Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-978/17 (K. Š., D. K., H. K., E. D. i A. S.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-978/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-978/17, rješavajući apelacije Kemala Šišića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Kemal Šišić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 020373 14 U od 6. februara 2017. godine, Džemal Kauković protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019061 13 U od 26. januara 2017. godine, Halid Kovačević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018673 13 U od 23. februara 2017. godine, Edib Džafić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018621 13 U od 20. februara 2017. godine i Adin Smaka protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019029 13 U od 23. februara 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-978/17

1. Kemal Šišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 020373 14 U od 6. februara 2017. godine.

AP-1303/17

2. Džemal Kauković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjodora, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 019061 13 U od 26. januara 2017. godine.

AP-1672/17

3. Halid Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 018673 13 U od 23. februara 2017. godine.

AP-1673/17

4. Edib Džafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lipnice, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 018621 13 U od 20. februara 2017. godine.

AP-1675/17

5. Adin Smaka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 019029 13 U od 23. februara 2017. godine.

Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-978/17.

7. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

8. U konkretnim slučajevima, osporenim konačnim odlukama odbijene su tužbe apelanata podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje), kojim rješenjima su odbijene žalbe apelanata podnesena protiv prvostepenih upravnih akata, kojim su apelantima priznata prava na isplatu penzije, u određenim mjesečnim iznosima, usklađene sa isplatnim koeficijentom 1,27, uz obračun isplaćenih akontacija penzije. Prvostepenim upravnim aktom, također je utvrđeno da su sredstva za isplatu penzija osigurana i isplaćena iz Budžeta institucija Bosne i Hercegovine, kao i da apelantima prestaje pravo na penziju po Zakonu o službi u Oružanim snagama BiH, sa 31. majom 2012. godine.

9. U svim obrazloženjima, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je apelantima, kao i drugim vojnim osiguranicima, priznato pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima, iz čega proizlazi da apelanti pravo na starosnu penziju nisu ostvarili pod uslovima utvrđenim Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, nego pod drugim povoljnijim uslovima, koji su različiti od uslova koji su propisani za one osiguranike kojima je priznato pravo na starosnu penziju primjenom Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon PIO). Kantonalni sud je istakao da je stoga članom 117. stav 3. Zakona PIO, propisano da će se za pokriće penzija koje se ostvaruju pod povoljnijim uslovima u odnosu na uslove utvrđene tim Zakonom, osigurati sredstva u Budžetu Federacije BiH, a što podrazumijeva i mjesečno usklađivanje isplatnog koeficijenta na temelju dodijeljenih sredstava, te isti može, a ne mora biti istovjetan za one penzionere koji su ostvarili pravo na penziju primjenom odredaba tog Zakona i na one penzionere koji su ostvarili pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima, primjenom odredaba Zakona o službi u Oružanim snagama BiH, odnosno oni mogu biti različiti što ovisi o visini sredstava koja za ,,redovne“ penzije utvrđuje tuženi Zavod i sredstava koja se za penzije ostvarene pod povoljnijim uslovima, osiguravaju iz Budžeta Federacije BiH. Kantonalni sud je konstatovao da u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama tuženi imao ovlaštenje da prvostepenim rješenjima utvrdi navedeni isplatni koeficijent na osnovu Odluke Vlade F BiH od 5. januara 2012. godine (kojom je data saglasnost tuženom za isplatu akontacije penzija ostvarenih po članu 48. stav 4. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH) i Odluke direktora tuženog od 1. avgusta 2012. godine (o visini isplatnog koeficijenta usklađivanja za penzije iz člana 48. naprijed navedenog Zakona), vezano za Sporazum o transferu grant sredstava iz razdjela Budžeta Ministarstva odbrane BiH za 2012. godinu. Kantonalni sud je istakao da visina penzije, odnosno visina isplatnog koeficijenta, podliježe izmjenama u skladu sa realnim mogućnostima i ekonomskim pokazateljima u Federaciji BiH, što je domen opredjeljenja i odgovornosti zakonodavne vlasti Federacije BiH, koja je i donijela predmetni Zakon, kao i pomenute Odluke. Kantonalni sud je ocijenio da zbog svega navedenog, neosnovani su navodi apelanata da se ranija rješenja tuženog nisu mogla izmijeniti, kao i primjedbe u pogledu prestanka navedenog prava sa 31. majom 2012. godine, imajući u vidu odredbe člana 48.a) stav 1. tačka 4. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH. Kantonalni sud je ukazao da je navedenom zakonskom odredbom propisano da sva prava koja su ostvarila lica u skladu sa dosadašnjom odredbom člana 48. stav 4. Zakona, prestaju da važe sa danom primjene tog Zakona o službi u Oružanim snagama BiH, te je Kantonalni sud ocijenio, da su u konkretnim slučajevima pravilno primijenjene odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, kao i odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama BiH, koji je lex specialis u odnosu na Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju.

Apelacioni navodi

10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu prava iz člana 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima usvojene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. decembra 1948. godine. Ustavni sud, sumirajući navode iz apelacija zaključuje da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1717/16 od 12. maja 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-978/17 (K. Š., D. K., H. K., E. D. i A. S.) | Sudska praksa | Aktio