Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-670/17 (Salzburger Landes-Versicherung AG)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Odluka · čl. 33
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-670/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-670/17, rješavajući apelaciju Salzburger Landes-Versicherung AG, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Salzburger Landes-Versicherung AG protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 017492 13 Rev od 3. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salzburger Landes-Versicherung AG (u daljnjem tekstu: apelant) iz Salzburga, Republika Austrija, kojeg zastupa Advokatsko društvo "Marić&Co" d.o.o. Sarajevo, podnio je 17. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 017492 13 Rev od 3. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova (drugotužitelj) revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 017492 11 Pž od 11. aprila 2013. godine kojom je, pored ostalog, odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 017492 10 Ps od 21. oktobra 2011. godine u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi („Camelija osiguranje“ d.d. Bihać) isplati novčani iznos od 12.991,33 Eura.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora apelantov regresni zahtjev protiv tuženog. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je 15. avgusta 2008. godine u saobraćajnoj nezgodi oštećeno putničko motorno vozilo K. P. (prvotužitelja), a da je nezgodu skrivio vozač putničkog motornog vozila osiguranog od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima kod tuženog. Vrhovni sud je naveo da je provedenim vještačenjem po vještaku mašinske struke utvrđeno da je šteta na vozilu prema cijenama u Bosni i Hercegovini iznosila 25.038,95 KM, a prema cijenama u Austriji 15.080,27 Eura. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je prvotužitelj 3. novembra 2008. godine na ime učešća u nastaloj šteti ovlaštenom servisu za popravku vozila u Austriji platio iznos od 300,00 eura, a da je preostali novčani iznos navedenom servisu za popravak vozila u iznosu od 12.991,13 Eura doznačilo Uniqa osiguranje. Vrhovni sud je naveo da tokom provedenog postupka nije dokazano postojanje ugovora o osiguranju – police osiguranja za vozilo između prvotužitelja i apelanta, niti da je apelant platio utuženi iznos koji potražuje u predmetnom postupku. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju relevantne odredbe člana 33. stav 1. Sporazuma o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Austrije (u daljnjem tekstu: Sporazum), objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 2/01 – dodatak Međunarodni ugovori, koji je stupio na snagu 1. novembra 2001. godine. Naime, Vrhovni sud je naveo da je naprijed navedenom odredbom Sporazuma propisano da ako lice koje treba primiti davanja prema pravnim propisima jedne države ugovornice na ime štete koja je nastala na području druge države ugovornice, prema čijim pravnim propisima ima pravo na naknadu štete od trećeg lica, tada zahtjev za naknadu štete prelazi na nosioca prve države ugovornice prema za njega važećim pravnim propisima. Vrhovni sud je zaključio da citirana odredba Sporazuma sadrži pravila za određivanje mjerodavnog prava, te da iz iste proizilazi da je za utvrđivanje prava na regres inostrane osobe osiguranja (apelanta) za isplaćene naknade štete oštećenom mjerodavno pravo Republike Austrije, dok se pravo osiguranika oštećenog na području druge države ugovornice na naknadu štete ocjenjuje prema domaćem pravu. Vezano za okolnosti predmeta, Vrhovni sud je ukazao da je apelant bio u obavezi dokazati da je isplatio novčani iznos od 12.991,33 Eura za prvotužitelja iz osnova osiguranja, kao svom osiguraniku po austrijskom pravu, da bi taj iznos mogao osnovano potraživati od tuženog, čiji osiguranik je kriv za štetu. Naime, Vrhovni sud je istakao da je teret dokazivanja bio na apelantu, da je trebao predočiti policu osiguranja na koju se pozivao u tužbi i nalog za isplatu novčanog iznosa od 12.991,33 Eura ovlaštenom servisu za prvotužitelja, a koje dokaze nije izveo.
3. U pogledu apelantovih navoda da je tuženi zloupotrijebio procesna ovlaštenja jer je tek u završnom izlaganju istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta, Vrhovni sud je ukazao da je tuženi, prema članu 99. Zakona o parničnom postupku, iskoristio pravo da u završnom izlaganju rezimira pravni i činjenični aspekt predmeta, kada je, između ostalog, ponovio prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tuženog, te da stoga nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazao apelant. U pogledu apelantovih navoda kojima je ukazivao na nepropisno dostavljanje odgovora na tužbu, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud taj prigovor ocijenio kao ostale žalbene navode koji nisu od značaja za zakonitost i pravilnost prvostepene presude, te da takav zaključak prihvata i taj sud. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odgovor na tužbu dostavljen apelantovom punomoćniku putem faksa, tri dana prije održavanja pripremnog ročišta, sa kojim načinom dostavljanja se apelantov punomoćnik složio i nije prigovarao, niti iskazao nedostatak vremena za pripremu ročišta, te je nakon konstatacije da mu je odgovor na tužbu poslat putem faksa prešao na izlaganje dokaza koje ima namjeru provesti tokom postupka. Stoga, Vrhovni sud je ukazao da takav način dostavljanja odgovora na tužbu nije onemogućio apelanata da raspravlja u postupku pred sudom.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se sudovi nisu upustili u ocjenu njegovih prigovora i u meritum same stvari, kao i da odredbe Sporazuma o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Austrije nisu primjenljive na konkretan slučaj.. Takođe, apelant ukazuje da je tuženi tek u završnom izlaganju istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta, kao i to da mu nije propisno dostavljen odgovor na tužbu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Što se tiče apelantovih navoda da je tuženi tek u završnom izlaganju istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanti i da mu nije propisno dostavljen odgovor na tužbu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman