Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-381/17 (D. M.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ugovor o poklonu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-381/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-381/17, rješavajući apelaciju Duško Mikić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Duško Mikić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 036467 15 Gž od 24. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Duško Mikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornje Lepenice, kojeg zastupa Đorđe Krčmar, advokat iz Gradiške, podnio je 31. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 036467 15 Gž od 24. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se opozove darovni ugovor zaključen između apelanta kao poklonodavca i tuženog (M. N.) kao poklonoprimca.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da ja predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari apelantov zahtjev za opoziv ugovora o poklonu (čiji je predmet nekretnina bliže opisana u izreci prvostepene odluke) zbog grube neblagodarnosti tuženog, kao poklonoprimca. Okružni sud je ukazao da se po shvatanju sudske prakse gruba neblagodarnost ne iscrpljuje samo u izvršenju krivičnog djela na štetu poklonodavca, nego se pod tim pojmom podrazumijeva i ponašanje poklonoprimca prema poklonodavcu. Okružni sud je konstatovao da s obzirom na navedeno da nisu pravno bitne činjenice ponašanje tuženog kao poklonoprimca prema trećim licima, već samo prema poklonodavcu-apelantu, te da su iz tog razloga bez osnova apelantovi žalbeni navodi da tužitelj navodno ostalim mještanima brani prolaz predmetnim putem, koji predstavlja nekretninu iz ugovora o poklonu. Okružni sud je istakao da se u činjeničnom opisu tužbe navodi da je gruba neblagodarnost ispoljena od strane tuženog prema apelantu verbalno (ne precizirajući način), te isticanjem u toku postupka, što proizlazi iz samog iskaza tužitelja, da gruba neblagodarnost predstavlja ponašanje tuženog kojim brani prilaz do igrališta predmetnim putem. Okružni sud je dalje naveo da je apelant isticao da zbog navedenog ima problem sa mještanima u selu jer ga isti napadaju da on ne dozvoljava prilaz djeci, zbog čega se on obraćao tuženom, a da mu je tuženi rekao da je zemlja njegova i da mu se više i ne obraća, te da također i apelant ima problema zbog prolaza jer i njemu tuženi brani da prolazi tim putem. Nadalje, Okružni sud je istakao da apelant u svom iskazu navodi da nije bilo ni uvrijede ni psovki, već da ga je jednostavno tuženi ponižavao, tako što se okrene i ode. Okružni sud je ocijenio da kad se ima u vidu naprijed navedeno čak i da je dokazano takvo ponašanje tuženog prema apelantu (a koje je ostalo u sferi verbalnog djelovanja), kao što to pravilno nalazi prvostepeni sud ono nije razlog za opozivanje ugovora o poklonu, jer ne predstavlja grubu neblagodarnost iz paragrafa 948. Opšteg građanskog zakonika već običnu nezahvalnost koja bi spadala u domen moralnih, a ne pravnih normi koje regulišu uslove za opoziv ugovora o poklonu. Okružni sud je naglasio da sve navedeno pod uslovom da je apelant u konkretnoj parnici dokazao da mu tuženi brani prolaz predmetnom parcelom, a što nije, a što je prvostepeni sud pravilno i zakonito cijenio, ocjenom izvedenih dokaza, iskazom svjedoka V. S., R. Č., M. N., iskazom tuženog kao parnične stranke, te materijalnim dokazom zapisnikom komunalne policije, koje je činjenično utvrđenje u cijelosti kao pravilno i potpuno prihvatio i Okružni sud.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da sudovi nisu pravilno analizirali i ocijenili sve izvedene dokaze, jer da jesu da bi usvojili apelantov tužbeni zahtjev. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), te navode je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
5. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te da ih je i dokazao da one nisu razlog za opozivanje predmetnog ugovora o poklonu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman