Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5080/14 (M. N.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5080/14

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5080/14, rješavajući apelaciju Mike Nikića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mike Nikića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 006870 12 Rev od 2. oktobra 2014. godine, Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 006870 12 Gž od 6. augusta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 006870 09 P od 23. marta 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mika Nikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče podnio je 27. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 006870 12 Rev od 2. oktobra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 006870 12 Gž od 6. augusta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 006870 09 P od 23. marta 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene Balkan Invesment Bank a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 13. marta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovor na apelaciju 20, 22. i 24. marta 2017. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 006870 09 P od 23. marta 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta koji je u predmetnom postupku imao poziciju drugotužioca, te ostalih tužilaca, tj. Čedomira Lukića i Snježane Petrović (u daljnjem tekstu: prvotužilac i trećetužiteljica), kojim su tražili da se utvrdi da je ništav Ugovor o jemstvu zaključen između tužilaca i tužene 5. jula 2007. godine pod brojem KJ/07-074-DO.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je predmet spora zahtjev tužilaca da se utvrdi da je ništav ugovor o jemstvu zaključen 5. jula 2007. godine između tužilaca i tužene. Ukazano je da je zahtjev tužilaca zasnovan na tvrdnjama da su ih glavni dužnik Cvijetin Jaćimović i tužena doveli u zabludu o predmetu ugovora o kreditu (da nije u pitanju kredit od 10.000,00 KM, već od 30.000,00 KM) i da nisu bili upoznati da je glavni dužnik kreditno prezadužen.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud je utvrdio da su između tužilaca i tužene 5. jula 2007. godine zaključeni pojedinačni ugovori o jemstvu pod istim brojem KJ/07-074- DO, te da su se tim ugovorom tužioci obavezali da kao jemci odgovaraju za obaveze glavnog dužnika Cvijetina Jaćimovića iz Ugovora o kreditu broj KK/07-074-DO od 5. jula 2007. godine. Istaknuto je da je u članu 2. navedenog ugovora konstatirano da su jemci u potpunosti upoznati sa svim obavezama dužnika iz označenog ugovora o kreditu, te da tužioci ne spore da su lično potpisali ugovore o jemstvu. Nadalje, prema izvještaju o tekućim zaduženjima građana i pravnih lica Centralne banke BiH proizlazi da su glavni dužnik Cvijetin Jaćimović i njegovo preduzeće zaključili više ugovora o kreditima kod banaka i bankarskih organizacija i da njihovo ukupno zaduženje prelazi iznos od 200.000,00 KM. Ukazano je da u iskazima datim u svojstvu parničnih stranaka tužioci navode da ih glavni dužnik i tužena nisu prisiljavali, niti ubjeđivali na zaključenje spornih ugovora.

8. Na osnovu navedenog, prvostepeni sud je zaključio da nisu dokazani navodi tužbe da su glavni dužnik i tužena tužioce doveli i održavali u zabludi o predmetu ugovora o jemstvu u smislu odredbe člana 61. u vezi sa članom 112. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i da se radi o apsolutno ništavom ugovoru u smislu odredbe člana 103. stav 1. ZOO. Stoga je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev tužilaca.

9. Protiv prvostepene presude apelant, prvotužilac i trećetužiteljica su podnijeli žalbe koje je Okružni sud Presudom broj 85 0 P 006870 12 Gž od 6. augusta 20102. godine odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

10. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je drugostepeni sud u svemu prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda. Drugostepeni sud je, odgovarajući na žalbene navode, zauzeo stav da je prvostepeni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze uz dopunu da kreditna zaduženost glavnog dužnika nije bila skrivena.

11. Protiv drugostepene presude apelant, prvotužilac i trećetužiteljica su podnijeli reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 85 0 P 006870 12 Rev od 2. oktobra 2014. godine odbio.

12. U obrazloženju revizione presude je navedeno da tužioci u revizionim navodima faktički odustaju od navoda tužbe da su bili u zabludi u pogledu iznosa na koji je zaključen ugovor o kreditu, ali istrajavaju u navodima da nisu bili upoznati s kreditnom prezaduženošću glavnog dužnika.

13. Istaknuto je da su, prema odredbi člana 2. ugovora o jemstvu, jemci u potpunosti upoznati sa svim obavezama dužnika iz ugovora o kreditu od 5. jula 2007. godine, koje su obavezni ispuniti na zahtjev povjerioca (tužene). Ukazano je da tužioci ne spore da su potpisali ugovore o jemstvu, te ne tvrde da su prisiljavani na zaključenje označenih ugovora. Dalje je navedeno da tužioci u svojim iskazima navode da Cvijetina Jećimovića, a ni kreditnog službenika tužene nisu pitali o kreditnoj zaduženosti dužnika, te tvrde da nisu pročitali ugovor koji potpisuju.

14. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužioci u konkretnom slučaju nisu postupali s pažnjom dobrog domaćina u smislu odredbe člana 18. stav 1. ZOO i da takvo postupanje tužilaca ne može koristiti tužiocima, odnosno ne može utjecati na pravnu valjanost osporenih ugovora o jemstvu. Istaknuto je da je, suprotno revizionim navodima, takav zaključak nižestepenih sudova zasnovan na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

15. Stoga, kako tužioci uslijed vlastite nepažnje (jer su trebali pročitati ugovor koji potpisuju i prethodno se raspitati o ukupnom kreditnom zaduženju dužnika) nisu bili upoznati sa ukupnim iznosom kreditnog zaduženja dužnika, to se sa uspjehom na tu činjenicu ne mogu ni pozivati. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, na valjanost obaveze koju su tužioci preuzeli spornim ugovorima nisu od utjecaja revizioni navodi da u konkretnom slučaju ni tužena nije postupala s pažnjom dobrog stručnjaka u smislu odredbe člana 18. stav 2. ZOO, te se ne mogu prihvatiti ni navodi da je tužena postupala suprotno odredbi člana 12. ZOO. Ukazano je da su iz istih razloga bez utjecaja i daljnji revizioni navodi da kreditni dosije glavnog dužnika nije sadržavao svu dokumentaciju propisanu Odlukom o minimalnim standardima za dokumentiranje aktivnosti banaka („Službeni glasnik RS“ broj 12/03).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Univerzalna deklaracija). Ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naglašava da osnovano sumnja da su „predmetne sudije“ iz koruptivnih razloga zaboravili ograničenja bankarske legislative, oslobađajući tuženu i odgovorna lica u njoj za nečasne radnje. Prema apelantovom mišljenju, radi se o smišljenom scenariju masovne prevare naroda BiH, iza koje stoje čelni ljudi Fiskalnog vijeća BiH na čelu s guvernerom Centralne banke BiH. Ukazuje da se sudije Okružnog suda nisu upustile u analizu podataka iz predmetnog spisa, niti razumiju podatke iz izvoda Centralne banke BiH, a još manje znaju Zakon o bankama i podzakonske akte. Ističe da je zakonodavac sam propisao da provjeru finansijskog stanja svakog korisnika kredita vrši onaj ko odobrava kreditna sredstva, a ne jemac.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nije došlo do povrede ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji budući da je utvrđeno da je drugostepena „presuda na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje (koje je utvrdio prvostepeni sud) donesena pravilnom primjenom materijalnog prava“, odnosno odredbi ZOO.

18. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima iznijetim u razlozima drugostepene presude, te da njom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva u apelaciji.

19. Osnovni sud je naveo da je apelant aktivno učestvovao u toku postupka, te da mu je bilo omogućeno da predlaže i izvede sve dokaze za koje je smatrao da će dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva. Istaknuto je da u postupku pred prvostepenim sudom nisu prekršena ustavna prava na koja apelant ukazuje u apelaciji budući da je prvostepena presuda donesena na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene svih dokaza koji su izvedeni tokom postupka. V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Član 18.

(1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).

(2) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

(3) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da se u ostvarivanju svog prava uzdrži od postupka kojim bi se otežalo izvršenje obaveze drugog učesnika.

Član 61.

(1) Zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lice sa kojim se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržine.

(2) Strana koja je u zabludi može tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključenju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva.

(3) U slučaju poništenja ugovora zbog zablude, druga savjesna strana ima pravo da traži naknadu pretrpljene štete bez obzira na to što strana koja je u zabludi nije kriva za svoju zabludu.

(4) Strana koja je u zabludi ne može se na nju pozivati ako je druga strana spremna da izvrši ugovor kao da zablude nije bilo.

Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posljedice.

Član 112.

(1) Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.

(2) Ali, saugovarač te strane može od nje tražiti da se u određenom roku, ali ne kraćem od 30 dana, izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne, jer će u protivnom smatrati da je ugovor poništen.

(3) Ako se pozvana ugovorna strana u ostavljenom roku ne izjasni ili ako izjavi da ne ostaje pri ugovoru, smatraće se da je ugovor poništen.

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 006870 12 Rev od 2. oktobra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 27. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 17. Univerzalne deklaracije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom […].

28. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se na utvrđivanje ništavosti ugovora o jemstvu, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

29. Apelant smatra da je u osporenim presudama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

31. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je apelant, kao i ostali tužioci, u predmetnom postupku odbijen s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o jemstvu od 5. jula 2007. godine zaključen između apelanta i tužene. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su u predmetnom postupku redovni sudovi utvrdili da je, u smislu člana 2. ugovora o jemstvu, apelant kao jemac bio upoznat sa svim obavezama dužnika iz predmetnog ugovora o kreditu, a koje je u obavezi ispuniti na zahtjev povjerioca (tužene). Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnom postupku nije osporio da je potpisao predmetni ugovor, niti da je prisiljen na zaključivanje predmetnog ugovora. Ustavni sud, također, nalazi da je u predmetnom postupku apelant u svom iskazu naveo da kreditnog dužnika, a ni kreditnog službenika tužene nije pitao o kreditnoj zaduženosti dužnika, kao i da je u postupku tvrdio da nije pročitao ugovor. Sljedstveno navedenom, redovni sudovi su zauzeli stav da apelant nije postupao s pažnjom dobrog domaćina u smislu odredbe člana 18. stav 1. ZOO, ali da takvo ponašanje ne može koristiti apelantu, odnosno ne može utjecati na pravnu valjanost apelantovog ugovora o jemstvu. Dakle, proizlazi da se apelant prije zaključivanja predmetnog ugovora o jemstvu prethodno nije raspitao o kreditnom zaduženju dužnika, a kako bi se zaštitio od eventualnih neželjenih posljedica koje su se u konačnici i desile.

32. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, u svojim odlukama redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta i ostalih tužilaca, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima i garancijama iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

35. U odnosu na apelantove navode o povredi prava iz člana 17. Univerzalne deklaracije (kojim je također garantirano pravo na imovinu), Ustavni sud ukazuje, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu, da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega u odnosu na prava iz navedene deklaracije Ustavni sud ne može pružiti apelantima ustavnu zaštitu.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne razloge za svoje odlučenje.

37. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5080/14 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio