Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5327/14 (Raiffeisen bank d.d. Bosna i Hercegovina)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Izvršenje
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5327/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5327/14, rješavajući apelaciju Raiffeisen bank d.d. Bosna i Hercegovina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Raiffeisen bank d.d. Bosna i Hercegovina.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 091204 10 Gž od 29. septembra 2014. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Raiffeisen bank d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emina Asotić, zaposlenica banke, podnio je 10. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 091204 10 Gž od 29. septembra 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tužitelja Nisada Omerovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 17. marta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 14. i 16. marta 2017. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 091204 09 P od 6. jula 2010. godine odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu isplati iznos od 4.481,50 KM utvrđen Rješenjem o dozvoli izvršenja Općinskog suda broj 65 0 I 072606 09 I od 29. januara 2009. godine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. aprila 2009. godine kao dana kada je apelant trebao prebaciti novac na tužiteljev račun pa do konačne isplate i naknadi mu troškove postupka.

6. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da je iz dopisa Federalnog ministarstva finansija od 4. juna 2009. godine, kojim Ministarstvo dostavlja spisak za gotovinske isplate po rješenjima o izvršenju sa prilogom saglasnosti za izmirenje obaveza po osnovu neisplaćenih plaća i dodataka bivšeg FMO-a i Vojske Federacije po primljenim rješenjima o izvršenju kod apelanta, utvrđeno da se na dostavljenom spisku ne nalazi tužitelj, te da apelant nije dobio neophodnu saglasnost za provođenje rješenja, odnosno utvrđeno je da na poziciji budžeta nisu bila osigurana sredstva za tužitelja. Dalje, na osnovu spiska fizičkih lica za koja je izvršena verifikacija ratnih potraživanja od 7. jula 2009. godine koji je objavljen u Dnevnom listu „Avaz“ utvrđeno je da je tužitelj naveden na spisku pod brojem 863, te da će za svoja potraživanja dobiti obveznice FBiH. Ukazano je na to da iz dopisa Federalnog ministarstva od 18. septembra 2009. godine proizlazi da se tužiteljeva potraživanja odnose na ratna potraživanja koja kao takva spadaju u posebnu grupu potraživanja za koja se ne vrši novčana isplata već isplata putem obveznica jer se radi o unutrašnjem dugu.

7. Iz dopisa Federalnog ministarstva finansija od 18. februara 2010. godine proizlazi da je navedeno ministarstvo osiguralo sredstva za plaćanje sudskih troškova tužitelju, te je utvrđeno da će se ostale obaveze izmiriti izdavanjem obveznica. Stoga je na osnovu isplatnog naloga od 5. marta 2010. godine prvostepeni sud utvrdio da je apelant proveo rješenje suda u pogledu troškova postupka i navedeni iznos je proslijeđen tužiteljevom advokatu.

8. Prvostepeni sud je naveo da je na osnovu provedenog dokazanog postupka utvrđeno da je apelant u predmetnoj pravnoj stvari samo posrednik između tužitelja i Federacije BiH kao pravnog sljednika Federalnog ministarstva odbrane, Uprave za odbranu Tuzla, Odjel za odbranu Lukavac. Ukazano je na to da je apelant vršeći svoju bankarsku djelatnost ovlašten da sa računa svojih komitenata isplaćuje novčane iznose na način i u iznosu kako to komitenti apelantu nalože.

9. Prema mišljenju Općinskog suda, apelant je novčana sredstva određena u iznosu navedenom u rješenju o izvršenju mogao prebaciti na tužiteljev račun samo onda kada izvršenik, dakle Federacija BiH kao komitent banke usmjeri ta sredstva za tu namjenu.

10. Istaknuto je da je iz provedenih dokaza sa sigurnošću utvrđeno da je apelant postupao u skladu s članom 138. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kojim su propisana ograničenja u provođenju sudskih rješenja o izvršenju, te je propisano da će se izvršenje na teret sredstava budžeta FBiH i kantona provesti u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa ZIP-om. Stoga, kako predmetno potraživanje nije bilo planirano za provođenje na određenoj poziciji budžeta zato što se radi o potraživanju koje predstavlja unutrašnji dug FBiH, apelant i nije mogao novčana sredstva u iznosu navedenom u rješenju o izvršenju suda usmjeriti na račun tražitelja izvršenja, odnosno tužitelja u predmetnoj pravnoj stvari.

11. Prema tome, kako po mišljenju prvostepenog suda apelant nije raspolagao novčanim sredstvima planiranim za tužitelja, on nije mogao rješenje suda o izvršenju u cijelosti provesti već ga je proveo u dijelu troškova postupka jer je taj dio novčanih sredstava izvršenik FBiH planirao, usmjerio i odobrio za isplatu.

12. Iz navedenih razloga prvostepeni sud je utvrdio da ne postoji nikakav dužničko-povjeriteljski odnos, tj. odnos između tužitelja i apelanta u kojem je apelant prouzrokovao štetu tužitelju u smislu člana 175. ZIP-a, na koju odredbu se poziva tužitelj, kao ni po osnovu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koja propisuje da ko drugome prouzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

13. U konkretnom slučaju, prema mišljenju prvostepenog suda, tužitelj nije dokazao da je apelant njemu prouzrokovao štetu u utuženom iznosu. Naglašeno je da se apelant bavi bankarskom djelatnošću, te da je samo servis između tužitelja i izvršenika u izvršnim postupcima, te da isplate novčanih sredstava vrši prema nalogu izvršenika. Međutim, kako u konkretnoj pravnoj stvari apelant takav nalog od izvršenika iz izvršnog postupka nije imao, on nije ni mogao samoinicijativno sa računa izvršenika uplatiti novčana sredstva na račun tužitelja-tražitelja izvršenja.

14. Prvostepeni sud je napomenuo i da se izvršenik, iz izvršnog postupka na koji se pozvao tužitelj, poziva na činjenicu da su tužiteljeva novčana potraživanja unutrašnji dug FBiH za koja će tužitelj biti namiren obveznicama, te je na te okolnosti apelant proveo dokaze tokom postupka iz kojih je sud utvrdio da se tužitelj nalazi na listi fizičkih lica čija su ratna potraživanja verificirana. Na osnovu toga je utvrđeno da će tužitelj za svoja potraživanja dobiti obveznice FBiH. Ukazano je na to da tužitelj na te okolnosti nije proveo dokaze da je u nekom postupku osporio verifikaciju svojih ratnih potraživanja, te osporio da mu umjesto obveznica FBiH pripadaju novčana sredstva.

15. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 65 0 P 091 204 10 Gž od 29. septembra 2014. godine usvojio, prvostepenu presudu preinačio tako što je tuženi obavezan da tužitelju isplati iznos od 4.481,50 KM utvrđen Rješenjem o dozvoli izvršenja Općinskog suda broj 65 0 I 072606 09 I od 29. januara 2009. godine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. aprila 2009. godine pa do konačne isplate i tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.287,60 KM.

16. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da, suprotno mišljenju prvostepenog suda, Kantonalni sud smatra da je apelant bio obavezan, u smislu odredbe člana 175. ZIP-a, postupiti po sudskom nalogu – pravosnažnom rješenju o izvršenju Općinskog suda od 29. januara 2009. godine. Stoga, kako je nesporno da apelant nije postupio u skladu s navedenim nalogom, odgovoran je za štetu prouzrokovanu tražitelju izvršenja, odnosno tužitelju, po osnovu člana 154. ZOO-a. Također je pogrešan zaključak prvostepenog suda da tužitelj nije dokazao da mu je tuženi prouzrokovao štetu u utuženom iznosu budući da izvršna isprava, na osnovu koje je doneseno navedeno rješenje o izvršenju, upravo glasi na identičan iznos koji se potražuje tužbom u predmetnoj pravnoj stvari, kao i navodi prvostepenog suda da apelant isplate novčanih potraživanja vrši samo prema nalogu izvršenika, s obzirom na to da se radi o prinudnoj naplati po pravosnažnom sudskom rješenju.

17. Istaknuto je da je tačno da je odredbom člana 138. stav 3. ZIP-a propisano ograničenje u izvršenju iz budžeta Federacije BiH, što je bilo u javnom interesu, ali način na koji je u konkretnom slučaju izvršeno ograničenje izvršenja pravosnažne sudske odluke dovelo je u pitanje proporcionalnost iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), tj. „fer balans“ između javnog interesa šire zajednice i poštovanja individualnih ljudskih prava koja su ovdje povrijeđena. Naime, prema mišljenju drugostepenog suda, u članu 138. stav 4. ZIP-a propisano je da se više povjeritelja koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta namiruju onim redom kojim su stekli pravo da se namire iz budžeta. Prema tome, Kantonalni sud je ukazao na to da Federacija BiH, kojoj je ustavna obaveza da osigura poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti zakonske mjere s ciljem da svi povjeritelji koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava FBiH naplate svoja potraživanja u što kraćem roku, nije sačinila centralnu evidenciju potraživanja svih povjeritelja sačinjenih prema datumu njihovih izvršnih naslova s redoslijedom evidentiranih isplata, kako bi bila transparentna u odnosu na povjeritelje, dakle i tužitelja u konkretnoj pravnoj stvari, a sve to kako bi se izbjegla sumnja da nekome može biti izvršena isplata prije nego što je njegov izvršni naslov došao na red da bude isplaćen. Time bi Federacija BiH ispunila svoju pozitivnu obavezu osiguranja ljudskih prava, konkretno prava na izvršenje pravosnažne sudske odluke iz člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Istaknuto je da izvršenik – Federacija BiH u dopisu od 18. septembra 2009. godine obavještava apelanta da je tužiteljevo rješenje o izvršenju, između ostalih, na spisku svrstano pod rednim brojem 44, kao obaveza nastala po osnovu ratnih potraživanja, te da dopis predstavlja obavještenje o statusu zaprimljenih rješenja, imajući u vidu karakter potraživanja, a ne potvrdu da su sredstva za provođenje svakog pojedinog rješenja osigurana u budžetu za 2009. godinu niti saglasnost za njihovo provođenje. Dalje je navedeno da apelant nije dostavio dokaz da je predmetno rješenje o izvršenju zaveo u evidenciju redoslijeda koji terete transakcijski račun izvršenika – Federacije BiH, tj. postupio u smislu člana 175. ZIP-a. Ukazano je na to da apelant umjesto toga dopisom od 15. aprila 2009. godine obavještava izvršenika da je 14. aprila 2009. godine primio rješenje o izvršenju od 29. januara 2009. godine radi prijenosa novčanih potraživanja sa računa izvršenika u iznosu glavnice 4.078,00 KM uvećano za zakonske zatezne kamate, troškove postupka i troškove izvršenja u korist tražitelja izvršenja-tužitelja i da je zastao sa izvršenjem izvršne odluke do dobivanja potvrde o osiguranju sredstava za izvršenje navedeno na određenoj poziciji budžeta. Također, navedenim dopisom apelant je tražio od izvršenika informaciju da li se u konkretnom slučaju radi o unutrašnjem dugu radi obračuna zateznih kamata (iako predmetnim rješenjem o izvršenju zatezne kamate nisu uopće ni određene).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da se obrazloženje drugostepenog suda ne može dovesti u vezu s njim. S tim u vezi, apelant naglašava da je on banka i ovlaštena organizacija za obavljanje platnog prometa, te da nije u poziciji da ocjenjuje da li je neki propis pravičan ili ne, narušava li bilo kakav balans, kao i da ne može odlučivati hoće li u skladu s takvom ocjenom propisa postupati po propisu ili ne. Ukazano je na to da je apelantova jedina obaveza u konkretnom slučaju bila da postupi u skladu s članom 138. ZIP-a, što je u konkretnom slučaju i uradio. Ističe da u predmetnom postupku nije dokazano da je apelant postupao suprotno odredbama člana 138. ZIP-a. Smatra da je Kantonalni sud zanemario činjenicu da stranka u postupku nije Federacija BiH već apelant kod koga se vodi račun Federacije BiH. Smatra da je obrazloženje Kantonalnog suda izašlo iz okvira predmeta spora jer evidencija primljenih rješenja i redoslijed postupanja uopće nije bio predmet spora. Ukazuje na to da niti jednim propisom nije definirana obaveza blokiranja budžetskih računa. Smatra da Kantonalni sud ne obrazlaže na koji način je apelant tužitelju pričinio štetu kao i na osnovu kojeg propisa je apelant bio u obavezi da blokira račun FBiH. Prema apelantovom mišljenju, održavanjem takve prakse Kantonalnog suda stvorila bi se praksa bez presedana i došlo bi se u situaciju da se naruši utvrđeni javni interes i onemogući funkcionisanje FBiH, kantona i općina kao što bi se stvorila i praksa da se od banaka naplaćuju potraživanja pozivom na član 175. ZIP-a brže i efikasnije nego od budžetskih dužnika pri čemu banke nemaju nikakav zakonski pravni osnov da se refundiraju od budžetskih dužnika. S druge strane, budžetski dužnici nemaju zakonsko uporište ni uz takvu presudu uskratiti plaćanje duga bilo u novčanim sredstvima bilo u vidu obveznica. Ističe da apelant kao organizacija ovlaštena za obavljanje platnog prometa nema lični interes u svemu navedenom izuzev što ima obavezu da se zaštiti od zloupotrebe člana 175. ZIP-a, odnosno od velikog broja tražitelja izvršenja koji bi svoje zahtjeve mogli temeljiti upravo na praksi koja bi se stvorila održavanjem na snazi osporene presude Kantonalnog suda. Smatra da je osporena presuda i diskriminirajuća jer je apelant stavljen u položaj da mora tužitelju platiti ono za što ne postoji uporište u zakonu. S druge strane, tužitelj je bez ikakvog zakonskog uporišta privilegiran da dva puta naplati potraživanje, i to prvi put novčanim sredstvima od apelanta, a drugi put od Federacije BiH u vidu obveznica koje FBiH ne može uskratiti tužitelju i pored osporene presude. Osim navedenog, prema apelantovom mišljenju, tužitelj može trgovanjem obveznicama ostvariti i dodatnu zaradu.

b) Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud je naveo da je predmetni postupak proveden u skladu sa zakonom, te da nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11 i 35/12), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih rješenja, u relevantnom dijelu glasi:

Član 138.

Ograničenje izvršenja (1) Izvršenje na: plaći, nadoknadi umjesto plaće, nadoknadi za skraćeno radno vrijeme i nadoknadi zbog umanjenja plaće i penzije, primanja po osnovu nadoknade zbog tjelesnog oštećenja prema propisima o invalidskom osiguranju, primanja po osnovu socijalne pomoći, primanja po osnovu privremene nezaposlenosti, primanja po osnovu dodatka na djecu, primanja po osnovu stipendije i pomoći učenicima i studentima i nadoknada za rad osuđenika može se provesti do iznosa od jedne polovine.

(2) Ograničenja izvršenja na novčanim potraživanjima izvršenika iz stava 1.

ovog člana primjenjuju se samo ako potraživanja ne prelaze 1.000,00 KM mjesečno. Na dijelu potraživanja koji prelazi 1.000,00 KM mjesečno izvršenje se može provesti do iznosa od dvije trećine potraživanja.

(3) Izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije Bosne i Hercegovine i kantona provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršavanju budžeta.

(4) Izvršenje na teret sredstava budžeta grada i općine provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Odlukom o izvršavanju budžeta.

(5) Više povjerilaca koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da namire iz budžeta, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke.

Član 175.

Odgovornost banaka za štetu Banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po općim pravilima o naknadi štete.

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

VI.Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 091204 10 Gž od 29. septembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 13. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 10. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se predmetni postupak odnosi na naknadu štete, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

31. Apelant ukazuje na to da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, te navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

33. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud odbio tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da tužitelju isplati iznos od 4.481,50 KM utvrđen rješenjem o izvršenju od 29. januara 2009. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud nakon provedenog dokazanog postupka utvrdio da apelant kao banka koja se bavi bankarskom djelatnošću nepostupanjem prema rješenju o izvršenju od 29. januara 2009. godine nije tužitelju prouzrokovao štetu u smislu odredbe člana 175. ZIP-a i člana 154. ZOO-a. Pri tome je prvostepeni sud ukazao na to da je u konkretnom slučaju izvršenik Federacija BiH, te da isplate novčanih sredstava s računa tog izvršenika apelant vrši isključivo prema nalogu izvršenika kojeg u konkretnom slučaju apelant nije imao. Osim navedenog, prvostepeni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o ratnim potraživanjima koja se vode kao unutrašnji dug FBiH, koja su verificirana i za koja će tužitelj dobiti obveznice FBiH. Stoga je prvostepeni sud zaključio da je apelant postupao u smislu odredbe člana 138. ZIP-a.

34. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u konačnici Kantonalni sud odlučujući o tužiteljevoj žalbi preinačio prvostepenu presudu i obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 4.481,50 KM, kako je utvrđeno rješenjem o izvršenju od 29. januara 2009. godine. Naime, Kantonalni sud je u osporenoj presudi istakao stajalište da je apelant nepostupanjem po predmetnom rješenju o izvršenju prouzrokovao štetu tužitelju u smislu odredbe člana 175. ZIP-a i člana 154. ZOO-a. Pri tome je Kantonalni sud ukazao na to da su ograničenja iz člana 138. stav 3. ZIP-a suprotna principu proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju na način da se njima krše tužiteljeva ljudska prava nauštrb javnog interesa. Također, Kantonalni sud je naveo da Federacija BiH nije sačinila centralnu evidenciju potraživanja svih povjeritelja sačinjenih prema datumu njihovih izvršnih naslova. Osim navedenog, prema mišljenju Kantonalnog suda, ni apelant nije predmetno rješenje o izvršenju zaveo u evidenciju redoslijeda koji terete transakcijski račun izvršenika.

35. Imajući u vidu navedeno, kao i apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku tužitelj podnio tužbu protiv apelanta kao banke smatrajući da mu je apelant zbog nepostupanja po rješenju o izvršenju od 29. januara 2009. godine prouzrokovao štetu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da je izvršenik iz rješenja o izvršenju koje je dostavljeno apelantu Federacija BiH, te da se u smislu člana 138. ZIP-a izvršenja na teret sredstava budžeta FBiH provode u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta. Stoga, kako u konkretnom slučaju predmetno izvršenje nije bilo planirano za provođenje na određenoj poziciji budžeta budući da se radi o potraživanju koje predstavlja unutrašnji dug FBiH, prema mišljenju Ustavnog suda, apelant nije mogao usmjeriti sredstva sa računa izvršenika – FBiH na tužiteljev račun. Prema tome, proizlazi da je u konkretnom slučaju apelant postupao u skladu s odredbom člana 138. ZIP-a, te da takvim postupanjem nije prouzrokovao štetu tužitelju u smislu člana 175. ZIP-a i člana 154. ZOO-a.

36. Pri tome, Ustavni sud naglašava da sve ono što je u osporenoj presudi naveo Kantonalni sud, a tiče se proporcionalnosti i „fer balansa“, kao i obaveza Federacije BiH u smislu vođenja odgovarajućih evidencija, ne može se odnositi na apelanta (banku) koji je bio tuženi u predmetnom postupku i koji je imao obavezu da u ovakvim slučajevima postupa isključivo u smislu odredbe člana 138. ZIP-a, što je i činio. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da se navedeno jedino može odnositi na Federaciju BiH na način ispunjenja njene pozitivne obaveze da poštuje ljudska prava (pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu) kada su u pitanju izvršenja pravosnažnih presuda na teret budžeta FBiH koje za predmet imaju ratna potraživanja. Ustavni sud podsjeća na to da se navedenim pitanjem bavio u svojoj dosadašnjoj praksi, i to u vodećoj odluci broj AP 1544/08 od 27. maja 2011. godine, koju je slijedio i u svojim kasnijim odlukama. U navedenom predmetu Ustavni sud je ukazao na to da u Federaciji BiH ne postoji centralna evidencija potraživanja svih povjeritelja kada su u pitanju ratna potraživanja koja padaju na teret budžeta FBiH, te u tom smislu ukazao i na odredbu člana 138. stav 3. ZIP-a za koju je naveo da je njeno usvajanje bilo u javnom interesu budući da bi istovremeno izvršenje velikog broja pravosnažnih presuda dovelo u pitanje funkcioniranje Federacije. Međutim, Ustavni sud je naglasio da je način na koji je u konkretnom slučaju izvršeno ograničenje izvršenja pravosnažnih sudskih odluka doveo u pitanje princip proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istaknuto je da taj princip, kao što je Ustavni sud ponovio u više svojih odluka, podrazumijeva da postoji „fer balans“ između javnog interesa šire zajednice i poštivanja individualnih ljudskih prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, upravo taj princip je povrijeđen u konkretnom slučaju, jer odredbe člana 138. stav 3. ZIP-a ne daju bilo kakve odgovore kada bi apelanti mogli namiriti svoja potraživanja, tj. kada će u relevantnoj budžetskoj stavci biti raspoloživih sredstava za isplatu prema pravosnažnim sudskim presudama. S tim u vezi, Ustavni sud je ukazao na to da se s pravom može postaviti pitanje apsolutne neizvjesnosti (u pogledu roka naplate) u kojoj se nalaze apelanti kao imatelji pravosnažnih presuda kojima su utvrđena njihova novčana potraživanja od Federacije, kao i opravdan strah apelanata da li će uopće doživjeti da naplate svoja potraživanja. Slijedom navedenog, Ustavni sud je u citiranom predmetu utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu jer ne postoje garancije da će apelant kao imatelj izvršnog sudskog naslova moći naplatiti svoja potraživanja u razumnom roku. Pri tome je Ustavni sud naložio Vladi Federacije BiH da izvrši svoje ustavne obaveze i osigura poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće mjere s ciljem da povjeritelji koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava FBiH naplate svoja potraživanja u razumnom roku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1544/08 od 27. maja 2011. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba st. 61-67).

37. Imajući u vidu sve navedeno, dakle da se razlozi na kojim je Kantonalni sud utemeljio svoje odlučenje pozivajući se na odluku Ustavnog suda odnose na Federaciju BiH, a kako je u konkretnom slučaju tužena banka (apelant), Ustavni sud, suprotno shvaćanju drugostepenog suda, smatra da je apelant morao isključivo postupati u smislu odredbe člana 138. stav 3. ZIP-a, što je i činio u konkretnom predmetu, zbog čega proizlazi da osporena presuda Kantonalnog suda ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.

38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

39. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo na apelantovu štetu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5327/14 (Raiffeisen bank d.d. Bosna i… | Sudska praksa | Aktio