić je izjavio da je bio načelnik opštine Jezero od 15. novembra 2004. godine, i po njegovom dolasku na funkciju apelant nije bio zaposlen u lokalnoj upravi već je radio poslove direktora komunalnog preduzeća. Posebno navodi da je apelantov radnopravni status riješio na osnovu sistematizacije jer nije bilo upražnjenih radnih mjesta niti su imali potrebu za radnikom te kvalifikacije, odnosno nije bilo mogućnosti niti upražnjenog radnog mjesta da se apelant vrati u organe uprave. Nije donio rješenje o rasporedu apelanta na radno mjesto referenta za urbanizam i građevinarstvo jer je po dolasku imao referenta kog je imenovao neki od prethodnih načelnika i koji je već radio, a 2005. godine nije bilo upražnjenog radnog mjesta da se apelant vrati u organe uprave.

8. Osnovni sud je dalje obrazložio da je konkretni spor vodio i odlučio primjenjujući odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o radu. Dalje je sud naveo da se u konkretnom slučaju radi o sporu po tužbi kojom se osporava odluka poslodavca o prestanku radnog odnosa i da se radi o sporu o zakonitosti u kom se ne odlučuje o samom pravu, obavezi ili odgovornosti već o tome da li je pobijana odluka donesena u skladu sa zakonom, pri čemu se ispituje materijalna i formalna zakonitost. Članom 113 stav 1 tačka 2 Zakona o radu propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehničkih razloga ukaže potreba za prestankom rada tog radnika. Član 144 stav 3 istog zakona propisuje da ako poslodavac, zbog ekonomskih razloga, promijenjene organizacije i tehnologije rada i poslovanja, radnika iz st. 1 i 2 ovoga člana ne može vratiti na raniji ili na drugi odgovarajući posao, otkazuje ugovor o radu radnika sa pravom radnika na otpremninu u skladu s članom 127 ovog zakona. Stavom 2 istog člana propisano je da mirovanje prava i obaveza po osnovu vršenja reizborne javne funkcije može trajati najduže dva mandata, nakon čega radnik može da se vrati na rad kod poslodavca na svoj raniji ili odgovarajući posao. Nadalje, član 170 Zakona o lokalnoj samoupravi nalaže obavezu načelniku da izvrši reviziju svih rješenja i utvrdi status službenika i drugih zaposlenih u administrativnoj službi u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

9. Uzimajući u obzir sve sprovedene dokaze, izvršen uvid u dokumentaciju predmeta i primjenjujući navedene propise, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije dokazao u čemu se sastoji nezakonitost odluke načelnika o prestanku radnog odnosa, odluke načelnika po prigovoru, kao i odluke Odbora za žalbe jedinice lokalne samouprave. Dakle, na osnovu svih utvrđenja u toku postupka stav Osnovnog suda je da apelant nije dokazao da su pobijane odluke tuženih nezakonite. Pored izloženog, nije potvrđena apelantova tvrdnja da je po sistematizaciji radnih mjesta iz 2000. godine, kada je postavljen na mjesto referenta za urbanizam i prostorno planiranje, uslov bila školska sprema koju je on imao, a da je 2005. godine pod tačkom 5 sistematizacije izvršena promjena opisa uslova bez ičijeg znanja i saglasnosti, odnosno da je neko falsifikovao opis stručne spreme u sistematizaciji, tako što je naveo da treba VI stepen školske spreme, a da je on imao po prvobitnoj sistematizaciji V stepen obrazovanja građevinske struke. Slijedom toga, primjenom navedenih zakonskih odredbi sud je odlučio kao u izreci.

10. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 000118 14 Gž 3 od 21. maja 2014. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

11. Okružni sud je utvrdio da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, a pravne zaključke i razloge date u pobijanoj prvostepenoj odluci u cijelosti je prihvatio i Okružni sud i navodi žalbe ničim ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene odluke. Činjenica da je apelant s prvotuženom zaključio ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza kojim je apelantu prestao radni odnos kod prvotužene, te da se on nakon isteka mandata ima vratiti na poslove u organe opštinske uprave, po mišljenju Okružnog suda, ne daje pravo apelantu da mu se obezbijedi radno mjesto nakon isteka mandata u skladu s njegovom stručnom spremom i radnim sposobnostima. S tim u vezi, Okružni sud zaključuje da se prava nakon isteka javne funkcije imaju obezbijediti u skladu sa zakonom i Kolektivnim ugovorom, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud.

12. Kako dalje navodi Okružni sud, u vrijeme kada je apelantu prestao radni odnos kod prvotužene i kada je zaključen predmetni ugovor na snazi je bio Zakon o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 11/94 i 6/97) koji se na osnovu člana 60 stav 3 Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 35/99, 20/01 i 51/01) primjenjivao i na zaposlene u lokalnoj samoupravi. Zakonom o radnim odnosima u državnim organima nisu posebno regulisana prava i obaveze zaposlenih nakon isteka mandata, koji su na osnovu odredbe člana 35 Zakona o državnim preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 3/95, 4/96 i 3/97) imenovani na radna mjesta direktora javnih preduzeća. Zakon o lokalnoj samoupravi, koji je bio na snazi u vrijeme prestanka apelantovog mandata, a koji je stupio na snagu 26. novembra 2004. godine, nije svojim odredbama propisao prava i dužnosti zaposlenih u jedinicama lokalne samouprave nakon isteka vremena mirovanja prava i obaveza, pa se na njihova prava imaju primijeniti odredbe Zakona o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 55/07) kao opšti propis.

13. Dalje je navedeno da u vrijeme imenovanja na javnu funkciju apelant nije bio raspoređen na jedno od radnih mjesta kod prvotužene (jer mu je povremeni raspored od tri mjeseca danom imenovanja na funkciju direktora javnog preduzeća istekao), te se njegov radnopravni status imao rješavati prema mogućnosti rasporeda kod prvotužene u skladu s njegovom stručnom spremom i organizacionim mogućnostima prvotužene. Organizacione mogućnosti prvotužene imaju se ocijeniti u momentu vraćanja na rad radnika kom su mirovala prava i obaveze, a u vrijeme apelantovog vraćanja na rad bio je na snazi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta koji je donesen 2000. godine. Kako apelant prema pravilima o dokazivanju koja nameće odredba čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (ZPP) nije dokazao da je u vrijeme imenovanja na javnu funkciju imao trajan raspored na određenom radnom mjestu, on je imao status neraspoređenog radnika, suprotno apelantovoj tvrdnji da je imao raspored na poslovima „referenta za urbanizam, građevinarstvo, zaštitu životne sredine, komunalne poslove i komunalnu privredu”. Stoga se njegov radnopravni status imao ocijeniti u skladu s odredbama Zakona o radu, jer apelant nije imao status službenika lokalne samouprave, iz razloga što nije imao raspored na radno mjesto koje se prema članu 111 Zakona o lokalnoj samoupravi, čiji se poslovi imaju smatrati kao poslovi službenika lokalne samouprave (u svakom slučaju ovu činjenicu apelant nije dokazao).

14. Dakle, apelantov status imao se ocijeniti prema organizacionim potrebama prvotužene i njegovoj stručnoj spremi, a kako Pravilnikom o organizaciji nije kod prvotužene predviđeno ni jedno radno mjesto sa zahtjevom V stepen stručne spreme (koja činjenica se ima smatrati nespornom), to je apelantu imao prestati radni odnos. Dakle, apelantu je radni odnos prestao po osnovu odredbe člana 170 Zakona o lokalnoj samoupravi, kao posebnom zakonom propisanom osnovu za prestanak radnog odnosa, po osnovu neispunjenja uslova utvrđenih propisima jedinice lokalne samouprave (Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 2000. godine i Zakonom o lokalnoj samoupravni koji je stupio na snagu 26. novembra 2004. godine). S obzirom na postojanje posebnog (lex specialis) propisa na osnovu kojih su donesena osporena rješenja, na čiju primjenu upućuje član 1 tog zakona, to je pravilno utvrđeno i pravo na otkazni rok i otpremninu u skladu s odredbama Zakona o radu (član 117 i čl. od 121 do 127), odnosno čl. 134 i 141 Zakona o radu – prečišćeni tekst, a u vezi s odredbom člana 174 stav 3 istog zakona.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 75 0 P 000118 14 Rev 2 od 20. novembra 2014. godine apelantova revizija je odbijena.

16. Kako je zaključio Vrhovni sud, iz utvrđenih činjenica spora pravilnim se ukazuje zaključak suda da prvotužena Opština Jezero nije imala mogućnost da tužioca rasporedi na radno mjesto stručnog saradnika za urbanizam, građevinarstvo, zaštitu životne sredine, komunalne poslove i komunalnu privredu, jer je ono već bilo popunjeno, a drugih slobodnih radnih mjesta na koje bi mogao biti raspoređen u skladu sa svojom stručnom spremom nije bilo, niti se u reviziji takva radna mjesta navode.

17. Pored toga, apelant za navedeno radno mjesto stručnog saradnika nije ispunjavao taksativno određene uslove iz tačke 5 Pravilnika o sistematizaciji, odnosno uslove iz člana 118 stav 2 tačka 2 Zakona o lokalnoj samoupravi. Okolnost da je Mirko Laketić položio ispit nakon proteka roka iz člana 170 Zakona o lokalnoj samoupravi ne utiče na pravilnost pobijane odluke jer predmet spora nije pobijanje Rješenja tužene Opštine Jezero broj 01 -014-893/06 od 26. septembra 2006. godine, kojim je ovaj raspoređen na mjesto stručnog saradnika. Apelantovo pozivanje na odredbu člana 128 Zakona o lokalnoj samoupravi je, po ocjeni Vrhovnog suda, bez osnova, jer nije u pitanju situacija da je kod prvotužene Opštine Jezero došlo do smanjenja poslova ili ukidanja radnih mjesta, već činjenica da apelant nije ispunjavao zakonske uslove raspoređivanja na radno mjesto stručnog saradnika odnosno na drugo radno mjesto u skladu s Pravilnikom o sistematizaciji.

18. Dakle, bez obzira na činjenicu da li se apelant ima tretirati kao službenik ili kao lice raspoređeno na tehničke, pomoćne i druge poslove, očigledno je da za njegovo raspoređivanje na rad kod tužene Opštine Jezero, nakon što je razriješen s dužnosti direktora JKP „Komunalno“ Jezero, nije bilo uslova jer nije bilo slobodnog radnog mjesta u skladu sa stručnom spremom koju je imao, a nije mogao biti raspoređen na radno mjesto službenika jer nije ispunjavao osnovni zakonski uslov (položen stručni ispit). Na pravilnost pobijane odluke, po mišljenju Vrhovnog suda, s obzirom na sve navedeno, ne utiče pozivanje revizije na Sporazum broj 04-93/03 od 25. decembra 2003. godine koji je zaključen između njega kao direktora i Upravnog odbora JKP „Komunalno“ Jezero, a kojim je predviđeno da apelant nakon isteka mandata „zadržava pravo da se vrati na rad u organe opštinske uprave”. Na osnovu odredbe člana 248 ZPP, odlučeno je kao u izreci. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Apelant smatra da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da apelant nije službenik, jer je članom 111 stav 2 tačka 7 Zakona o lokalnoj samoupravi propisano da se službenikom u smislu tog zakona smatra i stručni saradnik. Navodi da je Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta prvotužene od 1. septembra 2000. godine utvrđeno osam radnih mjesta pobrojanih u shemi radnih mjesta u kojoj su navedeni nazivi radnih mjesta, uslovi za obavljanje poslova, službeno zvanje i broj izvršilaca. Pod rednim brojem pet navedeno je „referat za urbanizam, građevinarstvo, zaštitu životne sredine i komunalne poslove i komunalnu privredu“ za koje je kao stručno zvanje određeno stručni saradnik. Iz tih razloga u vezi s članom 111 Zakona o lokalnoj samoupravi apelant ima status službenika u lokalnoj samoupravi. Za takav njegov status nema značaja činjenica da je apelant bio referent, jer gotovo sva radna mjesta kod prvotužene imaju naziv referent. Smatra da je sud zauzeo pogrešan stav o njegovom statusu, jer nije imao u vidu sve navedene okolnosti koje su u toku postupka došle do izražaja. Takav status je utvrđen i radniku Mirku Laketiću koji je primljen u radni odnos na radno mjesto na kom je radio apelant prije odlaska na izbornu funkciju – mjesto direktora Komunalnog preduzeća. Imajući u vidu višak radnika u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave, utvrđuje se, u smislu člana 128 Zakona o lokalnoj samoupravi, da ako je u lokalnoj administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave došlo do smanjenja poslova i ukidanja radnih mjesta službenici se raspoređuju na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi. U ovom konkretnom slučaju kod prvotužene nije došlo do ukidanja radnih mjesta, niti smanjenja poslova, i to nije utvrđeno nikakvim aktom, pa stoga nije bilo osnova da se vrši raspoređivanje radnika na odgovarajuće poslove.

21. Apelant smatra da je potpuno pogrešan zaključak Okružnog suda da je on u vrijeme imenovanja na izbornu funkciju imao status neraspoređenog radnika, pa da time nije imao ni status službenika lokalne samouprave, pa da je to osnov da se na njega ima primijeniti Zakon o radu, jer iz navedenih okolnosti koje je Okružni sud pogrešno ocijenio proizilazi da je apelant imao radno mjesto i imao status službenika u lokalnoj samoupravi.

22. Vrhovni sud prihvata sve pravne razloge presuda nižestepenih sudova, te i sam smatra da apelant nema svojstvo službenika, iako za takav zaključak nema uporišta u izvedenim dokazima i primijenjenim propisima. Iz svih navedenih razloga očigledno je da je apelantu prestanak radnog odnosa utvrđen na osnovu Zakona o lokalnoj samoupravi i da pravnu zaštitu može tražiti po odredbama tog zakona, a ne po odredbama Zakona o radu. Zakon o lokalnoj samoupravni je propisao iz kojih razloga se službeniku može otkazati radni odnos, a ni jedan od tih razloga nije ostvaren u ovom slučaju. Sudovi nisu razmatrali na koji način je tužena primijenila odredbe člana 170 Zakona o lokalnoj samoupravi i da li je vršila reviziju svih rješenja, kako to nalaže zakon. Nije moguće da se samo selektivno u odnosu na apelanta primijeni revizija rješenja o radu, kad je izvjesno da i drugi radnici tokom 1995. godine za koju je trebalo vršiti reviziju nisu ispunjavali uslove stručne spreme, te je takav postupak diskriminirajući u odnosu na apelanta. Zakon o lokalnoj samoupravi nije utvrdio način mirovanja radnog odnosa za vrijeme obavljanja izborne funkcije, pa se stoga tužena morala pridržavati odredbi ugovora, kojim se obavezala da će apelanta vratiti na rad na njegovo radno mjesto, te njegovo radno mjesto ne popunjavati do njegovog povratka. Tužena je bila u obavezi da ga nakon povratka rasporedi na njegovo radno mjesto za koje ispunjava uslove po stručnoj spremi (peti stepen stručne spreme) pa makar i da je to radno mjesto popunjeno, pa tek potom u postupku revizije odlučiti koji od radnika je višak u smislu člana 128 Zakona o lokalnoj samoupravi.

23. Iz svega navedenog proizilazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime su povrijeđena apelantova ustavna prava na pravično suđenje i imovinu, pa stoga apelant predlaže Ustavnom sudu da ovu apelaciju uvaži, presudu Vrhovnog suda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

24. Osnovni sud navodi da kao učesnik u apelacionom postupku ostaje pri svojim navodima datim u odluci suda smatrajući da su navodi iz apelacije neosnovani.

25. Okružni sud ocjenjuje neosnovanim navode apelacije o povredi navedenih prava, te ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci. Shodno navedenom, sud smatra da nisu povrijeđena prava na čiju povredu apelant ukazuje u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

26. U odgovoru Vrhovnog suda navodi se da navodi u apelaciji da je apelantu odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pristup sudu u segmentu prava na pravično suđenje i pravo na imovinu nisu osnovani. Obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda zasnovano je na činjeničnom stanju utvrđenom pred nižestepenim sudom, a primjena prava nije proizvoljna jer je jasno i detaljno obrazloženo koje odredbe materijalnog prava se imaju primijeniti.

27. Budući da u podnesenoj apelaciji apelant ponavlja navode koji su bili predmet ocjene kod Odbora za žalbe jedinice lokalne samouprave, te navedenih postupajućih sudova, drugotužena u izjašnjenju na apelaciju ostaje u svemu pri navodima iznesenim u obrazloženju rješenja Odbora, te obrazloženju navedenih presuda. Imajući u vidu navedeno, drugotužena predlaže da Ustavni sud odbaci apelaciju kao očigledno neosnovanu jer ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno s obzirom na to da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

28. U odgovoru Pravobranilaštva Republike Srpske navodi se da je podnesenom apelacijom samo paušalno osporeno donošenje osporenih odluka redovnog suda. Dalje je navedeno da su stavovi sudova izraženi u navedenim odlukama, a prioritetno u odluci Vrhovnog suda, zasnovani na pozitivnopravnim propisima, te da njima nije dovedena u pitanje povreda bilo kog apelantovog prava. Takođe, navodima apelacije ne dovodi se u pitanje zakonitost pomenutih odluka sudova niti je istom apelacijom pobliže obrazloženo u čemu se sastoji navodna povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Shodno izloženom, predlaže se da Ustavni sud po provedenom postupku donese odluku, te odbije apelantovu apelaciju, te potvrdi stav Vrhovnog suda izražen u pobijanoj presudi od 20. novembra 2014. godine.

V.Relevantni propisi

29. U Zakonu o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 35/99, 20/01 i 51/01) relevantne odredbe glase:

Član 111.

Službenicima u smislu ovog zakona smatraju se lica koja obavljaju sljedeće poslove:

1. Sekretar skupštine jedinice lokalne samouprave, 2. Načelnik odjeljenja, 3. Šef odsjeka, 4. Stručni savjetnik, 5. Samostalni stručni saradnik, 6. Viši stručni saradnik i 7. Stručni saradnik.

5. Višak službenika Član 128.

Ako je u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave došlo do smanjenja poslova ili ukidanja radnih mjesta službenici se raspoređuju na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi.

Odluku o raspoređivanju službenika iz stava 1. ovog člana donosi načelnik opštine, odnosno gradonačelnik.

Ukoliko službenik ne prihvati radno mjesto na koje je raspoređen, u skladu sa stavom 1. i 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos.

Ukoliko se službenik ne može rasporediti, u skladu sa stavom 1. i 2. ovog člana, načelnik opštine, odnosno gradonačelnik, donosi rješenje kojim se utvrđuje da mu je prestao radni odnos uz obavezu isplate otpremnine u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.

Ostvarivanje i zaštita prava službenika Član 152.

Radi ostvarivanja svojih prava službenici se pismeno obraćaju načelniku opštine, odnosno gradonačelniku.

Protiv rješenja ili drugog pojedinačnog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima ili obavezama, službenik ima pravo da podnese prigovor.

Prigovor se podnosi načelniku opštine, odnosno gradonačelniku, u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja ili drugog pojedinačnog akta, koji je dužan da o njemu odluči u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora. (...)

Član 170.

Načelnik će izvršiti reviziju svih rješenja i utvrditi status službenika i drugih zaposlenih u administrativnoj službi, u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Licima koja ne ispunjavaju uslove utvrđene zakonom i propisima jedinice lokalne samouprave, prestaje radni odnos, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.

30. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:

Član 105.

Ako se između poslodavca i radnika ne postigne saglasnost o visini i načinu naknade štete, oštećena strana svoje pravo na naknadu štete ostvaruje putem nadležnog suda, u skladu sa zakonom.

2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca Član 113. stav 1. tačka 2.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu radnika:

(....) 2) ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika; (...)

Član 144. st. 2. i 3.

(...) Mirovanje prava i obaveza po osnovu vršenja reizborne javne funkcije može trajati najduže dva mandata, nakon čega radnik može da se vrati na rad kod poslodavca na svoj raniji ili drugi odgovarajući posao.

Ako poslodavac zbog ekonomskih razloga, promijenjene organizacije i tehnologije rada i poslovanja, radnika iz st. 1 i 2. ovog člana ne može vratiti na raniji ili na drugi odgovarajući posao, otkazuje ugovor o radu radnika, sa pravom radnika na otpremninu, u skladu sa članom 127 ovog zakona.

Član 172.

Radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, prava i obaveze iz radnog odnosa za vrijeme služenja vojnog roka miruju.

Radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, prava i obaveze iz radnog odnosa miruju za vrijeme obavljanja javne funkcije u državnom organu ili organizaciji, javnoj službi, sindikatu ili političkoj organizaciji.

Član 173.

Javnom funkcijom u smislu člana 172. stav 2. ovog člana smatra se reizborna funkcija na koju je radnik neposredno izabran od strane građana ili na koju je imenovan ili postavljen od strane nadležnog organa Republike, grada ili opštine, ako tu funkciju obavlja profesionalno i za istu ostvaruje platu.

VI.Dopustivost

31. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 75 0 P 000118 14 Rev 2 od 20. novembra 2014. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 19. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]

38. U konkretnom slučaju postupak iz kog su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1959/13 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 30), pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

39. Apelant u suštini smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

40. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je njegov radni odnos prestao na nezakonit način i da se on vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao ranije i da mu se utvrdi naknada na ime izgubljene plate. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu prvostepeni sud pozvao na odredbu čl. 113 stav 1 tačka 2 Zakona o radu kojim je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehničkih razloga ukaže potreba za prestankom rada tog radnika. Osnovni sud se pozvao i na član 144 stav 3 istog zakona koji propisuje da ako poslodavac zbog ekonomskih razloga, promijenjene organizacije i tehnologije rada i poslovanja radnika iz st. 1 i 2 ovoga člana ne može vratiti na raniji ili na drugi odgovarajući posao, otkazuje ugovor o radu radniku s pravom radnika na otpremninu u skladu s članom 127 ovog zakona. Stavom 2 istog člana propisano je da mirovanje prava i obaveza po osnovu vršenja reizborne javne funkcije može trajati najduže dva mandata, nakon čega radnik može da se vrati na rad kod poslodavca na svoj raniji ili odgovarajući posao.

41. Dalje je navedeno da je Okružni sud potvrdio odluku prvostepenog suda utvrdivši da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, a pravne zaključke i razloge date u pobijanoj prvostepenoj odluci u cijelosti je prihvatio i Okružni sud i navodi žalbe ničim ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene odluke. Činjenice da je apelant s prvotuženom zaključio ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza kojim je apelantu prestao radni odnos kod prvotužene, te da se nakon isteka mandata ima vratiti na poslove u organe opštinske uprave, po mišljenju Okružnog suda ne daje pravo apelantu, niti obavezu prvotužene Opštine Jezero da mu se ima obezbijediti radno mjesto nakon isteka mandata u skladu s njegovom stručnom spremom i radnim sposobnostima. I konačno, Vrhovni sud je iz utvrđenih činjenica spora zaključio da prvotužena Opština Jezero nije imala mogućnost da apelanta rasporedi na radno mjesto stručnog saradnika za urbanizam, građevinarstvo, zaštitu životne sredine, komunalne poslove i komunalnu privredu, jer je ono već bilo popunjeno, a drugih slobodnih radnih mjesta na koje bi mogao biti raspoređen u skladu sa svojom stručnom spremom nije bilo, niti se u reviziji takva radna mjesta navode.

42. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli Osnovni, Okružni i Vrhovni sud za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da su svoje odluke obrazložili na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije.

43. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o radu, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizilazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog i procesnog prava redovnih sudova. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.

44. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.

Pravo na imovinu

45. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava takođe zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

47. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-251/15 (O. A.) | Sudska praksa | Aktio