Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-844/17 (B. B.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-844/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-844/17, rješavajući apelaciju Blaška Božića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Blaško Božić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 023560 15 Rev od 24. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

AP-844/17 i AP-881/17

1. Blaško Božić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 3. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 023560 15 Rev od 24. novembra 2016. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-844/17. Apelant je 6. marta 2017. godine lično podnio apelaciju Ustavnom sudu kojom je osporio naprijed navedenu presudu Vrhovnog suda. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-881/17.

2. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-844/17.

3. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 59 0 Ps 023560 14 Pž od 16. juna 2015. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 59 0 Ps 023560 11 Ps od 22. aprila 2014. godine, kojom je u cjelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, ŠG Majevica Lopare) da mu isplati određeni novčani iznos.

4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su nižestepeni sudovi utvrdili da su apelant i tuženi 9. oktobra 2006., 31. decembra 2007. i 23. decembra 2008. godine zaključili pismene ugovore o zastupanju, kojim se apelant obavezao da za tuženog obavlja advokatske poslove, a da mu tuženi po tom osnovu plaća naknadu u paušalnom iznosu od po 250,00 KM. Nadalje je navedeno da je ugovorima predviđeno da će stranke u složenim predmetima, za svaki pojedinačni slučaj zaključiti poseban ugovor o naknadi ili će primijeniti Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), prema procjeni vlastodavca, punomoćnika ili ovlaštene institucije. Takođe je navedeno da je 15. avgusta 2010. godine tuženi otkazao apelantu punomoć za zastupanje i da je do tada uredno izvršio ugovornu obavezu plaćanja naknade u paušalnom iznosu, kao i da ni u jednom predmetu apelant i tuženi nisu zaključili poseban ugovor o visini naknade za zastupanje, a da je nakon otkazivanja punomoći apelant ispostavio tuženom troškovnike tražeći naknadu za zastupanje u skladu sa Tarifom. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 99. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, dok je odredbama člana 101. istog zakona propisano da nejasne odredbe u ugovoru bez naknade treba tumačiti smislu koji je manje težak za dužnika, a u teretnom ugovoru u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja. S obzirom da je u konkretnom slučaju ugovoreno da će tuženi svakog mjeseca isplaćivati apelantu paušalnu naknadu u iznosu od 250,00 KM, bez obzira da li su pružene advokatske usluge ili ne, Vrhovni sud je ukazao da nema sumnje da paušalna naknada nije ugovorena samo za jednostavne predmete, već je ugovorena kao pravilo, dok je samo za posebno složene predmete predviđen izuzetak. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 3. stav 1. Tarife propisano da advokat i klijent mogu ugovoriti pružanje pravne pomoći za svaki ili određene slučajeve, na određeno ili neodređeno vrijeme i ugovoriti nagradu advokatu u paušalnom iznosu. Imajući u vidu da su apelant i tuženi zaključili tri ugovora o zastupanju u pismenoj formi kojim su ugovorili plaćanje naknade u paušalnom iznosu, a kojim ugovorima je isključena primjena odredaba Tarife prilikom isplate naknade, uz izuzetak u slučaju da se radi o složenom predmetu, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelantu ne pripada naknada u visini koju propisuje Tarifa, iz razloga što ni u jednom predmetu nije zaključen poseban ugovor o naknadi niti je u bilo kom predmetu procijenjeno da se radi o složenoj stvari. Vrhovni sud je naveo da apelant nije mogao samoinicijativno procijeniti da li je neki predmet složen, već se sa tom procjenom morao saglasiti i tuženi, a ukoliko saglasnost izostane, procjenu složenosti predmeta je trebala izvršiti odgovarajuća institucija.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da se ne može prihvatiti stanovište sudova da nije dokazano da se radi o složenim predmetima, te smatra da mu u svakom slučaju pripada odgovarajuća naknada za njegov rad, jer niko nije dužan da pruža usluge besplatno.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-844/17 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio