Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2125/17 (Malbašić company d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 06. 06. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2125/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
06. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu Malbašić company d.o.o. Banjaluka broj AP-2125/17 rješavajući zahtjev za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Malbašić company d.o.o.
Banjaluka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Malbašić company d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Banjaluci, koga zastupa Aleksandar V. Popović, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. maja 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 176091 16 Rev od 9. marta 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 176091 16 Gž od 13. jula 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 176091 13 P od 15. januara 2016. godine.
2. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje koje je u toku kod Osnovnog suda u predmetu broj 71 0 I 246 519 16 I, te tom sudu naložilo da apelantu vrati u posjed poslovni prostor u Banjaluci u ul. Kralja Petra Karađorđevića broj 62 koji se sastoji od tri etaže, ukupne površine 387 m2 (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor), koji je u izvršnom postupku predat u posjed „Krajina Borac“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj).
Uvodne napomene
3. Presudom Osnovnog suda broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine utvrđeno je da je pravno valjan kupoprodajni ugovor od 5. augusta 1999. godine koji je zaključen između Mihajla Kovačevića i Trgovine Borac d.d. Travnik, te je navedenom presudom Trgovini Borac d.d. Travnik naloženo da prizna i trpi da se Mihajlo Kovačević uknjiži kao vlasnik spornog poslovnog prostora u zemljišnim knjigama sa dijelom 1/1. Iste ugovorne strane su 1. jula 2002. godine zaključile dopunski ugovor koji su dogovorile da se ovjerom dopunskog ugovora smatra da je kupac Mihajlo Kovačević preuzeo sporni poslovni prostor u cijelosti u posjed i vlasništvo, te da u njemu može obavljati djelatnosti koje bude zahtijevao i registrirao u nadležnim organima i to bez bilo kakvih daljnjih saglasnosti i izjašnjenja prodavca.
4. Republički javni tužilac u Banja Luci je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv navedene presude Osnovnog suda. Odlučujući o ovom zahtjevu, Vrhovni sud je donio Presudu broj Gvl-7/02 od 23. augusta 2002. godine. Vrhovni sud je djelimično usvojio zahtjev i preinačio osporenu presudu u dijelu koji glasi: „…na osnovu kojeg ugovora je tužilac Mihajlo Kovačević stekao pravo vlasništva na kupljenom poslovnom prostoru“ tako što je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. U preostalom dijelu zahtjev za zaštitu zakonitosti je odbijen. Nadalje, Vrhovni sud je prihvatio kao osnovan dio zahtjeva javnog tužioca u kojem je navedeno da je na osnovu predmetnog ugovora Mihajlo Kovačević postao vlasnik poslovnog prostora obrazloživši da se pravo vlasništva na kupljenom poslovnom prostoru nije moglo steći «na osnovu ugovora», kako je odlučeno osporenom presudom, nego tek upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
5. Rješenjem Osnovnog suda broj DN-132/03 od 23. januara 2003. godine dopušteno je polaganje isprava u knjigu položenih ugovora radi stjecanja prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru u korist Mihajla Kovačevića.
6. Nakon toga, Mihajlo Kovačević je sporni poslovni prostor prodao apelantovom pravnom predniku („Gold export-import“ d.o.o. Banja Luka) kupoprodajnim Ugovorom broj OV-20223/05 od 15. decembra 2005. godine. Na osnovu tog ugovora, Osnovni sud je donio Rješenje broj DN- 1096/06 od 3. marta 2006. godine kojim je dopušteno polaganje isprava s ciljem stjecanja prava vlasništva u apelantovu korist sa dijelom 1/1, nakon čega je Mihajlo Kovačević apelanta uveo u posjed poslovnog prostora 16. decembra 2005. godine, o čemu je sačinjena potvrda. Detaljnije o svemu navedenom u odluci Ustavnog suda broj AP-1274/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1274/08 od 30. maja 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
Osporene presude
7. Tužitelj je tužbom 14. aprila 2004. godine pokrenuo predmetni parnični postupak protiv apelanta, kao trećetuženog, te ostalih tuženih Trgovina Borac d.d. Travnik i Mihajla Kovačevića (svi u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja, predaje u posjed i naknade štete, a tuženi su tokom postupka istakli protivtužbeni zahtjev, između ostalog, radi utvrđenja da je ništava privatizacija dijela preduzeća tužitelja.
8. Odlučujući o postavljenim zahtjevima parničnih stranaka Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 176091 13 P od 15. januara 2016. godine, između ostalog, utvrdio da su ništavi ugovori o kupoprodaji spornog poslovnog prostora zaključeni između tuženih u periodu od avgusta 1999. godine do decembra 2005. godine (tri ugovora koja su precizirana u uvodnim napomenama ove odluke), te je apelantu naloženo da sporni poslovni prostor preda u posjed tužitelju, uz obavezivanje apelanta i na isplatu, dok je protivtužbeni zahtjev odbačen zbog nenadležnosti za odlučivanje, sve preciznije navedeno u izreci presude.
9. Nakon provedenog postupka uvidom veliki broj provedenih dokaza, te njihovom ocjenom Osnovni sud je, između ostalog, zaključio da prvotužena („Trgovina Borac“ d.d. Travnik) nije bila vlasnik spornog poslovnog prostora i da je s njim raspolagala protivno zakonskom okviru, te da su slijedom toga sporni kupoprodajni ugovora ništavi, u smislu člana 103. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prvostepeni sud je još naglasio da se pitanje vlasništva na spornim poslovnim prostorom ne može rješavati odvojeno od procesa privatizacije, pozvavši se u vezi s tim na odredbu člana 2. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon) kojom je izričito priznato pravo entitetima da privatizuje preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji. U tom pravcu je još navedeno da su sporni kupoprodajni ugovori zaključeni u vrijeme kada je navedeni zakon bio u primjeni, pa u takvim okolnostima prvotužena nije mogla raspolagati sa spornim poslovnim prostorom na način kako je to učinila. Prvostepeni sud je još pojasnio da je tužitelj (na čijoj se strani tokom postupka kao umješač uključila Republika Srpska) nakon završene privatizacije stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostor, te je svoje pravo upisao u javne evidencije, tako da tužitelju pripada pravo da mu su sporni poslovni prostor vrati u posjed, kojeg u posjedu bez osnova drži apelant.
10. Odlučujući o žalbi parničnih stranaka Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 176091 16 Gž od 13. jula 2016. godine žalbe tuženih djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu isplate zbog nekorištenja spornog poslovnog prostora na način pobliže preciziran u izreci presude, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka, dok je žalba u preostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je utvrđena ništavost spornih ugovor i predaja u posjed (sve preciznije navedeno u izreci presude).
11. Vrhovni sud je odlučujući o revizijama parničnih stranaka Presudom broj 71 0 P 176091 16 Rev od 9. marta 2017. godine reviziju tužitelja usvojio, a reviziju apelanta djelimično usvojio, te drugostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu izgubljene zakupnine zbog nekorištenja poslovnog prostora kao u i dijelu odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje, dok je u preostalom dijelu revizija apelanta odbijena i prvostepena presuda potvrđena (utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora i predaja u posjed spornog poslovnog prostora).
12. Vrhovni sud je nakon ispitivanja nižestepenih presuda utvrdio da je pravilan stav nižestepenih presuda da se pitanje svojine na spornom poslovnom prostoru ne može rješavati odvojeno od pitanja svojinske transformacije preduzeća u društvenoj svojini, a kasnije državnoj i mješovitoj svojini tj. od procesa privatizacije. Revizijski sud je prihvatio stav nižestepenih sudova da su sporni kupoprodajni ugovori koje su međusobno zaključili tuženi ništavi, u smislu člana 103. stav 1 ZOO-a., te da shodno tome nastaju i pravne posljedice ništavosti (uspostavlja se stanje koje je bilo prije zaključenja ugovora). U tom pravcu je navedeno da prvotuženi („Trgovina Borac“ d.d. Travnik) u vrijeme zaključenja ugovora od 5. avgusta 1999. godine nije bio u posjedu spornog posjeda već tužitelj, koji je, u međuvremenu, u privatizaciji stekao vlasništvo na njemu, a kako apelant trenutno sporni poslovni prostor drži u posjed temeljem ugovora koji su oglašeni ništavim u ovom postupku, apelant je obavezan da isti tužitelju vrati u posjed.
13. Vrhovni sud je brojne revizijske prigovore apelanta ocijenio neutemeljenim, pa tako i prigovor presuđene stvari. U vezi s tim prigovorom Vrhovni sud je naveo da je tačno da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-8843/99 utvrđeno da je kupoprodajni ugovor od 5. avgusta 1999. godine pravno valjan, ali da u tom postupku tužitelj nije učestvovao kao stranka u postupku već se parnica vodila između tuženih, što je bitno kod ocjene takvog prigovora, a osim toga u tom postupka se cijenilo samo da li sporni ugovor ispunjava uslove iz člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, dok materijalno pravni aspekt valjanosti ugovora nije razmatran. Vrhovi sud je ocijenio neutemeljenim revizijski prigovor apelanta da je nejasno kako su sudovi utvrdili da je tužitelj vlasnik spornog poslovnog prostora, kod činjenice da je korisnik zemljišta na kome je prostor izgrađen Penzijski zavod Zagreb, uz obrazloženje tog suda da je iz nalaza vještaka geodetske struke proizašlo da je navedeni Zavod upisan kao vlasnik 1942. godine od strane tadašnje NDH, da je nakon II svjetskog rada i provedene nacionalizacije isti upisan kao korisnik, dok je naknadno upis koji je izvršen 1942. godinr brisan.
14. Nadalje, Vrhovni sud je prihvatio stav nižestepenih sudova da sudovi koji postupaju u parničnim postupcima nisu nadležni da odlučuju o zakonitosti provedenog postupka privatizacije državnog kapitala u preduzećima, te su prigovori usmjereni u tom pravcu ocijenjeni također neutemeljenim. Neosnovanim je ocijenjen prigovor apelanta o povredi člana 59. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer su nižestepeni sudovi dozvolili tužitelju da u više navrata povlači tužbene zahtjeve pri čemu nije tražen pristanak tuženih. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da odredbe ZPP-a ne poznaju termin „povlačenje tužbenog zahtjeva“ već se u citiranoj odredbi spominje termin povlačenje tužbe, pri čemu je tužbeni zahtjev samo sastavni dio tužbe, a u konkretnom slučaju tužitelj nije povukao tužbu, već je u nekoliko navrata samo mijenjao tužbene zahtjeve, što su nižestepeni sudovi pravilno okvalifikovali kao preinačenje tužbe (član 56. ZPP-a).
15. U dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja za isplatu naknade zbog nekorištenja poslovnog prostora Vrhovni sud je naveo da su nižestepene presude u tom dijelu zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim je, između ostalog, pojašnjeno da su apelant i drugotuženi (Mihajlo Kovačević) sporni poslovni prostor koristili ne samo na temelju zaključenih kupoprodajnih ugovora već i na osnovu pravosnažne sudske presude kojom je utvrđena pravna valjanost kupoprodaje, a u čijem izvršenju je apelantu i drugotuženo dozvoljeno polaganje isprava u cilju sticanja prava vlasništva na kupljenoj stvari, pa shodno tome u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredaba člana 210. i 219. ZOO-a, već je prema ocjeni Vrhovnog suda taj dio tužbenog zahtjeva trebalo riješiti primjenom odredaba čl. 154., 155. i 189. st. 1 i 3. ZOO-a.
16. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnoj apelaciji apelant hronološki opisuje tok postupka ukazujući istovremeno i na brojne propuste redovnih sudova koji su detaljno pobrojani u navodima apelacije. Nadalje se apelacijom ukazuje i da je u predmetnom postupku zanemarena praksa Ustavnog suda izražena u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje (između ostalih, odluke br. AP-351/10, AP-174/10 i sl.), te je posebno ukazano na odluku Ustavnog suda broj AP-1274/09 od 30. maja 2009. godine kojom je usvojena apelacija apelanta, te utvrđeno kršenje prava apelanta na imovinu u odnosu na sporni poslovni prostor, pri čemu se redovni sudovi nisu ni osvrnuli na citiranu odluku iz koje proizlazi da sporni poslovni prostor predstavlja apelantovu imovinu jer apelant navedeni prostor drži u posjedu na osnovu pravno valjanog kupoprodajnog ugovora i rješenja Osnovno suda kojim je dopušteno polaganje tog ugovora u knjigu položenih ugovora radi sticanja prava vlasništva. U apelaciji je još citiran i dio obrazloženja iz kojeg proizlazi da apelant u odnosu na sporni poslovni prostor posjeduje Iustus titulus – pravosnažnu sudsku presudu o tome da je pravno valjan ugovor kojim je kupio sporni poslovni prostor i modus acquirendi – jedini pravno priznat način upisa spornog poslovnog prostora u zemljišnim knjigama, u konkretnom slučaju knjizi uloženih ugovora. Sve navedeno je od strane redovnih sudova prilikom odlučenja zanemarano, te je utvrđeno da su kupoprodajni ugovori ništavi, pri čemu sudovi nisu vodili računa ni o savjesnosti i poštenju ugovornih strana prilikom zaključenju spornih ugovora, niti su vodili računa o tome da je Trgovina Borac d.d. Travnik vlasnik spornog poslovnog prostora. Apelacijom je ukazano i na procesne propuste redovnih sudova prilikom preinačavanja tužbenih zahtjeva od strane tužitelja. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se osporene odluke ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
17. U vezi s zahtjevom za donošenje privremene mjere u apelaciji se navodi da je takav zahtjev utemeljen jer se osporenim odlukama krše apelantova prava, posebno pravo na imovinu. Navedeno stoga što apelant, nakon deložacije iz spornog poslovnog prostora, trpi nenadoknadive štetne posljedice koje i dalje trpi jer je sporni poslovni prostor na kojem je apelant ostvario pravo polaganja isprava u knjigu položenih ugovora prometovan. Nadalje, apelant ukazuje na različitu sudsku praksu u istim i sličnim predmetima čime je narušen princip zakonitosti i pravne sigurnosti. Apelant zbog svega navedenog traži da se usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere, da se obustavi izvršenje osporenih presuda u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 I 246 519 16 I, odnosno da se Osnovnom sudu naloži da apelanta vrati u posjed spornog poslovnog prostora.
18. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
19. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
20. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
21. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
22. Apelant zahtjev za donošenje privremene mjere u bitnom temelji na kršenju njegovih ustavnih prava u predmetnom parničnom postupku i na kršenju principa pravne sigurnosti zbog neujednačene sudske prakse što, kako je već istaknuto, samo po sebi, ne može biti osnov za razmatranje osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Usto, Ustavni sud zapaža da je izvršni postupak prema apelantovim tvrdnjama proveden, odnosno prema apelacionim navodima apelant je već deložiran iz spornog poslovnog prostora, čime su štetne posljedice po apelanta već nastupile, pa se u takvim okolnostima postavlja pitanje svrhe donošenja privremene mjere u ovom trenutku kojom bi se, eventualno, obustavilo sporno izvršenje i na taj način djelovalo preventivno u cilju sprječavanja štetnih posljedica. Osim toga, apelant traži donošenje privremene mjere kojom bi se Osnovnom sudu naložilo da apelantu vrati u posjed sporni poslovni prostor, što se zapravo veže za odluku o meritumu apelacije o čemu će Ustavni sud raspravljati prilikom ispitivanja osnovanosti apelacionih navoda u odnosu na osporene odluke. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove u kontekstu navoda iz zahtjeva Ustavni sud smatra da apelant nije predočio relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u ovom trenutku, u situaciji kada je apelant već deložiran iz spornog poslovnog prostora i kada su štetne posljedice već nastupile, u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
23. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
24. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman